Ostaje li ECB bez novih ideja?

U vremenu kada BRICS zemlje (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika), koje preuzimaju dominaciju na svjetskoj ekonomskoj sceni, traže originalne načine za širenje tržišta i poboljšanje privrednih aktivnosti, dosadašnji lideri u grupi najrazvijenijih – Sjedinjene Američke Države, zemlje Evropske unije i Japan kao da čekaju da određene finansijske poteze inicira neko drugi, kako bi opravdale njihovu primjenu u sopstvenim sistemima.

Ovo je naročito postalo vidljivo prilikom pokušaja pronalaženja rješenja za uklanjanje posljedica svjetske ekonomske krize, ali i potvrdilo da je nju jednim dijelom i prouzrokovalo usvajanje teško primjenjivih finansijskih modela na potpuno različite sisteme.

Ključna razlika koja je sada uočljiva među najmoćnijim svjetskim ekonomijama je upravo to što se Evropska centralna banka i dalje ne odlučuje za doštampavanje novca u cilju rješavanja problematičnih pitanja sa zemljama u krizi. SAD neprestano koriste mogućnost štampanja dolara, naročito sada u postupku kvantitativnog olakšavanja, uspijevajući da vrijednost ove, iako postepeno devalvirajuće valute i dalje drže pod kontrolom, a inflaciju u granicama u kojima ona nije zabrinjavajuća.

Da se u potrazi za što savremenijim rješenjem izlaska iz finansijskih poteškoća Japan nerijetko vraćao onim starim i, uslovno rečeno, provjerenim govori i podatak da je ova zemlja u dvogodišnjem periodu gotovo udvostručila količine raspoloživogjena. Stoga je u ovoj situaciji u najnepovoljnijem položaju upravo ECB koja je primorana da ovoga puta nešto osmisli sama, a da u tom eksperimentu ne samo ne našteti sebi, već znatno doprinese poboljšanju ekonomskih prilika u zemljama članicama. Onima koji osnose EU i SAD posmatraju kao neprestani proces sistemskog kopiranja, a pokušaj uspostavljanja evropskog tržišnog i modernog jedinstva nazivaju neuspješnim pokušajem uspostavljanja američkih principa ne ostaje mnogo nade u inventivnost frankfurtskih bankara, niti očekivanja da će zvanični Brisel učiniti nešto što bi dovelo do stabilizacije na duži rok.

Sa druge strane,Japanje upravo ovog mjeseca krenuo u proces koji su mnogi nazvali monetarnom revolucijom, zahvaljujući sposobnosti da manipuliše vrijednošću valute takozvanom konkurentskom devalvacijom u nadi da će pospješiti spoljnotrgovinsku razmjenu. Međutim, ovakve konkurentske devalvacije prestaju da imaju efekta onda kada ih praktikuje veći broj subjekata, jer se u tom slučaju relativne vrijednosti valuta ne mijenjaju.Ipak,Japanse u odnosu na evropske zemlje mnogo energičnije trudi da, koristeći sva raspoloživa sredstva poboljša stanje u državi, iako ima mnogo veću stopu rasta i manji procenat nezaposlenosti nego što je slučaj u eurozoni.

Čak i ukoliko koraci koji se sada sprovode nijesu revolucionarni, uspijevaju da ovu zemlju vrate na početni korak, što mnogima u pokušaju prevazilaženja krize, čak i pored visoko postavljenih ciljeva, nije uspjelo. Japan je svakako uspio da zaustavi inflaciju na vrijeme, koja bi, u suprotnom, u potpunosti uništila ekonomiju, a najava japanske centralne banke o kupovini državnih obveznica u ovom trenutku djeluje kao očekivan i poželjan potez, budući da je monetizacija javnog duga u ovoj fazi neophodna.

Ono što, međutim, izlazi iz određenih logičkih okvira kada je Japan u pitanju jeste kako je sa gotovo udvostručenom količinom jena došlo do inflacije od svega dva odsto, što je ujedno i izazov za ECB – da se opredijeli za uvođenje euroobveznica, budući da je alternativa – štampanje nove količine eura gotovo u potpunosti odbačena, dok je u prvom slučaju vjerovatnoća da se ovo neće dogoditi sve dok ne dođe do promjene vlasti u Njemačkoj. U međuvremenu ECB se bavi nekim sasvim drugim pitanjima, pa je i fokus javnosti tokom protekle sedmice bio na najavama da ova institucija traži rješenja za spašavanje privrede i mehanizme za davanje stimulansa sa određene ekonomske aktivnosti. I ovoga puta sve je ostalo samo u naznakama – najavljeno je mnogo, očekivanja su još veća, a ne samo da je daleko sam cilj, već nema naznaka ni o sredstvima putem kojih bi se do njega došlo.

