Zastrašivanje nepostojećim

Posmatrajući evropsku ekonomiju, naročito od vremena izbijanja globalne krize do danas, bilo da je riječ o centralnim institucijama, ili onim u pojedinačnim zemljama, bez obzira na nivo razvijenosti, finansijske subjekte prate dva načina prikazivanja problema.

perperzona deflacijaPrvi je u situacijama kada evropske vladajuće elite, da bi zadržale poziciju žele ubrati nove političke poene ili kada, u strahu od snižavanja kreditnog rejtinga, prikazuju stanje koje ne odgovra stvarnosti. Problemi se potiskuju u drugi plan, traže se svi načini da se vještački održava lažna dobra slika ekonomije, makar to zahtijevalo i kršenje najvažnijih evropskih ili državnih propisa, čije je prikrivanje prirodna pojava u društvu koje pokušava da obmane javnost i ne suoči je sa sopstvenom nemaštinom.

Drugi je kada se stanje prikazuje kao izrazito kritično, ističući da nadležne institucije, a ovakvu praksu najčešće ima Evropska centralna banka, čine sve kako bi spriječile pogubni scenario koji, u stvari, u takvim uslovima ne prijeti da se dogodi. Trend koji je prisutan tokom posljednja dva mjeseca, a pojačan u vremenu planiranja evropskih budžeta za 2014. godinu jeste zastrašivanje javnosti deflacijom, zbog čega se vodeći evropski mediji posebno fokusiraju na problem nedovoljnog rasta.

Međutim, zastrašivanje koje ECB plasira medijskim kanalima u većini slučajeva djeluje kao da bi se zemlje članice po prvi put mogle suočiti sa deflacijom od koje će ih evropska ekonomska politika sigurno odbraniti – negdje na granici između teatralnog i neuvjerljivog. Parafrazirana prva rečenica koja otvara Komunistički manifest Marksa i Engelsa „Jedan bauk kruži Evropom – bauk komunizma“ u današnjem vremenu završavala bi se sa „bauk deflacije“. Naslovi koji su proteklih sedmica obilježili naslovnice, naročito njemačke i francuske štampe sdržali su poruku da je pad inflacije prijetnja i da treba biti oprezan pred deflatornom zamkom.

U posljednjem izvještaju Organizacije za ekonomsku kooperaciju i razvoj – OECD, objavljenom prošlog mjeseca, inflacija u periodu od 12 mjeseci iznosila je 1,5 odsto u septembru, da bi u oktobru bila smanjena na 1,3 odsto. Dakle, samo je smanjena dinamika rasta ukupnih potrošačkih cijena, ali one nijesu niže. Razlog zbog kojeg je u oktobru u odnosu na septembar došlo do smanjenja stope inflacije na nivou OECD zemalja je prije svega u cijeni energenata.

Energenti su jedina kategorija proizvoda koji su pojeftinili na ovim tržištima, što je bilo uslovljeno padom cijena nafte na globalnom nivou i solidnim zalihama, kao i boljoj eksploataciji energije iz alternativnih izvora u odnosu na isti prošlogodišnji period. Cijena hrane je nastavila rast, ali su zbog pojeftinjenja energenata troškovi proizvodnje bili niži, što je zaustavilo njen rast sa 1,9 na 1,6 odsto. Slično je bilo i sa ostalim proizvodima kod kojih prerada i transport zahtijevaju trošenje struje ili goriva, a čiji rast cijena je sa 1,7 sveden na 1,5 odsto.

Nakon objavljivanja ovog izvještaja evropska javnost bombardovana je televizijskim prilozima i novinskim člancima u kojima se širi panika i iz kojih je nemoguće zaključiti da je za njih ovo u stvari dobra vijest. U vremenu kada čelnici zemalja eurozone zagovaraju štednju, kada se smanjuju zarade i kada kupovna moć građana slabi, niže cijene, naročito u kraćem vremenskom periodu su dobra vijest, uprkos tome što se želi nametnuti shvatanje da je prazan frižider bolji od onog punog hrane kupljene po niskim cijenama.

