Euroskepticizam gdje mu se malo ko nada

Približavanje dana održavanja izbora za Evropski parlament zakazanih za 25. maj čini da dokazi o rastućem euroskepticizmu u samim državama članicama postanu sve vidljiviji, a napori za njihovo uklanjanje sve veći.

finska euroSada kada je nemoguće zataškati problem rastućeg nepovjerenja u evropske institucije, zvaničnici u Briselu trude se da ideju evropskog državljanstva do završetka kampanje promovišu kao posljednje utočište nekih davno zaboravljenih ideala.

Već više od godinu dana građanima Evropske unije ukazuje se na značaj evropskog državljanstva, a euroskepticizam pojavljuje se tamo gdje bi samo neoliko godina ranije mogao biti najmanje očekivan.

Zemlja u kojoj bi se, uzevši u obzir životni standard i stepen demokratije, desničarske ideje koje pobuđuju euroskepticizam možda mogle najmanje očekivati je Finska, međutim, strahuje se da bi takvu politiku moglo podržati oko 20 odsto finskih birača.

Kontinuirano pružanje pomoći ugroženim ekonomijama Grčke, Španije i Portugala nastavlja da izaziva revolt kod dijela građana Finske i podstiče desničarske pokrete i partije da vrše pritisak na vladu kako bi se konkretna finansijska davanja zamijenila garancijana.

Takođe, transatlantski trgovinski sporazum sa Sjedinjenim Američkim Državama u mnogo većoj mjeri podržavaju konzervativci, ukazujući na njegov značaj objašnjenjem da je to jedini način da se izbori sa jačanjem kineske ekonomije i potpunim preplavljivanjem tržišta njihovim proizvodima.

Velika Britanija već neko vrijeme nije usamljena u favorizovanju Vašingtona u odnosu na Brisel, iako se, u susret izborima, ova pojava u Finskoj želi na sve moguće načine sakriti.

Izlaznost na prošle evropske parlamentarne izbore u Finskoj iznosila je 40,3 odsto, svega 0,3 odsto manje nego u, po pitanju podrške evropskoj ideji, jako polarizovanoj Francuskoj.

No, ove godine se ne strahuje toliko od nezainteresovanosti građana, koliko od zainteresovanosti onih na koje su se negativna dešavanja u finskoj ekonomiji najviše odrazila.

Rast finske ekonomije je usporen, a prošlog četvrtka objavljen je podatak da je u prvom kvartalu ove godine iznosio 0,4 odsto, odnosno u martu ove godine rast je bio za dva odsto manji u odnosu na mart 2013. godine.

Ključne slabosti locirane su u tehnološkoj industriji – Nokia, prva finska kompanija koja je dobila multinacionalni karakter odavno je prestala da bude najvrednija kompanija u državi, a sa liste globalnih vodećih izbrisana je još pretprošle godine.

Slično je i sa drugim kompanijama u tom sektoru koje u naletima jeftinih kineskih proizvoda u sve većoj mjeri gube kupce. Dodatni problem koji zabrinjava Finsku je pad posjete ruskih turista, kojih je već ovog proljeća bilo skoro 15 odsto manje u odnosu na prošlu godinu.

Razlog je pad platežne moći ruskih državljana, djelimično uslovljen i slabljenjem kursa rublje. Takođe, finski izvoz u Rusiju manji je za šest odsto u odnosu na prošlu godinu.

Rusija, prvi susjed Finske sa kojom dijeli 1.340 km kopnene granice jedan je od njenih ključnih spoljnotrgovinskih partnera, zbog čega svako pogoršavanje stanja, kao i prijetnja sankcijama zapadnih zemalja negativno utiče na njihove odnose.

Otvaranje pitanja učlanjenja u NATO kojem su se građani Finske usprotivili 2005. godine, a koje je od početka ove godine ponovo aktuelizovano dodatno podiže tenzije.

Podrška učlanjenju raste naročito od eskalacije nemira u Ukrajini, a ona je istovremeno i dokaz pada povjerenja Finaca u zajedničku evropsku vanjsku i bezbjednosnu politiku.

Sa druge strane, rusko tržište je i dalje ključno za finski izvoz, naročito uzevši u obzir da do pada kupovne moći dolazi i usljed slabljenja švedske i norveške nacionalne valute koje na taj način podstiču izvoz.

Sa stopom nezaposlenosti od 9,5 odsto tenzije dodatno rastu, a rezovi u javnoj potrošnji u iznosu od 400 miliona eura dodatni su povod da se na evropske institucije gleda neprijateljski.

Stare metode u krivo vrijeme

Nakon što je krajem prošle godine Evropski investicioni fond predložio zemljama članicama Evropske unije da probleme malih i srednjih preduzeća rješavavaju kroz sekuritizaciju i lociranje izvora novog kapitala, te omogućavanje njegovog dotoka do nelikvidnih kompanija, slična ideja čula se ovih dana i u Evropskoj komisiji.

Euro currency symbol assembled with coins. Isolated on whiteNačelno, pojam sekuritizacije obuhvata različite mehanizme finansiranja u kojima se postojeći oblici potraživanja pretvaraju u nove odnose sa povjerenicima, kroz izmijenjene ugovore i nove uslove naplate dugovanja.

Budući da prednosti ovakve prakse najčešće koriste finansijske organizacije i korporacije kako bi se njihovi bilansi oslobodili onih potraživanja na koja dominantno utiču promjene kamatnih stopa ili slični rizični faktori, nakon izbijanja svjetske ekonomske krize mnogi su njen uzrok vidjeli upravo u sekuritizaciji.

Daleko od toga da nijesu bili u pravu, jer kako je, naročito u Sjedinjenim Američkim Državama neodrživost sistema postajala sve vidljivija, tako je rastao i broj potreba da se njegovo urušavanje spriječi zaštitom onih najpodložnijih riziku.

Od 2009. godine sekuritizacija postaje sve rjeđa pojava. Gotovo omraženi metod povezivan sa najvećim krivcima za bogaćenje minimalnog i siromašenje ogromnog dijela populacije odjednom se na velika vrata vraća baš tamo gdje bi se samo godinu ranije najmanje očekivao – u EU.

Ovakva prilično kontroverzna ideja Evropske komisije o primjeni sekuritizacije kod malih i srednjih preduzeća ne nalazi na racionalno obrazloženje ni kada se izanaliziraju čitav postupak i okolnosti u kojima bi danas mogao da se odvija.

Prije svega riječ je o transformisanju zamrznutih potraživanja nelikvidnih kompanija u utržive hartije od vrijednosti. Kupcima tih finansijskih instrumenata garantuju se prilivi na sekuritizovana potraživanja u vidu kamata koja se ostvaruju kroz vrijeme.

U pitanju je sistem sa veoma složenim procesom, ali i vrlo jednostavnim ciljem – da se određeni subjekti oslobode suvišnih potraživanja i prekomjernog rizika, a sa druge strane, da oni koji preuzmu taj rizik budu nagrađeni premijom.

Ipak, trenutak u kojem se ova ideja oživljava u Evropi drastično se razlikuje od faza globalne ekonomije u kojem je sekuritizacija nastala i u kojima se razvijala.

A nastala je sedamdesetih godina prošlog vijeka u američkom finansijskom sistemu, takoreći „najkapitalističkije“ faze u istoriji svjetske ekonomije, dok je pun procvat doživjela na početku trećeg milenijuma, u vrijeme najvećeg buma, ali i najštetnijih manipulacija na svjetskim tržištima koji je pred kraj decenije eksplodirao i ostavio svijet u stanju iz kojeg se ni do danas nije oporavio.

Iako je još uvijek neizvjesno koliku podršku će imati među državama članicama, vrlo se jednostavno može naslutiti da će biti velikih protivnika takvoj praksi.

Polazeći od same podrške i protivljenja ideji bankarske unije, veća je vjerovatnoća da će se za promovisanje sekuritizacije odlučiti tek pojedine zemlje, nego da će se zajednička odluka moći donijeti na nivou 28-člane Unije.

U suprotnom, biće potrebno vrijeme, nesumnjivo mnogo veće nego za usvajanje mehanizma za pomoć bankama koja je u Evropskom parlamentu predstavljena još 2010. godine, zvanično predložena 2012. a osnivanje fonda za pomoć odobreno tek u decembru prošle godine.

Za mala i srednja preduzeća toliko dug put od nastanka do realizacije ideje o pomoći suviše je dug, a sve veća razjedinjenost na evropskom nivou dodatna je otežavajuća okolnost.

Nedostatak kompromisa u institucijama EU ključni je faktor koji ne dozvoljava usvajanje mehanizama korak po korak uz fazu testiranja, već se svodi na duge pregovore i naglu implementaciju.

EU nema instituciju kakve su američke Federalne rezerve koja bi, uz političku podršku sprovela jedan proces u svim neophodnim fazama, već prolongiranjem neizvjesnosti čini društvo manje spremnim na promjene, pa ako se i postigne saglasnost, za nju može biti samo prekasno.

Otvorenim tržištem protiv konflikta

Zagovornici otvorenog tržišta već više od dva vijeka stavove baziraju na ideji da ne postoji sredstvo koje bolje doprinosi dobrim odnosima dviju zemalja od slobodne trgovinske razmjene.

otvoreno trziste perperzonaDva svjetska rata, Hladni rat i desetak ekonomskih kriza potvrdili su podložnost zemalja međunarodnim sukobima prouzrokovanim pogoršanjem trgovinskih odnosa, no nikad kao danas nijesu postojali toliko konkretni primjeri koji bi potvrdili izreku francuskog političkog ekonomiste Frederika Bastije da, ako granicu jedne zemlje ne pređe uvezena roba, nju će preći vojska.

Dešavanja u Ukrajini nesumnjivo su jedan od najupečatljivijih primjera kojim se potvrđuje pravilo koje ni danas gotovo niko osim zagovornika slobodnog tržišta nije pokazao da je zaista razumio, još manje usvojio.

Ostatak je decenijama išao komplikovanijim putem, stvaranjem sve težih uslova u trgovini i zanemarivanjem negativnih uticaja protekcionizma na privredu. Nakon Drugog svjetskog rata ključne promjene u odnosima evropskih zemalja ostvarene su, prije svega, jačanjem robne razmjene.

U konkretnim slučajevima, najuočljiviji su primjeri šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka u odnosima Francuske i Njemačke, zatim Njemačke i Rusije, te Austrije i Francuske. Spoljnotrgovinska razmjena javila se kao posljedica želje da se Evropa, koja se teško oporavljala od ratnih stradanja obnovi, a jedini put bila je ekonomska saradnja.

Negativni rezultati uskraćivanja trgovinskih sloboda najvidljiviji su kod članica Evropske unije. U ranijoj istoriji zemalja-osnivača, dok je udruživanje bilo bazirano isključivo na trgovinskoj i energetskoj saradnji gotovo da se nikakva kriza nije mogla ni naslutiti.

Činjenica je da je EU iz godine u godinu postajala sve značajniji politički subjekat na međunarodnoj sceni, ali je sa svakim proširenjem njena ekonomska moć sve više slabila.

Razlog nijesu isključivo učlanjivanja ekonomski manje razvijenih zemalja, već i noviji ugovori koji su tržišne putanje učinili kompleksnijim, a procese zahtjevnijim, te čitav sistem dodatno zatvorenijim za sve zemlje van Unije.

Na globalnom planu, istorijski podaci pokazuju da što je slobodnija trgovina bila u jednoj zemlji, to je ona vodila i manje ratova, te da je otvorenost tržišta smanjivala opasnost od napada.

Uzroci se, svakako, nalaze i u stepenu demokratije samih zemalja, ali praksa pokazuje da je za ulaženje u konflikte uticaj ekonomskih ograničenja uvijek bio dominantniji faktor od samog smanjivanja stepena demokratije.

Takođe, za upadanje u međunarodne sukobe mnogo veće šanse imaju zemlje u recesiji, dok je u fazama ekonomskog buma takav scenario gotovo nezamisliv.

Na mogućnost konflikta dodatno utiče i geografska udaljenost, zahvaljujući čemu je više puta izostao direktan sukob Sjedinjenih Američkih Država i Kine, no među ključnim komponentama za međunarodnu razmjenu je odsustvo državnog protekcionizma.

Primjer za to su ponovo SAD i Kina. Kada je prestala da bude zatvoren sistem, u američkoj javnosti percipiran kao neprijateljski nastrojen i kada su američki i kineski privredni subjekti pojačali saradnju došlo je do ostvarivanja obostrane koristi u najvećem obimu u kojem se na globalnom nivou do tada ikada dogodilo.

Svijet se danas suočava sa zatvaranjem jednog sistema okrenutog novom vidu protekcionizma, koji se ne dešava željom da se on zaštiti, već je uzrokovano ekonomskim slabljenjem, a podstaknuto nametanjem sankcija.

Riječ je o Rusiji čija ekonomija slabi, što potvrđuje pad kreditnog rejtinga, slabljenje kursa nacionalne valute, kao i drastičan odliv kapitala iz zemlje, a koja sve to pokušava da nadoknadi davno napuštenim mehanizmima, zatvaranjem za međunarodnu razmjenu koji je do danas postojalo još jedino u Sjevernoj Koreji.

Zapad koji se načelno protivi takvom stanju dodatno ga pospješuje najavom novih sankcija, čineći Rusiju još zatvorenijom i još opasnijom po sve one koji joj na taj način uskraćuju saradnju.

Ni povjerenja, ni bankarske tajne

Izjava predsjednika Evropskog savjeta Hermana van Rompeja da je bankarskoj tajni odzvonilo, tek nakon što su Austrija i Luksemburg odlučili da konačno prihvate zahtjev automatske razmjene informacija o računima korisnika koji nijesu njihovi državljani sa vlastima njihovih zemalja otvorila je niz debata o ispravnosti odluka ovih dviju država.

bankarska tajna perperzonaSve ovo događa se neposredno nakon rasprava o privatnosti korisničkih podataka u virtuelnom svijetu, optužbi između odbjeglog obavještajca Edvarda Snoudena i NSA, kompanija Google, Apple, vlada zapadnih zemalja i svih umiješanih subjekata, koje su uzdrmali svijet objelodanjivanjem informacija o praćenju komunikacije.

Ukidanjem bankarske tajne već tako umanjena privatnost, koja je obilježje savremenog života, nesumnjivo počinje da se preliva i na bankarski sistem, a stavovi o ovom pitanju još jednom su duboko podijelili Evropu.

Bankarska tajna je u austrijskim i luksemburškim bankama postojala decenijama, a ukinuta je pod pritiskom OECD i evropskih instutucija koje na svim nivoima insistiraju na maksimalnoj transparentnosti, pa su nakon ove odluke sve EU članice uskladile principe.

Iako je ključni razlog ukidanje bankarske tajne u sferi borbe sa organizovanim kriminalom i pranjem novca, riječ je o mehanizmu koji je ključni za očuvanje integriteta klijenata, te praksi koja proizilazi iz ugovornog prava, jednako važne koliko i medicinska povjerljivost, a koji je star gotovo koliko i samo bankarstvo.

Ono što nakon ove odluke ostaje nejasno jesu konkretne prednosti ukidanja bankarske tajne u odnosu na gubitke koje države članice imaju od nje same, odnosno izostaje računica po kojoj se vidi koliko su troškovi principa tajnosti veći od kapitala koji se, zahvaljujući ovom pristupu slije u banke, odnosno zemlje u kojima posluju.

Sam pristup je, međutim, prilično tipičan za evropske institucije, koje u većini slučajeva insistiraju na visokim ciljevima, ispuštajući konkretnu analizu troškova i koristi koja bi pokazala da je sama ideja bila opravdana prije njenog prihvatanja.

Veliki dio laičke javnosti nesumnjivo podržava ovu ideju, ne samo zbog toga što im je narušen standard usljed neopreznog donošenja odluka u ličnim finansijama, već i zato što je danas u krizom pogođenoj EU vrlo ubjedljivo za ključne probleme optuživati velike privatne banke.

Stručna javnost, međutim, pokušava da procijeni gubitke kojima će im ovakva odluka donijeti. Većina bankarskih ugovora bazira se na zaštiti imovinskih prava, no evropske institucije kao da to zanemaruju, baš kao i ideju o povjerenju između pojedinca i institucije.

Sa druge strane, EU je konačno došla do klimavog kompromisa o formiranju bankarske unije, kojom će se sredstva povjerilaca štititi u slučajevima likvidacije banaka.

Sama ideja osporavana je gotovo dvije godine, ali je, kako bi se građanima EU predočilo da evropske institucije brinu o njihovim pravima, u susret izborima za Evropski parlament tek nekako sklepano prelazno rješenje.

Do izbora za EP ostalo je manje od mjesec dana, a Brisel strahuje od male izlaznosti, odnosno, nezainteresovanosti Evropljana da nešto mijenjaju na višem nivou, svjesni da ni političke promjene u sopstvenim zemljama nijesu doprinijele napretku.

Ukidanje bankarske tajne samo je jedan od načina za gubitak davno poljuljanog povjerenja u institucije. Povjerenje, međutim, nije ono što je moguće uspostaviti zakonom ili uredbom, već što proizilazi iz interakcije pojedinca i institucije, a za većinu kojih je presudna tajnost.

Institucije EU problem tajnosti nijesu uviđale dok su deficiti bili niski i dok su poreske osnovice omogućavale nesmetano vođenje poreske politike na način koji su same birale. No, čim su deficiti povećani, počelo se drugim očima gledati svaki manjak, čak i onaj koji je njihovim radom direktno uslovljen.

Ipak, ono što će se ovakvom politikom EU umanjiti svakako nijesu ni deficit, ni minusi, već povjerenje, a zatim lančano – štednja i priliv kapitala.

I kad može tehnički ne može politički

Posmatrajući prinose na obveznice zemalja članica eurozone mogu se uvidjeti odstupanja od ključnih ekonomskih principa. Osnovna ekonomska pravila – da u slučaju ogromne ponude cijene padaju, da, ako se želi veći povrat na investiciju treba više rizikovati pri ulaganju i da se, ako se troši više, uštedi manje, na ovom primjeru pokazuju izuzetke.

pigs zemljeUprkos činjenici da je rast javnog duga u nekim zemljama ulaganja učinio rizičnijim, povrat na investicije je smanjen. Istovremeno, prinosi na desetogodišnje državne obveznice PIGS zemalja tokom protekle tri godine dostizali su vrhunac – od po sedam odsto u Italiji i Španiji, 15 odsto u Portugalu, do 36 odsto u Grčkoj.

Situacija je sada izmijenjena, prinosi su dvostruko niži u Italiji i Španiji, u Portugalu čak tri puta, skliznuvši na pet odsto, dok u Grčkoj iznose 7,5 odsto. Sa druge strane, prinosi na njemačke obveznice tokom istog perioda uvećani su sa 1,2 na 2,1 odsto.

Obveznice, osmišljene, između ostalog, i kao jedan od načina izlaska PIGS zemalja iz krize tome zapravo nijesu doprinijele. Prije svega, prinosi su naglo pali čim je nivo javnog duga ovih zemalja uvećan. Primjera radi, odnos javnog duga u odnosu na bruto domaći proizvod u Italiji iznosio je 120 odsto kada su izdate obveznice, dok je sada uvećan na više od 130 odsto BDP-a.

Stoga, ako povećanje javnog duga u odsnou na BDP čini jedan sistem rizičnijim za ulaganja, prinosi na italijanske državne obveznice mogli su samo rasti, što se, međutim, nije dogodilo.

Takođe, sam odnos prethodnih i ranijih stopa prinosa koji je doveo do neznatne razlike između, na primjer, španskih obveznica 3,5 odsto naspram njemačkih 2,1 govori da u situacijama potpuno različitih nivoa rizika dolazi do izjednačavanja nečega što bi njime trebalo da bude uslovljeno.

Ovakav odnos može se pravdati samo ako se ustanove dometi Evropske centralne banke u rješavanju problema. Naime, sa kapacitetima kojima raspolaže ECB je u stanju da iz krize izvlači jednu Grčku čiji je javni dug nastajao gotovo pravolinijski i gdje intervencije doprinose privremenoj stabilizaciji.

Sa Italijom ovo nije slučaj, jer, čak i kada bi ECB imala mehanizam za spašavanje italijanske ekonomije, to ne bi bilo učinjeno, pri čemu razlozi za to nijesu ni tehničke prirode, niti jer takvi potezi izlaze iz okvira legalnog i legitimnog, već su u sadašnjim prilikama na političkoj sceni gotovo nezamislivi.

Grčka ima specifične probleme, budući da je riječ o ekonomiji koja je smanjujući potrošnju u stvari smanjila spostvenu imovinu, a time i vjerovatnoću da ostvari bilo kakav značajniji rast tokom narednih nekoliko godina.

Sa svakim novim krugom pozajmica vjerovatnoća za oporavak se dodatno smanjuje. Ipak, ECB interveniše u odsustvu ideološkog sukoba, ali i u cilju dokazivanja svojih mogućnosti, čime učvršćuje poziciju na globalnoj sceni – ona spašava, kreditira i čuva eurozonu od kraha, čime se u svjetskoj ekonomiji po težini donešenih odluka svrstava tik uz Međunarodni monetarni fond i Svjetsku banku.

U slučaju drugih zemalja odsustvo intervencije pravda brojkama – onim koje u tabelama izgledaju ljepše od grčkih. Ako bi kao parametar uzela potrošnja u odnosu na neto investicije, a koji je i jedan od boljih pokazatelja da li jednoj državi prijeti bankrot, Italija bi bila na vrhu liste onih kojima je zaista potrebna pomoć.

Ta zemlja takođe ima problem i sa konstantnim pogoršanjima kreditnog rejtinga, toliko da Španija pored nje djeluje daleko od krizom pogođene ekonomije, no, u prilikama kada i dođe do njihovog poređenja, španski problemi – nezaposlenost i nesprovođenje reformi, za ECB postaju centralna tema.

Finansijska tržišta ovo posebno potvrđuju, zbog čega odnosi investitora, ali i prinosi na ulaganja izgledaju kao da je Italija daleko od rizične zemlje, uz opasnost da će tačnost ove procjene ECB krenuti da preispituje tek kada bude prekasno.

Umjetnici su oduvijek voljeli novac

PARIZ – Osvrnemo li se na umjetničku scenu današnjice i sve što bi umjetnošću trebalo da se zove, vrlo lako možemo zaključiti da većina onoga što se piše, snima, izvodi ili postavlja ima za cilj samo da autoru donese zaradu.

umjetnici 2Ovakav odnos umjetničkog djela i poslovnog rezultata iz nekog razloga sagledavamo samo u kontekstu vremena u kojem živimo, uglavnom nesvjesni stanja kakvo je postojalo čak i hiljadama godina prije nas.

Zavaravaju nas svakako istinite priče o tvorcima nekih od najpoznatijih umjetničkih djela koji su umrli u potpunom siromaštvu, iako su takve sudbine bile izuzeci, ne pravilo, ali su zbog stvorene vrijednosti u svjetskom pamćenju ostali kao izrazito upečatljivi primjeri.

Manje poznati detalji

Francuska novinarka i publicistkinja Žudit Benamo-Ue istraživala je u knjizi „Les artistes ont toujours aimé l’argent“ (Umjetnici su oduvijek voljeli novac) odnos umjetnosti i novca kroz istoriju i otkrila detalje koje smo možda naslućivali, ali koje vjerovatno nikada nijesmo posmatrali u cjelini i kao zajedničku karakteristiku onih koji su ispisivali stranice istorije umjetnosti.

Žudit Benamo-Ue u svom djelu veliku pažnju posvećuje slikarima i njihovoj želji za samopromocijom koja bi se, da je ne prate talenat i ono što iz njega nastaje u nekim slučajevima mogla smatrati i patološkom, ali se, motivisana novcem pretvara u ono što savremeni svijet naziva marketinškom kampanjom.

Namjera autora nikako ne može biti shvaćena kao želja da se ospori talenat i umjetnička vrijednost nečijeg rada, već da se vrati često zaboravljanim i zanemarivanim detaljima iz njihovih biografija, kako bi se bolje razumio njihov uticaj na tržište umjetnosti toga vremena.

Načinom na koji su rađeni životni prikazi trinaest umjetnika pokazuju suštinsku težnju za borbom za većim i boljim, koja je kod umjetnika posebno naglašena.

Ova knjiga sa podnaslovom „Od Albrehta Direra do Damiena Hirsta“ na vrlo informativan način bavi se pogledom na neka od najvećih imena u istoriji imjetnosti, poredeći način prodaje njihovih slika sa prodajom šećera ili soli u trgovinama tog vremena.

Autorka je njihov odnos prema umjetnosti kao i prema svakom biznisu potkrijepila brojnim argumentima, istorijskim činjenicama i svjedočanstvima, doslovno ne ostavljajući prostor za sumnju. Primjeri Salvadora Dalija i Fransisa Pikabije nijesu previše obrađivani, budući da su nazvani suviše „očiglednim“ primjerima povezanosti želje za novcem i stvaranja.

Cijena i vrijednost

Odnos umjetnosti i novca je gotovo jednak odnosu vrijednosti i cijene. Jedno ne mora nužno da proizilazi iz drugog, ali logika nalaže na upravo proporcionalan odnos veličina kada prvo uslovljava drugo.

Prvak samopromocije bilo je njemački renesansni slikar Albreht Direr. Svoj potpis, stilizovana slova „A“ i „D“ volio je da ugravira gdje god je to bilo moguće.

Obimne prepiske koje su pronađene nakon smrti Pitera Pola Rubensa sa rimskim vlastima svjedoče o njegovoj želji za radom koju su diktirale naknade koje je za svoja djela dobijao. Kada je 1607. godine završio sa oslikavanjem radova u crkvi Chiesa Nuova u Rimu, a slika predviđena za oltar nije davala željeni efekat zbog lošeg prelamanja svjetlosti, morao je ponoviti svoj rad. Prvi primjerak kasnije je pokušavao da proda Vojvodi od Mantove, uvjeravajući ga da je bio toliko presrećan zbog rada i da ga je oduševljenje natjeralo da taj rad ponovi.

Stratezi, uzvoznici…

Posebnu taktiku kada je odnos prema kupcima umjetničkih djela imao je Ticijan Večeli. Laskao je ljudima oko sebe slikajući ih na svojim platnima mnogo ljepšim nego što su to zaista bili, a njihovo oduševljenje osiguravalo mu je stalne kupce. Zahtjeva bogatih plemića koji su željeli da upravo njihov uljepšani lik krasi raskošne odaje na Ticijanovu sreću uvijek je bilo.

Ako je Ticijan, poslovnim jezikom rečeno, bio marketinški mag, slikar Đovani Antonio Kanal, poznatiji kao Kanaleto bio je pravi primjer stratega za izvoz. Zahvaljujući podršci mecene, britanskog biznismena, njegove slike sa motivima Venecije preplavljivale su Englesku. Koristeći posebne tehnike i efekte koje su omogućavale multipliciranje njegovih radova, raskošni život venecijanskih plemića, panorame i kanali krasili su zidove engleske elite.

Slikar Rene Margit najveću zaradu ostvario je neprestanim kopiranjem sopstvenih radova. Uvidjevši da se publici neki od njih posebno dopadaju, nastavio je da kopira motive, pretvorivši ih u sopstveni izraz, iako su u stvari bili svedeni samo na ponavljanje.

Naslanjajući se pričom dalje na pisca Harukija Murakamija čiji višemilionski tiraži knjiga preplavljuju planetu pravom umjetnošću pisane riječi, kao i, zvanično, najskupljeg umjetnika današnjice Damiena Hirsta autorka je prikazala koliko su vrhunski umjetnici idealni uzori za poslovne modele.

Poistovjetivši sebe sa svojim radom i dajući mu lični pečat, te promovišući sebe na sve prikladne načine, uspjeh, a zatim i zarada dolaze kao prirodan rezultat.