Dok se kriza u većini zemalja eurozone produbljuje, a iznos duga nastavlja da raste, iz samog vrha ECB stižu najave da će, po uzoru na uspješne finansijske reforme iz drugih sistema biti sproveden model koji je, kako je najavljeno, najprimjereniji. Još uvijek nije poznato koji kriterijumi će biti ključni za određivanje primjenjivosti određenog metoda u eurozoni, ali je gotovo izvjesno da, dok god se iznova ne razmotri idejama o euroobveznicama, svako drugo preuzimanje tuđih metoda neće biti garant dugoročnog otklanjanja sadašnjih problema.

Kriza, drugo poluvrijeme

Nagli porast nestabilnosti svjetskih ekonomskih tokova jednako je pogodio čitavu Evropu, ali su nakon završetka jednog i pojave novog kriznog talasa njihovi efekti na pojedinačne zemlje bili različiti. Kada bi se kao osnovni parametar za određivanje nivoa uticaja krize uzela isključivo veličina ekonomskih sistema, onda bi po pravilu njome najviše bile pogođene najveće zemlje, dok bi pad kupovne moći na globalnom nivou dodatno ugrozio one sa velikim učešćem izvoza u BDP-u.

perperzona stop crisisNo, kako ovakva kretanja određuje i niz drugih činilaca, logika reda veličina izostaje. Na ukupna kretanja utiču i faktori koji se u početku zanemaruju, a naknadno se nameću kao imperativ. Iako se najčešće ukazuje na neophodnost fiskalne discipline, na prvom mjestu riječ je o disciplini u njenom izvornom značenju.

Povezanost ekonomije i sporta ogleda se u velikom broju jednakih principa. I u jednoj i u drugoj oblasti bitan je plan igre, takmičarski duh, težnja ka većem i boljem, koji pri nedostatku discipline gube na značaju. Kako je kriza prvo pogodila bankarski sektor, uslijedili su pokušaji uspostavljanja mjera koje su u stvari izmicale kontroli. Rješenje problema se, međutim, nalazilo u sprovođenju temeljnih reformi, ali za njih više nije bilo pogodnog trenutka. Dug se nagomilavao, a dovođen je u pitanje i sam opstanak eura. Sa zemalja eurozone efekti krize odrazili su se na sve zemlje koje su sa njima ekonomski i finansijski povezane, na neke kroz smanjenje robne razmjene i sve manje prihvatljive uslove saradnje, a na Crnu Goru kroz direktni uticaj na monetarni sistem i pad investicija.

Trenutno stanje samo je potvrda da 2009. godina nije donijela završetak krize, već samo manje lošu fazu cikličnih ekonomskih tokova. Tačnije, ta godina bila je poput poluvremena sa neizvjesnim razvojem događaja u narednom dijelu. Za jedan dio zemalja Evropske unije, oporavak od krize koji je uslijedio bio je vrijeme da se sumiraju njeni negativni efekti, detaljno poradi na ispravljanju grešaka i obezbijedi da se one ne ponavljaju u sličnim okolnostima u budućnosti. Za druge je izlazak iz krize bio praćen padom tenzija u finansijskom sektoru i smanjenjem upozorenja na neophodnost štednje, uprkos činjenici da je dinamika oporavka bila znatno sporija od rasta entuzijazma.

Disciplina ili postoji u svijesti jednog društva ili se uvodi u formi načela i propisa; kod jednih je konstanta, a kod drugih sredstvo za ispravljanje grešaka. Nije bila rijetkost da, na primjer, njemačka ekipa postigne pobjedonosne poene u posljednjim minutima igre, niti da crnogorski takmičarski duh splasne nakon trijumfa u prvom poluvremenu. Trenutni uzleti za jedne timove samo su podstrek za ulaganje daljih napora, dok kod drugih stvaraju privid da situaciju drže pod kontrolom.

Odgovor na pitanje na koji način najkompleksiji sistemi najuspješnije odolijevaju krizi nalazi se u planskom i opreznom postupanju. Propust onih koji trenutno osjećaju posljedice drugog talasa krize bilo je znemarivanje činjenice da je stabilizacija finansijskog sistema privremena, kao i da preduzimanje mjera u početnoj fazi oporavka može imati samo kratkoročne efekte. Neke zemlje su, poput naše, međutim, odlučne u namjeri o povratku stabilnim tokovima veoma ishitreno, sa već oskrnavljenim budžetima, samo produbljivale problem.