Osim građanima – potrošačima, zaustavljanje rasta stope inflacije pogoduje i privredi, posebno onih zemalja u kojima postoje ograničenja u vođenju monetarne politike, kao što je slučaj sa članicama eurozone, jer niže cijene tržišta čine globalno konkurentnijim. Povećanje inflacije u ovom slučaju ni za građane, ni za privredu ne bi predstavljalo olakšavajuću okolnost – povećanje zarada ili rast prihoda odvijali bi se u neznatnoj mjeri u odnosu na ukupan rast troškova, što bi stvorilo dodatno nepovoljan ambijent.

Međutim, fokus sa opasnosti od inflatornog haosa uporno se skreće na priču o mogućem povećanju nezaposlenosti i drugim pratećim pojavama deflacije koja se, zapravo, ne javlja u pravoj mjeri. Jasno je da postoje razlozi zbog kojih od deflacije strahuju banke i drugi finansijski igrači, kao i postojeće vladajuće elite u EU, ali za njene građane ona ne može biti suštinski problem sve dok ne bude dugoročno prisutna, za šta izgledi u ovako dinamičnom ekonomskom ambijentu gotovo da i ne postoje.

Deflacija je prisutna u zemljama na jugu Evrope, ali kao posljedica pada tražnje zbog slabljenja ukupne kupovne moći i ograničene javne potrošnje, uslovljene ogromnim deficitom i prezaduženošću. Da su te zemlje imale svoju valutu to bi dovelo do gubitka njene vrijednosti, međutim, uz korišćenje eura javio se ovakav rezultat, koji, dakle, po prirodi stvari nikako ne može biti uzrok lošeg stanja, već posljedica. Danas iste strukture koje su uvjeravale Evropu u prednosti jedinstvene valute govore o prednostima inflacije. Ostaje da pitamo šta je sljedeće.

Na greškama Zapada se uči

Već duže vrijeme sa vrha evropskih, ali i domaćih institucija u javnost se plasiraju objašnjenja da su za krizu odgovorni građani koji su trošili sredstva izvan realnih mogućnosti. Logički prigovor na ovakve tvrdnje sadržao bi i pitanje ko je, kako i zašto građanima omogućio zaduživanje kod banaka pod uslovima za koje se u samom startu znalo da su neodrživi.

perper-zona 2013 greskaStanje u kakvom se sada nalazi finansijski sektor uslovljeno je činjenicom da su se sredinom prošle decenije, tokom investicionog buma, za podizanje kredita kao hipoteka zalagale nekretnine čija je tržišna vrijednost tada bila neuporedivo veća od sadašnje. Vrijednost placeva i nekretnina procjenjivani su na iracionalne iznose, no i takve aktivnosti takođe nijesu obavljali građani bez stručnih lica i, prije svega, saglasnosti nadležnih institucija. Sada kada se vodi borba za očuvanje poretka koji je već odavno u svom sutonu, pokušava se što nevidljivije krenuti u potragu za novim ekonomskim konceptom.

Iako su manje razvijena društva izloženija negativnim posljedicama kriza, određena pravila po kojima krize nastaju je jasnije definisati na najrazvijenijim i najsloženijim sistemima. Ona se doslovno ogledaju u modelima tradicionalnih finansijskih prevara, koje, kada izađu na vidjelo, rezultiraju smanjenjem investicionih aktivnosti i preseljavanjem kapitala u bezbjednije zone. Međutim, lideri razvijenih zemalja i guverneri centralnih banaka su nakon završetka jednog talasa krize nastojali da uvjere javnost da je najkritičniji period prošao, skrivajući činjenicu da najveći problemi u stvari tek dolaze. Optimističnim prognozama se takođe pokušava zakamuflirati pitanje smanjenja javnog duga i nemogućnosti da se bez novih, korjenitih promjena on otplaćuje na predviđen način.