Šokantno otkriće kojim na kraju nijesmo iznenađeni

Neki će prestati da stvaraju onda kada shvate da imaju dovoljno, ako je tu granicu ikada iko postavio sebi, mada bi u ovom slučaju svaka granica umjetnost činila diskutabilnom. Neki će čak i kada postanu jako bogati nastaviti da stvaraju da bi imali više.Poruka koju nosi knjiga čiji već sam naslov otkriva pomalo šokantno saznanje o umjetnicima dijelom je sadržana u jednom citatu američkog književnika Henrija Milera koji glasi „Najbolji način da ubijete umjetnika je da mu date sve što mu je potrebno“. Sam smisao stvaranja sveden je na želju da se ima, posjeduje.

Ipak, umjetnik se ne zaustavlja na duhovnom do ostvarenja materijalnog cilja, sve i kada je njihova distanca izrazito velika ili kada suštinu njegovog stvaranja čini podsjećanje na tu udaljenost.

Poruka, ohrabrivanje i motivi za poslovni svijet

Stoga, poslovnom čovjeku današnjice ne ostaje potreba da luta u potrazi za svojim uzorima, strategijama i načinima za postizanju uspjeha, ma koliko se ono suštinski razlikovalo od umjetnosti.

Ako je umjetnost biznis, onda je i biznis sam po sebi umjetnost i kao takav, upravo velika imena iz tog svijeta mogu poslužiti kao primjer.

Zetacoin – kriptovaluta čije vrijeme tek dolazi

Prije nešto više od godinu dana priča o kriptovalutama odnosila se na razmatranje mogućnosti njihovog opstanka u finansijskim i platnim sistemima, dok se danas priča o njima svodi na analiziranje njihovih specifičnosti i faktora koji utiču na odnos vrijednosti drugih kriptovaluta.

zetacoin Zetacoin – kriptovaluta čije vrijeme tek dolaziPrva asocijacija je svakako bitcoin koji je ne samo dostigao najveću vrijednost, već se i najviše se „proslavio“ u svijetu digitalnih novčića. No, pitamo se i šta je sa desetinama ili gotovo stotinu različitih kriptovaluta koje s vremena na vrijeme dobijaju na značaju u svijetu elektronskog plaćanja.

Veliki broj njih funkcioniše po principu uključivanja novih kreatora kriptovaluta u taj sistem preuzimanjem identičnih principa, mehanizama i instrumenata kojima se obezbjeđuje njihovo plasiranje i razmjena. Mnoge od njih se, u stvari, samo različito zovu, a razlikuju se tek po neznatnoj promjeni vrijednosti i količini u kojoj su inicijalno pušteni na tržište.

Popularnost kriptovaluta

Nakon bitcoina rasla je popularnost litecoina, suštinski vrlo sličnog, ali po vrijednosti znatno pristupačnijeg za početnike u trgovini kriptovalutama. Ipak, ono što je tokom posljednjih mjesec dana zainteresovalo korisnike jeste kriptovaluta pod nazivom zetacoin.

Oni koji su bili umorni od bombardovanja silnim informacijama o budućnosti bitcoina, te uticajima na njegovu vrijednost, kao i oni kojima je jedinična cijena od oko 500 dolara bila isuviše velika za ulazak u igru pronašli su zetacoin kao idealan način za ulazak na tržište kriptovaluta. Popularizaciji ovog digitalnog novca dodatno je doprinijelo kreiranje mobilne aplikacije za trgovanje koja nudi i skladištenje u digitalnom novčaniku – Zetacoin Wallet, ali koja je sada u mobilnoj verziji dostupna samo na Android platformi, dok je na računarima moguće koristiti na svim operativnim sistemima.

U internet krugovima među trgovcima ovom kriptovalutom izostanak aplikacije za iOS najčešće obrazlažu skorašnjim brisanjem bitcoin aplikacija iz App Storea, navodeći da autori nijesu željeli da rizikuju i sugerišu korisnicima korišćenje na uređajima na kojima ne mogu garantovati budućnost opstanka njihove imovine. Android verzija aplikacije izuzetno je pregledna i jednostavna za korišćenje čak i onima koji u svijet zetacoina ulaze bez predznanja o kriptovalutama.

zetacoin walletZetacoin Wallet

Jedna od sadašnjih prednosti kriptovalute zetacoin je što u trgovanju njom malo možete izgubiti. Možete je nabaviti zamjenom za novac ili drugih kriptovaluta. Aplikacija Zetacoin Wallet objavljuje trenutne promjene cijena u odabranoj svjetskoj valuti, kao i u jedinicama postojećih kriptovaluta. Ukoliko vam se trgovanje bitcoinom čini suviše rizičnim, možda je vrijeme da određeni broj jedinica zamijenite za zetacoin kojem iskusniji trejderi predviđaju svijetlu budućnost.

Popularnost zetacoina naročito je porasla nakon nedavnih hakerskih napada koji su, ne u ogromnoj mjeri, ali svakako uzdrmali i za oko dva odsto umanjili vrijednost četirju vodećih kriptovaluta – bitcoina, litecoina, peercoina i dogecoina. Zetacoin nije pokazao osjetljivost na tržišne šokove i bez ikakvih promjena vrijednosti prošao je kroz buru na tržištu kriptovaluta. Promjenu vrijednosti od izbacivanja aplikacije na Google Play servis, gdje je dostupna od 27. marta ove godine diktiraju sve intenzivnija ponuda i tražnja.

Na rast popularnosti zetacoina dodatno su uticale najave nekih ključnih imena iz svijeta trgovine bitcoinom da će se preorijentisati na trgovanje novom kriptovalutom. Tokom protekle sedmice vrijednost zetacoina uvećana je za čak 500 odsto u odnosu na ono koliko je iznosila prije ovih velikih najava. Sadašnja faza idealna je za ulazak u svijet trgovanja zetacoinom.

Osnovne karakteristike

Tržišna kapitalizacija zetacoina iznosi oko četiri miliona američkih dolara. Inicijalni iznos odobren za trgovanje sastojao je 160 miliona novčića u prvoj godini, sa najavom da će se svake godine dodavati novih milion zetacoina, što je novina u odnosu na bitcoin čijeg „doštampavanja“ nema.

Ekonomskim jezikom objašnjeno, bitcoin je deflatoran, zetacoin inflatoran elektronski novac. Ono što predstavlja posebnu prednost zetacoina je brzina. Ostvarivanje transakcija je čak 20 puta brže nego kod bitcoina, a isto toliko puta manje se čeka na proces majnovanja.

Izrael priprema isracoin

Priču o zetacoinu prate i najave buduće kriptovalute Izraela nazvane isracoin. Ova kriptovaluta će kroz četiri faze doći na tržište virtuelnog novca u toj zemlji, kada će je kompanije moći prihvatiti kao sredstvo plaćanja.

Prva faza počeće 6. maja kada će poslovnim subjektima uključenim u ovaj proces biti dodijeljeno po 500 digitalnih novčića isracoina. Mjesec dana kasnije, svi građani Izraela stariji od 17 godina dobiće priliku da trguju sa svojih 100 isracoina.

Očekivana tržišna kapitalizacija isracoina iznosi 12 miliona američkih dolara, a očekuje se da će se kroz šest nedjelja dostupnosti na globalnoj sceni njime trgovati u 80 zemalja svijeta.

Kome smeta njemački kvalitet

Spoljnotrgovinskli suficit Njemačke razlog je zbog kojeg ta zemlja sve češće dobija kritike zvaničnog Vašingtona, ali i Brisela. U ovim dvijema svjetskim prijestonicama smatraju da su viškovi dosegli previsok nivo i da to zahtijeva korektivne akcije.

njemackaOvakvo stanje ne odgovara ekonomiji drugih zemalja Evropske unije, kao ni SAD-u i sve više postaje razlog za preispitivanje partnerstva sa Njemačkom. Tokom posljednjih godinu dana njemački izvoz u SAD bio je dvostruko veći od uvoza, što je učinilo da raspon spoljnotrgovinske razmjene među ovim zemljama, koji je počeo da se širi prije četiri godine, počne da izaziva tenzije.

Američka strana uporna je sa optužbama da je Njemačka zloupotrijebila poziciju u Evropskoj monetarnoj uniji i da joj odsustvo sopstvene valute trenutno znači prednost, ako se uzme u obzir kretanje kursa marke prije usvajanja eura.

Za razliku od SAD, čija valuta mora da slabi da bi izvoz rastao, Njemačka je pošteđena tih briga, a eventualni negativni uticaji spoljne trgovine na euro prelivaju se na sve članice eurozone.

Krajem prošle godine Evropska komisija upozorila je Njemačku da bi se mogla suočiti sa određenom vrstom sankcija ukoliko ne preduzme mjere koje će dovesti do povećanja domaće potrošnje ili do odvikavanja svoje privrede od pretjeranog oslanjanja na strana tržišta koja služe za zbrinjavanje svih nastalih viškova.

Da bi se govorilo o njemačkom suficitu, neophodno je utvrditi čime je zapravo prouzrokovan. Posmatrajući odnos Vašingtona i Brisela stekao bi se utisak da Njemačka prisiljava druge zemlje da kupuju njene proizvode. Takvo nešto je daleko ne samo od istinitog, već i od mogućeg.

Doslovno, ne postoji situacija, niti interes bilo kojeg subjekta koji bi mogao prisiljavati zemlje širom svijeta da uvoze robu iz Njemačke, pa ni ona sama. Posmatrajući preplavljenost svjetskog tržišta kineskim proizvodima može se doći samo do zaključka da ih druge zemlje uvoze zbog cijene. A ako je cijena komparativna prednost za kinesku robu, u njemačkom slučaju presuđuje kvalitet.

Njemački proizvodi su traženi, pritom ocijenjeni kao znatno kvalitetniji da ni jednog drugog Evropljanina, niti Amerikanca neće staviti pred dilemu da li njihovom kupovinom remeti spoljnotrgovinski balans svoje države. Ono što dobijaju za izdvojeni novac dovoljno je da ih poštedi suvišnog razmišljanja o stvarima za koje su plaćene da brinu njihove vlade.

Ako se preciznije sagledaju stvari, uviđa se da je korijen samog problema izvan njemačkih granica, odnosno u deficitima drugih zemalja. Tačnije, bez obzira na razvijenost brojnih industrija, proizvodi mnogih zemalja jednostavno nijesu traženi širom svijeta poput njemačkih, ponajmanje u Njemačkoj koja nema potrebu za njihovim uvozom.

Stoga je nejasno na šta se tačno odnosi zahtjev Vašingtona i Brisela i šta uopšte Njemačka može da uradi kako bi im njen spoljnotrgovinski suficit manje smetao, jer ovdje nije riječ o nanošenju štete, već o jednostavnoj želji za neprirodnim postizanjem balansa. Ideja o povećanju domaće tražnje ostvariva je kroz povećanje zarada, međutim, njemačke plate već jesu velike, što znači da se efekat time ne postiže.

Ako bi novo povećanje zarada dalje vodilo ka rastu proizvodnih troškova, a ono uslovilo njihovo poskupljenje, visoka cijena ipak ne bi u potpunosti eliminisala razlike u spoljnotrgovinskoj razmjeni, jer se kupci uvoznih njemačkih proizvoda uglavnom najmanje obaziru na cijenu.

Zemlje kojima njemački izvoz najviše smeta su SAD i Francuska. Njihovi proizvodi sličnog kvaliteta u cjenovnom su rangu njemačkih, no kada bi njemačka roba poskupila, njihova ne bi postala alternativa kupcima, koji bi se, u tom slučaju, odlučivali za, na primjer, špansku, češku i, svakako, kinesku robu.

A ukoliko EK bude uporna u zahtjevu, prirodan odnos cijene i kvaliteta, makar na tlu EU biće manje bitan od vještačke evropske solidarnosti.

Zašto Apple ne dopušta trgovanje bitcoinom na iOS-u?

Odluka kompanije Apple da blokira aplikacije za trgovanje bitcoinom na mobilnim uređajima izazvala je negodovanje korisnika, no postoje razlozi zbog kojih ipak ne treba odustati od svog iPhonea, budući da su nove mogućnosti tek u pripremi, a trikovi za brzo snalaženje uvijek izvodljivi

Uređaje iPhone i iPad posjeduje oko 100 miliona korisnika širom svijeta i zajedno čine najbrže rastuću industriju mobilnog plaćanja čija vrijednost je tokom posljednje tri godine procijenjena na 90 milijardi dolara.

mzl.bpcevawv.175x175-75Sa ovim brojem korisnika Apple raspolaže mogućnošću da drugom subjektu donese korist ili štetu, u zavisnosti od želje da nešto odobri ili uskrati svojim korisnicima.

Kada je 6. februara Apple odlučio da na iOS uređajima onemogući rad Blockchain aplikacije pomoću koje se odvija trgovanje bitcoinom, za ovu kriptovalutu to je predstavljalo veliki udarac.

Razočarenja i gubici

Brojnim vlasnicima Appleovih mobilnih uređaja i istovremeno bitcoin trejderima ne samo da je uklanjanje aplikacija za prometovanje bitcoinom iz App Storea predstavljalo povod za razočarenje, već i nanijelo štetu onoliku koliko je vrijedila njihova imovina u digitalnom novčaniku smještenom na konkretnom iPhoneu ili iPadu.

Samo nekoliko sati nakon što je odjeknula ova informacija internet su preplavili snimci razočaranih korisnika koji uništavaju svoje Apple uređaje. Ovim je dijelom i umanjena svrha samog iPhonea kao pametnog telefona koji se kupuje iz želje da vlasniku donosi novac tako što ga, zahvaljujući besprekorno razvijenim aplikacijama za tržište kapitala informiše i omogućava mu učešće u transakcijama.

Ipak, zarađuje se na onaj način na koji Apple dozvoli. Možete se poigravati čak i sa njihovim akcijama na berzi, ali kupovina i prodaja bitcoina vam je zabranjena. Ako ste bitcoin trejder, iPhone je za vas izgubio gotovo svaki smisao, zar ne?

Poznata kao kompanija koja ne obrazlaže previše svoje poslovne odluke, kao razlog za uklanjanje Blockchain aplikacije Apple je naveo „neriješena pitanja“. Ono što nije zvanično saopšteno, ali što se na osnovu dosadašnje dinamike razvoja novih opcija može zaključiti jeste da se Apple po svemu sudeći priprema za uvođenje novog, sopstvenog sistema digitalnog plaćanja zbog kojeg digitalnu valutu vidi kao nepoželjnu konkurenciju.

Ma koliko monopolističkog u njemu bilo, potez Applea može se nazvati prilično hrabrim, budući da je ovim direktno uslovio interesovanje bitcoin trejdera za uređaje na drugim platformama, a svom najvećem konkurentu, kompaniji Google, nesvjesno učinio uslugu.

Postojeća baza korisnika

Prednost Applea je ipak u jedinstvenoj pozicioniranosti kod mobilnog plaćanja koje može postati dostupno za oko 600 miliona korisnika kreditnih kartica kojima se vrše online uplate, što je i dalje znatno veća baza potencijalnih korisnika u odnosu na onu koju čini oko 110 miliona aktivnih PayPall korisnika ili tek nekoliko miliona onih koji internet usluge plaćaju bitcoinom, što je u redu veličina kompanije sa logom jabuke neznatan iznos.

Apple u svakom poslu insistira na potpunoj jasnoći – otklanjanju sumnje da će prilikom korišćenja doći do suprotstvaljenih interesa. U ovom slučaju, interesi subjekata koji izdaju kreditne kartice svode se na želju za ulaskom u ovakve poslove zbog zarade koju ostvaruju na osnovu transakcionih troškova, a bitcoin vide kao direktnu konkurenciju, budući da, lišen toga, predstavlja jeftiniji način internet plaćanja.

Napredni sistem plaćanja

Apple postavlja temelje platnog sistema već godinama, mnoge od njih je prilagodio isključivo svojim korisnicima, omogućavajući im da uz iTunes servis kupuju aplikacije, muziku, literaturu ili filmove.

iTunes je razvijan godinama i dokazan je kao pouzdan način koji korisniku osigurava privatnost i bezbjednost plaćanja, zbog čega kompanija može raditi samo na razvoju naprednijih servisa na istom principu.

Wall Street Journal je još početkom godine najavio da Apple planira razvoj dalekosežnijeg platnog sistema koji će obuhvatati mnogo više od preuzimanja fajlova za mobilne uređaje. Jedan dio već je postignut uz pomoć iBeacon servisa za kupovinu, no nove mogućnosti tek slijede. Do tada, Appleu, izgleda, niko neće remetiti planove.

Poštovanje principa ispred želje za konkurentskom prednošću

Apple i bitcoin u osnovi imaju sličnu ideju – kreirani su da bi omogućili sve ono što kod već postojećeg loše funkcioniše, izaziva razočarenja korisnika i neželjene dodatne troškove.

Tretiranje konkurencije još jedan je primjer njihove međusobne sličnosti. Apple će radije dozvoliti Googleove servise na svojim uređajima ukoliko ih to čini bogatijim (makar nakon fijaska sa sopstvenom aplikacijom za mapiranje, ne želeći da dopusti Google Maps), baš kao što će i najstrastveniji bitcoin trejder prije preporučiti trgovanje drugim kriptovalutama nego bilo kakav alternativni metod, a i jedni i drugi to čine znajući da je cilj ostati u granicama postojećeg, a zaključak o prednostima prepustiti korisnicima koji će ih sami uvidjeti.

Za utjehu dozvolili aplikaciju bitWallet

Nakon masovne demonstracije bijesa nezadovoljnih Appleovih korisnika koji trguju bitcoinom, kompanija je odlučila da ipak ponudi prelazno rješenje u vidu digitalnog novčanika za iPhone i iPad nazvanog bitWallet. Međutim, ključno ograničenje bitWalleta je što onemogućava direktno slanje bitcoina.

Applikacija je izuzetno pregledna i jednostavna za korišćenje, a postoji i mogućnost da nadoknadite organičenje u slanju bitcoina direktno sa aplikacije isporučivanjem privatnih kodova bilo kojem klijentu, čime se takođe omogućava digitalnom novcu da stigne do ciljanog korisnika.

Privatni podaci se iz bezbjednosnih razloga svaki put unose iznova, a korisnicima omogućava praćenje i detaljan uvid u svaku transakciju.

Korisnički kodovi sve vrijeme ostaju šifrovani. Nedostatak mogućnosti direktnog slanja nadoknađuje se kodovima putem blockchain.info servisa.

Aplikaciju bitWallet kreirala je kompanija Sollico, a ovaj servis je već skoro mjesec dana dostupan u App Storeu i jedini ove vrste na kojoj Apple omogućava neki vid interakcije kod ove kriptovalute.

Sporazum, kriza i novi partneri

Svjetska trgovinska organizacija nalazila se u krizi sve dok ministri trgovine zemalja članica nijesu u decembru prošle godine odobrili trgovinski sporazum.

z8780546QLogo-WTO kopijaKonferencija održana na Baliju rezultirala je sporazumom kojim je planirano da bude vraćen prvobitni smisao STO, kao i da se globalna trgovinska razmjena uveća za 1.000 milijardi dolara na godišnjem nivou.

Sve ovo dogodilo se nakon složenih pregovora na 9. ministarskoj konferenciji koji su rezultirali prvim trgovinskim sporazumom STO koja je osnovana 1995. godine.a

Nakon njih je uslijedila nova faza za multilateralni trgovinski sistem zahvaljujući sveobuhvatnom pronađenom rješenju. Sporazum je uslijedio nakon izbora novog generalnog direktora STO Roberta Azaveda i osmišljen je tako da spriječi nova moguća blokiranja u radu ove organizacije.

STO predstavlja sistem koji omogućava uspostavljanje jedinstvenih pravila između država članica koja nameću obavezu pridržavanja dogovora u oblasti spoljne trgovine, kao i mogućnost da pregovaraju o liberalizaciji standarda u svjetskoj trgovini, poput onih koji se odnose na snižavanje carinskih tarifa, necarinskih barijera, usklađivanje tehničkih standarda i slično.

Jedna od ključnih prepreka zbog kojih do sada nije bilo saglasnosti među članicama STO su i same zemlje koje, iako članice STO, imaju političko uređenje koje se ne zalaže za bilo kakav oblik liberalizacije i onemogućavaju kompromis tokom pregovora.

Ipak, ono što karakteriše članstvo u STO jeste reciprocitet, tj. uslovi pod kojima jedna zemlja garantuje otvorenost svog tržišta u onoj mjeri u kojoj se zalaže da i druge to čine.

Izuzetno važnu ulogu igra i takozvana klauzula najpovlašćenije nacije, odnosno sprečavanje diskriminacije na taj način što komercijalne prednosti koje usvoji jedna država članica moraju prihvatiti i druge zemlje.

Ono što je išlo u prilog bržem zaključivanju sporazuma jeste da je lanac globalnog snabdijevanja postao mnogo više fragmentisan nego što je bio kada je STO osnovana, što zahvaljujući ekonomskom jačanju zemalja u razvoju, što zbog različitih principa koji postoje u međudržavnim trgovinskim odnosima.

U međuvremenu došlo je do drastičnih promjena u cjenovnim odnosima različitih roba na svjetskim tržištima i višestrukog rasta obima svjetske trgovine.

U primarnom fokusu na konferenciji na Baliju bile su oblast poljoprivrede, odnosno pronalaženja mehanizama za davanje subvencija, pojednostavljivanje carinskih procedura za jednostavniju trgovinu i mjere koje omogućavaju razvojni put nerazvijenim zemljama.

Od digitalizacije administrativnih procedura do ubrzavanja carinjenja kvarljive robe svaka razmatrana stavka predstavlja korak naprijed. No, pitanje je koliko u današnjim uslovima ovakav sporazum zaista pospješuje svjetsku trgovinsku razmjenu.

Kriza u Ukrajini, u čijem zatišju je i došlo do sporazuma stavila je u drugi plan sve prednosti koje se njime otvaraju.

Ona je zapravo samo otkrila da su ključni igrači – Sjedinjene Američke Države, Evropska unija, Rusija i Kina uvijek spremne da se suprotstave bilo kakvom partnerstvu od kojeg nemaju direktne koristi.

Drugim riječima, sporazumom pojednostavljena svjetska trgovina uvijek se na nekim relacijama može blokirati međunarodnim političkim krizama.

Zvanična Moskva i Peking računaju na moguću izolovanost usljed trgovinskog sporazuma SAD i EU i na različite načine pokušavaju da ostvare isti cilj – Rusija manipulišući cijenama energenata, a Kina igrajući na kartu neutralnosti kojom teži da Evropi postane značajniji partner od njenog zapadnog saveznika.

Potezi koje povlače ova četiri subjekta ukazuju na scenario u kojem svaki od njih želi da iz trgovinske igre izbaci najmanje jednog igrača.

Sve ovo ukazuje i na mogući konačni rezultat ukrajinske krize iz koje bi kao najveći gubitnik mogla izaći upravo EU, koja je najviše insistirala na strogim procedurama, ali i koju bi sporazum STO pomiješan sa političkom krizom mogao najviše koštati.

Zašto se u EU pribojavaju slabog inflatornog rasta?

Tokom posljednjih nekoliko mjeseci u zemljama članicama Evropske unije sve intenzivnije se razmatraju moguća rješenja za problem deflacije.

deflacijaKoliko je zastrašenost ovom pojavom u kojoj, umjesto da dobija, sve gubi na vrijednosti uticala na Evropljane govori i to da su stavovi o deflaciji toliko oprečni da protivnike doslovno svrstavaju u grupe koje vjeruju, odnosno ne vjeruju da deflacija u EU zaista postoji.

Prema ocjeni predsjednika Evropske centralne banke Marija Dragija eurozona ipak nije zašla u deflaciju. Ovaj podatak bio je povod za uvjeravanja brojnih evropskih lidera da je pred evropskom ekonomijom faza oporavka.

Ipak, veliki broj ekonomista saglasan je da ekonomska politika članica eurozone treba da bude kontraciklična, kako bi se lakše prilagodila nižoj stopi rasta.

Jedan od mehanizama kojim bi se upravljalo monetarnom politikom u eurozoni je istovremeno i onaj koji se koristi za kontrolu inflacije.

Međutim, ovim se često potcjenjuje rizik od deflacije koji se nerijetko javlja nakon recesije.

Cijene robe široke potrošnje

Od svog osnivanja Evropska centralna banka projektuje ciljanu inflaciju robe široke potrošnje kroz harmonizovani indeks potrošačkih cijena, u cilju obezbjeđivanja njenog postojanja, ali tako da stopa bude stabilizovana na oko dva odsto.

Evropski zavod za statistiku Eurostat objavio je da je u februaru ove godine stopa inflacije u eurozoni iznosila 0,8 odsto, odnosno da je ona bila manja od jedan odsto već pet mjeseci zaredom.

Za jedan dio Evropljana ovakvi podaci predstavljaju razlog za duboku zabrinutost, iako su mišljenja oko štetnosti deflacije u eurozoni podijeljena.

Prije svega, ovdje je neophodno razgraničiti da, uzevši u obzir ciljanu stopu ECB, stopa inflacije je samo znatno niža od projektovane, bez izgleda za povećanje u skorijem periodu, računajući na stanje tokom prethodnih nekoliko mjeseci.

Međutim, ovo ne znači da je, samo zato što inflacija nije na nivou od zadovoljavajućih dva odsto, zaista došlo do deflacije. Kao ključni problem uočava se niska stopa uz koju se teško ostvaruje ciljani rast bruto domaćeg proizvoda zemalja članica eurozone.

Ipak, ovakvo stanje ne destabilizuje ekonomiju zemlje i na neki način zapravo drži situaciju pod kontrolom, računajući na nedovoljno jaku kupovnu moć građana ovih zemalja.

Kada bi proizvodi uključeni u indeks potrošačkih cijena poskupljivali, a zarade Evropljana ostajale na postojećem nivou, situacija bi bila znatno alarmantnija u odnosu na sadašnju.

Ipak, kod niske stope inflacije zabrinjava vrijeme njenog trajanja.

Period od pet uzastopnih mjeseci sa inflacijom nižom od željene onemogućava pravljenje konkretnih planova u sferi javnih finansija do faze u kojoj se mogu očekivati čak i budžetski deficiti.

Bezizlaznost iz postojećeg stanja

Problem u niskoj stopi inflacije je u njenoj bezizlaznosti – vlade zemalja eurozone će prije ili kasnije potražiti načine da nadoknade gubitke, zbog čega bi smanjivanje zarada za građane moglo predstavljati isti problem kao i visoka stopa inflacije.

Za ono što zarade moći će kupovati manje, a to je ono što niko ne želi, ali što se javlja kao posljedica mjera koje sprovode vlade nakon recesije.

Činjenica je da su strukturne reforme u većini evropskih zemalja direktno prouzrokovale recesione i deflatorne pritiske.

Tokom ovakvih aktivnosti one su pribjegavale istraživanju cjenovne konkurentnosti zbog nemogućnosti devalviranja – smanjivanju zarada zaposlenih u cilju izbjegavanja ili smanjenja budžetskog deficita, preduzimanju mjera za povećanjem investicionih aktivnosti i sličnim aktivnostima koje su dovele do kratkoročnih koristi i dugoročnih posljedica po budžete tih zemalja.

Deflatorni rizik

Danas se niska stopa inflacije javila rezultat ovakvih radnji. Da bi se razumjela veličina deflatornog rizika, potrebno je situaciju mjeriti još jednim sredstvom – deflatorom brutom domaćeg proizvoda.

On ne predstavlja ništa drugo do praćenja svih cijena koje uslovlajvaju BDP, a to su kada se cijenama robe široke potrošnje dodaju javna potrošnja, investicije, izvoz i uvoz.

Drugim riječima, ovim se u realnom vremenu mogu pratiti promjene u strukturi BDP-a.

Značaj ovakvog mjerenja promjena u ekonomiji jeste što se, za razliku od klasičnog mjerenja stope inflacije mogu uočiti i promjene cijena izvan onoga što spada pod potrošnju, čime se dobija realna slika stanja.

Interesantan je primjer Japana koji je u deflaciju ušao 1999. godine, odnosno, tada je inflacija potrošačkih cijena preuzela negativan trend.

