Kada je prije trinaest godina bivši glavni ekonomista i šef upravljanja imovinom globalne investicione banke Goldman Sachs, Džim O’Nil najavio dolazak nove četiri svjetske supersile – Brazila, Rusije, Indije i Kine – BRIC, kao i njihovu spremnost da se priključe članicama G6 u važnom ekonomskom trenutku, javnost je postala svjesna da će u svijetu doći do velikih promjena. Nešto kasnije, nazivu za „sile novog doba“ dodata je Južnoafrička Republika, te je akronim proširen na BRICS, dok je još 11 zemalja u razvoju izdvojeno kao N11 – sljedeći veliki igrači na svjetskoj političkoj i ekonomskoj sceni.

mint globus„Next Eleven“ činile su Bangladeš, Egipat, Filipini, Indonezija, Iran, Južna Koreja, Meksiko, Nigerija, Pakistan, Turska i Vijetnam, ali se politički i ekonomski uticaj četiri od njih razvijao tolikom dinamikom da su se, po brojnim kriterijumima našle ispred pet članica BRICS postavke. Riječ je o Meksiku, Indoneziji, Nigeriji i Turskoj, odnosno MINT zemljama, kako ih je O’Nil skraćeno nazvao, analizirajući njihov ekonomski učinak i prepoznavanje značaja u međunarodnim odnosima tokom posljednjih nekoliko godina.

Ukratko i u skraćenicama rečeno – MINT su sustigle BRICS. U nešto širem osvrtu, ne samo na slova koja čine skraćenice, već i na brojke, uviđaju se prije svega stope ekonomskog rasta ove četiri zemlje.

U 2009. godini, kada je svjetska ekonomija bila na udaru krize koja nije zaobišla ni jedan subjekat umrežen u međunarodne finansijske tokove, stopa rasta u Meksiku bila je negativna, sa zabrinjavajućih minus 4,7 odsto. Međutim, već naredne godine, kada je veliki broj zemalja uglavnom pokušavao da se oporavi od posljedica krize, u Meksiku je zabilježena stopa rasta od 5,1 odsto.

Ova zemlja se tokom posljednjih godina, a naročito nakon što je na izborima pobijedio predsjednik Enrike Penja Nijeto, prihvatila čitavog niza reformi, u nastojanju da povrati ekonomsku moć koju je imala sedamdesetih godina prošlog vijeka. Plan reformi je ambiciozan i sveobuhvatan – uključuje poresku politiku, socijalni program, te strukturne reforme u javnom sektoru i politici konkurentnosti, ali i energetiku, gdje je ključni cilj povećanje investicija u proizvodnju nafte i infrastrukturu.

Indonezija, koja već tri uzastopne godine ima stopu rasta veću od šest odsto, može da se pohvali i značajnim povećanjem bruto domaćeg proizvoda po glavi stanovnika sa 2.200 dolara na početku trećeg milenijuma na današnjih oko 3.600 dolara. Stopa siromaštva u toj zemlji za manje od pet godina snižena je sa 15,5 na 12 odsto, a jedan od ključnih uspjeha ekonomske politike ove zemlje je smanjenje učešća javnog duga u BDP-u sa 61 odsto koliko je iznosio 2003. godine na manje od 24 odsto. Ekonomske reforme u Indoneziji obuhvaćene su dugoročnim planom od 2005. do 2025. podijeljenim u pet faza, a prioriteti sadašnje su promovisanje kvaliteta ljudskih resursa, jačanje konkurentnosti na međunarodnom tržištu i razvoj nauke i tehnologije.

Najmnogoljudnija zemlja afričkog kontinenta, Nigerija, osim stope rasta između 6,5 i 7,8 odsto tokom četiri uzastopne godine, nakon izbijanja globalne krize potencijale za dalji rast temelji na bogatstvu prirodnih i ljudskih resursa. Osim u proizvodnji nafte, čije visoke cijene posljednjih godina dodatno podupiru ekonomski rast, pozitivni rezultati reformi postali su vidljivi u poljoprivrednoj proizvodnji, kao i u sektoru telekomunikacija.

Nekadašnja osvajačka imperija, a današnja ekonomska sila Turska, sa porastom BDP-a na oko 800 milijardi dolara postala je petnaesta svjetska i šesta evropska najmoćnija ekonomija. BDP po glavi stanovnika se u Turskoj utrostručio za manje od deceniju i sada premašuje 10.000 dolara. Osim podataka o rastu, jedna od zanimljivih brojki vezana za ovu zemlju sa izrazito mladom populacijom jeste da broji 180 univerziteta, od kojih su 104 državna, te da se ulaganje u nauku i obrazovanje ispostavilo kao najbolja investicija.

Razvoj tehnologije, nauke i insistiranje na obrazovanju čine lokomotivu razvoja četiri nove supersile. Dok su se projekcije rasta BRICS zemalja temeljile na brojnosti resursa, red veličina u svjetskom poretku ipak se svrstao prema kvalitetu, a ne kvantitetu. Zemlje sa najbrojnijom radnom snagom, Kinu i Indiju, za kratko vrijeme prestigle su one čija populacija se najbrže obrazuje i usmjerava u naučna istraživanja koja su ključni pokretač privrede.

Umrežene na globalnom nivou, MINT zemlje mogle bi, prema sadašnjim pokazateljima, za kratko vrijeme ostvarivati i dvocifrenu stopu rasta, budući da se on bazira na onome čega kroz vrijeme u ovako postavljenim sistemima ima sve više – znanju.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s