Prema podacima Banke za međunarodna poravnanja, ukupan dug vlada, domaćinstava i preduzeća zemalja članica OECD za tri decenije, odnosno od 1980. do 2010. godine uvećan je sa 160 odsto na 321 odsto bruto domaćeg proizvoda. Ukoliko se u ove brojke uvrste iznos inflcije, kao i ondašnja i sadašnja vrijednost novca, vlade zemalja OECD povećale su svoj javni dug četiri, a domaćinstva čak šest puta. Srž problema je u kontinuiranom zaduživanju za finansiranje potrošnje, umjesto u investiranju u novu produktivnost, o čemu svjedoči i podatak da je na početku šezdesetih godina prošlog vijeka u Sjedinjenim Američkim Državama ostvarivao dodatnih 59 centi BDP-a, dok je početkom ovog milenijuma jedan dolar donosio svega 18 centi, ne računajući inflaciju i vremenski koncept novca, koji bi, kada bi bili uzeti u obzir pokazali da je raskorak još veći.

Noviproblem zadaju i zastarjeli načini predviđanja sredstava za penzione fondove i zdravstvenu zaštitu, posebno zbog činjenice da je prosječna starost populacije gotovo udvostručena u odnosu na početak prošlog i ovog vijeka. Paralelno ovom trendu, naročito u SAD i Evropskoj uniji javlja se i eksponencijalni rast nezaposlenosti populacije u dobi od 20 do 30 godina, što uslovljava da mladi svojim radom ne mogu doprinijeti finansiranju korisnika budžetskih primanja. Prema prognozama Ujedinjenih nacija, broj radno sposobnog stanovništva biće u opadanju i do 2050. godine, a kao rezultat javiće se pad BDP-a i manja mogućnost otplate duga. Ako se ovome doda i niska stopa rasta produktivnosti, koja očekivano rezultira manjim ulaganjima u infrastrukturu i servisiranje građana, neminovno je da će kvalitet života, uprkos svim tehnološkim inovacijama iz godine u godinu biti u padu do sredine ovog vijeka. Istraživanja pokazuju da osim navedenog, dodatni problem predstavlja i rast javnog sektora, te da svako povećanje državne administracije za 10 odsto umanjuje ekonomski rast za 0,5 do jednog procenta. Prvi primjer za ovakav slijed događaja je sve birokratizovanija i sve zaduženija EU.

Sve navedeno jasan je signal da se kreiranje ekonomske politike, posebno malih sistema ne smije odvijati kopirajući kompleksne zapadne modele koji, iako su sredinom prošlog vijeka služili kao poželjni modeli rasta i razvoja, danas, razotkriveni u svojoj namjeri da vještački traju, predstavljaju najbolji primjer onoga u šta se zemlje sa neokončanim procesom tranzicije ne smiju pretvoriti. Onaj trenutak kada počnemo da tražimo modele razvoja izvan granica SAD i EU, a sredstva za podsticanje proizvodnje izvan njihovih fondova biće prekretnica ka novim integracijama u sisteme koji omogućavaju ekonomski rast.

Poslovni izazovi interneta

Od prvobitnog povezivanja malog broja računara putem telefonskih linija, objavljivanje sadržaja na internetu čini ga danas dostupnim milijardama umreženih korisnika širom svijeta. Internet predstavlja ne samo neizmjerno vrijednu industriju, već je i ključni dio infrastrukture ukupne svjetske ekonomije. Nakon nekadašnje uloge komunikacione platforme danas je neodvojiv od cjelokupnog poslovanja, a vrijeme provedeno na internetu jednako je trajanju radnog dana miliona ljudi.

perperzona internetInternet je u velikoj mjeri uticao i na transformaciju privrede i biznisa. Kancelarije sa velikim radnim stolovima, registre prepune dokumentacije i rad „od 9 do 5“ sve više zamjenjuje online poslovanje – transakcije s bilo kojeg mjesta na kojem je dostupna konekcija, noseći sa sobom samo laptop i kreditnu karticu. Jedna od osnovnih prednosti je što sklapanje veb poslova ne zahtijeva fizički susret ugovornih strana, a istovremeno štedi vrijeme i smanjuje administrativne troškove.

