Budžetska blokada, koja u Sjedinjenim Američkim Državama traje gotovo dvije sedmice, novi je razlog za brigu svjetske javnosti zbog mogućeg prelivanja negativnih efekata na ostatak svijeta. Budući da je između demokrata i republikanaca od početka bilo pregovora, ali ne i dogovora, kao i da je rok do kojeg ovakvo stanje može potrajati 17. oktobar izvještaji evropskih medija poprimaju obrise melodrame – danas ste vidjeli vrlo napetu situaciju, vremena za odluku je sve manje, sjutra slijedi nastavak, da li je rasplet na pomolu, jer je vremena za odluku sve manje vidjećemo nakon novih pregovora, ne mijenjajte kanal…

Razloga za zabrinutost i te kako ima, ali tek rijetki podsjećaju da se najvećoj svjetskoj ekonomiji sve ovo ne dešava prvi put, dok većina ne samo da pokazuje nepoznavanje principa rada američkih institucija, već i zanemaruje da je riječ o toliko puta viđenoj političkoj pat poziciji koja već po pravilu na kraju ipak rezultira kompromisom.

Višemjesečna neizvjesnost postojala je još u vrijeme mandata prvog predsjednika SAD Džordža Vašingtona, koji je tek na izuzetno težak način uspijevao od Kongresa da dobije odobrenje za finansiranje vojske. U novijoj američkoj istoriji prije sedamnaest godina mandat demokrate Bila Klintona obilježio je sličan konflikt sa republikancima oko finansiranja programa u zdravstvu i obrazovanju, zbog čega je blokada trajala od sredine decembra 1995. do početka januara 1996. godine.

Ne samo što se do rješenja ipak došlo, već je tronedjeljna blokada rada američkih institucija bila i uslov da budžet koji je donijet za narednu godinu bude sastavljen sa mnogo većim oprezom i da bude najuravnoteženiji od 1920. godine. Uzevši ovo u obzir, političke pat pozicije u istoriji američkog finansiranja javne potrošnje u stvari su periodi tokom kojih, uz pojačan pritisak, dolazi do konsolidacije unutar demokratskih i republikanskih krugova, iz čega, uz dodatnu predostrožnost da se nešto slično uskoro ne ponovi, proizilaze konkretnija rješenja.

Tek kod rijetkih evropskih izvještača, a ovdje je prije svega riječ o britanskim i francuskim medijima, izostaje nevješto prikrivena naklonjenost američkom predsjedniku Baraku Obami, dok se o Kongresu izvještava kao o taocu loših ideja, uz česte osude ideoloških zabluda. Situacija u Kongresu se, međutim, svodi na odbijanje da se poveća gornja granica javnog duga i na taj način sredstvima kreditora finansiraju tekuće obaveze, dok su stvarne razlike između demokrata i republikanaca sa ekonomskog aspekta male, pri čemu se jedni fokusiraju na generalizaciju zdravstvenog i socijalnog osiguranja, a drugi na povećanje javne potrošnje.

Da li se na Starom kontinentu previše strahuje od toga da, ukoliko se već ovog četvrtka ne postigne dogovor, posljedice mogu biti globalnih razmjera, moguće je prosuditi sagledavajući efekte odluke da se visina američkog javnog duga ne poveća. U tom slučaju će, svakako, na najvećem udaru biti korisnici svih vrsta budžetskih sredstava – njihova primanja biće umanjena ili čak ukinuta.

Prvi na udaru biće zaposleni u državnoj administraciji, upravo oni koji su početkom mjeseca poslati na prinudni odmor. Njihove zarade mogle bi biti drastično smanjene, a jedan broj njih najvjerovatnije bi bio i otpušten. Slično bi moglo biti i sa socijalnim davanjima, zdravstvenom i zaštitom za starije osobe, kao i beneficijama za vojne veterane, koje, osim što će kasniti sa isplatom, mogu biti umanjene, a neke od stavki čak i ukinute.

U ovakvim budžetskim okolnostima američki studenti najvjerovatnije više neće moći dobijati povoljne studentske kredite, ukoliko se procijeni da će novih radnih mjesta biti sve manje i da ne postoje šanse da ih počnu vraćati ni nekoliko godina nakon završenih studija. Život „na kredit“ mogao bi prestati da bude praksa u SAD, budući da će se do pozajmice za nekretninu ili automobil dolaziti jako teško, takođe zbog ogromnog rizika od rasta nezaposlenosti, koja bi istovremeno naštetila i penzionim fondovima, zbog čega bi bez redovnog priliva sredstava bilo teško održavati redovnu isplatu penzija.

Ono što bi, umjesto toga da li će, u Evropi toliko favorizovani Obama dobiti podršku zaista moglo da zabrinjava javnost jeste što sa ovakvim standardom američkim građanima ostaje da se odreknu dalekih putovanja, pa bi na gubitku mogli biti oni turistički djelatnici koji se orjentišu na američko tržište. Slično je i sa stranim direktnim investicijama kojih bi, u slučaju nepostojanja dogovora, u narednoj godini iz SAD moglo biti znatno manje.

U najvećoj opasnosti su ipak evropski građani koji štede i države koje imaju rezerve u dolarima, budući da će se američki proizvođači štititi snižavanjem njegovog kursa. No, ostaju još tri dana do konačne odluke, a kako su navike savremenog svijeta da ih na pojačane aktivnosti primora samo krajnji rok, koji pod uticajem globalizacije i mi zovemo deadline, tako bi i ovo mogla biti jedna u nizu naizgled nerješivih situacija koja mora rezultirati nekim rješenjem, između kakvih se, kako kaže stih Azrine pjesme čiji naziv je parafraziran u naslovu, smjenjuju „vrijeme očaja, vrijeme nade“.

Pobjeda, 15. X 2013.