Tek sada u toj zemlji došlo je do zajedničkog zaključka protivnika i zagovornika deflacije da je bilo neophodno u samom startu boriti se protiv ovakve pojave.

Posljedica antikriznih mjera

Razlika u odnosu na eurozonu je što je, međutim, BDP deflator u Japanu poslao zabrinjavajuće signale još u ranim devedesetim godinama prošlog vijeka, prije nego što se stanje počelo odražavati na same potrošačke cijene, zahvaljujući čemu je ipak omogućeno da ekonomija te zemlje ostane stabilna.

U eurozoni to nije slučaj, jer se negativni signali očitavaju na nečemu što je posljedica, a ne uzrok, a sve ovo se nikako ne može dogoditi iznenada.

Drugim riječima, na primjeru nemogućnosti dostaizanja očekivane stope inflacije potvrđuje se sva pogrešnost i pogubnost antikriznih mjera koje su u eurozoni sprovođene od 2009. godine.

Nepovoljna situacija u perifernim zemljama postojala je još od sredine 2008. godine, a sredstva preduzeta za borbu protiv recesije samo su usložnjavala probleme.

Iako se smatra da je Grčka najteže podnijela udare krize, ključni problemi ove vrste javili su se u Portugalu i Španiji.

Već tada BDP deflator u ovim dvijema zemljama počeo je da se kreće ka nultoj stopi, da bi kroz četiri godine skliznuo na taj nivo.

Sadašnje stanje u ovim zemljama ukazuje na potpunu neodrživost, nalažući istovremeno nova zaduživanja.

Sve dalje od ciljanog

Na nivou eurozone BDP deflator je, međutim, rastao u prosjeku za 1,3 odsto na godišnjem nivou, što je i dalje manje od ciljanih 1,9 odsto i sve dok se ne nađe na toj stopi ne postoje nikakvi izgledi za trajni oporavak eurozone, niti mogućnosti za povećanjem stope inflacije.

Ovdje, dakle, nije problem u deflaciji, već u svim njenim uzrocima, iako se evropski zvaničnici trude da ovako postave stvari.

Deflacija se ne može smatrati povodom za nova zaduživanja ako je uslovljena stanjem postojeće prezaduženosti, niti razlogom za smanjenjem zarada ako je ta mjera prethodno rezultirala padom kupovne moći.

Ipak, jedino za što u ovakvim uslovima evropski zvaničnici nastoje je da se izbore jeste da se situacija za njihovog mandata ne pogorša do nivoa u kojem će im ponestati mjera, čak i onih najmanje popularnih, čija neutemeljenost je odavno potvrđena.

Nema votke za Obamu

Kada poremećaji na ekonomskom planu prouzrokuju neodrživo stanje u jednom društvu, bez razmišljanja se poseže za političkim sredstvima, za pronalaženjem novog rješenja, ali kada bi određeni politički potezi mogli negativno uticati na ekonomiju, njihovo povlačenje ne događa se toliko ishitreno.

rusija perperzonaOvaj odnos posebno je izražen na međunarodnom planu, a dešavanja iz prethodne sedmice primjer su koliko se nije jednostavno odlučiti za primjenu onih mjera koje, suprotno postavljene, djeluju kao sredstvo za postizanje političkog cilja. Zapadne zemlje pokazale su da, ma koliko se protivili potezima Rusije i dalje nijesu spremne da joj nametnu ekonomske sankcije.

Njemačka kancelarka Angela Merkel nedavno je ocijenila da odnosi dviju suprotstavljenih strana još nijesu u fazi u kojoj nije realno očekivati da se na političkom planu prevaziđe postojeća kriza. Svakako, ovdje nije riječ o želji da se sačuvaju koliko-toliko podnošljivi diplomatski odnosi, već da se sopstvenim pokušajem nanošenja štete drugom u stvari ne nametne šteta sebi.

Zapadne zemlje ovdje nemaju izbora – svaki oblik ekonomskih sankcija nametnut Rusiji u stvari bi im se mogao vratiti kao bumerang. U vremenu kada su tržišta nestabilna i kada je borba za svakog kupca teža nego ikada u posljednje četiri decenije, uskraćivati sebe za tako veliko tržište u diplomatskoj utakmici ravno je autogolu.

Poruke koje se mogu poslati prekidom ekonomske saradnje zemalja Evropske unije sa Rusijom doslovno znače – zabranjeno vam je da kupujete naše proizvode i zabranjeno je da vam činimo ustupke u trgovini gasom. Sa druge strane, stanje u ruskoj ekonomiji daleko je od idealnog.

Slabljenje kursa nacionalne valute, sve veći odliv kapitala iz zemlje i ostvarivanje stope rasta niže od procijenjene samo su neki od pokazatelja da postoje potrebe za snažnim ekonomskim reformama.

Kreditni aranžman Ukrajine i Međunarodnog monetarnog fonda dodatni je razlog za povećanje stepena zabrinutosti Moskve, jer ostaje sve manje mogućnosti za uslovljavanja i činjenje ustupaka.

Ipak, posljedice njenog slabljenja jednako osjećaju i njeni spoljnotrgovinski partneri, kako kroz očekivani pad kupovne moći njenih građana, tako i kroz mogućnost poskupljenja proizvoda koje izvozi, kako bi se pokrili gubici.

Podizanje cijene gasa jedan je od primjera, iako se ovoga puta desio drugim povodom. Takođe, svako slabljenje njenih odnosa sa Zapadom utiče na jačanje trgovinskih veza sa drugim BRICS zemljama – Brazilom, Indijom, Kinom i Južnoafričkom Republikom.

Njihova međusobna intenzivna saradnja mogla bi gotovo u potpunosti staviti zapadno tržište u drugi plan na globalnoj ekonomskoj sceni do te mjere da svaka prijetnja ekonomskim sankcijama zvuči kao predaja i dobrovoljni izlazak iz igre. Svaki takav potez Zapada predstavlja isključivo odricanje od postojećih privilegija, baš kao što bi to izazvale i mjere kojima bi Rusija uzvratila.

Reakcije na pooštravanje sankcija u ruskoj javnosti nijesu bile povod za zastrašivanje, već za njihovo obesmišljavanje, poređenjem sa nastojanjima da nekoga uskratite za uslugu koju mu možete dobro naplatiti.

Tako je grupa ruskih građana, nakon najave Vašingtona da će pooštriti sankcije prema Rusiji pokrenula kampanju na sajtu oursanctions.ru, navođenjem primjera kakvim bi im se sve naizgled strogim, a zapravo besmislenim sankcijama moglo uzvratiti na ovu odluku.

Ilustrativno prikazujući kako bi sve odbili da izađu u susret američkoj administraciji, autori ovih poruka ukazali su da cilj takvih mjera šteti isključivo onima koji ih izriču, svodeći ih na primjer ugostitelja koji ne želi da američkog predsjednika usluže votkom koju bi on svakako platio.

Naizgled bezazleni humor u stvari odražava i te kako snažnu poruku. Prije svega, Rusija kao jedan od ključnih međunarodnih vlasnika američkih državnih obveznica njihovim povlačenjem mogla bi izazvati novu finansijsku krizu u Sjedinjenim Američkim Državama koju ni jedan mehanizam Federalnih rezervi ne bi mogao stabilizovati tokom najmanje narednih nekoliko godina.

Otud i interes da se sve i dalje drži u sferi politike. Za razliku od zemalja EU koje, jedna po jedna, odustaju od namjere za ekonomskim mjerama, budući da bi u takvim okolnostima bio prekinut lanac poslovanja hiljadama njihovih kompanija, gdje je udarac na njihove budžete posredan, a alternative ipak moguće, za SAD ovo predstavlja direktan udarac na javni sektor koji se prošle jeseni tek izvukao iz budžetske blokade i koji prolazi kroz brojne reforme što ga čine dodatno ranjivijim.

Zato, može se očekivati još mnogo nesuglasica, korišćenje prava na veto, crnih lista i slabljenja diplomatskih odnosa, još mnogo susreta Džona Kerija i Sergeja Lavrova, ali prekid ekonomskih odnosa dogodiće se tek onda kada jedna od strana bude u potpunosti sigurna da je pronašla alternativu kojom će pokriti sve ono što ovim neslavnim potezom gubi.

Porez na grijeh

Nakon što su početkom godine širom zapadnih zemalja donešene odluke o potpunoj ili djelimičnoj legalizaciji marihualne, prije svega zbog upotrebe u medicinske svrhe, ali i kao vid borbe sa crnim tržištem, pred institucijama Sjedinjenih Američkih Država i članica Evropske unije protekle sedmice našlo se kreiranje novih mjera koje se odnose na prodaju duvanskih i alkoholnih proizvoda, kao i brze hrane.

cigareteOdluka o promjeni politike u ovoj oblasti zasnovana je na ideji o prevenciji bolesti koje nastaju konzumiranjem ovih, označenih kao štetnih proizvoda, pri čemu je konačan cilj ovakvih mjera akumulacija sredstava kroz nove takse i akcize. U mnogim zemljama ovakvi proizvodi podliježu porezu na luksuz, najčešće onoj specifičnoj grupi „sin tax“, takozvanom porezu na grijeh, koji se koristi kako bi se smanjio nivo prometa onoga što društvo smatra nepoželjnim, ili, u suprotnom, akumulirala sredstva za rješavanje problema nastalog njihovom upotrebom.

Međutim, decenije borbe sa ovim problemom nijesu dovele do adekvatnog rješenja. Iako u razvijenim društvima broj pušača opada, ne smanjuju se troškovi liječenja, ali ni stopa smrtnosti. Samo u SAD godišnje od posljedica pušenja umre više od 400.000, a u zemljama EU čak 700.000 građana, odnosno, ova navika u razvijenim zemljama godišnje odnese više života nego AIDS, narkotici, saobraćajne nesreće, ubistva i samoubistva zajedno.

Ideja o dodatnom oporezivanju javila se u većini evropskih zemalja, zamišljena kao dodatno procentualno povećanje postojeće stope poreza na dodatu vrijednost za štetne proizvode poput duvana, alkohola, slatkih gaziranih pića i zasićenih masti ili je razmatrana uz mogućnost da se stopa PDV-a umanji, a da se namjenska stavka poveća, što u oba slučaja utiče na rast cijene. U ovako širokom krugu obuhvaćenih proizvoda neminovno je i da dođe do nedosljednosti u primjeni propisa koji se odnose na proizvode koji se smatraju štetnima, a nerijetko se uočava i direktna suprotstavljenost zdravstvenih i fiskalnih ciljeva.

Takođe, zemlje prepoznate kao vodeći izvoznici vina, poput onih na Mediteranu imaju problem sa kontradiktornošću, budući da država čini mnogo da izađe u susret proizvođačima, a sa druge strane njihove proizvode označava kao štetne. Nivo budžetskih prihoda i iznos poreza i doprinosa kod radnih mjesta u kompanijama koje se bave proizvodnjom i prodajom alkoholnih i duvanskih proizvoda u suprotnosti su sa željom države da im onemogući jednostavniji tržišni plasman.

U slučajevima kada je riječ o proizvodnji, na primjer, vina ili piva, evropska praksa više puta bilježila je prednost interesa proizvođača nad idejom o kontroli zdravlja. Zemlje EU su pokazale da zdravlje potrošača jeste primarni interes u odnosu na njegovu slobodu, ali ne i u odnosu na želju za oporavkom stanja u javnim finansijama. Prepreke za uvođenje poreza ne postoje – državni organi koji su u hijerarhiji na višem nivou od poreskih vlasti upravo i jesu oni koji stavljaju na snagu normativni okvir čiji je cilj povećanje zdravstvene zaštite.

Ne postoji sloboda potrošača, niti njegova prava koja se ne bi, kada bi se to željelo, mogla podrediti opštem interesu, što je, u ovom slučaju, zdravlje, kao što ne postoje ni ograničenja u fiskalnoj politici kojima bi se spriječilo uvođenje novih poreskih oblika, u skladu sa ustavnim okvirima. No, zemlje ovdje vagaju između nivoa budžetskih prihoda od prodaje i rasta potrošnje i onih koje bi prouzrokovalo uvođenje dodatnog poreza u cilju smanjenja potrošnje, čime bi se smanjivali i troškovi liječenja na rashodnoj strani.

Ni SAD ni EU još nijesu došle ni do ideje o revolucionarnom rješenju, a protekle sedmice vodeći zapadni mediji pratili su debate koje su donosioci finansijskih odluka, pred uvod u drugi kvartal, u kojem većina zemalja želi da ostvari veći rast u odnosu na onaj koji im je prognoziran, inicirali kao test za uvođenje novog mehanizma kojim se utiče na javne finansije.

Gotovo u svim zemljama dolazi do zajedničke pojave koja izlazi iz okvira ekonomske i preliva se na polje socijalne politike, gdje se kroz horizontalnu solidarnost institucija i činilaca opravdava borba protiv loših navika. Međutim, vertikalno, u odnosu javnog i pojedinačnih interesa uočava se nedostatak želje za borbom protiv negativnih eksternalija. Sve ovo stvara pritisak na drugu stranu i otvara put liberalnijim regulacijama prometa marihuanom, što se takođe dešava iz finansijskih interesa.

Dodatno oporezivanje alkoholnih i duvanskih proizvoda izazvalo bi, međutim, efekat suprotan onome koji je spriječen u slučaju marihuane, a to je rast crnog tržišta. U situaciji kada se na samu borbu protiv sive ekonomije u sadašnjim uslovima izdvajaju milijarde dolara ili eura, postkrizni period nije vrijeme za povećavanje osnovice. Začarani krug koji čijne javni interes, prihodi od poreza i profit kompanija već dovoljan je razlog da se rješenja traže – legalizacijama, budući da svako ograničavanje postojećih faktora neminovno povećava troškove.

Šta garantuje sigurnost pri ulaganju bitcoin

Posljednjih nekoliko sedmica situacija vezana za najpopularniju svjetsku kriptovalutu bitcoin bila je pod posebnom pažnjom javnosti.

bitcoinPrvo je 25. februara jedna od najstarijih i među onima sa najvećim brojem korisnika platforma za trgovinu Mt.Gox prestala sa radom.

Zatim je 6. marta direktorka kompanije First Met za trgovanje bitcoinom Autumn Radtke pronađena mrtva.

Ova dva povoda punila su medijske članke i posebno ohrabrila sve one protivnike kriptovaluta da ukazuju na njihovu negativnu stranu, a one sumnjičave dodatno obeshrabrila da se upuste u trgovinu novčićima od bitova.

Slika u javnosti

Dio svjetskih medijia samo je dobio nove povode za nastavak negativne kampanje protiv kriptovaluta.

No, nijesu mediji ti koji se protive ovoj nadolazećoj monetarnoj inovaciji, već oni subjekti kojima postojeći globalni finansijski sistem donosi zaradu, pretežno na štetu velikog broja populacije, a koji pokušavaju da sve što se postavi kao moguća prijetnja nesmetanom funkcionisanju njihovih načela predstave kao ilegalnu, sumnjivu i nepoželjnu pojavu.

Tako je nekoliko vodećih međunarodnih banaka početkom prošle godine kupovalo bitcoin kako bi ga na kratko zadržalo u svojim rezervama, a potom ga prodavalo po tržišno ni malo opravdanoj preniskoj cijeni kako bi mu oborili vrijednost.

Ipak, u tome su uspjeli samo na kratko, zahvaljujući zakonima promjene cijena u uslovima razlika u ponudi i tražnji, što je trajalo tek toliko dok nijesu iscrpili svoje rezerve, a nakon čega su izgubile mogućnost da utiču na ovaj način.

Stabilnost i rast

Postojanost ove digitalne valute potvrđena je preživljavanjem brojnih pokušaja njenog degradiranja i krahova tokom posljednjih nekoliko mjeseci, budući da ni jedan faktor nije bio dovoljan da joj trajno obori vrijednost.

Ukoliko ste prije godinu dana kada je Pobjeda objavila prve informacije o bitcoinu, čija je jedinična cijena tada iznosila oko 50 dolara i kada smo savjetovali čitaoce da se odluče za ovaj vid investiranja to i učinili, vaš ulog do kraja prošle godine bio je uvećan čak 20 puta, jer je već sredinom decembra jedan novčić od bitova vrijedio i više od 1.100 dolara.

Ako ste bili sumnjičavi propustili ste idealno vrijeme za ulazak u svijet bitcoina, no ni sada to nije kasno, s tim što je cijena pristupanja ovom vidu investiranja danas mnogo veća.

Bitcoinom se danas trguje po cijeni od oko 630 dolara, na kojima se stabilizovao nakon dvomjesečnih oscilacija.

Ukoliko od početka pratite ovu priču u poljednjih godinu dana nijeste propustili ni jedan značajniji detalj koji je uticao na cijenu o kojima smo informisali čitaoce, a ako se prvi put susrećete sa ovim biće vam dovoljan kratak osvrt kako bi vam bile jasnije specifičnosti bitcoina.

Transakcije

Prije svega, riječ je o virtuelnom novcu koji se u oba smjera može mijenjati za stvarni.

Njime možete obaviti sve veći broj plaćanja usluga i proizvoda na brojnim internet sajtovima, možete ga čuvati u svom digitalnom novčaniku na svom računaru čekajući da mu se uveća vrijednost, a možete ga, prema signalima koje dobijate sa tržišta prodajom i kupovinom koristiti za manje zarade u kraćem vremenskom roku.

Njegovu cijenu, baš kao i cijenu svega drugog čime se prometuje, diktira zakon ponude i tražnje, no jedna specifičnost je ograničenost njegove ponude. Bitcoin nije novac koji neka finansijska institucija ima mogućnost da proizvede u onoj mjeri u kojoj je potrebno da pokrije nedostatke.

Nema „doštampavanja“

Inicijalno je na tržište pušten 21 milion bitcoina i taj se broj ne uvećava bilo kakvim doštampavanjem, što je jedan od prvih preduslova za nemogućnost suočavanja sa devalvacijom.

Dalje, bitcoin je nezavisan od bilo kakve centralne vlasti.

Države mogu da regulišu oblasti u kojima se on prometuje, no to ne znači da imaju direktan uticaj na bitcoin.

Olakšice i zabrane

U nekim zemljama je zabranjen, u smislu da je tamo, kao što je to slučaj u Rusiji, kažnjivo obavljati bilo kakve transakcije, odnosno prihvatiti ga u svojoj djelatnosti kao sredstvo plaćanja.

U zemljama poput Kine koristi se u ogromnim količinama u internet plaćanjima, iako ga same banke zabranjuju.

U Indiji su bitcoin mjenjačnice prestale sa radom nakon snažnog pritiska vlasti te zemlje koje su procjenile da korišćenje kriptovaluta nije u skladu sa zakonom kojim se sprečava pranje novca.

Iako je, zahvaljujući Kini, Azija postala snažno uporište digitalnih valuta, nakon poteza kineskih vlasti azijski centar bitcoina preseljen je u Singapur, gdje je naišao na najmanja ograničenja i najbolju povezanost sa ključnim tržištima.

Sjedinjene Američke Države nijesu formirale konačan regulatorni okvir za uređivanje dozvoljenog i nedozvoljenog u ovoj oblasti.

Bitcoin nesumnjivo predstavlja jedan od budućih oblika ulaganja, generiše kapital sa drugih tržišta i služi kao alternativni oblik za ostvarivanje ekonomskog oporavka na pojedinačnom planu, no njegovi principi kose se sa načinima funkcionisanja krupnih finansijskih igrača koji su proizveli i koji održavaju postojeće stanje u američkoj ekonomiji. U SAD, a naročito u njihovom sjevernom susjedu, Kanadi, sve više je pogodnosti za korišćenje ove kriptovalute.

Kada su u pitanju zemlje Evropske unije, najveću olakšicu označio je zaključak Evropske centralne banke da trgovanje bitcoinom ne predstavlja rizik po cjenovnu stabilnost.

Veći garant da je riječ o nečemu što niti je prijetnja ekonomiji, niti predispozicija za ilegalne aktivnosti nije mogao postojati od toga da je u Bundestagu dobio zemeno svijetlo, uzevši u obzir rigorozne mjere na kojima Njemačka insistira kada je bilo kakvo regulisanje razmjene u pitanju.

Najveća dobrodošlica priređena mu je ipak u Velikoj Britaniji čija je poreska uprava odlučila da ukine porez na dodatu vrijednost u plaćanju digitalnom valutom.

Mudar potez britanskih finansijskih vlasti pokazao je viši nivo otvorenosti te zemlje za plaćanje sredstvom koje danas ogroman broj korisnika posjeduje, a sve veći broj želi da sa njim raspolaže.

Jednostavnije plaćanje

Korisnici interneta širom svijeta traže načine da, nakon što mu je uvećana vrijednost, vrše online plaćanja bitcoinom.

Sve veći broj sajtova za online kupovinu naglašava da prihvata bitcoin i prikazuje cijene svojih proizvoda i usluga u ovoj kriptovaluti.

U plaćanju na ovaj način pokazao se mnogo povoljnijim od na primjer PayPall servisa, koji nije svugdje moguć i koji zavisi od vlasti zemlje korisnika.

Sa bitcoinom plaćate sve i svuda, a pritom anonimno, čime se dodatno podiže stepen privatnosti vaših porudžbina.

Stoga banke mogu samo imati pregled transakcija kada ste bitcoin u kupovini ili prodaji mijenjali za novac, ali ne i u koje svrhe ste ga potrošili.

Crno tržište

Ipak, ovo je segment koji i izaziva najviše polemike, s obzirom da je na ovaj način moguće doći do ilegalnih proizvoda, prie svega narkotika, što je dugo praktikovano na sajtu Silk Road, kojeg je ugasio FBI, a čiji vlasnik je prošle godine uhapšen.

Ovo je u medjima, onim koji su, zarad interesa onih čije ideje promovišu kritički nastrojeni prema bitcoinu, odmah pokrenulo lavinu osuda, nazvavši bitcoin sredstvom ostvarivanja nezakonitih nabavki.

Besmisao takvog shvatanja najjednostavnije je uočiti u njegovom poređenju sa stvarnim novcem – koliko se narkotika, oružja i brojnih usluga čije koriščenje se smatra krivičnim djelom plaća stvarnim novcem, pri čemu niko nije osporavao keš kao sredstvo, već pokušavao da kazni aktere takvih radnji.

Isto je i sa bitcoinom, i ovo je vjerovatno jedna od najkonkretnijih zajedničkih osobina koje ima sa stvarnim novcem, što vrlo rijetko ističu oni koji pokušavaju da ga sa njim uporede i da dokažu njegovu neodrživost tako što će ukazati da ne podliježe nekim od ključnih monetarnih principa.

Virtuelnim ili fizičkim novcem plaća se sve, a to da li ćete zaći u ilegalne vode zavisi od vaših odluka na šta ćete ga trošiti, iako je stepen kontrole sve veći, a ne od toga da li ćete plaćati bitcoinom.

Iako se sve vrijeme u javnosti naglašavalo da je riječ o sredstvu plaćanja od koje najveću korist imaju narko-dileri, ključne prednosti ipak pripadaju populaciji srednje klase širom svijeta.

Mikrotransakcije

Prednost bitcoina su mikrotransakcije, prije svega kod online plaćanja usluga koje koštaju manje od onoga što najmanja jedinica neke valute vrijedi.

Primjera radi, vlasnik nekog sajta želi da naplati pregled sadržaja u mjeri u kojoj cijena ne predstavlja veliki izdatak za posjetioca, a njemu, računajući na brojnost posjeta, omogućava zaradu.

Ukoliko se dobijanje lozinke za pristup omogućava elektronskim putem, a na taj način vrši i plaćanje, mnogo je jednostavnije ovakve vrijednosti obračunavati u bitcoinu nego u stvarnom novcu.

Prije svega, precizniji je omjer cijena, jer izražene u novucu, dvije najjeftinije usluge mogu koštati jedan ili dva centa, iako je na mikro planu njihova vrijednost ista. Razlika između jednog i dva centa je ipak – duplo.

Sa bitcoinom cijena može biti izražena u onoliko decimala koliko je potrebno da zadovolji i najpreciznija mjerenja.

Na pojedinačnom planu ovakva pitanja djeluju zanemarivo, ali ukoliko se pomnože hiljadama ili milionima, na dnevnom ili godišnjem nivou, razlike u zaradi su ogromne.

Pritom, nema plaćanja transakcionih troškova poput onih koji postoje u elektronskom bankarstvu, kako bi posredniku zarada omogućila iz provizije.

Kriptografski dokaz

Trgovina bitcoinom je direktna, unovčivi bitovi se samo sele sa jednog na drugi računar i nikakva finansijska institucija ne igra ulogu u tom procesu.

Među ključnim prednostima bitcoina je pouzdanost transakcija, čiju bezbjednost ne uslovljava uzajamni dogovor prodavca i kupca, već konkretna matematička garancija, kriptografski dokaz da je transakcija izvršena.

Promjene vrijednosti bitcoina uslovljavaju promjenu cijene, ali većina vlasnika ovih sajtova to ne vidi kao ograničavajuću okolnost, jer im je osim zarade cilj da je ostvare upravo u bitcoinu, računajući na njegovu budućnost.

Sve ovo ukazuje da je ključna komponenta za uspješno trgovanje ovom kriptovalutom optimizam u vezi sa njenom budućnošću i značajem koji će ubrzo imati, a manje osvrta na medijske navode i izjave onih zahvaljujući čijim je politikama i strategijama jaz između bogatih i siromašnih danas najveći od postanka čovječanstva.

Kada Dženet Jelen govori tržišta slušaju

Nakon što je u oktobru prošle godine imenovana za predsjednicu Federalnih rezervi, a 31. januara preuzela tu dužnost kao prva žena na čelu centralne američke finansijske institucije, došao je i dan kada će se jedna od najmoćnijih žena u svijetu finansija obratiti američkoj, ali i svjetskoj javnosti i saopštiti svoje viđenje stanja najveće svjetske ekonomije, te najaviti koje ciljeve želi ostvariti i kojim koracima će doći do njih.

dzenet jelenPrelazak na ovu funkciju predstavljao je samo korak na najvišu stepenicu u hijerariji Feda, u čijem se samom vrhu, prvo kao predsjednica ogranka u San Francisku, a zatim kao potpredsjednica, Dženet Jelen nalazila punih osam godina i gdje je odigrala ključnu ulogu u izvlačenju američke ekonomije iz najveće finansijske krize.

Njene izjave i komentari odavno su jedan od ključnih signala koje osluškuju svi oni tržišni igrači čije poslovanje zavisi od stanja na globalnoj ekonomskoj sceni, a koji ništa ne prepuštaju slučaju. Prepoznata je kao stručnjak koji se tokom angažmana u Fedu posebno isticao u borbi protiv nezaposlenosti, ali i kao neko ko inflaciju nije posmatrao kao veliku prijetnju.

Prije tačno godinu dana, dok se javnost još nije bila upoznata sa mogućnošću da će naslijediti Bena Bernankea, republikanca koji se svojim kasnijim potezima u Fedu sve više približavao načelima američkih demokrata, Dženet Jelen je izjavila da borbu protiv nezaposlenosti smatra ključnim prioritetom u daljem kreiranju monetarne politike.

Zaposlenost je, kako je ocijenila, ne samo daleko od maksimalnog nivoa, već i od onoga što je moguće učiniti, a mehanizam za borbu protiv nje postoji sve dok inflacija ne dostigne zacrtani maksimum od dva odsto.

Kamatne stope

Ona je i jedan od ključnih donosilaca odluke da se kamatna stopa održava na rekordno niskom nivou, kako bi se doprinijelo oporavku krizom pogođene američke privrede.

Osim što zbog svoje posvećenosti rješavanju problema nezaposlenosti ima veliku podršku američkih sindikalnih organizacija, nailazi i na veliko uvažavanje moćnika sa Wall Streeta.

Stručnost i taktičnost u odnosima sa tom finansijskom elitom dali su joj prednost nad ranije predlaganim nosiocem čelne funkcije Feda, bivšim američkim ministrom finansija Lorensom Samersom, od čijeg se imenovanja odustalo zbog, kako je ocijenjeno, previše bliskog odnosa sa Wall Streetom.

