Otkako je ekonomija stalnog rasta, na čijim načelima se baziraju tržišta zapadnih zemalja, počela sve jasnije da pokazuje da takav koncept, čak ni uz sve mehanizme kojima centralne banke raspolažu ne može dugo trajati, ključni signali za predviđanja stanja na globalnoj sceni počeli su da se traže na Istoku. Tako su prognoze kineskog rasta tokom protekle godine zabrinjavale brojne donosioce ključnih finansijskih odluka, budući da je stanje u zemljama kojima je Kina značajan spoljno-trgovinski partner ili kreditor u velikoj mjeri uslovljeno pokazateljima koji dolaze iz te zemlje.

Kako je podatak o rastu izvoza jedan od ključnih signala za sve subjekte povezane sa kineskim tržištem, tako je i informacija da je izvoz iz te zemlje u 2013. uvećan na 4,1 trilion dolara, naspram 3,8 triliona koliko je iznosio 2012. godine značajno uticala na tržišta. Rast izvoza, kao ključni indikator oporavka, poslužio je kao osnova za pravljenje optimističnih prognoza drugih zemalja, no taj optimizam trajao je sve dok na vidjelo nije izašao detaljniji uvid u kineske spoljno-trgovinske aktivnosti.

Na primjer, kineskim proizvođačima elektronskih uređaja omogućen je rabat od 17 odsto prilikom izvoza robe. Među brojna tržišta na koja Kina izvozi proizvode računa se i Hong Kong, iz kojeg pak, ukoliko se uvozi roba, ne postoje nikakve tarife, zahvaljujući važećem trgovinskom sporazumu. Kineske kompanije, ali i administracija u Pekingu u ogromnoj mjeri koriste ove olakšice, do situacija u kojima mogućnost da se podaci izvoza i uvoza na druga tržišta prestanu poklapati sa brojkama koje druge zemlje navode prilikom prikazivanja informacija o razmjeni sa Kinom.

Problem je postao naročito uočljiv sredinom prošle godine kada je Kina predstavila podatke o neznatnom padu izvoza na američko tržište i blagi pad tražnje za kineskim proizvodima u zemljama Evropske unije, dok je rast izvoza prema Hong Kongu dostigao nevjerovatnih 92,9 odsto. Podatak i ne bi bio toliko kontroverzan da sam Hong Kong nešto ranije nije objavio da je uvoz iz Kine uvećan za nešto manje od 14 odsto.

Nepoklapanje brojki dalje je objašnjeno činjenicom da kineske kompanije natovarene teretne brodove samo pošalju do luka u Hong Kongu, koji se vrate neiskrcavajući robu, a olakšica od 17 odsto pri izvozu u dovoljnoj mjeri pokriva troškove transporta i na taj način omogućava i kompanijama i vlastima da manipulišu podacima o izvozu.

Novac na izvoznim fakturama, dakle, vrlo često može biti udvostručen – za svakih milion dolara izvezenih proizvoda može se prikazati izvoz od dva miliona. Milion koji ne postoji, a koji se „vraća“ u bilanse kompanija, knjiži se na nebrojeno mnogo načina, sve uz pomoć administracije koja bi se, po svemu sudeći, radije odrekla prihoda od ubiranja poreza nego liderske pozicije na svjetskom tržištu.

Bez ovakvih izvještaja o tražnji Kina bi i dalje bila druga na listi najvećih svjetskih izvoznika iza Sjedinjenih Američkih Država, što bi negativno uticalo na ogroman broj tržišta, valutne kurseve, cijene akcija kompanija i berzanske indekse. Kina kao lider u svjetskom izvozu predstavlja garant skorijeg oporavka ekonomija u razvoju, vještački podiže indekse i vrijednosti njihovih nacionalnih valuta.

Ukoliko se zanemare navedeni podaci, industrijska proizvodnja u Kini je na najnižem nivou u posljednjih 15 mjeseci, a nivo izvoza najniži od marta prošle godine. Ovo je razlog zbog kojeg ne samo da nema mogućnosti za oporavak globalnog tržišta, već zbog kojeg bi, za nešto manje od godinu dana svijet mogao upasti u još dublju finansijsku i ekonomsku krizu od one iz koje se još uvijek nije u potpunosti izvukao, a sve zahvaljujući ogromnoj nelikvidnosti, jer novac koji, navodno, cirkuliše postoji samo u finansijskoj dokumentaciji. Stoga bi i najveći gubitnici u dogledno vrijeme mogli biti upravo oni koji ulažu u akcije kineskih kompanija ili se zadužuju kod kineskih banaka.

Broj nekvalitetnih kredita kod kineskih banaka zbog ogromne krize likvidnosti u Kini se prošle sedmice našao na najvišem nivou od kraha američkog finansijskog giganta Lehman Brothers, zbog čega postoji ogroman rizik od pucanja kreditnog balona i prelivanja negativnih efekata i na korisnike kredita. Vremena za nove poteze i dalje ima dovoljno ukoliko se shvati da je mnogo manje napora potrebno za revidiranje sadašnjih planova nego za ispravljanje grešaka nastalih zbog pogrešnih odluka.