Uslijedila su nova zaduživanja za otplate starih dugova, a zatim i pogrešna procjena vremena potrebnog da kretanja kapitala budu vraćena na staze kojima su se odvijala prije same krize, nakon koje nije ni bilo realno očekivati nagli priliv investicija, iako je jedino on mogao ubrzati ekonomski oporavak najugroženijih zemalja. Kada su uočene greške, radilo se na restrukturiranju duga i nametale su se nove, stroge mjere štednje, iako je u stvari neophodan bio novi stimulans. Povećavali su se ili uvodili novi porezi, smanjivale beneficije u javnom sektoru, sprovođene su akcije koje su samo produbljivale probleme.

Borba sa krizom će po mnogim procjenama trajati još najmanje godinu i po dana, a činioci u formuli za ublažavanje njenih posljedica su vrijeme, kojeg je sve manje i sposobnosti da se brzo i odlučno reaguje. U crnogorskom sportu ova formula od nedavno daje rezultate u posljednjim sekundama. Čeka se da je primijeni i Vlada.

Rješenje krize kros status quo

Krah Sovjetskog Saveza demantovao je shvatanja da je tehnokratija održiva u bilo kom obliku. Sa današnje vremenske distance uočava se da, iako se to dogodilo čak tri godine prije nego što je Evropska zajednica Mastrihtskim ugovorom transformisana u Evropsku uniju, njeni osnivači tada nijesu shvatali poruku koju je slom jednog jakog sistema nosio.

perperzona meetingUmjesto toga, Brisel, Luksemburg, Frankfurt i Strazbur postali su novi centri jednog sistema, koji je iza svoje zapadne geografske pozicioniranosti uspijevao da prikrije svoju osnovnu ideologiju – borbu protiv slobodnog tržišta, no, kao i svaki projekat koji se temelji na zabludama, sam je sebe uveo u opasnost od neodrživosti i dva moguća epiloga – raspad ili transformaciju.

Sama činjenica da je ekonomija Njemačke tokom ovog perioda pokazala najveću održivost i da je marka bila valuta u kojoj su, prije uvođenja eura, druge članice EU dominantno obračunavale štednju, ova zemlja je sebi stvorila preduslov da postane dominantna sila u eurozoni, naročito nakon što je zajedničko tržište postalo oslobođeno valutne razmjene. Podsjećanja radi, uvođenje nove valute predstavljalo je novi korak kojim se zajednička država članica EU činila sve izvjesnijom, a mogućnost cirkulisanja kapitala radne snage neograničenom, no svemu tome je tehnokratija stala na put i zarobila ove po svemu tržišne principe u svojim krutim formama. Tačnije, eurokratija.

Privid jednakih šansi
Da je toliki broj različitosti nemoguće regulisati jedinstvenim propisima, najbolje pokazuje to što kamatne stope, za razliku od tržišnih cijena nije moguće odrediti isključivo faktorima poput ekonomskog prosperiteta, privlačnost za ulaganje u neku zemlju ili razlika u produktivnosti između kapitala i troškova rada. Međutim, eurokratija danas, baš kao i „bratstvo i jedinstvo“ nekada, uslovila je da se pod parolama jednakosti i solidarnosti stvara privid jednakih šansi u jednoj nadasve heterogenoj zajednici, a narodima EU ostavila na teret prevazilaženje problema finansijskih tržišta kroz političke trijumfe nad zdravim ekonomskim rješenjima. Eurokrate su, umjesto u održivost ekonomije, sve napore uložile u ostvarivanje političkih ciljeva i stvorile sistem za koji nikada nije postojao trajan izvor pokretačke energije, već ga je uvijek bilo potrebno iznova pronalaziti. Činjenica je da euro, kao zajednička valuta, nije bio adekvatno rješenje ni u samom svom nastanku, jer se sam proces njegovog uvođenja mogao ostvariti na mnogo „tržišniji“ način. Danas posmatrano, jasno je zbog čega zajednička valuta nije bila garant ekonomskog prosperiteta i sve je izvjesnije da to nikada neće ni biti, jer se, osim borbe za održivost, euru suprotstavljaju i svi tržišni izazovi koji koriste svaku njegovu manjkavost za remećenje stabilnosti sistema u korist jednog njegovog dijela.