Za razliku od njega, Dženet Jelen ima naklonjenost i podršku, ali ne i suviše tijesne veze koje bi mogle uticati na nesmetan, zakonit rad centralne američke finansijske institucije.

Kriza koja je izbila 2008. godine otvorila je širom oči svima u SAD, posebno senatorima koji, po svemu sudeći, žele da, makar tamo gdje mogu utiču, izbjegnu mogućnost za netransparentne radnje, kojih tamo gdje se svakodnevno broje milijarde eura ima toliko da samo jedan nespretan potez dovodi u pitanje legitimnost brojnih odluka.

Upoznati sa dosadašnjim načinom rada nove predsjednice Feda senatori su joj i dali podršku svjesni činjenice da će ulagači na finansijskim tržištima odluke donositi na osnovu njenih javnih izjava, a ne tajnih dojava kakvima su skloni oni prebliski Wall Streetu.

Očekivanja

Od Jelen se očekuje da osigura kontinuitet Fedove politike koju je vodio njen prethodink. Načela za koja se tokom dosadašnjeg angažmana zalagala idu u prilog očekivanjima.

Ona je u ekonomskim krugovima prepoznata kao oštra zagovornica agresivnih stimulansnih mjera u cilju postizanja ekonomskog rasta koje se baziraju na niskim kamatnim stopama i velikim kupovinama državnih obveznica, principa jako sličnih sadržaju programa Bernankeovog „kvantitativnog popuštanja“.

Stoga je, kako za nju, tako i za američku privredu, ali i za svjetsku ekonomsku scenu jedan od ključnih izazova postupak ukidanja vanrednih stimulansnih mjera. Odluka o načinu, postepenosti i vremenskom roku ukidanja programa „kvantitativnog popuštanja sada je u njenim rukama, a sve to biće praćeno naporima u radu za normalizacijom monetarne politike.

Činjenica da je sama informacija o njenom imenovanju usred budžetske blokade i obustave finansiranja vladinih aktivnosti zbog političkog sukoba u Vašingtonu ipak uspjela da prouzrokuje pozitivne trendove na berzi, govori da se od nove predsjednice Feda mnogo očekuje, ali i da joj se još više vjeruje.

Tržišni ulagači njeno prvo obraćanje očekuju s velikim nestrpljenjem. Ona će saopštiti najnovije podatke, svoje viđenje stanja i prognozu, te najaviti da li je i za kada planirano smanjenje stimulansnog programa.

Ključna oblast na koju u njenom izlaganju treba obratiti najviše pažnje je na koji način će se nastaviti sa programom otkupa državnih obveznica.

Od kraja 2008. godine do danas američka centralna banka kupila je na trilione dolara vrijedne državne i hipotekarne obveznice, sve u cilju stimulisanja ekonomskog rasta kroz vještačko održavanje berzanskih indeksa na viskom nivou i omogućavanja pristupačnijih mogućnosti kreditiranja.

Ipak, Fed je još ranije okvirno prognozirao vrijeme u kojem će početi postepeno da smanjuje stimulansne mjere, pod uslovima da se pojave neki od ključnih signala oporavka, poput rasta zaposlenosti.

Program Feda

Od decembra prošle godine centralna banka polako smanjuje program kupovine državnih obveznica, spustivši ga prvo sa 85 milijardi na 75 milijardi dolara mjesečno u januaru, a zatim na 65 milijardi dolara u februaru.

Ovo je bio i jedan od razloga za brigu berzanskih igrača, s obzirom na rastuću vjerovatnoću za obaranje berzanskih indeksa.

Indeksi na Wall Streetu su tokom 2013. godine iz mjeseca u mjesec dostizali istorijske rekordno visoke nivoe, zbog čega je sve prisutniji strah ulagača da bi, u slučaju izostanka stimulansa, moglo doći do ozbiljnih berzanskih krahova.

Već je sama najava o smanjenju monetarnog stimulansa za prvih, pa drugih deset milijardi dolara na mjesečnom nivou oborila vrijednost ključnih indeksa, ali i akcija brojnih američkih kompanija, stoga je i pitanje šta će se desiti kada oni u potpunosti izostanu kad već sama najava njihovog smanjenja predstavlja ovakve tržišne šokove.

Dženet Jelen je već najavila da će do smanjenja vrlo brzo doći i da će se ono odvijati korak po korak.

O kakvom smanjenju se radi biće poznato već danas, pa i ako propustite njen govor, dovoljno je baciti pogled na tabelu sa vrijednostima Wall Street indeksa da bi ste znali da li se to zaista dogodilo.

No svakako, ukoliko ste u tržišnim vodama, njeno izlaganje ili informaciju o sadržaju izrečenog ne bi trebalo da propustite. Saznaćete mnogo više nego što vam bilo koji od grafikona može reći.

Osim, najvjerovatnije, najave o izmjenama plana stimulansnog programa velika je vjerovatnoća i za promjenom okvira nekih od ranije postavljenih Fedovih ciljeva.

Fed je zadržao kratkoročne stope na nivou blizu nule još od 2008. godine kako bi stimulisao veću potrošnju. Ipak, ulagači su se u velikoj mjeri navikli na takvo stanje, zbog čega bi jedan od ključnih signala za odluke o novim potezima mogla biti najava o povećanju kamatnih stopa, što će se dogoditi čim američka ekonomija pokaže prve znake konkretnog oporavka.

Zapošljavanje

Jedan od ključnih postavljenih ciljeva jeste da se stopa nezaposlenosti spusti ispod 6,5 odsto, te da se stopa inflacije poveća na 2,5 odsto. No sadašnje stanje pokazuje da je stopa nezaposlenosti već jako blizu ciljane granice i iznosi 6,7 odsto, a opšta percepcija jeste da je američka privreda i dalje ranjiva, zbog čega postoji mogućnost da se promijene donja granica za nezaposlenost i, eventualno, gornja za stopu inflacije kako bi se osiguralo da se postizanje planiranih ciljeva ostvari u okvirima u kojima su promjene ipak vidljivije.

Motiv Dženet Jelen su nesumnjivo konkretni rezultati, a ne robovanje numeričkim ciljevima, zbog kojih ne bi bilo iznenađujuće ni da ih u mjeri u kojoj je to moguće napusti i stavi fokus na kvalitativne umjesto kvantitativnih pokazatelja.

I sama je senatorima prošlog mjeseca već pojasnila da stopa nezaposlenosti nije dovoljan statistički podatak na osnovu kojeg se može procjenjivati vitalnost jednog tržišta.

U međuvremenu, predsjednik njujorškog predstavništva Federalnih rezervi Bil Dadli ocijenio je za Wall Street Journal da je stopa nezaposlenosti od 6,5 odsto već zastarjela mjera i da treba razmatrati spuštanje tog praga, budući da mu se sadašnje tžište već približilo.

Sve ovo ukazuje na veliku mogućnost da se promijeni zacrtano odredište na koje američka privreda treba da stigne. Od razlike u odnosu na prethodno utvrđene, upotpunjene informacijom o vremenskom roku za njihovo postizanje, zavisiće i dalje odluke o podizanju kamatne stope i o fazama ukidanja stimulansnih mjera.

Na osnovu ovih podataka biće ih lakše nego ikada predvidjeti i prema njima planirati dalje investicione odluke. Drugim riječima, nekoliko minuta današnjeg izlaganja biće dovoljno da osmislite ovogodišnji plan ulaganja na tržištu kapitala.

Jedan interesantan aspekt izvještaja Federalnih rezervi biće i osvrt na vremenske neprilike koje su ove zime američkoj privredi zadale mnogo nevolja, a budžetu velike izdatke.

Oštra zima koja je obilovala sniježnim olujama i ledenim talasima umanjila je mogućnost brzog oporavka, odrazivši se u najvećoj mjeri na poljoprivredu i proizvodnju hrane, maloprodaju i otvaranje novih radnih mjesta, ostavivši nejasnom ukupnu sliku stanja američke privrede i otvoreno pitanje da li bi dobrih rezultata bilo u planiranoj mjeri da nevrijeme nije zahvatilo veliki dio njene teritorije, te da li je usporavanje rasta samo privremeno ili će se nastaviti i u toplijim danima.

Ukoliko se prvi pozitivni pomaci ne jave već u aprilu, godišnje prognoze američke ekonomije mogle bi biti smanjene, što je još jedan signal pada vrijednosti američkih berzanskih indeksa.

Šanse za oporavak

U slučaju da u narednih mjesec dana dođe do blagog oporavka biće jasno da su samo meteorološki faktori uticali na usporavanje rasta, no ukoliko ih ne bude, otvoriće se potreba za preispitivanjem svih uticaja i primjene nove politike u borbi za postizanjem napretka.

Kada je riječ o tržištu rada, samo u februaru ove odine više od 3,8 miliona Amerikanaca vodilo se kao nezaposleno duže od šest mjeseci, a čak 7,2 miliona onih koji imaju privremeni posao nemaju punu satnicu i primaju honorarne naknade, a koji su u potrazi za poslom sa punim radnim vremenom.

Dženet Jelen je i te kako obratila pažnju na ove podatke, posebno na činjenicu da nikakvih pomaka u ovoj oblasti nije bilo već neko vrijeme.

Jedna ohrabrujuća okolnost je što je inflacija u SAD i dalje ispod one granice od dva odsto koju je Fed, navodeći svoje ciljeve, zacrtao da će održavati na duže vrijeme, zbog čega rast cijena ne bi mogao dodatno pogoršati stanje, pa ni razlozi za zabrinutost nijesu veći.

Većina funkcionera i stručnjaka koji su komentarisali rad Dženet Jelen prije preuzimanja ove funkcije stavljali su akcenat na njenu posvećenu borbu za smanjenjem nezaposlenosti.

Kakve i kojim mjerama obezbijeđene prilike za zapošljavanje američkih građana će biti obezbijeđene u ovoj godini biće ubrzo poznato, a pitanje koje se dalje otvara je koja je cijena tog zapošljavanja i koje nove vještačke mjere će biti potrebne da bi se i u ovoj godini američka privreda držala stabilnom, izvan mogućnosti da postane prijetnja globalnom tržištu.

Kakva su očekivanja?

Interesantno je da su, upitani da javnosti predstave svoja očekivanja od uticaja prvog obraćanja Dženet Jelen javnosti, brojni rukovodioci finansijskih kuća, analitičari i finansijski stratezi pokazali veliki optimizam. Presjek njihovih prognoza je da bi sa proljećem i u američkoj ekonomiji bio vidljiv procvat.

Zbog njihove škrtosti na informacijama o stvarnim razlozima za takva uvjerenja, stiče se utisak ili kao da svi nešto „znaju“ što je laičkoj javnosti i dalje nedokučivo, ili kao da se bezuslovno nadaju da jednostavno nešto bolje „mora“ da se dogodi. Većina ulagača se nije dala zavarati ovakvim prognozama.

Tržišne tokove je već u velikoj mjeri pogodila ukrajisnka kriza, te napetost uoči krimskog referenduma kada je zabilježen pad vrijednosti akcija kompanija na Wall Streetu. Već nakon proglašenja nezavisnosti Krima, stanje na finansijskim tržištima se stabilizovalo, no kao i uoči svakog oglašavanja Feda ulagači su smanjili aktivnost, iščekujući nove signale.

Odluka Feda o novim mjerama preliće se na stanje u cijelom svijetu. Ona će se primarno odraziti na kurs američkog dolara u osnosu na druge svjetske valute, nakon što bude razmotrena potreba za novim doštampavanjem novca i obaranjem njegove vrijednosti kako bi SAD stimulisale proizvođače olakšicama pri izvozu.

Ukoliko bude objavljena informacija o pomaku na tržištu rada, kao i o rastu ukupne kupovne moći, očekivaće se i povećana tražnja za energentima, prije svega nafte čiji su SAD najveći svjetski potrošač, što će usloviti rast cijena. Pozitivni signali otvoriće put i rastu vrijednosti akcija vodećih američkih kompanija, što će ohrabriti ulagače.

Na čemu je baziran optimizam?

Jedan detalj u cijeloj priči ipak ukazuje da je u slučaju povjerenja više riječ o optimizmu nego o konkretnim pokazateljima jeste i to što je tokom preuzimanja čelne pozicije u centralnoj američkoj finansijskoj instituciji Dženet Jelen obećala da će biti onakav centralni bankar koji neće iznenađivati javnost.

Ovo bi bilo razumljivo kada bi Federalne rezerve imale jasno propisana načela vođenja monetarne politike i smjernice za njihovu primjenu. Ipak, Fed za 101 godinu postojanja nije pokazao da postoji niti jedno takvo pravilo. Baš ni jedno, što se jasno može utvrditi retrospektivom odluka donošenih u prethodnim decenijama.

Niko u vremenu ranijih kriza nije posezao za mjerama poput programa „kvantitativnog popuštanja“, sredinom druge polovine prošlog vijeka bi predsjednicima Feda takva ideja vjerovatno izgledala suludo, rijetki su slučajevi ponavljanja prakse, a i riječ je o izuzetno decentralizovanoj instituciji koja nije direktno uslovljena političkim odlukama, iako Senat, na predlog predsjednika verifikuje izbor rukovodilaca.

Stoga je i pitanje što je Jelen ovim htjela poručiti – da vidi mogućnosti za postizanje dobrih rezultata primjenjujući iste mehanizme poput njenog prethodnika ili da očekuje pomake koji će kompenzovati rizik i oštrinu mjera koje planira da sprovede.

Takođe, ostaje nejasno i u kojoj mjeri ona smatra opravdanim sadašnji program otkupa obveznica i kojom dinamikom želi da ga smanji, procjenjujući da bi to zadovoljilo i dominantan broj onih kojima zarade na Wall Streetu predstavljaju samo podatak da se tamo neko drugi dodatno bogati.

Dženet Jelen kao demokrata vjeruje u opravdanost državnih intervencija za stimulisanje privrede, no pitanje je ko će iz ovakvih poteza imati priliku da zaradi i prema kome će održati obećanje da neće biti iznenađenja.

Biografija

Dženet Luiz Jelen rođena je 13. avgusta 1946. godine u Bruklinu.

1971-1976 – Doktorirala na Jejlu i predavala na Harvardu

1978 – Udala se za dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju Džordža Akerlofa

1994-1997 – Bila je članica Upravnog odbora guvernera Feda

1997-1999 – Predsjedavala je Ekonomskim savjetom Bijele kuće tokom mandata predsjednika Bila Klintona

2004-2010 – Predsjedavala je ogrankom Federalnih rezervi u San Francisku

2010 – Imenovana je za potpredsjednicu Feda

2013 – Nominovana za čelnu poziciju u Fedu

Ko je sve žrtva ukrajinske krize

Dešavanja u Ukrajini tokom proteklih neliko mjeseci jedan su u nizu dokaza da su pritisci na finansijska tržišta vidljiviji u odnosu na one koji se dešavaju u diplomatskim odnosima zemalja. Novoimenovana privremena ukrajinska vlada primarni fokus stavlja na spoljnopolitička i bezbjednosna pitanja, dok na ekonomskom planu ne preduzima krupnije korake, a finansijske vlasti poručuju da nema većih razloga za paniku.

grivnaMeđutim, jedan od pokazatelja nadolazećih problema u ukrajinskoj ekonomiji jeste nagla promjena kursa domaće valute – grivne, budući da se krajem decembra, kada se situacija na Euromajdanu smirivala, jedan euro mijenjao za 8,2 grivne, a danas za 13,5 grivne. Devizne rezerve Ukrajine smanjene su sa 17,8 na 15,4 milijardi američkih dolara. Ipak, nije samo Ukrajina ta čija ekonomija je pogođena diplomatskim sukobom sa Rusijom.

Već prvog dana trgovine u martu indeks moskovske berze MICEX umanjen je skoro 11, a akcije vodećih kompanija i do 20 odsto, dok se ruska rublja našla na najnižem nvou u odnosu na euro i dolar još od 2009. godine. Ruska centralna banka potrošila je najmanje deset milijardi dolara kako bi privremeno regulisala destabilizovanu monetarnu situaciju, što je uslovilo i rast kamatne stope sa 5,5 na sedam odsto.

Kriza na Krimu do sada je koštala Rusiju 58 milijardi dolara, čak za sedam više od organizacije Olimpijskih igara u Sočiju, najskupljih svih vremena. Monetarni suverenitet Rusije, međutim, nije u stanju da omogući značajniji tržišni balans i dodatno podstakne izvoz, zbog brojnih ekonomskih problema koji su se nagomilali tokom protekle godine. Stopa rasta je u odnosu na godinu ranije gotovo trostruko niža, spustivši se sa 3,4 odsto koliko je iznosila u 2012. na 1,3 odsto u 2013. godini.

Rast bruto domaćeg proizvoda u ovoj godini prema sadašnjim pokazateljima ne bi mogao biti veći od dva odsto, višestruko manje u odnosu na zlatne godine jačanja ruske ekonomije u protekloj deceniji kada je ova stopa, 2006. i 2007. godine iznosila i više od osam procenata na godišnjem nivou. Ipak, prednost Rusije je malo učešće duga u BDP-u, niže od deset odsto, čime prednjači nad zapadnim zemljama.

Ruska aktiva je investitorima danas pristupačnija nego ikada otkako je ta zemlja počela da bilježi intenzivan rast i izgleda prilično primamljivo, s obzirom da gotovo niko ne vjeruje da je ekonomski krah te ogromne zemlje uopšte moguć. No, pitanje je koliko će postojeće stanje potrajati i nakon koliko vremena bi se to tržište moglo istinski oporaviti do mjere koja bi ulagačima donijela dobitak.

Rusija, čija se privreda bazira na izvozu energenata – nafte i prirodnog gasa, te čelika, u ogromnoj mjeri je skoncentrisana na uvoz svega onoga što građani te zemlje kupuju, a među ključnim trgovinskim partnerima su Holandija, Njemačka, Sjedinjene Američke Države i Kina. Stoga je i pitanje uvođenja sankcija Rusiji u većoj mjeri svedeno na razmatranje ekonomskih posljedica po tržišta SAD i EU, nego po samu Rusiju, jer bi tim činom one sebe uskratile za tržište koje broji 145 miliona stanovnika.

Ovo je i ključni razlog zbog kojeg, uprkos, sa aspekta zapadnih zemalja, lošeg plasmana Ruske Federacije na rang-listama vezanim za pitanje korupcije, pranja novca i oganizovanog kriminala, SAD i EU ne reaguju uvijek u onoj mjeri u kojoj se u toj zemlji uviđaju takve pojave. Stoga je i kontekst najavljenih sankcija relativno blaži od onoga što je Zapad zaista u stanju da izrekne zemljama sa čijom spoljnom politikom nije saglasan u mjeri u kojoj to danas nije sa Rusijom.

Kriza u Ukrajini uticala je na nagli rast cijene bušela pšenice i kukuruza za oko 20 odsto, dok situacija u Rusiji snažno podupire cijenu nafte, držeći je na više od 108 dolara za barel. Međunarodna agencija za energetiku krajem prošle godine prognozirala je da je stabilizacija svjetskog tržišta energenata, koja je preduslov za globalni ekonomski oporavak, moguća tek kada se cijena barela na najmanje šest mjeseci zaustavi na nivou od oko 100 dolara. U sadašnjim okolnostima za to, makar u 2014. godini ne postoje realne šanse, što umanjuje izglede za ekonomski oporavak.

Ukoliko se zbog nezavisnosti Krima dodatno pooštre odnosi sa Zapadom, a Rusija dominantno napusti dolar kao valutu čuvanja svojih devznih rezervi, kao i vlasništvo nad američkim državnim obveznicama, svijet bi se ubrzo mogao naći na novom kriznom udaru, mnogo većem od onoga izazvanog 2008. godine i mnogo realnijim, budući da je prošli nastao kao prirodna posljedica vještačkog rasta, a ovaj bi bio tek moguć slijed događaja ukoliko se EU i SAD odluče za embargo.

Uzevši sve ovo u obzir, svjesni cijene svakog oblika zatvaranja bilo kojeg, a pogotovo jednog ogromnog tržišta, odluka Zapada o sankcijama Rusiji biće istovremeno i odluka za ulazak u novu svjetsku, prvo krizu likvidnosti, a zatim finansijsku i ekonomsku krizu.

Bitcoin – satkan od bitova i povjerenja (2)

Vijest da je prošle sedmice Velika Britanija ukinula porez na dodatu vrijednost u transakcijama bitcoinom otvorila je niz pitanja znatiželjne javnosti, naročito u trenutku dok se, na drugom kraju planete vode oštre polemike oko upotrebe ove kriptovalute.

bitcoin-perperzonaDok je u Ujedinjenom Kraljevstvu ovoj digitalnoj valuti upriličen svojevrstan oblik dobrodošlice kroz olakšice u prometovanju, a poreske vlasti prepoznale njen rastući značaj i zastupljenost u trgovanju i investicijama, u Singapuru se bitcoin pominjao u vijestima iz crne hronike.

Naime, policija u toj zemlji pokrenula je istragu smrtnog slučaja 28-godišnje američke državljanke Otum Ratke, koja je bila izvršni direktor jedne od brojnih platformi za trgovanje bitcoinom First Meta Exchange.

Ova kompanija, na čijem čelu se Ratke u Singapuru nalazila od 2012. godine, omogućila je plaćanje kriptovalutama širom Jugoistočne Azije, što je naišlo na veliko odobravanje, naročito populacije srednje klase koja koristi savremenu tehnologiju i kojoj je dostupnost ovakvih transakcija značila veliku prednost.

Singapur je postao središte azijskog kontinenta za razmjenu bitcoina, nakon što su u Kini i Japanu finansijske vlasti počele sve strože da kontrolišu ovaj segment tržišta, nakon čega je u tu zemlju svoja sjedišta preselio veliki broj operatera, kao i stručnjaka za informacione tehnologije.

Nakon naglog gašenja popularne japanske platforme za trgovinu Mt.Gox, te krađe 600.000 dolara vrijednih bitcoina sa kanadske platforme Flexcoin, medijske članke i televizijske priloge širom svijeta preplavili su tekstovi kojima se dodatno podiže nivo panike i čini da se dio vlasnika ove kriptovalute ne osjeća bezbjedno pri činjenici da ulaže na ovaj način.

Kada je riječ o nivou rizika, on postoji u svim oblicima ulaganja, a što je veći – omogućava i veću dobit. Međutim, kada se govori o zaradi, na najjednostavnijem primjeru cjenovnog raspona između dva ista datuma u dvjema uzastopnim godinama uočava se da ne postoji ni jedan slučaj u kojem na godišnjem nivou nije ostvarena zarada.

Drugim riječima, činjenica da su su dugoročna ulaganja isplativa, a kratkoročna samo zavisno od trenutka, često se zloupotrebljava kao argument u priči o nesigurnosti, zbog čega sa svih strana pristižu savjeti da se ipak treba držati dalje od kriptovaluta.

Sa druge strane, brojni su oni koji uporno pokušavaju da ukažu na nepravilnosti u funkcionisanju ovakvog sistema, kao što to često radi ekonomista Pol Krugman, čuven po brojnim komentarima, ali ne i tačnim prognozama.

Krugman, trijumfujući u trci sa kolegama Edvardom Hadezom i Piterom Šifom u tome kako što glasnije i oštrije kritikovati ono čije vrijeme neminovno dolazi, a što je čuvare tradicionalnog sistema bogaćenja bogatih na kamatama ponuđenih siromašnima uhvatilo nespremne, prvi je počeo da zastupa teoriju da bitcoin ne podliježe svim novčanim principima, zbog kojih mu nema opstanka.

Prema Krugmanovoj teoriji, novac je sredstvo razmjene, čuvar vrijednosti i obračunska jedinica, a bitcoin ispunjava samo prva dva uslova, zbog naglih oscilacija na dnevnom nivou zbog kojih se u kriptovaluti uglavnom ne mogu izraziti cijene u svakodnevnim transakcijama.

Sama teorija načelno nije pogrešna, ali se može primjeniti samo na novac, dok bitcoin to nije, budući da nije pod kontrolom niti jedne centralne banke ili monetarne institucije, već one u pojedinačnim zemljama regulišu mogućnosti njegove upotrebe.

No, da ima prednosti u odnosu na novac govore mikrotransakcije, naročito plaćanja na internetu kod kojih se efikasno mogu unovčiti novčani kapaciteti najmanjih jedinica. Recimo, plaćanja bitcoinom su kao stvorena za naplatu minimalnih iznosa koji u većoj količini predstavljaju zaradu, a onome kome su potrebni donose korist koju ne bi tako jednostavno bilo moguće izraziti novčanim jedinicama.

Na primjer, ukoliko sa svog smartfona želite da omogućite nekoliko sati korišćenja interneta onima koji se u vašoj blizini umreže, lozinku možete dodijeliti recimo uz naknadu u iznosu hiljaditi dio bitcoina, bez obzira na njegovu protuvrijednost u novcu. Sličnu transakciju bi bilo gotovo nemoguće platiti na drugi način, jer sam prilazak bankomatu ili naplatnom šalteru košta mnogo više nego desetak centi koliko vrijedi usluga koju plaćate.

Upravo zbog ovakvih pojedinosti poređenje kriptovaluta i valuta ukazuje da za njihovo funkcionisanje važe različita pravila, ali nikako da to što negdje ne dolazi do podudarnosti ne znači da je sistem pogrešno usmjeren.

Povoljnosti kriptovaluta doći će do izražaja tek kada se njihova zastupljenost proširi izvan opsega onoga što zavisi od odluka pojedinca, odnosno kada na ovaj način sa svog smartfona bude omogućena naplata parkinga, putarine i sličnih javnih usluga kojima transakcioni troškovi imaju veliko učešće u cijeni.

No, samo saznanje da je domovina funte širom otvorila vrata bitcoinu govori mnogo više od navodno stručnih kritika, čija se opravdanost može oboriti najjednostavnijom matematičkom formulom.

Britanija je među rijetkima u Evropi koja se nije prihvatila kratkoročnih trendova koji su kasnije pucali kao baloni, zbog čega je bila i na najmanjem kriznom udaru od svih, posebno u poređenju sa zemljama Evropske unije, a naročito eurozone. A ako razumijemo iz kojih razloga nijesu poželjeli čak ni euro, te sa koliko preračunavanja donose svaku finansijsku odluku, ovo bi mogao biti samo dobar znak.

Bitcoin – satkan od bitova i povjerenja

Brisanje sadržaja na web stranici platforme za trgovanje bitcoinom Mt.Gox izazvalo je paniku kod mnogih koji su se u posljednjih godinu dana uključili u ovaj oblik ulaganja. No, ono što je bilo neophodno pojasniti nakon objavljivanja ove vijesti jeste da obustava rada samo jedne od platformi, bez obzira na njenu veličinu ili istoriju poslovanja ne znači istovremeno i obezvređivanje kriptovalute.

bitcoin-perperzonaOvo je i potvrđeno činjenicom da je svega nekoliko sati nakon što je ta informacija odjeknula u svjetskim medijima, vrijednost koju je bitcoin na kratko izgubio ubrzo vraćena, budući da je trajno nijesu mogli oboriti uspaničeni vlasnici koji su požurili da je se brže-bolje otarase. Na cijenu bitcoina nijesu bitno uticale ni izjave japanskog ministra finansija Tara Asa koji je, nakon obustave rada Mt.Goxa, čiji centar je odnedavno preseljen u Tokio, pokušavajući da se ogradi od situacije čiji epicentar je bio u japanskoj prijestonici, poručio da očekuje potpuni kolaps bitcoina.

Takođe, otkako interesovanje za ovaj oblik ulaganja ne prestaje da raste, povećava se i broj onih koji, da bi zadržali naklonjenost moćnika na čelu sistema koji je svjetsku ekonomiju danas doveo pred vrata potpunog kolapsa, umjesto kao tumači i prognostičari više liče na portparole finansijskih centara. Jedna od zabluda koja je javnosti nametnuta u ovakvim centrima, a od koje se uz samo malo razmišljanja moguće razuvjeriti jeste da se u bitcoin trgovini koristi Poncijeva šema, tipična za investicione prevare s početka prošlog vijeka.

