Domaće i regionalne medije u protekloj sedmici obilježilo je prenošenje i komentarisanje govora profesorice koja je svojim budućim kolegama na apsolventskoj večeri poručila da očuvaju dostojanstvo profesije i ne posustanu u borbi do cilja – obrazovanog društva koje njeguje prave vrijednosti. Sve bi ovo bilo na mjestu da u govoru nijesu na krajnje diskriminatoran način pomenute druge profesije, među kojima je najviše onih koji vrijedno rade i zahvaljujući čijem trudu se u državnu kasu sliva najviše novca.

Privrednici – mali i veliki, vlasnici kompanija i zaposleni u njima, te svi oni menadžeri, koordinatori, operateri, dizajneri i administratori, o kojima pomenuta profesorica govori s nipodaštavanjem, u društvu predstavljaju one koji stvaraju – one od čijeg talenta da svoj proizvod ili uslugu što prije prodaju zavisi koliko ćemo ponuditi drugima, izvesti strancima i koliko novca će se naći u budžetu. Da je nesporno da osim ekonomske, cijelim ex-Yu društvom još od vremena neposredno prije raspada Jugoslavije vlada svaka druga vrsta krize svakako potvrđuju brojni primjeri kiča i šunda, profiterstva svake vrste, trijumfa tajkuna i kontroverznih biznismena koji su ilegalnim aktivnostima došli do ogromnog bogatstva, ali isto tako ne znači da svako ko je u današnje vrijeme bogat i uspješan pripada toj društvenoj grupi.

Na Balkanu već odavno prazne priče o limitiranosti na osnovu svega što se može smatrati preprekom, ali i ogromna količina lične zavisti prema uspješnima i ostvarenima služe kao izgovor da se trud ne ulaže, da se rizik izbjegava, da se ništa novo ne pokuša, već da se samo lamentuje nad sopstvenim tužnim sudbinama i diskriminisanosti. A o diskriminaciji, kako na ovom primjeru vidimo, najviše govore upravo oni koji diskriminišu – koji sebe smatraju privilegovanim, posebnim, a druge bezvrijednim. Ovakav pristup društvenim odnosima, znanju i radu jedan je od ključnih koji su presudili da društvo krene u potpuni ekonomski sunovrat, polazeći od čuvenog savjeta „uči, sine, da ne bi radio“, bijegom sa poljoprivrednih imanja na fakultete, do stvaranja društva u kojem posla za školovane nema, a „obične“ poslove obavlja uvezena radna snaga.

Ex-jugoslovesko društvo je, nastojeći da nadoknadi brojne propuste koje je imalo i u kojima je zaostajalo, naročito za zapadnom civilizacijom pokušalo da nadoknadi presadržajnim nastavnim programima, gdje se često isticalo kako smo najobrazovaniji, pa često i najpametniji narod na svijetu. Dok su se jugoslovenski srednjoškolci, prolazeći kroz brojne procese reformi školstva trudili da savladaju po petnaestak nastavnih predmeta, u zapadnim zemljama se, zahvaljujući obrazovnom sistemu, sa punoljetstvom sticala i radna sposobnost.

Interesantno, profesorica u svom govoru poziva mlade da ostanu u zemlji, potpuno isključujući činjenicu da se do znanja i produktivnosti najbolje dolazi u susretu sa drugim kulturama i da je, ako se zaista voli svoja zemlja, bolje otići negdje po nova iskustva i kasnije ih prenijeti na društvo, nego naviknuti um na skučeni prostor i tražiti nove ideje negdje gdje i sami vjerujemo da su umrle. Svakako, na tom istom Zapadu budućnosti za „ja sam poseban“ kategoriju ljudi nema – tamo vas prvo pitaju šta znate da radite, a priznanja u društvu stiču se na osnovu postignutih rezultata. Na tom Zapadu cijeni se funkcionalnost i sposobnost da pojednostavite stvari, a ne da bilo šta zakomplikujete i dižete u nepotrebne visine.

Koliko je pogrešno odsustvo praktičnosti kod nas najbolje govore ekonomski pokazatelji, a tu smo gdje smo zato što se više od pola vijeka društvo dijelilo na one koji pametuju i one koji rade, a onda su ga nove podjele dodatno urušile – podjele koje su podstakli upravo oni čija književna djela ovakvi profesori i dalje predaju. Mnogo bismo, kao društvo, više koristi imali kada bi se manje toga predavalo, a kada bi se više edukovalo, što je za sada uglavnom slučaj tamo gdje se izučava taj, je li, omraženi biznis, o čemu svjedoče startup projekti i kompanije koje na osnovu samo jedne dobre ideje danas pokreću dvadesetogodišnjaci. Lijepo je biti načitan i obrazovan, ali ako to radimo za svoju dušu, a znanje koje stičemo ne uspijevamo da primijenimo u praksi i da se zahvaljujući njemu osamostalimo i živimo, onda se nijesmo školovali za zanimanje, već za hobi.

P.S. Potpisnica ovih redova ima akademske titule koje samo kada se to izričito traži stavlja pored imena, u najužoj porodici ima magistra i profesora, ali tokom odrastanja nikada nije čula da je imperativ to postati, niti se svojim diplomama hvaliti; poznaje i mnogo onih koje su životne situacije spriječile da završe fakultet, ali su svojim daljim radom, trudom i upornošću uspjeli da iskažu svoje sposobnosti, zato što su ljudi, umjesto da pripadaju onima koji zbog svog nezadovoljstva ponižavaju bilo koga.