Produbljivanje krize
Ovakva valutna politika je između njenih pristalica i protivnika stvorila pravi rat koji produbljuje krizu, a rješenja traži u privremenim prelivanjima sredstava i pružanju sve većih iznosa pomoći koja, pošto služe za finansiranje tekuće potrošnje, ne nude trajna rješenja. No, kao i svaka konfliktna situacija, i ovaj „rat“ u eurozoni može se okončati na dva načina – predajom one strane čije ideje nikada ne mogu biti garant ekonomske stabilnosti, te prihvatanjem kompromisa i nastavkom zajedničke ekonomske politike ili, kao druga mogućnost, nastavkom borbe za zajednički boljitak i prihvatanjem svih mogućih rješenja koja bi vodila ka izlasku iz krize, makar ona zahtijevala i uvođenje jedinstvenog poreskog sistema EU koji bi bio preduslov za djelimični ili potpuni gubitak suvereniteta zemalja članica. Sa sadašnjeg stanovišta oba scenarija djeluju jednako nezamislivo, a sve veća kriza nalaže sve hitnije prihvatanje jednog od njih. Eurokrate su, nesumnjivo, izgubile mogućnost da se izbore za svoje ideje, a svima postaje jasno ono što su na početku odbijali da priznaju – euro je neodrživ, a dva pomenuta moguća načina izlaska iz postojeće situacije zahtijevaju detaljniju analizu.

Mogućnost rješavanja krize putem postizanja kompromisa polazi sa dva paralelna stava. Prvi ukazuje na neodrživost eura, a drugi sugeriše da se zajedničko tržište očuva po svaku cijenu. Ova dva uslova kreiraju put za povratak na nacionalne valute zemalja članica uz što manje negativnih efekata po finansijske sisteme tih zemalja. To bi značilo da javni dug neke zemlje bude isplaćen u njenoj domaćoj valuti, kao i potrebu ustanovljavanja plivajućeg kursa između nacionalnih valuta i strogog pridržavanja istom. Međutim, ovo bi svakako uslovilo i bankrot nekih institucija finansijskog sistema. Osim toga, ovakvo rješenje bi izazvalo drastičan pad standarda budžetskih korisnika, naročito zaposlenih u javnom sektoru, penzionera i vlasnika državnih obveznica, ali bi istovremeno predstavljalo i podsticajnu šansu domaćim preduzetnicima, jer bi u ovakvoj situaciji došlo do snižavanja kamatnih stopa. No, tada bi, prilikom rješavanja problema zaduženosti uz niske kamatne stope zemalja dužnika došlo do mogućnosti da upravo nejmački finansijski sistem prvi bankrotira, a euro bi se, poput Feniksa, vratio u platni sistem EU.

Drugi scenario
U slučaju mogućeg drugog scenarija, odnosno prihvatanja kompromisa po svaku cijenu ostavilo bi, sa jedne strane, finansijski sistem u postojećem stanju, a sa druge strane bio bi suočen sa novim izazovom – ostvarivanja ekonomskog rasta na datim isključivo političkim garancijama. Sve to bi se odvijalo na uštrb povećanja otvorenosti tržišta, jer bi se brojnim propisima nastojali spriječiti svi nepredvidivi tokovi, što pored toga što bi zaustavilo negativne trendove, nesumnjivo ograničavalo rast. Iz navedenog proizilazi da u takvim okolnostima ne bi bilo pobjednika, već samo gubitnika, usljed izostanka mogućnosti da se investicije i akcionarski kapital u većoj mjeri odraze na povećanje imovine preduzeća, a takav unaprijed isplaniran sistem lišen značajnijih oscilacija bio bi najpogubniji i za dioničare i korisnike osiguranja.

Privremena rješenja
Budući da bi oba pomenuta scenarija predstavljala samo privremena rješenja, postaje sve jasnje zašto se njihova primjena prolongira, što, samo po sebi, produbljuje krizu. Nesumnjivo postoji mogućnost da rješenje nametne neka od zemalja EU koja ne koristi euro – prje svega Švedska, Poljska, Danska ili, u krajnjoj liniji, Velika Britanija, a to će, u najvećoj mjeri, zavisiti od političkog trenutka. Njemačka je svojom nerijetko popustljivom politikom pokazala da u sve manjoj mjeri drži konce u rukama. Crna Gora kao zemlja koja je uvela euro da bi izbjegla rizik sopstvene valute sada je indirektno pogođena svim daljim kretanjima u ovoj oblasti, a bez obzira na njihov ishod, u godini povećanja javnog duga, neophodno je da u što skorijem roku razmotri sve mehanizme kojima finansijski sistem raspolaže kako bi prevazišla krizu. Da li bismo povratkom na sopstvenu valutu i sami izabrali ono što Evropskoj uniji neminovno slijedi nakon bilo koje izabrane odluke i mogu li druga rješenja poput snižavanja kamatnih stopa i uvođenja novih poreza biti dovoljna zaštita budžeta – ostaje da se vidi. Razapeti između rigoroznih uslova kreditnih institucija i nedostatka vremena, a uz gomilu naslijeđenih pogrešnih odluka iz nekih prošlih vremena, na ovaj odgovor nećemo dugo čekati.

Dnevni list POBJEDA.