Metod koji je dobio naziv po italijanskom prevarantu svodio se na vraćanje uloga sa visokom kamatom u kratkom roku onima koji su investirali, nudeći im mogućnost da ponovo ulože vraćena sredstva kako bi ostvarili još veću zaradu, no taj novac oni zauvijek gube. Kao da već nije dovoljno simptomatično to što ovakvo objašnjenje trgovine bitcoinom imaju branioci postojećih ekonomskih modela koji omogućava bogatima da se još više bogate, a siromašnima da tonu u još veću nemaštinu, kreiranjem modela poput onih kojima se obračunavaju penzije.

Dakle, ako tri i po decenije svojim radom doprinosite penzionim fondovima u velikim iznosima, a od sredstava koja ste uplatili dobijate samo neznatan dio, zar to nije šema čiju valjanost treba preispitivati i gdje se pojedincu vraća neuporedivo manje od onoga što uloži? Očigledno da je borcima za tržišnu pravdu mnogo bitnije pobuniti se protiv činjenice da se za nekoliko decenija epohi bogaćenja na izdacima najranjivijih grupa bliži kraj, zbog čega se svim silama trude da bilo kakav signal koji na to ukazuje prikažu kao obmanu, umjesto da preispituju ispravnost sadašnjih formula po kojima se obračunavaju penzije, porezi ili kamate.

Takođe, često isticana neujednačena promjena vrijednosti bitcoina na dnevnom, sedmičnom ili mjesečnom nivou nikako nije uslovljena garantovanjem zarade ulagačima, baš kao to nije slučaj ni sa svjetskim valutama, plemenitim metalima, naftom ili bilo kojom drugom berzanskom robom čiju promjenu, osim nivoa ponude i tražnje diktiraju i ekonomsko-politička dešavanja u zemljama koje ih koriste kao sredstvo plaćanja ili njima trguju. Među onima koji ulagače pokušavaju da odvrate od bitcoina sve je više i onih koji ističu da on uopšte nema vrijednost, šireći tako još jednu od brojnih zabluda u cilju odvraćanja od ulaganja u kriptovalute.

Netačnost ove tvrdnje je sasvim jednostavno dokazati – iako između vrijednosti i cijene ne stoji znak jednakosti, činjenica da bitcoin nabavljate uplatom određenog iznosa sama po sebi negira ovu tvrdnju. Ono što dalje ukazuje na postojanu vrijednost ove kriptovalute je, da čak i kada bi u tržišnim previranjima i nastojanjima finansijskih centara da je unište njena cijena bila čak i toliko niska da ne bi postoja apoen novčanica svjetskih valuta kojima bi se mogla izraziti bez decimalnog broja, njena vrijednost i bi dalje postojala.

Ovo potvrđuju dva faktora – korisnost i rijetkost. Ako bismo ovo ilustrovali na primjeru čistog vazduha, razumjeli bismo da on ima vrijednost jer je koristan, iako ga ima u izobilju, zbog čega ga ne plaćamo. Međutim, kada bi usljed nekog zagađenja on bio sačuvan samo u posebnim prostorijama, njegova cijena zavisila bi od spremnosti da za ulazak plate oni koji žele da dišu punim plućima.

Podatak da je bitcoina u samom nastanku bila 21 milijarda i da je taj broj usljed obaranja sistema uređaja na kojima su instalirani digitalni novčanici iz dana u dan sve manji, kao i da se on ne umnožava metodom poput doštampavanja novčanica ukazuje na rijetkost koja direktno uslovljava postojanje vrijednosti, a sa čijim porastom raste cijena. Za upravljanje bitcoinom neophodno je i povjerenje u cijeli proces, jer ako u priču ulazite samo na kratko da “okrenete“ novac, možete izaći jedino sa velikim razočarenjem.

(Nastaviće se)

Kome odgovara nagli rast eura?

Jak euro od početka ove godine sve više zabrinjava evropske preduzetnike, dok upozorenja Evropskoj centralnoj banci stižu sa brojnih adresa. Kurs od oko 1,37 američkih dolara mnogi privredni subjekti ocjenjuju izuzetno štetnim i rizičnim ukoliko se bude zadržao još neko vrijeme.

rast eura perperzonaOvakvo stanje, međutim, podupiru oni subjekti kojima je jaka valuta garant ekonomske stabilnosti, a u sedamnaestočlanoj eurozoni to su isključivo Njemačka i Francuska. U pretkriznom vremenu ove dvije zemlje imale su relativno nizak rast, njemački u prosjeku 1,4 odsto, a francuski oko dva odsto, koji je pratila relativno niska inflacija. Takođe, prije izbijanja krize rast u Španiji iznosio je 3,4 odsto, a inflacija u prosjeku 3,2 odsto. U slučaju jakih zemalja sa nižom stopom rasta politika ECB u velikoj mjeri uslovila je da ne dođe do krahova, dok prema onima koje je kriza najviše pogodila u vremenu prije nje, kada je bilo prostora za regulaciju jednostavno nije reagovala.

Odnos ECB prema pojedinačnim korisnicama zajedničke evropske valute jedan je od ključnih argumenata za napuštanje eura čijih zagovornika je u posljednje vrijeme sve više. Iako je povratak na nacionalne valute danas gotovo neizvodljiv, prije svega jer ključni donosioci odluka nikada neće razmišljati u pravcu suprotnom od njemačkih i francuskih interesa, ideja o napuštanju eura mogla bi poslužiti kao signal centralnoj evropskoj finansijskoj instituciji da promijeni pristup prema sadašnjim problemima.

Dok Francuska i Njemačka kamufliraju ovaj problem nesuglasicama oko euroobveznica i bankarske unije, kao da su to dva ključna pitanja od kojih zavisi održivost evropskih finansija, problem različitih ciljeva na čijem ujednačavanju ECB kao da ni ne insistira ostaje daleko po strani. Veću korist od kompromisa sadašnjih neistomišljenika, dviju vodećih članica EU sada bi ipak donijela konkurentska devalvacija kojom bi se povećala eksterna tražnja, a sa njom i priliv novca u države članice.

Međutim, dok se zalažu za štednju u drugim zemljama, Njemačka i Francuska ključne su protivnice značajnijeg obaranja cijena i smanjenja plata u mjeri u kojoj bi ono prouzrokovalo socijalne tenzije među njihovim građanima, no ove mjere koriste kao sasvim opravdane kada treba rješavati probleme onih članica čija inflacija već jeste gotovo na minimumu i gdje su plate niže nego prije izbijanja krize.

Ekonomska strategija prema ciljevima ECB postoji i načelno makar pokušavaju da je se pridržavaju sve članice eurozone, no krajnji ishod takvih aktivnosti su potezi Španije koji kontriraju svakoj inicijativi koja potekne iz Francuske, dok sa druge strane izgleda da ideje koje stižu iz Njemačke onemogućavaju bilo kakav oporavak svih drugih zemalja. Stoga se i jačanje jedinstvene evropske valute čini kao prepreka najvećem dijelu zemalja, jer ne proizilazi iz ekonomskog rasta, niti povlačenja kapitala iz trećih zemalja, već ih onemogućava.

Ipak, rast eura prema dolaru, makar formalno potvrđuje ispravnost monetarne politike ECB, čije kamatne stope su, iako niske, i dalje više nego u SAD, dok je inflacija među najnižima u svijetu. Čak i minimalne razlike u ovim parametrima mogu doprinijeti generisanju značajnih sredstava kada se ona pozajmljuju u dolarima ili koja dolaze od investitora čiji kapital dalje cirkuliše kroz evropske banke. Ovakvim subjektima rast eura najviše odgovara, dok sa druge strane ekonomski najjače članice imaju korist od niskih uvoznih cijena, zanemarujući to što troškovi pri izvozu najčešće premašuju ove koristi, jer se njihovi negativni efekti uglavnom prelivaju na periferne zemlje. Ovo je i razlog zbog kojeg, za razliku od SAD, u EU postoji izuzetno mala vjerovatnoća da bi se mogla uvesti nulta kamatna stopa.

Osim toga, bez obzira na heterogenost ekonomskih stanja zemalja članica i njihovu pojedinačnu ili ukupnu zaduženost, eurozona sama uopšte nema dug. Sa druge strane, ona kao poseban pravni subjekt ima mogućnost da se zaduži ili da prikuplja sredstva kroz euroobveznice, no to je karta na koju bi ECB mogla igrati tek na samom kraju, a kraj ovakvog vođenja monetarne politike mogao bi uslijediti tek onda kada Njemačka i Francuska u potpunosti odbiju usaglašavanje oko dva ključna pitanja, za šta postoji još manja vjerovatnoća, dok god nezaposlenost i deflacija u zemljama na jugu Evrope prolongiraju neizvjesnost i njihovu vodeću ulogu. A do tada javni dug već sada najzaduženijih zemalja mogao bi se povećati do njihove krajnje neodrživosti.

Kad izvoza ima samo na papiru

Otkako je ekonomija stalnog rasta, na čijim načelima se baziraju tržišta zapadnih zemalja, počela sve jasnije da pokazuje da takav koncept, čak ni uz sve mehanizme kojima centralne banke raspolažu ne može dugo trajati, ključni signali za predviđanja stanja na globalnoj sceni počeli su da se traže na Istoku. Tako su prognoze kineskog rasta tokom protekle godine zabrinjavale brojne donosioce ključnih finansijskih odluka, budući da je stanje u zemljama kojima je Kina značajan spoljno-trgovinski partner ili kreditor u velikoj mjeri uslovljeno pokazateljima koji dolaze iz te zemlje.

izvoz perper-zonaKako je podatak o rastu izvoza jedan od ključnih signala za sve subjekte povezane sa kineskim tržištem, tako je i informacija da je izvoz iz te zemlje u 2013. uvećan na 4,1 trilion dolara, naspram 3,8 triliona koliko je iznosio 2012. godine značajno uticala na tržišta. Rast izvoza, kao ključni indikator oporavka, poslužio je kao osnova za pravljenje optimističnih prognoza drugih zemalja, no taj optimizam trajao je sve dok na vidjelo nije izašao detaljniji uvid u kineske spoljno-trgovinske aktivnosti.

Na primjer, kineskim proizvođačima elektronskih uređaja omogućen je rabat od 17 odsto prilikom izvoza robe. Među brojna tržišta na koja Kina izvozi proizvode računa se i Hong Kong, iz kojeg pak, ukoliko se uvozi roba, ne postoje nikakve tarife, zahvaljujući važećem trgovinskom sporazumu. Kineske kompanije, ali i administracija u Pekingu u ogromnoj mjeri koriste ove olakšice, do situacija u kojima mogućnost da se podaci izvoza i uvoza na druga tržišta prestanu poklapati sa brojkama koje druge zemlje navode prilikom prikazivanja informacija o razmjeni sa Kinom.

Problem je postao naročito uočljiv sredinom prošle godine kada je Kina predstavila podatke o neznatnom padu izvoza na američko tržište i blagi pad tražnje za kineskim proizvodima u zemljama Evropske unije, dok je rast izvoza prema Hong Kongu dostigao nevjerovatnih 92,9 odsto. Podatak i ne bi bio toliko kontroverzan da sam Hong Kong nešto ranije nije objavio da je uvoz iz Kine uvećan za nešto manje od 14 odsto.

Nepoklapanje brojki dalje je objašnjeno činjenicom da kineske kompanije natovarene teretne brodove samo pošalju do luka u Hong Kongu, koji se vrate neiskrcavajući robu, a olakšica od 17 odsto pri izvozu u dovoljnoj mjeri pokriva troškove transporta i na taj način omogućava i kompanijama i vlastima da manipulišu podacima o izvozu.

Novac na izvoznim fakturama, dakle, vrlo često može biti udvostručen – za svakih milion dolara izvezenih proizvoda može se prikazati izvoz od dva miliona. Milion koji ne postoji, a koji se „vraća“ u bilanse kompanija, knjiži se na nebrojeno mnogo načina, sve uz pomoć administracije koja bi se, po svemu sudeći, radije odrekla prihoda od ubiranja poreza nego liderske pozicije na svjetskom tržištu.

Bez ovakvih izvještaja o tražnji Kina bi i dalje bila druga na listi najvećih svjetskih izvoznika iza Sjedinjenih Američkih Država, što bi negativno uticalo na ogroman broj tržišta, valutne kurseve, cijene akcija kompanija i berzanske indekse. Kina kao lider u svjetskom izvozu predstavlja garant skorijeg oporavka ekonomija u razvoju, vještački podiže indekse i vrijednosti njihovih nacionalnih valuta.

Ukoliko se zanemare navedeni podaci, industrijska proizvodnja u Kini je na najnižem nivou u posljednjih 15 mjeseci, a nivo izvoza najniži od marta prošle godine. Ovo je razlog zbog kojeg ne samo da nema mogućnosti za oporavak globalnog tržišta, već zbog kojeg bi, za nešto manje od godinu dana svijet mogao upasti u još dublju finansijsku i ekonomsku krizu od one iz koje se još uvijek nije u potpunosti izvukao, a sve zahvaljujući ogromnoj nelikvidnosti, jer novac koji, navodno, cirkuliše postoji samo u finansijskoj dokumentaciji. Stoga bi i najveći gubitnici u dogledno vrijeme mogli biti upravo oni koji ulažu u akcije kineskih kompanija ili se zadužuju kod kineskih banaka.

Broj nekvalitetnih kredita kod kineskih banaka zbog ogromne krize likvidnosti u Kini se prošle sedmice našao na najvišem nivou od kraha američkog finansijskog giganta Lehman Brothers, zbog čega postoji ogroman rizik od pucanja kreditnog balona i prelivanja negativnih efekata i na korisnike kredita. Vremena za nove poteze i dalje ima dovoljno ukoliko se shvati da je mnogo manje napora potrebno za revidiranje sadašnjih planova nego za ispravljanje grešaka nastalih zbog pogrešnih odluka.

Skupa nafta – duga kriza

Rast populacije i savremeni način života uslovili su da tokom posljednjim dvjema decenijama tražnja za naftom eksponencijalno raste, što je, dalje, izazvalo potrebu za povećanjem proizvodnih aktivnosti širom svijeta.

naftaCijena ovog energenta ključni je indikator sadašnje ekonomske situacije, dok njen pad ili rast upućuju na mogući oporavak, odnosno pogoršanje stanja, a tokovi nafte su i kao krvotok jednog globalnog tržišnog organizma koji, kada na jednom mjestu uspore ili se onemoguće dovode do slabosti cijelog sistema.

Od samog početka rata u Iraku, pa sve do najnovijih sukoba na Bliskom istoku i sjeveroistoku Afrike stavljen je pritisak na globalni lanac snabdijevanja, praćen predvidivim rastom kapitalnih i operativnih troškova.

Dodatni izazov za proizvođače predstavljaju istraživanja o uticaju naftnih bušotina na seizmičke aktivnosti, a sve ovo razlozi su da vodeći svjetski potrošači preispituju mogućnosti da alternativnim putem dođu do novog goriva za industriju i transport.

Obnovljivi izvori energije još uvijek nijesu iskorišćeni u mjeri u kojoj bi zadovoljili čak ni minimalne potrebe dijela tržišta koja na njih pokušavaju da se fokusiraju.

Prije svega, izgradnja ovih energetskih postrojenja predstavlja relativno skupu investiciju u trenucima kada se zagovara štednja, iako dugoročno donose korist koja već nakon manje od deset godina rezultira dobicima.

Međutim, problem je što su rastuće potrebe za energentima − sada i odmah, kao i što će svjetsko tržište najmanje još dvije cijele decenije biti zavisno od nafte. Dok cijene nafte i gasa nastavljaju da rastu, zemlje izvoznice jedine su koje imaju korist od promjene cijena koje se stabilizuju u trenucima kada se nivo proizvodnje ujednači sa tražnjom i kada je ključno pitanje kontrole nad proizvodnim troškovima.

Tržišta tada zavise od operativne sposobnosti proizvođača – ukoliko je, na primjer, dio teritorije zemlje izvoznice u blokadi zbog ratnih sukoba, zbog čega je ona primorana da koristi luke na drugom kraju zemlje, povećanje operativnih troškova nezavisno od drugih faktora utiče na povećanje cijene.

U nedavno urađenoj analizi poslovanja vodećih naftnih kompanija čije rezultate je objavio Reuters navodi se da su tokom posljednje decenije nominalni troškovi istraživanja učetvorostručeni, dok je proizvodnja nafte uvećana svega 11 odsto. Sva istraživanja odnose se na pronalaženje mogućnosti za smanjenje troškova, a kompanije u naftnoj industriji suočene su sa ozbiljnijim signalima da način poslovanja prilagode stanju na tržištu i fokusiraju se na povećanje efikasnosti kapitala i jačanja operativnog učinka.

Posmatrano na globalnom planu, prema podacima Međunarodne agencije za energetiku objavljenim prošlog mjeseca u Sjedinjenim Američkim Državama je tokom prošle godine prosječna dnevna proizvodnja nafte iznosila 10,34 miliona barela na dan, što je porast u odnosu na 9,18 miliona iz 2012. godine. Stoga su i očekivanja da bi se dnevni nivo proizvodnje u 2014. mogao popeti na 11,35 miliona barela dnevno, što ukazuje na naftnu revoluciju u tok zemlji, koja bi već 2015. godine mogla postati vodeći svjetski proizvođač ovog energenta.

Ipak, kod ovih prognoza treba biti oprezan, budući da iz Ujedinjenih Arapskih Emirata sve češće dolaze signali da bi se upravo oni mogli probiti na prvo mjesto po količini dnevne proizvodnje. Takođe i rezerve naftnog gasa dobijenog iz škriljaca u SAD mogle bi do 2020. godine dostići maksimalan nivo eksploatacije, nakon čega povećanje proizvodnje iz ovog izvora više ne bi bilo moguće.

Ovo bi značilo da bi već početkom naredne decenije američki uvoz nafte mogao biti udvostručen u odnosu na postojeći. Kada je riječ o rezervama nafte, one su i dalje skoncentrisane na Irak, Iran, Siriju, Libiju, Egipat i Južni Sudan – sedam zemalja sa izuzetno nestabilnom političkom situacijom, zbog čega rizik od smanjenja, djelimičnog ili potpunog prekida potrošnje prijeti sa svakim novim geopolitičkim tenzijama i oružanim sukobima.

Samo u mirnodobskim uslovima da bi zemlje članice OPEC-a obezbijedile budžetsku održivost naftu moraju izvoziti po cijeni ne nižoj od 80 dolara za barel, dok svako otežavanje izvoza blokiranjem luka i nemogućnosti transporta kroz Suecki kanal cijena ovog energenta vrtoglavo skače i, poput na primjer, ovog mjeseca dostiže i iznad 110 dolara.

Ipak, da bi se globalno tržište počelo oporavljati neophodno je da cijena sirove nafte bude stabilizovana na ne više od 100 dolara za barel i to u periodu ne kraćem od godinu dana, što je, posmatrajući postojeće konflikte na Bliskom i Srednjem istoku gotovo i nezamislivo. Drugim riječima, svjetsko tržište ne samo da se ni ove, ni naredne godine neće oporaviti od krize koja ga je pogodila prije više od pet godina, već bi se ona mogla samo produbljivati.

Bogatiji popušta

Vijest koja je protekle sedmice odjeknula svjetskim tržištima i odmah po objavljivanju uzdrmala berzanske indekse, cijene akcija kompanija i kurseve svjetskih valuta bilo je smanjenje programa kvantitativnog popuštanja za dodatnih deset milijardi dolara, za koliko je umanjen i u decembru.

perperzonaProgram kojim su Federalne rezerve u septembru 2012. godine započele da stimulišu američko tržište kapitala sa 85 milijardi dolara na mjesečnom nivou zamišljen je kao plan oporavka krizom uzdrmane najveće svjetske ekonomije, bez vremenskih odrednica datih za njegovo smanjenje ili ukidanje.Ukoliko ste otkako su ove mjere stupile na snagu pratili tržište kapitala, ono što ste uvidjeli da se nametalo kao pravilo jeste da je na dan neposredno prije sastanka Federalnih rezervi obim trgovine minimalan, jer se očekuju signali u izvještajima o ishodu sastanka. Drugim riječima, trgovci su pratili da li će biti najavljeno da se ovaj program ukida ili smanjuje, jer bi to navodno značilo da je došlo do ozbiljnijeg oporavka američke privrede i da su buduća ulaganja sigurnija.Samo kvantitativno popuštanje predmet je brojnih kritika, najčešće među zagovornicima alternativnih ekonomskih rješenja koji razloge za njegovo uvođenje vide u slabim kapacitetima vladajućih struktura da se izbore sa deficitom i rastućim dugovima. I zaista, kako se opravdanost finansijskih i ekonomskih mjera može predočiti na jednostavnijim primjerima, kako drugačije izgleda to što Fed kupuje američke državne obveznice da bi im vještački uvećao vrijednost nego kao kada bi značajan privredni subjekt kupovao staro gvožđe da bi podstakao poslovanje željezare.

I uopšte, u sadašnjem načinu vođenja američke monetarne politike sve češće uočava se odsustvo racionalnog, stručnog sagledavanja situacije iz koje jedan po jedan stiže signal da je stanje alarmantno jednako kao i dvadesetih godina prošlog vijeka, neposredno prije ulaska u Veliku depresiju. Ipak, nastavlja se sa štampanjem novca, kamatne stope drže se na ekstremno niskom nivou, a sve u uvjerenju da bi rast stope inflacije mogao imati pozitivan uticaj.

Nulta kamatna stopa je, sasvim sigurno jedna od ključnih prepreka povratku snažnijem rastu, no na sličnim mjerama insistira i Evropska centralna banka, zbog čega postoji uvjerenje da će, kao što su na sličan način zapale u krizu, zapadne ekonomije iz nje i izaći. Ni sa jedne strane Atlantika se očigledno nije želio poštovati red veličina uticaja smanjenja kamata i drugih mjera kako bi se omogućilo jeftinije kreditiranje.

Kršenje hijerarhije u davanju prednosti kreditno manje sposobnima ovdje međutim rezultira suprotnim od željenog – za preduzimanje rizičnih mjera odlučuju se oni koji u, uslovno rečeno, normalnim tokovima ne bi krenuli sa investiranjem. Oni koji raspolažu sredstvima ipak se suzdržavaju od ovakvih povoljnosti, što uslovljava da ogromne količine kapitala ipak ostaju izvan opticaja.

Ovo bi doprinijelo ekonomskom rastu kada bi se na ovaj način željela kratkoročno stimulisati tražnja koja bi dala novi impuls tržištu, međutim, takva ideja ima smisla samo kada je ponuda na zadovoljavajućem nivou. Stanje u kojem se nalaze kreditni posrednici je, međutim, posve drugačije i u njemu se ogledaju razlozi zbog kojeg će prije ili kasnije doći do rasta kamatnih stopa u trenutku kada to bude najmanje poželjno.

To bi se svakako najnegativnije moglo odraziti na one subjekte kojima su kreditna sredstva jedini izvori finansiranja. Sa druge strane, oni koji su likvidniji suzdržavaju se od uzimanja dodatnih sredstava za nova ulaganja upravo zbog očekivanja da će nedostatke ovakve politike kreditiranja prije ili kasnije morati biti nadoknađeni iz postojanih izvora.

Po svemu sudeći, oni koji gospodare sredstvima ne žele se zavarati ulaganjem dok se tržišnim prilikama favorizuju oni sa manje novca i ustupaju im prednost do trenutka kada program Feda bude u potpunosti ukinut, što bi se, navodno, moglo dogoditi krajem godine. Zbog toga bi upravo naredna godina mogla biti još jedna u kojoj bi jaz između održivih i onih sa problemima u poslovanju mogao biti još veći, a sve negativne posljedice dalje krize prelivene na one koji su fazu oporavka iskoristili da dođu do novih sredstava – mala i srednja preduzeća koja će biti primorana da se zadužuju po većim kamatnim stopama kako bi otplatila kredite sa nižim kamatama.

Zato su i sumnje u oporavak uz pomoć ovakvih mjera opravdane – čim se prestane sa vještačkim ubrizgavanjem ili može doći do novog kraha ogromnih razmjera ili do stvaranja nelojalne konkurencije, monopola i uslova u kojima će svaka osjetljivost biti na udaru. Stanje je slično i u Sjedinjenim Američkim Državama i u Evropskoj uniji, s tom razlikom što Fed spas nalazi u štampanju novca, a ECB ne bi imala adekvatnih mehanizama za spašavanje bankarskog sektora osim bankarske unije o kojoj ideja u mnogim članicama ne dobija „zeleno svijetlo“. Prilivi novca su i dalje nedovoljni, stopa nezaposlenosti zabrinjavajuća, a sve zbog toga što su se oni koji raspolažu sredstvima povukli.

Povratak energetskim potencijalima uglja

Rastuća tražnja za energentima otvara potrebu ne samo za pronalaženjem alternativnih rješenja, već i razmatranjem povratka onima čije korišćenje je dugo bilo predmet posebnog nadzora kada je riječ o količinama koje se eksploatišu, a koje ostavljaju posljedice na životnu sredinu. Tako se ugalj, koji se smatra fosilnim gorivom koje najviše zagađuje ponovo našao kao predmet pažnje evropske javnosti protekle sedmice, razmatranjem mogućnosti njegove maksimalne zastupljenosti u granicama onoga što postojeći standardi dozvoljavaju, na način koji bi se smanjio nivo zagađivanja.

perperzona ugaljIpak, priča uvijek počinje podsjećanjem na pedesete godine prošlog vijeka i smog izazvan prekomjernom potrošnjom ovog energenta koji je, nakon što je u ogromnoj mjeri njime bio zagađen vazduh u Londonu, usmrtio na hiljade ljudi. Industrijski subjekti koji ga koriste u proizvodnji i danas važe za najveće zagađivače koji emituju štetne čestice. Klimatski i energetski ciljevi Evropske unije do 2030. godine predstavljeni su prošle sedmice u Briselu, a ono što je planirano jeste da idu u prilog konkurentnijoj, stabilnijoj ekonomiji koja u osnovi ima i manju emisiju štetnih gasova u procesu proizvodnje.

Sa druge strane, energetska situacija u EU usporava ranije zacrtane planove da se do 2020. godine uvišestruči proizvodnja energije iz obnovljivih izvora, tim prije što sa svakim novim korakom ka oporavku od krize i skretanje pažnje na finansijske probleme kao ključne ovo pitanje ostaje od drugom planu. Priča o alternativnim izvorima je prilično uopštena za sve države članice koje se bez jasnih smjernica, a sa različitim energetskim potencijalima ne fokusiraju na zajednički cilj.

Izvan EU energetska situacija je raznolika – Sjedinjene Američke Države već dugo eksploatišu gas iz uljnih škriljaca kao odgovor na visoke cijene nafte na svjetskom tržištu, dok Kina ulaže maksimalne napore kako bi korišćenje uglja u energetici bilo sve zastupljenije, u cilju izazivanja manje opasnih posljedica u odnosu na one koje čine havarije u nuklearnim elektranama, naročito poučeni iskustvom susjednog Japana.

Sa sličnim motivom u eksploataciju uglja krenula je i Njemačka koja je nakon drame u Fukušimi preventivno zatvorila čak osam nuklearki i okrenula se drugim energetskim potencijalima u sklopu „energetske tranzicije“, u prvom redu izgradnji termoelektrana, ali i povratku čistoj energiji. Samo u protekloj godini na ovaj način vodeća evropska ekonomija uspjela je da obezbijedi 163 milijarde kilovat sati, što je na nivou devedesetih godina prošlog vijeka kada je ovaj izvor energije imao dominantan udio u odnosu na ostale načine proizvodnje.

