Iako se dodjeljuje u šest kategorija, oko dobitnika Nobelove nagrade najviše polemike ima kada je u pitanju nagrada za mir, a one koje najduže javnost pamti su nagrade za književnost – prva zato što često djeluje kao ciljana, politički obojena i uslovljava najveći broj protivnika, a druga zato što književna djela ostaju kao konkretan trag koji o ispravnosti odabira lureata svjedoči mnogo duže.

Ono oko čega se najmanje polemike vodi, a što u stvari postavlja konkretne temelje za dalju budućnost onoga „od čega se živi“ jesu dostignuća dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju. Ovogodišnjim laureatima Judžinu Fami, Larsu Peteru Hanseu i Robertu Šileru pošlo je za rukom da pronađu zakonitosti u onom dijelu u kojem se one najmanje očekuju – cijenama aktiva.

Ovo veliko znanje trojici američkih ekonomista pripalo je i zato što su utvrdili da cijene akcija fluktuiraju znatno više nego dividende korporacija, kao i da odnos cijena u odnosu na dividende pada kada je visok, odnosno raste kada je nizak. Pomenuta zakonitost svakome ko se ikada susreo sa, nazovimo ga čudesnim, jer teško da ima za kratko vrijeme unosnijeg, nepredvidivijeg i rizičnijeg posla od onih u svijetu tržišta kapitala teško da bi mogla izgledati kao nešto novo i, o čemu kada malo dublje razmisli, vjeruje da je znao otkad i za sam pojam uspona i padova.

Ipak, u radu nagrađenih nobelovaca ovo se po prvi put pominje kao zakonitost i svjedoči da mnogo toga što postane razumljivije može naći ne samo bolju primjenu, već i usloviti veće interesovanje za samu oblast i sve prednosti koje donosi. No, o ekonomiji, finansijama i tržištu piše se i govori toliko apstraktno da znanja o ovoj oblasti, kao i sami rezultati složenijih procesa, a oni su ono oko čega se sve vrti – pripadaju samo privilegovanima.

Ako ste ikada imali priliku da ovu oblast tumačite ili predajete i sami ste svjesni koliko je ključno bilo da srušite barijeru između onih koji žele vaše znanje za ličnu primjenu – ukoliko ste pojednostavili stvar, ilustrovali primjere na životnim principima, a prilikom izražavanja koristili svakodnevnu, a ne enciklopedijsku terminologiju, oni koji su vas slušali sigurno nijesu gubili koncentraciju. Ukoliko ste govorili o mitskim formulama svjetskih multimilijardera i nečemu što neko sa druge strane katedre ili ekrana ne može da primijeni, a sve kako biste time uzdigli svoj poziv, sebe ili ekonomske teme učinili nedokučivim, onoga kome ste se obraćali učinili ste dodatno nezainteresovanijim.

Ovakva praksa, nažalost, česta je svuda, a najčešća upravo tamo gdje nam, sa ove strane okeana, izgleda da je sve pojednostavljeno – u Sjedinjenim Američkim Državama. Upravo, cijelo američko društvo, ma koliko otvoreno i heterogeno djelovalo, sadrži jednu duboku podjelu – na bogate, koji do novca naizgled dolaze sa lakoćom, i siromašne, koji život provedu u prekovremenim satima na nimalo zanimljivom poslu, dovoljnim tek za redovne posjete fast food restoranima i poneko parče tehnike dočekanog u dugim redovima.

Stoga je i potrošačko društvo preraslo u gomilu nezadovoljnika kojima, tražeći načine kako da sastave kraj s krajem, ostaje premalo vremena da žive život dostojan čovjeka – oni su zaposleni ili nezaposleni, dužnici, pretplatnici, korisnici i tek ponekad ljudi. Cijelu sliku niko nikada bolje nije objasnio nego Kurt Vonegat u knjizi „Klanica pet“. Govoreći o brojnim neistinama u koje Amerikanci vjeruju, Vonegat objašnjava da je najdestruktivnije vjerovanje da je novac lako zaraditi i da, upravo zato što je za njih nemoguće da spoznaju koliko je do bogatstva zapravo teško doći, počinju da krive sami sebe. Takvo prebacivanje krivice na sebe pravo je blago za bogate i moćne, koji ne moraju mnogo da se trude da urade za siromašne.

I zaista, ništa ne pothranjuje ni jedan sistem pun nepravilnosti i socijalne nepravde kao osjećaj  nepremostivosti jaza između bogatih i siromašnih i lične nemoći koju elita, bilo da je riječ o političkoj, ekonomskoj ili akademskoj neprestano nameće. U intervjuu koji je jedan od trojice nobelovaca dao prošle sedmice televiziji CNBC, govoreći o potezu kvantitativnog popuštanja Fama je pojasnio koliko je pogrešno što Federalne rezerve smanjuju kamatne stope na kratkoročna zaduživanja, umjesto da ih podižu, toliko jednostavno da se u nelogičnost poteza centralne američke finansijske institucije mogao uvjeriti i neko kome ekonomija nije ni bliska, ni zanimljiva.

Nagrađeno djelo ovog profesora Univerziteta u Čikagu takođe karakteriše jasnoća zahvaljujući kojoj može biti ključna polazna osnova za dalja istraživanja i omogućiti onima koji žele da dođu do novca na tržištu kapitala da preduzimaju pravilne korake. Njegova veličina i jeste u tome – pojasnio je vezu između svega onoga što se već znalo, ali je bilo rasuto u različitim teorijama, lekcijama i formulama koje nikada niko nije sjedinio; učinio je jednu složenu oblast jasnijom i oborio nekoliko cigli na zidu koji razdvaja klase.