Internet kompanije podstiču ukupan ekonomski rast i doprinose kreiranju novih radnih mijesta, dok rastuća potražnja za ovakvim servisima utiče na povećanje prihoda i uslovljava dalja ulaganja u istraživanje i razvoj. Ovakvi trendovi uslovljeni su transformacijom samog zapošljavanja, koja se javlja kao posljedica brojnih dešavanja u svijetu biznisa. Uočeno je da se tokom posljednje decenije broj stanovnika u sredinama koje predstavljaju privredne centre, kako prirodno, tako i doseljavanjem, povećava progresivno, dok je rast broja radnih mjesta i dalje ostao linearan, što je dodatno otežalo situaciju na tržištu rada na globalnom nivou, ali i motivisalo mnoge da uz pomoć savremenih tehnologija prihvate izazov samozapošljavanja.

Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj – OECD objavila je prošle sedmice studiju o perspektivama internet ekonomije. Rangiranje svjetskih internet kompanija izvršeno je u skladu sa godišnje ostvarenim prihodima, a studija je pokazala da se u 250 vodećih firmi broj zaposlenih tokom 2010. godine povećao 4 odsto, tokom 2011. godine 6 odsto, dok preliminarni podaci za tekuću godinu pokazuju da je tokom prvih devet mjeseci ove godine zabilježen dodatni rast. Najnovija OECD studija ukazuje i da je, za razliku od ostalih, oblast informaciono-komunikacionih tehnologija ostvarila rast čak i u vremenu krize. On je tokom prethodne decenije na godišnjem nivou iznosio 6 odsto, dok kod mnogih proizvođača ICT opreme u 2012. godini već iznosi i 10 odsto. Ovim se jasno ukazuje na rastući potencijal za ostvarivanje profita u navedenom sektoru i povećanje svijesti korisnika da ulaganja u sredstva za poslovnu komunikaciju u stvari predstavljaju najvažniju biznis investiciju.

U svijesti stanovnika Crne Gore već samo poimanje činjenice da se na vrhu liste 250 internet kompanija obuhvaćenih ovom studijom nalaze Amazon i Google stvara otpor i sumnjičavost u moguće uspješno bavljenje u industriji za koju, u stvari, ne postoje ograničenja i u kojoj sve zavisi od kvaliteta ideja i kreativnosti načina njihovog plasiranja. Kritike na račun stanja u zemlji i navika da se ide linijom manjeg otpora od velikog broja mladih stvaraju uspavanu masu koja „čeka“ i „traži“ posao, u čemu nestaje sva energija za prihvatanje izazova pomoću koje se posao, zapravo, stvara. Internet, a posebno društvene mreže, idealan su način da se, ono što se nudi tržištu, bez obzira na oblast bavljenja, plasira ogromnom broju potencijalnih kupaca.

Tržišna i marketinška praksa neprestano pokazuje da čak i najkvalitetniji proizvod, najbolja usluga, kao i ma kakva nadarenost i znanje pojedinca ostaju neprimijećeni ako informacija o njima ne stigne do ciljne grupe. Napraviti i ažurirati sopstvenu internet prezentaciju neuporedivo je manje skupo i manje stresno od očekivanja transformacije društva u kojem će država promovisati nečije znanje i talenat bez njegovog sopstvenog zalaganja.

Globalni trendovi pokazuju da su ciklična kretanja ekonomije posljednjih godina skratila svoje trajanje, zbog čega će se talasi krize i blagostanja u budućnosti smjenjivati većom dinamikom, što će uticati na povećanu potrebu za konkurentnošću, kao i traženje načina da sami upravljamo sopstvenim radom kada statistike pokažu upozoravajuće signale o rastu nezaposlenosti. Izazov savremenog svijeta je u praćenju dinamike interneta čiju ekspanziju ne zaustavlja ni najveća kriza, jer je vrijeme u kojem se on prilagođavao potrebama preduzeća i vlada daleko iza nas.