Ekonomska isplativost ovog oblika proizvodnje je dodatna prednost, budući da se ostvarivanje prava na emisiju ugljendioksida, ili popularno nazvane „licence za zagađivanje“ mogu pribaviti za manje od pet eura po toni uglja, što ovaj oblik dobijanja ekelktrične energije čini znatno jeftinijim od vjetroelektrana ili putem solarnih panela, naročito nakon što je kancelarka Angela Merkel prošle sedmice najavila da će i potrošači koji se snabdjevaju solarnom energijom u toj zemlji biti prvi u Evropi kojima će se njeno korišćenje oporezivati.

Namjere Zelenih koji su 2011. godine inicirali gašenje nuklearki sada bi mogle rezultirati povećanjem količine sumpor dioksida i azotnih oksida u vazduhu, kao i stvaranjem efekta staklene bašte, sasvim sigurno nečim što je daleko od zelene ideologije. Ipak, ono koliko na globalnom nivou može povećati emisiju štetnih gasova Njemačka, pa i Francuska ukoliko joj se pridruži, a za šta iz energetskih krugova te zemlje dolazi sve više odobravanja, neznatno je u odnosu na količine zagađenja koje se prouzrokuje u Kini.

Ova velika zemlja kao najveći svjetski uvoznik uglja i najveći proizvođač struje iz termoelektrana, sa izgradnjom novih 15 termoelektrana započetih tokom prošle godine planira povećanje proizvodnje koje bi iznosilo čak dodatnih 100 milijardi tona. No, zahvaljujući njenoj ogromnoj teritoriji, u Kini postoji mogućnost da se ova postrojenja izgrade na lokacijama hiljadama kilometara udaljenim od urbanih sredina, što ni u jednoj evropskoj zemlji nije slučaj.

Međutim, ekonomska isplativost dobijanja energije na ovaj način, te zainteresovanost velikih evropskih kompanija da proizvodne pogone snabdijeva strujem proizvedenoj na ovaj način u vremenu kada je jedan od ključnih ciljeva oporavak privrede, ekonomski ciljevi postavljaju se ispred ekoloških, pa i etičkih.

U kojoj mjeri industrijski lobiji u EU podstiču da donosioci odluka u oblasti energetike prihvate ovaj način proizvodnje kao najpovoljniji biće poznato čim njemački model prihvate i druge članice, međutim, poljoprivredu – izuzetno važnu oblast u kojoj su standardi dovedeni i sprovedeni do tančina mogle bi znatno uništiti kisele kiše izazvane emisijama sumpor dioksida. Ipak, havarija u Fukušimi i postkrizni ekonomski momenat vratiće Uniju na stanje sa početka 90-tih godina, kada se zajedničkim snagama počelo boriti protiv onoga što se danas odobrava.

Vijek Afrike

Kada se početkom ove decenije svjetska ekonomija počela oporavljati od krize, globalna javnost uvidjela je da popraviti stanje u finansijskom sektoru ne znači samo povećati stopu rasta, već i promijeniti koncept razvoja.

afrika perperzonaAko bismo se vratili samo vijek unazad, čovječanstvo bi nam izgledalo kao beskrajna paleta resursa i potencijala. Zaista, na početku 20. vijeka intenzivan razvoj nauke i tehnologije bio je nesumnjivo u najvećem balansu sa brojem stanovnika na planeti, ali i tempom života – sa manje od 1,8 milijardi ljudi u svijetu nije bilo nemoguće praviti dugoročne ekonomske i demografske prognoze.

Tokovi kapitala u vijeku koji su obilježila čak i dva svjetska rata, promjene sistema i revolucije, događali su se ipak u ciklusima u kojima je krizama bilo moguće predvidjeti i početak i kraj, a višegodišnje faze privrednog rasta mogle su se predstaviti kružnom linijom.

U 21. vijeku umjesto na kružnice krize liče na spirale – periodi između kulminacije i oporavka su sve kraći, a ekonomska budućnost se gubi u nejasnoj tački.

No, sa demografijom i resursima je drugačije, zbog čega se uočava da najveće potencijale za rast i razvoj ima Afrika. Pored toga što velesile, a prije svih Kina, tu traže sve ono što su na svojoj teritoriji eksploatisale, demografska slika govori da je Crni kontinent onaj koji će biti najprilagodljiviji novom dobu.

Osim što bi se tokom 21. vijeka afrička populacija mogla udvostručiti na više od dvije milijarde, već sada oko 300 miliona Afrikanaca živi u zemljama iz kojih ne vode porijeklo.

Činjenica da je društvena slika na cijelom kontinentu podložna promjenama ogromnih razmjera i da je riječ o izrazito, u kulturološkom smislu i po ekonomskom bogatstvu heterogenoj strukturi, kao i da postoje potencijali koji su očuvani isključivo zahvaljujući izostanku „zapadnog“ načina življenja, kojem je u izvjesnoj mjeri pribjegao čak i Daleki istok, u želji da sustigne zapadne rivale s kojima se u nekim segmentima i poistovijetio.

I Zapad i Istok razvili su u podjednakoj mjeri tehnologije za življenje u novom vremenu, ali ono što objema stranama ponestaje su resursi, pa je i razlog zbog kojeg će afričke zemlje biti u prednosti što će tražnja za onim što posjeduju rasti, te će i postajati skuplje, dok istovremeno tržišna bitka dvije konkurentske strane svijeta već u startu obara cijene svega onoga što Crni kontinent uvozi.

MINT zemlje nove supersile

Kada je prije trinaest godina bivši glavni ekonomista i šef upravljanja imovinom globalne investicione banke Goldman Sachs, Džim O’Nil najavio dolazak nove četiri svjetske supersile – Brazila, Rusije, Indije i Kine – BRIC, kao i njihovu spremnost da se priključe članicama G6 u važnom ekonomskom trenutku, javnost je postala svjesna da će u svijetu doći do velikih promjena. Nešto kasnije, nazivu za „sile novog doba“ dodata je Južnoafrička Republika, te je akronim proširen na BRICS, dok je još 11 zemalja u razvoju izdvojeno kao N11 – sljedeći veliki igrači na svjetskoj političkoj i ekonomskoj sceni.

mint globus„Next Eleven“ činile su Bangladeš, Egipat, Filipini, Indonezija, Iran, Južna Koreja, Meksiko, Nigerija, Pakistan, Turska i Vijetnam, ali se politički i ekonomski uticaj četiri od njih razvijao tolikom dinamikom da su se, po brojnim kriterijumima našle ispred pet članica BRICS postavke. Riječ je o Meksiku, Indoneziji, Nigeriji i Turskoj, odnosno MINT zemljama, kako ih je O’Nil skraćeno nazvao, analizirajući njihov ekonomski učinak i prepoznavanje značaja u međunarodnim odnosima tokom posljednjih nekoliko godina.

Ukratko i u skraćenicama rečeno – MINT su sustigle BRICS. U nešto širem osvrtu, ne samo na slova koja čine skraćenice, već i na brojke, uviđaju se prije svega stope ekonomskog rasta ove četiri zemlje.

U 2009. godini, kada je svjetska ekonomija bila na udaru krize koja nije zaobišla ni jedan subjekat umrežen u međunarodne finansijske tokove, stopa rasta u Meksiku bila je negativna, sa zabrinjavajućih minus 4,7 odsto. Međutim, već naredne godine, kada je veliki broj zemalja uglavnom pokušavao da se oporavi od posljedica krize, u Meksiku je zabilježena stopa rasta od 5,1 odsto.

Ova zemlja se tokom posljednjih godina, a naročito nakon što je na izborima pobijedio predsjednik Enrike Penja Nijeto, prihvatila čitavog niza reformi, u nastojanju da povrati ekonomsku moć koju je imala sedamdesetih godina prošlog vijeka. Plan reformi je ambiciozan i sveobuhvatan – uključuje poresku politiku, socijalni program, te strukturne reforme u javnom sektoru i politici konkurentnosti, ali i energetiku, gdje je ključni cilj povećanje investicija u proizvodnju nafte i infrastrukturu.

Indonezija, koja već tri uzastopne godine ima stopu rasta veću od šest odsto, može da se pohvali i značajnim povećanjem bruto domaćeg proizvoda po glavi stanovnika sa 2.200 dolara na početku trećeg milenijuma na današnjih oko 3.600 dolara. Stopa siromaštva u toj zemlji za manje od pet godina snižena je sa 15,5 na 12 odsto, a jedan od ključnih uspjeha ekonomske politike ove zemlje je smanjenje učešća javnog duga u BDP-u sa 61 odsto koliko je iznosio 2003. godine na manje od 24 odsto. Ekonomske reforme u Indoneziji obuhvaćene su dugoročnim planom od 2005. do 2025. podijeljenim u pet faza, a prioriteti sadašnje su promovisanje kvaliteta ljudskih resursa, jačanje konkurentnosti na međunarodnom tržištu i razvoj nauke i tehnologije.

Najmnogoljudnija zemlja afričkog kontinenta, Nigerija, osim stope rasta između 6,5 i 7,8 odsto tokom četiri uzastopne godine, nakon izbijanja globalne krize potencijale za dalji rast temelji na bogatstvu prirodnih i ljudskih resursa. Osim u proizvodnji nafte, čije visoke cijene posljednjih godina dodatno podupiru ekonomski rast, pozitivni rezultati reformi postali su vidljivi u poljoprivrednoj proizvodnji, kao i u sektoru telekomunikacija.

Nekadašnja osvajačka imperija, a današnja ekonomska sila Turska, sa porastom BDP-a na oko 800 milijardi dolara postala je petnaesta svjetska i šesta evropska najmoćnija ekonomija. BDP po glavi stanovnika se u Turskoj utrostručio za manje od deceniju i sada premašuje 10.000 dolara. Osim podataka o rastu, jedna od zanimljivih brojki vezana za ovu zemlju sa izrazito mladom populacijom jeste da broji 180 univerziteta, od kojih su 104 državna, te da se ulaganje u nauku i obrazovanje ispostavilo kao najbolja investicija.

Razvoj tehnologije, nauke i insistiranje na obrazovanju čine lokomotivu razvoja četiri nove supersile. Dok su se projekcije rasta BRICS zemalja temeljile na brojnosti resursa, red veličina u svjetskom poretku ipak se svrstao prema kvalitetu, a ne kvantitetu. Zemlje sa najbrojnijom radnom snagom, Kinu i Indiju, za kratko vrijeme prestigle su one čija populacija se najbrže obrazuje i usmjerava u naučna istraživanja koja su ključni pokretač privrede.

Umrežene na globalnom nivou, MINT zemlje mogle bi, prema sadašnjim pokazateljima, za kratko vrijeme ostvarivati i dvocifrenu stopu rasta, budući da se on bazira na onome čega kroz vrijeme u ovako postavljenim sistemima ima sve više – znanju.

Alternativno investiranje

Među prvim pitanjima na početku godine koja se tiču biznisa i finansija nezaobilazno je i ono – gdje uložiti novac? Ulazak u novu godinu praćen je željom za novim poslovnim odlukama za koje se savjeti traže na sve strane, ali, kao nikada ranije, 2013. godina je pokazala da većina onih koji dolaze sa, uslovno rečeno, relevantnih adresa, najčešće imaju za cilj da kanališu sredstva u korist malih, moćnih grupa.

vino perperzonaEkspanzija otkupa i kupovine zlata na berzama od sredine 2011. do početka 2013. godine, nakon što je uočen dinamičan rast cijene ovog plemenitog metala, već sredinom prošle godine rezultirala je velikim razočarenjem onih koji su uložili novac. Cijena je počela naglo da pada, spuštajući se ispod one koju je imala krajem juna 2011. kada je zlato zablistalo u planovima i projekcijama dugoročnih investicija miliona ulagača širom svijeta i postao imovina koju više nije bilo moguće prodati ni po cijeni po kojoj je kupljena.

Sa druge strane, signal koji je stigao do trgovaca valutama odnosio se na moguće jačanje američkog dolara, računajući na oporavak ekonomski i dalje najmoćnije zemlje na svijetu. Uzleti dolara su, međutim, bili relativno kratki, pa su zaradu donosili samo uključenima u Forex trgovinu, ali su nepovoljna dešavanja, skokovi cijena nafte, kao i činjenica da se SAD odlučuju na dodatno štampanje novca vrlo brzo prekidali takve trendove.

Kada je u aprilu prošle godine došlo do naglih padova cijene i zlata i dolara, jedan broj hrabrijih ulagača odlučio se za digitalnu valutu bitcoin, čija vrijednost je od tog trenutka počela da raste. Ukoliko ste se odlučili da ga kupujete, o čemu ste i na ovim stranicama već tada i dobili prvi savjet, kraj godine dočekali ste sa najmanje petostruko većim iznosom, međutim, ukoliko ste ostali vjerni dolaru i zlatu, loša iskustva će vas prije ili kasnije natjerati na promjenu planova.

Za izradu novih strategija početak godine je uvijek idealna prilika – pod uticajem ste brojnih osvrta na prošlu i projekcija za narednu godinu, zahvaljujući čemu o investicionim prilikama možete imati nešto širu sliku. Iako izgleda da u protekloj godini ni na valutnim tržištima, niti na robnim berzama nije bilo moguće uočiti bilo kakvo pravilo, ni zakonitost, ali dnevna dinamika trgovanja zlatom, dolarom i bitcoinom bila je gotovo preslikana.

Ulagači, doslovno podijeljeni u tabore za ili protiv trgovanja digitalnom valutom na istovjetan način koristili su tržišne signale i uslovili da većina promjena vrijednosti iz sata u sat oslikana na dnevnim graficima izgleda vrlo slično. Ono što njihove planove povezuje je takođe i činjenica da ne ulažu zbog kratkoročne dobiti, već u nešto što će tek u budućnosti vrijediti mnogo više nego sada.

Trgovce zlatom je u to najlakše ubijediti, budući da se strah od rizika lako uklanja, a ukoliko do njegovog kraha zaista i dođe – sa njim će uvijek nešto moći da se radi, jer će ga uvijek neko željeti. One koji imovinu prenose u američku valutu ohrabruje činjenica da tržište SAD i dalje može da ponudi mnogo toga za zelene novčanice, čak i ako ih niko drugi u svijetu ne bude želio.

Za ulagače u bitcoin otklon od rizika je u činjenici da isti globalni uticaji i jednaka dinamika trgovanja ne uspijevaju da obore njegovu vrijednost u trenucima kada su zlato i dolar pogođeni. No, bitcoin i druge digitalne valute su samo dio onoga što u 2014. može da obezbijedi dobit, a za šta bi se „tradicionalni“ ulagači inače teško odlučili, uvjereni da profitabilnost i bezbjednost ne idu zajedno.

Način da se razuvjerite ovog pravila iz prošlih vremena je da u ovoj godini najmanje trećinu portfolija posvetite alternativnim investicijama – tako ćete se i zaštititi od eventualnog rizika, ali i osloboditi prostor za kreativnost – sopstvenu i tuđu, jer biznis je umjetnost, a umjetnost je biznis – ne samo u ovom spajanju pojmova, već i u investicionom smislu.

Ulaganje u umjetnost moglo bi biti jedno od najisplativijih oblika ulaganja u 2014. godini – prvo, zbog većeg stepena koji ponudu i tražnju čine globalnim; drugo, zbog pravila da vrijednost raste sa vremenom i treće, što je umjetnost jedino što zadržava vrijednost kada je sve drugo gubi. Osim toga, izbor je toliko raznovrstan, a načini ulaganja brojni do te mjere da investicione odluke uslovljavaju isključivo ideje.

Na sličan način moguće je ulagati i u vina. Pored dobro poznate izreke da je vino s godinama sve vrijednije, očekivani rast tražnje u narednim godinama, ali i to što nije riječ o robi čiju cijenu određuju berzanske prilike čini ga idealnim povodom za ulaganje. Alternativnim oblicima ulaganja u prilog ide i činjenica da će situacija na tržištima u ovoj biti vrlo slična prošlogodišnjoj, no ona će potrajati sve dok kamatne stope, naročito u EU i u SAD budu na sadašnjem, niskom nivou.

Njihovo povećanje, kao i ukidanje stimulansa Federalnih rezervi moglo bi, međutim, izazvati nepovoljne trendove na tržištima i pad vrijednosti zvaničnih valuta i berzanske robe – razlog više da ulažete u ono što vam ne stvara brigu oko odluka finansijskih institucija, a sa protokom vremena nesumnjivo garantuje dobit.

Nove godine, stara planeta

Kraj godine uvijek je povod za podsjećanje na sva važnija dešavanja iz proteklih 12 mjeseci. U retrospektivama se pominju najvažniji politički i ekonomski događaji – izborne pobjede novih ili starih lidera, revolucije i državni udari, zatim vojni obračuni, agresije i stradanja, kao i krize, bankroti i kolapsi velikih korporacija. Izuzetno malo prostora ostaje za priču o klimatskim promjenama i životima koje su one odnijele, a koje su sve učestalije i u sve većem broju.

perperzona planetaUragani, cunamiji, poplave, ledene oluje, vulkanske erupcije i zemljotresi godišnje odnesu na desetine hiljada života, ali u pregledu globalnih dešavanja uglavnom budu samo pomenuti – najviše zato što se ovakva stradanja dogode „sama od sebe“ i što, za razliku od ratova, terorističkih napada i situacija u kojima je, poput padova aviona ili željezničkih nesreća, moguće utvrditi da je riječ o „ljudskom faktoru“ ne slijedi direktna potraga za krivcem i preuzimanjem odgovornosti. Na vlastima i državnim službama je samo djelimična odgovornost koja se tiče preventivnih mjera i izdavanja upozorenja i zabrana, dok ukupna krivica pripada cijelom čovječanstvu u više od pola vijeka dugoj zloupotrebi prirodnih resursa nad kojom je prekasno uspostaviti kontrolu.

Tajfun Haijan koji je početkom novembra zahvatio Filipine odnio je blizu 6.000 života, dok je bez krova nad glavom ostalo oko 3,6 miliona stanovnika te zemlje. Vjetar brzine 235 milja na sat bio je jedan u nizu meteoroloških podataka koji je saopšten u ovoj godini uz napomenu da je riječ o „najvećem iznosu otkako se vrši mjerenje“. Samo tri nedjelje ranije Filipine je potresao i razorni zemljotres jačine 7,2 stepena Rihterove skale u kojem je poginulo 222, a raseljeno više od 350.000 ljudi. Gotovo istovremeno, sredinom oktobra, u naletu ciklona Fejlin koji je pogodio obale Indije stradalo je oko 50 ljudi, a čak 13 miliona ljudi na sjeveroistoku zemlje i dalje je iseljeno u privremena skloništa.

Uragani Manuel i Ingrid, jedan za drugim u septembru su raselili više od 200.000 stanovnika ove oblasti čija naselja su stradala u odronima zemlje nakon nezapamćenih kiša na tom području koje su prouzrokovale odrone i klizišta. U naletu tornada u američkoj državi Oklahomi sredinom maja, pod naletima vjetra brzine i do 200 milja na sat i „pijavica“ stradalo je 24 ljudi. Zemljotres i cunami na Solomonskim Ostrvima početkom februara, razorni zemljotres u kineskoj pokrajini Sečuan sredinom aprila, poplave duž većeg dijela azijskog i američkog priobalja i nesvakidašnje suše na jugu Afrike samo su neki od signala da bi u veoma bliskoj budućnosti klimatske promjene mogle postati ključno i političko i ekonomsko pitanje.

Ujedinjene nacije već više od dvadeset godina pokušavaju da kanališu zajedničke napore da se ublaže posljedice klimatskih promjena, pri čemu je oblast izrazito kompleksna, prostora i vremena ima tek da obuhvati neke segmente. Činjenice su, međutim, da se, otkako je uočeno da dolazi do nekontrolisane eksploatacije resursa do danas, ljudska populacija udvostručila, da su se potrebe čovječanstva za energentima, hranom i pijaćom vodom uvišestručile u par decenija, a njihova cijena udvostručila u samo nekoliko posljednjih godina.

U ovakvim uslovima, gdje je u društvima ključni problem smanjenje nezaposlenosti, briga o životnoj sredini samo je za neke nametnuta obaveza, dok su brojni propusti i zloupotrebe resursa dominantni. Na desetine miliona barela dnevno izvađene nafte za obezbjeđivanje energetskih potreba i na milione hektara posječenih šuma godišnje za pretvaranje u građevinsko zemljište ne samo da ostavljaju planetu bez nadoknadivih resursa, već i ruše balans prirodnih ciklusa – od zagrijavanja i zadržavanja vode, do isparavanja i uticaja na promjenu temperature.

Ekonomija i ekologija tijesno su povezane ne samo po korijenu – oikos (gr. kuća), već i po odnosu ljudi prema resursima – štednji i racionalnom ponašanju tek onda kada prestane da ih bude u izobilju. Iako je na pragu 2014. godine poželjno dati optimistične prognoze, ukoliko se uzmu u obzir svi faktori koji utiču na klimatske promjene, situacija je više nego zabrinjavajuća. Sa sve manjom neizvijesnošću moglo bi se tvrditi da bi naredna godina mogla biti rekordna po temperaturnim skokovima i padovima, neravnomjernim sezonski raspoređenim padavinama, ali i broju potresa, vulkanskih erupcija i cunamija.

Zemlja nas, sve češće i sve konkretnije podsjeća da sa njenim novim krugom oko Sunca mijenjamo samo list na kalendaru, najvjerovatnije onaj proizveden od nerecikliranog papira, koji takođe, kada otkinemo, nećemo vratiti u preradu. Sav haos i uništavanje neće biti ni drugačiji, ni manje vidljivi u prvim minutima nove godine i, pošto racionalnog ni u trošenju, ni u stvaranju odavno nema, samo pukom srećom možemo izbjeći novu štetu.

Srećna nam stara planeta!

Trgovanje Ukrajinom

Dešavanja u Ukrajini tokom posljednjih mjesec dana posljedica su neuspjelih pokušaja da se ta zemlja izvuče iz ekonomske krize, prinuđena da pomoć i saradnju traži na onoj strani odakle joj bude ponuđeno više. Međutim, i Ukrajina sama, iako djeuje kao da je, kako se to najčešće želi predstaviti, „razapeta između Istoka i Zapada“, u stvari je veliki izazov i za Brisel i za Moskvu, ali i sredstvo putem kojeg pokušavaju ojačati svoj politički uticaj i uvećati ekonomsku korist od saradnje.

ukrajina perperzonaDržanje pitanja otvorenim i nespremnost na ustupke veće od kredita koji su Vladimir Putin i Vktor Janukovič ugovorili proizilazi iz činjenice da Ukrajina danas ima mnogo manji strateški zančaj u odnosu na pretkrizni period. Bruto domaći proizvod Ukrajine je danas za tri odsto niži nego pretkrizne 2007. godine, a njegov udio u svjetskom BDP-u smanjen je sa 0,5 odsto na 0,3 odsto svjetskog BDP-a od 2008. godine do danas. U odnosu na 2009. godinu kada je kriza kulminirala BDP Ukrajine niži je za 14,5 odsto, nivo uvoza umanjen je za dvije petine, a izvoz je opao za četvrtinu.

Periodi oporavka koji su se javljali tokom posljednjih nekoliko godina bili su kratkotrajni i nijesu mogli omogućiti rast upravo zato što je, nakon Rusije, najveći trgovinski partner Evropska unija, u čijim članicama recesija onemogućava povećanje obima trgovine. Oporavak dodatno remeti i to što čak i ovako ekonomski oslabljena Ukrajina ima za četvrtinu ili čak trećinu veći BDP od nekih članica eurozone, a sama proizvodi tek osam odsto ruksog BDP-a.

Ovo je, nesumnjivo, povod da se, umjesto Briselu, u planiranju svoje dalje budućnosti, koje nema bez ekonomskog napretka, okrene Moskvi – podsjećanje na 340 godina istorijskih veza, demografske i kulturološke sličnosti krajnje je suvišno, jer samo malo zapadnije postoje primjeri Francuske i Njemačke koje su kroz istoriju ratovale mnogo duže nego što su Ukrajina i Rusija sarađivale, a danas su jedinstvene u stavu da Kijev u njima treba da vidi saveznika. U tom nastojanju ne bi bilo prepreka kada bi evropska budućnost Ukrajini zaista garantovala dugoročnu ekonomsku stabilnost, a ne sa svakim višim stepenom integracije označavala povećanje rizika koji prijeti cijelom sistemu.

Istovremeno, ni sama Rusija, ma koliko moći demonstrirala u donošenju političkih odluka ne može da se pohvali potpunom ekonomskom stabilnošću. Iako izvore budućeg rasta Rusija bazira na energetskim potencjalima i drugim prirodnim bogatstvima, brojčani pokazatelji tokom posljednjih par godina daleko su od idealnih, međutim procentualni rast negativnih i pad pozitivnih pokazatelja u toj zemlji su u odnosu na Urajinu oko dvostruko manji, a nastali uglavnom kao posljedica globalnog usporavanja rasta.

Osim toga, razlog za saradnju Kijeva i Moskve je i u lakoći postizanja kompromisa – Putin je spreman da ulaže tamo gdje je siguran da će mu milijarde dolara kredita „bratskom narodu“ osigurati nove milijarde koristi, a kada je u pitanju kredit Ukrajini to je svakako slučaj, budući da bi gubici od evropske orijentacije susjedne zemlje donijeli mnogo veće gubitke nego što ih donosi rizik od nelikvidnosti ukrajinske privrede.

Takođe, uslovi koje za odobravanje kredita postavlja Međunarodni monetarni fond izgledaju kao nešto što kijevski zvaničnici ne mogu ispuniti. Kao i svakoj zemlji kojoj sugeriše koje mjere treba da preduzme u ekonomskoj politici za odobravanje sredstava, MMF i Ukrajini predlaže smanjenje zarada u jvnom sektoru i nove mjere u poreskoj politici, kao i ukidanje subvencija na gas za socijalno-ugrožena domaćinstva – ono za čim ni jedna vladajuća struktura neće posegnuti u situaciji kada drugim kvalitetnim potezima ne može osigurati novu izbornu pobjedu.

Dodatni, za Kijev neprihvatljivi zahtjevi MMF-a su promjene u monetarnoj politici koje obuhvataju i fleksibilan devizni kurs, temeljnu reformu bankarskog sektora, ali i otvara pitanje reforme pravosuđa, borbe protiv korupcije i administrativne reforme. Ono što je ponudila Evropska komisija naizgled ne sadrži ovako drastična uslovljavanja, ali se odnosi na svega 610 miliona dolara i to isključivo kroz finansiranje projekata – pravu sitnicu u odnosu na 20 milijardi koje su ukrajinski čelnici postavili kao uslov Briselu za prihvatanje evropskih političko-ekonomskih principa.

Međutim, iz svega što se tokom prethodnih mjesec dana dogodilo nazire se u stvari direktni obračun Moskve i Brisela gdje je Ukrajina poslužila samo kao paravan. Ukrajinski uticaj na njihove odnose oslabio je 2011. godine sa izgradnjom gasovoda Sjeverni tok, kada ova zemlja više nije bila u mogućnosti da blokira isporuku ruskog gasa zemljama EU. Dodatnu energetsku povezanost obezbijediće izgradnja Južnog toka, koja bi trebalo da bude gotova 2015. godine, čime se transport gasa preko Ukrajine takođe zaobilazi.

Ukrajina, dakle, nikako nije razlog zbog kojeg bi Moskva namjerno pogoršavala odnose sa Briselom, već služi kao sredstvo da iz njih izvuče maksimalnu ekonomsku korist. Putin je svjestan da je svaka donacija Ukrajini preskupa za EU koja se bori sa recesijom i spreman je da izdvoji 15 milijardi samo da to neko drugi ne bi narušavao svoju stabilnost u ime odvraćanja od Moskve.

Zastrašivanje nepostojećim

Posmatrajući evropsku ekonomiju, naročito od vremena izbijanja globalne krize do danas, bilo da je riječ o centralnim institucijama, ili onim u pojedinačnim zemljama, bez obzira na nivo razvijenosti, finansijske subjekte prate dva načina prikazivanja problema.

perperzona deflacijaPrvi je u situacijama kada evropske vladajuće elite, da bi zadržale poziciju žele ubrati nove političke poene ili kada, u strahu od snižavanja kreditnog rejtinga, prikazuju stanje koje ne odgovra stvarnosti. Problemi se potiskuju u drugi plan, traže se svi načini da se vještački održava lažna dobra slika ekonomije, makar to zahtijevalo i kršenje najvažnijih evropskih ili državnih propisa, čije je prikrivanje prirodna pojava u društvu koje pokušava da obmane javnost i ne suoči je sa sopstvenom nemaštinom.

Drugi je kada se stanje prikazuje kao izrazito kritično, ističući da nadležne institucije, a ovakvu praksu najčešće ima Evropska centralna banka, čine sve kako bi spriječile pogubni scenario koji, u stvari, u takvim uslovima ne prijeti da se dogodi. Trend koji je prisutan tokom posljednja dva mjeseca, a pojačan u vremenu planiranja evropskih budžeta za 2014. godinu jeste zastrašivanje javnosti deflacijom, zbog čega se vodeći evropski mediji posebno fokusiraju na problem nedovoljnog rasta.

Međutim, zastrašivanje koje ECB plasira medijskim kanalima u većini slučajeva djeluje kao da bi se zemlje članice po prvi put mogle suočiti sa deflacijom od koje će ih evropska ekonomska politika sigurno odbraniti – negdje na granici između teatralnog i neuvjerljivog. Parafrazirana prva rečenica koja otvara Komunistički manifest Marksa i Engelsa „Jedan bauk kruži Evropom – bauk komunizma“ u današnjem vremenu završavala bi se sa „bauk deflacije“. Naslovi koji su proteklih sedmica obilježili naslovnice, naročito njemačke i francuske štampe sdržali su poruku da je pad inflacije prijetnja i da treba biti oprezan pred deflatornom zamkom.

U posljednjem izvještaju Organizacije za ekonomsku kooperaciju i razvoj – OECD, objavljenom prošlog mjeseca, inflacija u periodu od 12 mjeseci iznosila je 1,5 odsto u septembru, da bi u oktobru bila smanjena na 1,3 odsto. Dakle, samo je smanjena dinamika rasta ukupnih potrošačkih cijena, ali one nijesu niže. Razlog zbog kojeg je u oktobru u odnosu na septembar došlo do smanjenja stope inflacije na nivou OECD zemalja je prije svega u cijeni energenata.

Energenti su jedina kategorija proizvoda koji su pojeftinili na ovim tržištima, što je bilo uslovljeno padom cijena nafte na globalnom nivou i solidnim zalihama, kao i boljoj eksploataciji energije iz alternativnih izvora u odnosu na isti prošlogodišnji period. Cijena hrane je nastavila rast, ali su zbog pojeftinjenja energenata troškovi proizvodnje bili niži, što je zaustavilo njen rast sa 1,9 na 1,6 odsto. Slično je bilo i sa ostalim proizvodima kod kojih prerada i transport zahtijevaju trošenje struje ili goriva, a čiji rast cijena je sa 1,7 sveden na 1,5 odsto.

Nakon objavljivanja ovog izvještaja evropska javnost bombardovana je televizijskim prilozima i novinskim člancima u kojima se širi panika i iz kojih je nemoguće zaključiti da je za njih ovo u stvari dobra vijest. U vremenu kada čelnici zemalja eurozone zagovaraju štednju, kada se smanjuju zarade i kada kupovna moć građana slabi, niže cijene, naročito u kraćem vremenskom periodu su dobra vijest, uprkos tome što se želi nametnuti shvatanje da je prazan frižider bolji od onog punog hrane kupljene po niskim cijenama.

Osim građanima – potrošačima, zaustavljanje rasta stope inflacije pogoduje i privredi, posebno onih zemalja u kojima postoje ograničenja u vođenju monetarne politike, kao što je slučaj sa članicama eurozone, jer niže cijene tržišta čine globalno konkurentnijim. Povećanje inflacije u ovom slučaju ni za građane, ni za privredu ne bi predstavljalo olakšavajuću okolnost – povećanje zarada ili rast prihoda odvijali bi se u neznatnoj mjeri u odnosu na ukupan rast troškova, što bi stvorilo dodatno nepovoljan ambijent.

Međutim, fokus sa opasnosti od inflatornog haosa uporno se skreće na priču o mogućem povećanju nezaposlenosti i drugim pratećim pojavama deflacije koja se, zapravo, ne javlja u pravoj mjeri. Jasno je da postoje razlozi zbog kojih od deflacije strahuju banke i drugi finansijski igrači, kao i postojeće vladajuće elite u EU, ali za njene građane ona ne može biti suštinski problem sve dok ne bude dugoročno prisutna, za šta izgledi u ovako dinamičnom ekonomskom ambijentu gotovo da i ne postoje.

Deflacija je prisutna u zemljama na jugu Evrope, ali kao posljedica pada tražnje zbog slabljenja ukupne kupovne moći i ograničene javne potrošnje, uslovljene ogromnim deficitom i prezaduženošću. Da su te zemlje imale svoju valutu to bi dovelo do gubitka njene vrijednosti, međutim, uz korišćenje eura javio se ovakav rezultat, koji, dakle, po prirodi stvari nikako ne može biti uzrok lošeg stanja, već posljedica. Danas iste strukture koje su uvjeravale Evropu u prednosti jedinstvene valute govore o prednostima inflacije. Ostaje da pitamo šta je sljedeće.

Živi li se od demokratije?

Političko-ekonomska dešavanja na globalnoj sceni tokom posljednje decenije uslovila su da se nekoliko zemalja čija tržišta bilježe rast sve češće pominju u projekcijama onoga kako će svijet izgledati u bližoj ili daljoj budućnosti. Pored Kine, koja je sve prisutnija u osvrtima na bilo koji segment današnjice, fokus je već duže vrijeme i na Indiji, koja u svijetu slovi za najveću svjetsku demokratsku zemlju.

perperzona demokratijaDemokratska je po tome što sa populacijom od 1,2 milijarde stanovnika i njihovom prosječnom starošću od nešto više od 26 godina ima najveći broj birača, koji odlučuju o političkim procesima u sekularnoj državi u kojoj se praktikuje parlamentarna demokratija. Na centralnom nivou Indija, koju čini 29 država i šest teritorija ima dvodomi parlament sa zakonodavnom ulogom, dok neke od država imaju zasebne skupštine ili dvodome parlamente, definisane prema specifičnim potrebama za demokratskim uređenjem.

Jasno razgraničene nadležnosti zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, kao i relativno veliki procenat korišćenja biračkog prava u ovako kompleksnom sistemu osnovni su parametri po kojima se stvara slika demokratskog društva. Sa druge strane, prema podacima Svjetske banke oko dvije trećine građana Indije živi u apsolutnom siromaštvu ili na samoj granici siromaštva.

Stoga se i svaka nepravilnost u ovakvim sistemima vrlo brzo može otkriti, a svjetskim zagovornicima demokratije najjednostavnije je da osude nedemokratske procese u zemljama u kojima većina populacije gladuje i u kojima se bilo kakvo sredstvo kojim se pokušava dobiti naklonost birača tumači kao nedemokratski čin. Sasvim logično, jer je političke trgovine poput obećanja, najava izmjena zakona i parlamentarne borbe protiv određenih pojava mnogo jednostavnije sporovesti tamo gdje govor kandidata birači prate na svojim ultra HD televizorima, dok je one koji žive u kartonskim naseljima moguće pridobiti isključivo životnim namirnicama.

Otud i brojne kritike na račun indijskih vlasti koje su ove jeseni napravile najveću rezervu hrane u istoriji čovječanstva, obezbijedivši pirinač za godišnje potrebe više od 800 miliona stanovnika, pri činjenici da im je popularnost tokom prethodnih nekoliko mjeseci bila u padu. Ipak, u uslovima života u kakvima živi većinsko stanovništo Indije politička demokratija nema nikakvu vrijednost koja prevazilazi samu cijenu glasa.

A dok Indija važi za najveću, Švajcarska se smatra najbolje sprovedenom demokratijom na svijetu. Ova alpska zemlja nikada nije bila zamišljena kao socijaldemokratija, već kao liberalna republička konfederacija više suverenih teritorija. Na parlamentarne izbore izlazi manje od polovine građana sa pravom glasa, pri čemu je tek 1971. godine ženama bilo omogućeno biračko pravo. Zainteresovanost mladih za politiku je izrazito niska, među kojima većina ni ne zna da navede ime ni jednog od ukupno sedam članova Saveznog vijeća, tijela koje je na čelu švajcarske vlade.

Društvenim problemima bavi se angažovanjem u konkretnim oblastima, uz maksimalno izbjegavanje političkog djelovanja, a centralna vlada je tehnokratska institucija bez dominantnog političkog uticaja. Drugim riječima, državne institucije obavljaju poslove koji su u njihovoj nadležnosti sve do trenutka kada je potrebno razmotriti odluku koja bi direktno uticala na standard građana. Stoga im je, na primjer, za korekciju federalne poreske stope ili stope PDV-a neophodna većina i na kantonalnom i na federalnom nivou, a u kojoj mjeri vlasti za važne odluke konsultuju građane govori činjenica da je samo u ovoj godini održano 11 referenduma – od prostornog planiranja, do produžavanja radnog vremena benzinskih pumpi.

Švajcarska vlada takođe ne može donijeti ni odluku u zaduživanju kod međunarodnih kreditora bez pristanka većine birača, što se pokazalo i kao veoma efikasna mjera za kontrolu javnog zaduživanja, budući da ukupan dug Švajcarske ne prelazi više od 35 odsto BDP-a, više nego dvostruko manje od evropskog prosjeka. Ova brojka je samo jedna od pokazatelja po kojima je Švajcarska na različitim skalama neuporedivo ispred članica Evropske unije, koje se svim silama trude da uspostave zajedničke principe i da novim i budućim članicama nametnu jedinstvene standarde.

Da takvi standardi ipak nijesu idealno rješenje govore mastrihtski kriterijumi, kojima se, između ostalog, zahtijeva da dug ne prelazi 60 odsto BDP-a – ne zato što tih 60 odsto nije alarmantno, već zato što je procijenjeno da ne postoje mehanizmi, ni kapaciteti da se u takvoj zajednici oni svedu na manje. Iz svih standarda koji postoje i principa koji se praktikuju moguće je zaključiti da je Švajcarska suviše evropska da bi postala članica EU i previše demokratska da bi svoj suverenitet stavila pod kontrolu institucija koji demokratiju vide kao cilj, a ne sredstvo za poboljšanje standarda.

Dok EU ulaže napore da izlaznost na izbore za članove Evropskog parlamenta bude što veća, u Švajcarskoj građani odlučuju oko odnosa najviše i najniže plate u državi. O dobro sporovedenim demokratskim principima ne svjedoče izvještaji i procjene, već ekonomski rezultati, a na ovim primjerima je vidljivo da se ka njihovom povećanju ide onda kada se građani konsultuju oko konkretnih, životnih pitanja, a ne o izboru predstavnika u, za njih posve apstraktnim institucijama.

Hladno, ali Standard & Poor’s

Protekla sedmica bila je u znaku ocjena kreditnog rejtinga koje su iznenadile širu javnost. Gotovo istovremeno bonitetna agencija Moody’s povećala je rejting Grčke za dva stepena, sa C na Caa3, dok je samo dan ranije Standard & Poor’s snizio vrhunski rejting Holandije sa AAA na AA+.

kreditni rejting perper-zonaRazlog da se „nagradi“ Grčka zvanično je protumačen u procjeni da je došlo do pomaka u sprovođenju ekonomskih reformi, iako je po srijedi činjenica da tu zemlju čekaju nova zaduživanja i da se grčke vlasti i mešunarodni kreditori o novom paketu novčane pomoći mogu dogovoriti jedino pod uslovima prihvatljivijim za obje strane, što porast rejtinga omogućava.

Sa druge strane, Holandija, koja se tokom čitavog perioda trajanja ekonomske krize držala u samom evropskom vrhu, relativno je usporila napredak u ključnim ekonomskim oblastima, koji je i dalje na zavidnom nivou u odnosu na evropski prosjek. Nova ocjena holandskog kreditnog rejtinga bazirana je na činjenici da su rast bruto društvenog proizvoda, kao i perspektive privrednog rasta slabije od prvobitnih prognoza.

Dakle, u oba slučaja riječ je o odstupanjima od prethodno datih prognoza. Dok je Grčka relativno ohrabrena šansom da će joj prijeko potrebna sredstva za oporavak biti pozajmljena pod povoljnijim uslovima, holandska javnost je zabrinuta zbog nove ocjene. Holandski ministar finansija Jerun Dijselblum degradiranje rejtinga istog dana je prokomentarisao kao važan signal koji treba ozbiljno shvatiti, zbog činjenice da ga svjetsko tržište ozbiljno shvata ocjene agencije S&P. Druge dvije vodeće rejting agencije, Moody’s i Fitch nedavno su potvrdile „trostruki A“ rejting holandske ekonomije, a i sama procjena S&P navodi da su izgledi u narednom periodu stabilni.

No, i pored toga, holandski zvaničnici su najavili hitno razmatranje mjera za uspostavljanje bržeg rasta, budući da ih je ovakav zaključak ohrabrio za nove reforme. Mnogi brojčani podaci u holandskoj ekonomiji ipak ukazuju na mnogo bolje stanje nego u Njemačkoj i Velikoj Britaniji, izvoz je veći za oko dva odsto u odnosu na prošlu godinu, a u budžetu se očekuje suficit. U Holandiji, međutim, zabrinjava snižavanje stope inflacije tokom posljednjih mjeseci, što u kombinaciji sa povećanjem javnog duga smanjuje mogućnosti da se kroz ubiranje sredstava od poreza na potrošnju akumuliraju veće sume u budžetu.

Takođe, zabrinjava i stanje na tržištu nekretnina, gdje je tokom posljednjih par godina došlo do oštrog pada cijena, što je poremetilo brojne procjene, ali i izazvalo neizvjesnost zbog očekivanih daljeg pojeftinjenja, do prije par godina izrazito skupih kvadrata stambenih jedinica. Ipak, Holandija ima velike rezerve bogatstva, a jedan od najznačajnijih indikatora održivosti su stabilni penzioni fondovi. Ono što, međutim, utiče na nestabilnost u ovoj zemlji jesu spoljni udari i ukupna dešavanja u eurozoni koji dinamiku rasta javnog duga čine problematičnom, jer prednosti eksploatacije ogromnih prirodnih bogatstava i energetskih potencijala nije moguće pospiješiti sprovođenjem mjera u monetarnoj politici.
Drugim riječima, euro danas smeta holandskom privrednom rastu, jednako koliko koristi Grčkoj, a procjene rejtinga su to i pokazale. No, situacija sa eurom i promjenama u kreditnom rejtingu dijeli Evropsku uniju na dvije, po mnogo čemu različite cjeline. Jedna je ona južna, u kojoj su četiri velike ekonomije – Italija, Španija, Grčka i Portugal zapale u ogromnu dužničku krizu, u kojima je nezaposlenost na alarmantnom nivou, a privredni rast drastično usporen.

Spremnost na reforme u ovim zemljama javila bi se tek nakon što njihov napredak bude pohvaljen, a ocjena stanja poboljšana. Sa druge strane, zemlje na sjeveru Evrope potpuno drugačije reaguju na komentare koji dolaze spolja. Za njih je i najmanje utvrđivanje nedostataka signal da moraju raditi više i bolje kako bi nadoknadile propuste, a kreditni rejting nešto čemu pridaju mnogo više značaja nego opušteni stanovnici Mediterana.

Moderna nauka spojila je ekonomiju sa brojnim drugim disciplinama, pa su se mnoge teorije javile u njenom presjeku sa psihologijom. Iako zvanično neprihvaćena, zbog činjenice da migracije kroz EU stanovništvu ni jednoj zemlji više ne omogućavaju homogenost, teorija o uticaju klime na mentalitet najviše je dokazivana na primjeru radnih sposobnosti i motivacije. Dok je u hladnim evropskim zemljama poslovna disciplina maksimalna, a rezultati i međunarodne ocjene ono čemu se posvećuje posebna pažnja, na jugu se usporeni aktiviraju, a opušteni zainteresuju tek nakon komplimenata i nagrada.

Da li zbog mediteranske klime ili ne, ali i stanovnici Balkana su vrlo slični svojim susjedima južnjacima, pritom i skloniji da kritiku dodatno tumače i kao oznaku neprijateljstva i straha da je cijeli svijet, naročito zapadni, u zavjeri protiv njih. Sudeći po dosadašnjoj praksi, za ostvarivanje napretka međunarodni subjekti moraće još mnogo da nas hvale.

A onda je i Kina poželjela bitcoin

Bilo da su vam ekonomske teme zanimljive ili ne, red veličina u svjetskom bogatstvu i kupovnoj moći znate, čak i ako je globalno tržište posljednje o čemu razmišljate. Takođe, sa sve većom potrebom da se neki, do prije izbijanja krize u javnosti manje isticani procesi objasne, počeli su se praktikovati slikoviti primjeri, naročito kada se ilustruju ekonomske relacije Sjedinjenih Američkih Država i Kine.

bitcoin-perperzonaMalo ko nije čuo da bi „američka privreda bila jako uzdrmana kada bi Kina odlučila da više ne uvozi Coca Colu“. No, između skupa ovakvih uprošćenih primjera i onoga što se u nedostatku činjenica nerijetko pokušava objasniti teorijama zavjere postoji jedan presjek koji ukazuje da je najmnogoljudnija zemlja ujedno i najveći uvoznik svega i da od njene tražnje na svjetskoj ekonomskoj sceni zavisi cijena baš svega.

Najočigledniji primjer su kretanje cijena u naftnoj industriji i kalkulacije trgovaca naftnim fjučersima koje se baziraju na pokazateljima da li kineska ekonomija jača ili slabi, što će dalje definisati tražnju, a ona uticati na cijenu. A da dešavanja u Kini utiču na cijene svega čim se globalno prometuje potvrđuje posljednji primjer sa digitalnom valutom bitcoin.

Nakon što je početkom aprila na ovim stranicama objašnjeno kako korišćenje valute na peer-to-peer korisničkoj mreži funkcioniše i kada su analizirana moguća dalja kretanja na osnovu zakonitosti koje postoje s obzirom na ograničenu količinu raspoloživih resursa, ali i specifičnost što fizički nije prisutna ni u jednoj zemlji u svijetu, uslijedila je serija preispitivanja i bezuspješnih pokušaja da se objasni da je riječ o nečemu što će se, shodno svim do sada poznatim primjerima naglog rasta, rasprsnuti kao balon.

Drugi su tvrdili da je je u pitanju nešto što bi se, navodno, prije moglo povezati sa kriminalnim aktivnostima, nego sa tržišnim principima, naročito zato što se nagli rast vrijednosti sa 50 na 200 dolara vremenski poklopio sa zamrzavanjem bankovnih računa na Kipru. Nakon pada na ispod 50 dolara, te novog rasta na oko 100, situacija je tokom ljeta bila relativno stabilna i na vrijednost bitciona nije bilo značajnijih uticaja od zakona ponude i tražnje.

Situacija je počela značajnije da se mijenja ove jeseni – veliki iskorak bila je odluka njemačkog ministarstva finansija sredinom avgusta da odobri košišćenje digitalne valute u privatnim transakcijama, što je, nakon nešto više od mjesec dana, navelo i Evropsku centralnu banku na zaključak da ovaj vid trgovine ne predstavlja rizik po cjenovnu stabilnost. Afirmativniji signal od toga da Njemačka nešto dopušta, ne samo u EU, nego i mnogo šire nije mogao postojati, pa su se, nakon zelenog svijetla u Bundestagu, povoljne okolnosti za rast vrijednosti bitcoina doslovno nizale same od sebe – rastao je broj online kupovina koje su, umjesto putem PayPall servisa, sve intenzivnije plaćane digitalnom valutom.

Popularizaciji bitcoina doprinijelo je instaliranje bankomata u Vankuveru ovoga ljeta, koji je omogućio transakcije razmjene za kanadske dolare. No, cijeloj priči najveći zamah dala su dešavanja u Kini. Iako se kineske vlasti do sada nijesu oglašavale o tome koliko je bitcoin poželjan ili suvišan u njihovoj trgovini, upliv digitalne valute u tu zemlju najveći je do sada. Vrijednost bitcoina dodatno je podigla mogućnost da se na sajtu Baidu, koji je u Kini ono što je za ostatak svijeta Google, za njegove servise plaća na ovaj način.

Od početka novembra vrijednost bitcoina uvećana je gotovo četvorostruko – sa 214 na više od 850 dolara, da bi u ovoj fazi ponovo tržišni principi uslovljavali njene oscilacije. Sa porastom zastupljenosti digitalne valute smanjuje se mogućnost da bi moglo doći do fatalnog gubitka vrijednosti – ona se, u krajnjem slučaju, može vratiti na 250 dolara koliko bi i iznosio ovogodišnji prosjek, ali zbog činjenice da, uprkos većoj zastupljenosti, za razliku od ostalih valuta ne dolazi do doštampavanja, ne može doći do gubitka vrijednosti na taj način. Sa druge strane, što pozitivniji makroekonomski podaci budu stizali iz kineskih institucija, dolaziće i do dodatnog rasta njegove zastupljenosti na tržištu na kojem mu je prohodnost do sada najzastupljenija.

Borba sa anonimnim kupovinama koje bitcoin omogućava sada se može svesti samo na nastojanja FBI da ugasi sajtove kakav je bio Silk Road, kojim su se na ovaj način nabavljali narkotici, a nakon čijeg gašenja se pojavilo nekoliko novih. Ipak, borbe sa konkretnom  digitalnom valutom, u digitalnom vremenu, pored dopusta Njemačke i zastupljenošću u Kini bilo bi besmisleno da ima.

Na kraju jedne i pragu nove ere

Nekada simboli moći, a danas pominjane isključivo u kontekstu krize, deficita i mogućeg bankrota, centralne finansijske institucije najvećeg broja ekonomski najjačih zemalja najviše su pogođene sporom, ali sve izvjesnijom smjenom dviju ekonomskih era.

nova ekonomska eraMogućnosti dugoročnog planiranja u javnim finansijama više nema, kao ni sposobnosti ni američkih Federalnih rezervi, niti Evropske centralne banke da se bez ponovnih intervencija održi balans između prihodne i rashodne strane. Razlog je vrlo jasan – monetarne politike i Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije, ma koliko se razlikovale u načelima, pokazale su se jednako pogubnim nakon što je zaduživanje postalo ključni mehanizam za rješavanje problema deficita.

U ovakvim sistemima, a posebno u američkom u kojem novčana masa kontinuirano raste kao rezultat sve većih cijena, ušteda sredstava na ovom nivou gubi smisao, do te mjere da bi, ako se računa na dalje devalviranje valute, mnogo korisnija strategija bilo zaduživanje za sredstva kojima bi se došlo do nenovčane imovine, prije svega onoga što može poslužiti kao rezerva, a zatim vraćanje duga u valuti čija je vrijednost na kraju određenog perioda niža za oko polovinu procenta koliko je iznosila kamata. Zaduživanja bi u ovom slučaju bilo neuporedivo manje, jer ono nije mehanizam za održavanje, već nusprodukt ovakvih monetarnih politika.

Dešavanja u posljednjih nekoliko mjeseci i u SAD i u EU otkrile su sve negativne efekte pogrešno donešenih odluka u protekloj deceniji – spašavane su loše investicije iz privatnog sektora i povećana su socijalna davanja, pri čemu je javni dug dostigao neodrživo visok nivo, dok su kamatne stope smanjene na minimum, a deficiti otali ogromni. U ovakvim okolnostima ne postoje nikakvi izgledi za realan rast, naročito ne pri činjenici da je bankarski sektor na vrhu kule od karata, odnosno, u ovom slučaju sagrađene od državnih dužničkih hartija, zbog čega bi prestanak budžetskih izdataka označio krah bankarskog sektora.

Takođe, povećanje kamatnih stopa uslovilo bi pad likvidnosti, dok, sa druge strane, značajnije smanjenje javne potrošnje ne izgleda moguće, ukoliko se uračunaju stimulansi koje i Fed i ECB praktikuju, a vlasti, na temeljima demokratskih principa, bezrezervno podržavaju.

Da ima prostora, ali i potrebe za novim pogledom na finansijske tokove pokazuje sve veći broj signala. Prije svega, propagiranje štednje, bilo javne, bilo privatne u dogledno vrijeme bi, naročito pri rastućoj inflaciji, moglo preostati tek ušteđevina na papiru, nakon što valute budu gubile vrijednost usljed jačanja drugih, prije svega istočnih ekonomija.

Države nemaju previše izbora u pronalaženju modela za obračunavanje sa ovakvim pojavama, ali moć da prekinu trend konstantnog zaduživanja, gubitka vrijednosti imovine i rasta deficita imaju, a on se ogleda u svemu suprotnom onome što centralne finansijske institucije sada praktikuju.

Rastuće ekonomije na tri kontinenta potvrdile su da je to moguće, pri čemu one nijesu zavaravale ni sebe, ni svjetsku javnost o podacima o svom stvarnom bogatstvu. Stoga ni zapadne ekonomije, dok se ne suoče sa činjenicom da je njihovo bogatstvo zasnovano samo na staroj slavi iz nekih srećnijih vremena koje se po inerciji i dalje takvim doživljava, rupama u sistemu i neodrživosti tekućih trendova u periodu dužem od narednih deset godina nastaviće da budu glavni krivci za problem siromaštva u ostatku svijeta.

Smjena ekonomskih era je izvjesna, a uslijediće i sa potrebom da se prekine „demokratski“ trend dvopartijskih sistema ili makar ublaži njihova dominacija, jer ekonomskoj slici njihova trajanja i naizmjenično smjenjivanje najviše štete.

Twitter: Kupiti ili ne kupiti akcije?

Vijest sa tržišta koja je obilježila prethodnu sedmicu odnosila se na akcije mikrobloga Twitter čija je cijena nakon prvog dana od izlaska na berzu uvećana za čak 73 odsto. Kako se ova društvena mreža nerijetko posmatra kao (ne)uspješni nasljednik Facebooka čiji upliv u korporativne vode je u vrlo kratkom roku razočarao ulagače, tako se i Twitterovo pojavljivanje u na tržištu kapitala posmatra kroz poređenje i pitanje da li će i ovoga puta oni koji su na startu uložili novac kasnije biti na gubitku.

perperzona twitterJedan od osnovnih faktora koji definiše cijene – odnos ponude i tražnje, u debitantskim trenucima išao je u prilog vlasnicima akcija. Tražnja je, zbog ogromnog interesovanja uticala na rast cijena, a uslovljena je velikim očekivanjima – u svijesti virtuelne javnosti koja pravi „jasnu razliku“ između Facebooka i Twittera jeste da je drugi „nešto potpuno drugačije“, što se dalje reflektuje i na očekivanja u finansijskom svijetu. Oni kojima poređenje ova dva servisa izlazi iz samih okvira percepcije napravili su razliku između onoga što se označava sa FB i TWTR, na osnovu informacije koja nije imala zapažen odjek u javnosti, a to je da je uprava Twittera prilikom predaje dokumentacije za IPO iskoristila novu mogućnost primjene jedne od opcija koju je prošle godine, kroz novi regulatorni okvir uvela administracija Baraka Obame, a zahvaljujući kojoj se podaci do izlaska na berzu kompanije koja prihoduje manje od milijardu dolara godišnje smatraju strogo povjerljivim.

Sam faktor tajnosti uslovio je da u prvim trenucima špekulacije zainteresuju sve one koji šansu vide u nedokučivom, što je dalje rezultiralo rastom cijene akcija. No, već drugog dana vidjelo se da dostignute visoke cijene akcija ne samo da ne mogu da se održe, već i padaju – i dalje ne ispod početne vrijednosti, ali trend pada je neminovan. Ukoliko su vam tržišta kapitala sastavni dio života onda sigurno nijeste mogli izbjeći pitanja svih onih koje je izlazak Twittera na berzu zainteresovao, a koja su bila vezana za isplativost ulaganja u njegove akcije. Tačnije, čak i oni koji imaju vrlo malo iskustva sa berzanskim poslovanjem priželjkivali su da im omiljeni mikroblog, pored zabave donese i zaradu. Razlozi su jasni – izlazak je najavljivan mjesecima, broj korisnika je rastući, a značaj ovog servisa sve više se potvrđuje njegovom primjenom u poslovnom svijetu.

Ovdje uviđate važnost faktora popularnosti – na primjer, pokušaji da nagovorite druge da ulažu u akcije kompanije Yahoo uglavnom bi bili presječeni pitanjem „zašto kad njega niko ne koristi već godinama?“, da bi vam priznanje da ste bili u pravu bilo izrečeno tek nakon uvida u mjesečnu tabelu kretanja cijena. Yahoo je, nakon što je Google obogatio korisničko iskustvo gotovo svim servisima, doslovno pao u zaborav velikog dijela populacije, ali oni koji, naročito u posljednjih godinu dana ulažu, nikako nijesu na gubitku. Vrijednost akcija raste sporo, ali sigurno, što je, uostalom i najizvjesniji način osiguravanja dobiti.

Stoga, ukoliko se situacija sa Twitterovim akcijama analizira sa finansijskog stanovišta, savjet je da se sa ulaganjem novca ipak sačeka. To što je ova društvena mreža dostigla skoro četvrtinu milijarde korisnika, od kojih se najveći broj njih priključio tokom posljednjih godinu dana, to svakako nije garant da bi se ni približan trend rasta mogao nastaviti u daljih dvanaest mjeseci. Druga stvar je što Twitteru, za razliku od Facebooka nedostaje faktor „zavisnosti“, odnosno, ogroman broj korisnika nije aktivan i ne provjerava prečesto dešavanja na ovom servisu. Treće, suviše mali broj potencijalnih ulagača u ovom slučaju pravi razliku između vrijednosti i cijene – oni su spremni da plate ono što košta određeni iznos, ali što bi tek nakon određenog preioda moglo imati određenu vrijednost. Na kraju, ukoliko cijelu stvar posmatramo krajnje objektivno, možemo samo doći do zaključka da je vrijednost Twittera precijenjena.

Zarada na promjeni cijene akcija bi se stoga mogla dešavati na mahove, a trendovi rasta bi bili isuviše kratki za bilo kakvo planiranje. Stoga, kupovati akcije Twittera ukoliko već nijeste u ovim tokovima rezultirala bi samo suočavanjem sa ogromnim rizikom i neizvjesnošću, tim više što u političko-ekonomskom trenutku u kojem će se Sjedinjene Američke Države nalaziti do januara nalaže promjene odluka tako da im eventualni negativni efekti novih odluka američkih vlasti nanesu najmanje naštete. Ukoliko bi vam Twitter bio samo dio svega što već imate u portfoliju – poželjno je trgovati tako da osigurate premije na drugim mjestima kako bi pokrile moguće gubitke. Pritom, ovdje je presudno to što u istoriji kompanije nemate nikakav pregled podataka o načinima na koje su njeno poslovanje pogađali ukupni ekonomski faktori, što predviđanja kretanja cijena već od početka 2014. godine čini izuzetno teškim.

Svaki iskusniji berzanski igrač preusmjeriće vašu pažnju na akcije ne tako popularnih kompanija i odvratiti vas od izazova zvučnog i popularnog. Ukoliko im, ipak ne možete odoljeti – dobro se zabavite, jer samo kada je nešto zabavno ne žalite ni kada gubite.

Pojednostaviti komplikovano

Iako se dodjeljuje u šest kategorija, oko dobitnika Nobelove nagrade najviše polemike ima kada je u pitanju nagrada za mir, a one koje najduže javnost pamti su nagrade za književnost – prva zato što često djeluje kao ciljana, politički obojena i uslovljava najveći broj protivnika, a druga zato što književna djela ostaju kao konkretan trag koji o ispravnosti odabira lureata svjedoči mnogo duže.

nobel perperzonaOno oko čega se najmanje polemike vodi, a što u stvari postavlja konkretne temelje za dalju budućnost onoga „od čega se živi“ jesu dostignuća dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju. Ovogodišnjim laureatima Judžinu Fami, Larsu Peteru Hanseu i Robertu Šileru pošlo je za rukom da pronađu zakonitosti u onom dijelu u kojem se one najmanje očekuju – cijenama aktiva.

Ovo veliko znanje trojici američkih ekonomista pripalo je i zato što su utvrdili da cijene akcija fluktuiraju znatno više nego dividende korporacija, kao i da odnos cijena u odnosu na dividende pada kada je visok, odnosno raste kada je nizak. Pomenuta zakonitost svakome ko se ikada susreo sa, nazovimo ga čudesnim, jer teško da ima za kratko vrijeme unosnijeg, nepredvidivijeg i rizičnijeg posla od onih u svijetu tržišta kapitala teško da bi mogla izgledati kao nešto novo i, o čemu kada malo dublje razmisli, vjeruje da je znao otkad i za sam pojam uspona i padova.

Ipak, u radu nagrađenih nobelovaca ovo se po prvi put pominje kao zakonitost i svjedoči da mnogo toga što postane razumljivije može naći ne samo bolju primjenu, već i usloviti veće interesovanje za samu oblast i sve prednosti koje donosi. No, o ekonomiji, finansijama i tržištu piše se i govori toliko apstraktno da znanja o ovoj oblasti, kao i sami rezultati složenijih procesa, a oni su ono oko čega se sve vrti – pripadaju samo privilegovanima.

Ako ste ikada imali priliku da ovu oblast tumačite ili predajete i sami ste svjesni koliko je ključno bilo da srušite barijeru između onih koji žele vaše znanje za ličnu primjenu – ukoliko ste pojednostavili stvar, ilustrovali primjere na životnim principima, a prilikom izražavanja koristili svakodnevnu, a ne enciklopedijsku terminologiju, oni koji su vas slušali sigurno nijesu gubili koncentraciju. Ukoliko ste govorili o mitskim formulama svjetskih multimilijardera i nečemu što neko sa druge strane katedre ili ekrana ne može da primijeni, a sve kako biste time uzdigli svoj poziv, sebe ili ekonomske teme učinili nedokučivim, onoga kome ste se obraćali učinili ste dodatno nezainteresovanijim.

Ovakva praksa, nažalost, česta je svuda, a najčešća upravo tamo gdje nam, sa ove strane okeana, izgleda da je sve pojednostavljeno – u Sjedinjenim Američkim Državama. Upravo, cijelo američko društvo, ma koliko otvoreno i heterogeno djelovalo, sadrži jednu duboku podjelu – na bogate, koji do novca naizgled dolaze sa lakoćom, i siromašne, koji život provedu u prekovremenim satima na nimalo zanimljivom poslu, dovoljnim tek za redovne posjete fast food restoranima i poneko parče tehnike dočekanog u dugim redovima.

Stoga je i potrošačko društvo preraslo u gomilu nezadovoljnika kojima, tražeći načine kako da sastave kraj s krajem, ostaje premalo vremena da žive život dostojan čovjeka – oni su zaposleni ili nezaposleni, dužnici, pretplatnici, korisnici i tek ponekad ljudi. Cijelu sliku niko nikada bolje nije objasnio nego Kurt Vonegat u knjizi „Klanica pet“. Govoreći o brojnim neistinama u koje Amerikanci vjeruju, Vonegat objašnjava da je najdestruktivnije vjerovanje da je novac lako zaraditi i da, upravo zato što je za njih nemoguće da spoznaju koliko je do bogatstva zapravo teško doći, počinju da krive sami sebe. Takvo prebacivanje krivice na sebe pravo je blago za bogate i moćne, koji ne moraju mnogo da se trude da urade za siromašne.

I zaista, ništa ne pothranjuje ni jedan sistem pun nepravilnosti i socijalne nepravde kao osjećaj  nepremostivosti jaza između bogatih i siromašnih i lične nemoći koju elita, bilo da je riječ o političkoj, ekonomskoj ili akademskoj neprestano nameće. U intervjuu koji je jedan od trojice nobelovaca dao prošle sedmice televiziji CNBC, govoreći o potezu kvantitativnog popuštanja Fama je pojasnio koliko je pogrešno što Federalne rezerve smanjuju kamatne stope na kratkoročna zaduživanja, umjesto da ih podižu, toliko jednostavno da se u nelogičnost poteza centralne američke finansijske institucije mogao uvjeriti i neko kome ekonomija nije ni bliska, ni zanimljiva.

Nagrađeno djelo ovog profesora Univerziteta u Čikagu takođe karakteriše jasnoća zahvaljujući kojoj može biti ključna polazna osnova za dalja istraživanja i omogućiti onima koji žele da dođu do novca na tržištu kapitala da preduzimaju pravilne korake. Njegova veličina i jeste u tome – pojasnio je vezu između svega onoga što se već znalo, ali je bilo rasuto u različitim teorijama, lekcijama i formulama koje nikada niko nije sjedinio; učinio je jednu složenu oblast jasnijom i oborio nekoliko cigli na zidu koji razdvaja klase.

Zašto EU odbija da štampa novac?

Iako su 2013. godinu obilježili relativno uspješni pokušaji jednog broja zemalja članica EU da izađu iz recesije, finansijski podaci na ukupnom evropskom nivou su i dalje alarmantni. Ekonomiski ciklusi – rast, stagnacija i recesija više se ne smjenjuju onom dinamikom koja je do prije nekoliko decenija omogućavala uravnoteženost globalnog tržišta, pri čemu padovi više ne služe samo kao signali da je nešto u načinu upravljanja finansijama potrebno mijenjati, već takva stanja postaju ona kojima se dugoročno treba prilagoditi.

perper-zona stampanje euraKada se razmatraju mogućnosti za brzo, vještačko povećanje likvidnosti prva mjera koja asocira na to je doštampavanje novca. Ovaj mehanizam se već duže vrijeme koristi u najmoćnijim svjetskim ekonomijama u trenucima kada se želi stimulisati izvoz, zbog čega dio stručne javnosti ne prestaje da zagovara da se isto uradi i sa eurom. Ovo pitanje još jedno je u nizu onih koja potvrđuju postojanje nesuglasica između evropskih i finansijskih institucija država članica, a u stanju u kojem se odluka o ovom pitanju ni ne planira usvojiti rastu samo troškovi za ublažavanje posljedica recesije. No zašto se ECB na odluči na isti onaj korak za kojim posežu mnogi drugi sistemi uglavnom se objašnjava kratkoročnim pozitivnim efektima ovakvog poteza.

Načelno se, u državama članicama EU pokušava uspostaviti sistem koji bi omogućio investitorima, koji su ključni pokretači ekonomskog rasta da obavljaju poslove u ambijentu u kojem se vladavina prava, sigurnost i transparentnost ne dovode u pitanje. Drugim riječima, načela kojima se pokušava poboljšati evropski ekonomski ambijent skoncentrisana su u sferi političko-pravnih pitanja, uz vidno odsustvo intenzivnog rješavanja ekonomskih problema ekonomskim mjerama. Ključni razlog izostanka ovakvih intervencija u ekonomskoj i finansijskoj politici EU jesu evropski ugovori kojima je definisan Evropski monetarni sistem, a prema kojima ECB nema nadležnosti ove vrste.

Promjena ovakve prakse nesumnjivo bi zahtijevala i izmjene u ključnim dokumentima kojima se uređuje ova oblast, čemu se, najviše od svih protive zemlje sa najvećim kreditnim rejtingom u eurozoni – Njemačka i Finska, čijem rastu je dodatno doprinijelo raspolaganje jakom valutom, koja bi, ukoliko bi doštampavanjem novca gubila vrijednost, uticala na smanjenje vrijednosti rezervi, ali i na kupovnu moć u odnosu na spoljno-trgovinske partnere. Sa druge strane, ograničenost u mogućnostima vođenja monetarne politike razlog je zbog kojih se kreditni rejting drugih zemalja eurozone posljednjih godina znatno snizio, jer nije bilo mogučnosti za stimulisanje tražnje i mehanizama za privlačenje investicija.

Jedinstvena evropska valuta u stvari je ključna konstanta u jednačini čiji rezultat predstavlja kretanje pojedinačnih ekonomija država članica – tamo gdje se ona množi sa pozitivnim podacima o rastu, ukupan rezultat je pozitivan, dok se kod onih zemalja koje se bore sa budžetskim deficitom i minusima odražava na negativan rezultat. Ukratko, euro je valuta koja u uslovima smanjenog dotoka novca spolja novo bogaćenje omogućava samo onim zemljama koje nijesu zapale u teške finansijske probleme, a kako najbogatije članice dominatno utiču na donošenje konačnih odluka, sve dok se ne pronađe alternativno rješenje, poput mogućeg scenarija „dva eura“ – južnog i sjevernog, monetarna politika neće biti podrška ekonomskog rasta zemalja na jugu EU. Slične za-i-protiv nesuglasice, uz podršku, odnosno protivljenje istih zemalja vidljive su i na primjeru euroobveznica.

U konačnici, sve ono što bi doprinijelo kratkoročnom rastu dužničkom krizom najpogođenijih zemalja smatra se da bi dugoročno moglo naštetiti onima koje su pronašle način da zaštite svoj finansijski sektor. Ipak, ono u čemu bi se zaista ogledali negativni efekti doštampavanja eura jeste očekivana visoka stopa inflacije koja bi bila uzrok sasvim nove vrste problema. Na pitanje zašto ovu posljedicu zemje zagovornice postojeće monetarne politike ne stavljaju u prvi plan kada navode argumente za protivljenje štampanju novog novca teško je odgovoriti tako da odgovor sadrži i logiku i ne bude u suprotnosti sa evropskim principima. A principi i načela iz ugovora se, kako se na ovom primjeru najbolje vidi, poštuju samo onda kada je potrebno zaštititi one koji su najmanje ugroženi.

Rizik – vrijednost koja nije na cijeni

Otkako su knjige prestale da budu samo umjetnička djela ili udžbenici iz kojih zaista nešto može da se nauči, štampanje svega i svačega ukoričenog u ovaj format postalo je unosan biznis za brojne izdavače. Osim autobiografija uspješnih ljudi, koji na svom primjeru pokazuju koliko je put do vrha u njihovoj profesiji trnovit, a koje su, opet, samo individualni primjeri kojima čitalac može da se divi i tek neke od njihovih savjeta primijeni u svojoj profesiji, pored sve većeg broja knjiga za samopomoć, pojavljuju se i one čiji autori su očekivali da će cijelim društvima ponuditi rješenja za ekonomski prosperitet. Njih, kao i mnoge lekcije o biznisu, najčešće pišu samo teoretičari ekonomije koji o ovoj oblasti zaista znaju sve, ali na pojave u preduzetničkom procesu gledaju iz onog ugla koji ne odgovara ciljanoj čitalačkoj publici, koju bi, makar po njihovom uvjerenju, trebalo da čine oni koji se bave ili se planiraju baviti biznisom.

rizik perperzonaTako je i knjiga francuskih autora Kamij Lande, Toma Piketija i Emanuela Seza naslovljena „Za poresku revoluciju”, uprkos namjeri da ispravi nepravilnosti koje se tiču kompleksnog i netransparentnog poreskog sistema u stvari napisana kao da svima koji donose nacionalnom dohotku želi objasniti da su za dobrobit jednog sistema zaslužni samo najbogatiji. Naime, vješto prikrivena poenta ovog štiva navodi na zaključak da je onih jedan odsto protiv kojih je Occupy pokret započet na Wall Streetu podigao glas, kao protiv vlasnika svega onoga od čega ostalih 99 odsto populacije dobija samo mrvice, u stvari zaslužan za sve ono čime ovi milijarderi doprinose bruto domaćem proizvodu jedne zemlje.

Pridavanje tako male važnosti privrednicima angažovanim u malim kompanijama i samostalnim djelatnicima proizilazi iz činjenice da je ova grupa autora gotovo izbjegla priču o riziku – ključnoj komponenti koja utiče na sve dalje procese poslovanja, a bez čijeg preuzimanja ni jedna dobra poslovna ideja nikada ne bi bila realizovana. Vrijeme krize najbolje potvrđuje da je spremnost na rizik, visokog nivoa kakav postoji danas, a koja se nalazi negdje na granici hrabrosti i lucidnosti ipak jedini preduslov za uspjeh. Sasvim suprotno društvenoj stvarnosti u kojoj se, što i jeste neophodno, pokušava ukazati na loš položaj svih onih koji su u jednom sistemu manjina, sve manje pažnje posvećuje se pogoršanom položaju ekonomske većine – preduzetnika koji svoje ideje sve teže realizuju usljed nepovoljnih okolnosti koje karakterišu monopol i nelojalna konkurencija, ali i ogromni budžetski izdaci za kompleksni državni aparat na čije podmirivanje troškova odlazi većina sredstava koja bi se mogla iskoristiti kao subvencije malom biznisu.

Izuzetno su rijetke zemlje čija administracija, umjesto da zahtijeva kompleksne procedure od potencijalnih preduzetnika u stvari zna da uoči vrijednost spremnosti na rizik, zahvaljujući kojem postoji gotovo svaki proizvod ili usluga koju danas koristimo. I najpoznatije svjetske korporacije, pa i one čiji čelnici danas spadaju u jedan odsto hiperbogatih takođe su produkt nečije spremnosti na rizik i u prvim godinama poslovanja bilježile su takve gubitke nakon kojih bi ih većina današnjih modernih konsultanata, u najvećem broju, poput autora pomenute knjige, takođe teoretičara, posavjetovala da preusmjere svoju energiju na nešto jednostavnije i prilagodljivije kriznom trenutku.

Odgovornost donekle snosi i većina svjetskih medija koja je godinama unazad pokušavala da problem nejednakosti u društvu riješi ispitivanjem načina na koje su multimilijarderi došli do basnoslovnih suma, umjesto da se koncentrisala na češće predstavljanje pozitivnih preduzetničkih primjera koji počivaju na dobrim idejama i tako pokaže da nijesu samo onih jedan odsto oni kojima kapital „prirodno” pripada, već i da svuda oko nas postoje hrabri, vrijedni i uporni koji bi trebalo da služe kao primjer. Slično je i sa najvećim brojem priručnika o preduzetništvu širom svijeta koji će vam često prepričati poslovni vijek Coca Cole, od početka do dana kada je postala gigant, a u kojima ćete mnogo rjeđe naići na primjer dobro realizovane ideje, koja onome kome je štivo namijenjeno zvuči kao nešto što bi i sam mogao sprovesti u djelo.

Ipak, velikim korporacijama uvijek ostaje mogućnost da, čak i prije nego što nastupe promjene u poreskoj politici koje bi mogle ići njima na štetu promijene politiku isplate dividendi, dok, posebno na američkom tržištu kapitala, koje država milijardama dolara svakog mjeseca štiti od kraha takođe ide u prilog samo najbogatijima. Načini na koji se mali preduzetnici bore da opstanu poznati su samo njima, a javnosti je mnogo lakše da raspravlja o krupnim negativnim pojavama, nego da onima malim, pozitivnijim, posveti prostor – a sve zbog toga što ni oni koji, iz različitih uglova, tumače ove pojave nijesu spremni na rizik da drugačijim pristupom otkriju i onaj vrijedniji dio stvarnosti.

Pat – i to je Amerika

Budžetska blokada, koja u Sjedinjenim Američkim Državama traje gotovo dvije sedmice, novi je razlog za brigu svjetske javnosti zbog mogućeg prelivanja negativnih efekata na ostatak svijeta. Budući da je između demokrata i republikanaca od početka bilo pregovora, ali ne i dogovora, kao i da je rok do kojeg ovakvo stanje može potrajati 17. oktobar izvještaji evropskih medija poprimaju obrise melodrame – danas ste vidjeli vrlo napetu situaciju, vremena za odluku je sve manje, sjutra slijedi nastavak, da li je rasplet na pomolu, jer je vremena za odluku sve manje vidjećemo nakon novih pregovora, ne mijenjajte kanal…

Razloga za zabrinutost i te kako ima, ali tek rijetki podsjećaju da se najvećoj svjetskoj ekonomiji sve ovo ne dešava prvi put, dok većina ne samo da pokazuje nepoznavanje principa rada američkih institucija, već i zanemaruje da je riječ o toliko puta viđenoj političkoj pat poziciji koja već po pravilu na kraju ipak rezultira kompromisom.

Višemjesečna neizvjesnost postojala je još u vrijeme mandata prvog predsjednika SAD Džordža Vašingtona, koji je tek na izuzetno težak način uspijevao od Kongresa da dobije odobrenje za finansiranje vojske. U novijoj američkoj istoriji prije sedamnaest godina mandat demokrate Bila Klintona obilježio je sličan konflikt sa republikancima oko finansiranja programa u zdravstvu i obrazovanju, zbog čega je blokada trajala od sredine decembra 1995. do početka januara 1996. godine.

Ne samo što se do rješenja ipak došlo, već je tronedjeljna blokada rada američkih institucija bila i uslov da budžet koji je donijet za narednu godinu bude sastavljen sa mnogo većim oprezom i da bude najuravnoteženiji od 1920. godine. Uzevši ovo u obzir, političke pat pozicije u istoriji američkog finansiranja javne potrošnje u stvari su periodi tokom kojih, uz pojačan pritisak, dolazi do konsolidacije unutar demokratskih i republikanskih krugova, iz čega, uz dodatnu predostrožnost da se nešto slično uskoro ne ponovi, proizilaze konkretnija rješenja.

Tek kod rijetkih evropskih izvještača, a ovdje je prije svega riječ o britanskim i francuskim medijima, izostaje nevješto prikrivena naklonjenost američkom predsjedniku Baraku Obami, dok se o Kongresu izvještava kao o taocu loših ideja, uz česte osude ideoloških zabluda. Situacija u Kongresu se, međutim, svodi na odbijanje da se poveća gornja granica javnog duga i na taj način sredstvima kreditora finansiraju tekuće obaveze, dok su stvarne razlike između demokrata i republikanaca sa ekonomskog aspekta male, pri čemu se jedni fokusiraju na generalizaciju zdravstvenog i socijalnog osiguranja, a drugi na povećanje javne potrošnje.

Da li se na Starom kontinentu previše strahuje od toga da, ukoliko se već ovog četvrtka ne postigne dogovor, posljedice mogu biti globalnih razmjera, moguće je prosuditi sagledavajući efekte odluke da se visina američkog javnog duga ne poveća. U tom slučaju će, svakako, na najvećem udaru biti korisnici svih vrsta budžetskih sredstava – njihova primanja biće umanjena ili čak ukinuta.

Prvi na udaru biće zaposleni u državnoj administraciji, upravo oni koji su početkom mjeseca poslati na prinudni odmor. Njihove zarade mogle bi biti drastično smanjene, a jedan broj njih najvjerovatnije bi bio i otpušten. Slično bi moglo biti i sa socijalnim davanjima, zdravstvenom i zaštitom za starije osobe, kao i beneficijama za vojne veterane, koje, osim što će kasniti sa isplatom, mogu biti umanjene, a neke od stavki čak i ukinute.

U ovakvim budžetskim okolnostima američki studenti najvjerovatnije više neće moći dobijati povoljne studentske kredite, ukoliko se procijeni da će novih radnih mjesta biti sve manje i da ne postoje šanse da ih počnu vraćati ni nekoliko godina nakon završenih studija. Život „na kredit“ mogao bi prestati da bude praksa u SAD, budući da će se do pozajmice za nekretninu ili automobil dolaziti jako teško, takođe zbog ogromnog rizika od rasta nezaposlenosti, koja bi istovremeno naštetila i penzionim fondovima, zbog čega bi bez redovnog priliva sredstava bilo teško održavati redovnu isplatu penzija.

Ono što bi, umjesto toga da li će, u Evropi toliko favorizovani Obama dobiti podršku zaista moglo da zabrinjava javnost jeste što sa ovakvim standardom američkim građanima ostaje da se odreknu dalekih putovanja, pa bi na gubitku mogli biti oni turistički djelatnici koji se orjentišu na američko tržište. Slično je i sa stranim direktnim investicijama kojih bi, u slučaju nepostojanja dogovora, u narednoj godini iz SAD moglo biti znatno manje.

U najvećoj opasnosti su ipak evropski građani koji štede i države koje imaju rezerve u dolarima, budući da će se američki proizvođači štititi snižavanjem njegovog kursa. No, ostaju još tri dana do konačne odluke, a kako su navike savremenog svijeta da ih na pojačane aktivnosti primora samo krajnji rok, koji pod uticajem globalizacije i mi zovemo deadline, tako bi i ovo mogla biti jedna u nizu naizgled nerješivih situacija koja mora rezultirati nekim rješenjem, između kakvih se, kako kaže stih Azrine pjesme čiji naziv je parafraziran u naslovu, smjenjuju „vrijeme očaja, vrijeme nade“.

Pobjeda, 15. X 2013.

Neka kupuju Istok i Zapad

Najavu odlaska u inostranstvo u prijateljskom razgovoru vrlo često prati i molba za kupovinom nekog proizvoda koji nije dostupan na domaćem tržištu. Među zahtjevima su gotovo neizostavni „Oreo” keks i „M&M” čokoladne bombone, koje su se nedavno pojavile i u crnogorkim lancma supermarketa, a čiji kvalitet je razočarao većinu onih koji su ih naručivali ili kupovali negdje vani. Nema sumnje da nam atmosfera sa putovanjima i prateće ukuse i mirise čini ljepšima, kao i da se samoj činjenici da nam neko nešto poklanja već dovoljno radujemo, ali razlika u kvalitetu onoga što se kupuje na našem i stranom tržištu ipak nije uslovljena samo psihološkim činiocima.

man with consumer basket. 3dPrilikom uvoza ovih proizvoda u Crnu Goru inspekcije vrše različite preglede na osnovu kojih se utvrđuje njihova ispravnost, nakon čega se odlučuje da li će biti plasirani na tržište. Tačno je da sve što se prodaje zadovolja propisane standarde, ali se neuporedivo razlikuje od onoga što, u istom pakovanju, pod istim imenom možemo kupiti vani i kod nas. Najdrastičniji primjer je Coca Cola, za koju, ko god je ikada probao originalni američki proizvod i bez ispitivanja sastava može tvrditi da sa pićem koje se pod tim imenom prodaje kod nas gotovo da nema nikakvih sličnosti. Što je veća specifičnost ukusa proizvoda, to su i razlike u odnosu na originalne proizvode uočljivije, zbog čega su na najčešćoj meti kritika kupaca upravo instant kafe, čokolade i začini.

Na samim pakovanjima, tamo gdje postoje podaci o sastavu, takođe je moguće uočiti razliku – čokolade proizvedene za zapadno tržište imaju više kakaa, u kozmetičkim preparatima boje i konzervansi nijesu istog sastava, cigarete na domaćem tržištu sadrže više katrana, dok se u začinima stranih proizvođača koji se prodaju na domaćem tržištu nalazi više soli, a manje biljnih ekstrakata u odnosu na originalnu recepturu. Detaljnija istraživanja samog sastava su izuzetno skupa i mogu se vršiti samo na institutima kojih u našoj zemlji nema. U ovakvim okolnostima preostaju samo sumnje koje mogu navesti potrošače da, isključivo na osnovu lične odluke kupe ili ne kupe određeni proizvod, ali i da se, tek nakon što u javnost dospiju izričite, stručno potkrijepljene argumente pokrene konkretna priča o ovim pitanjima. Ovo se dogodilo prije gotovo deceniju kada je hrvatsko udruženje potrošača u javnost iznijelo tvrdnje da je deterdžent ariel različitog kvaliteta na domaćem i stranom tržištu, nakon čega je pokrenut i spor sa proizvođačem Procter&Gamble, a koji je, nakon analiza sastava proizvdoda okončan u korist hrvatskih potrošača.

Da li bi svaka zemlja u koju stižu proizvodi zapadnih brendova proizvedeni u industrijskim pogonima u zemljama Istočne Evrope mogla pokrenuti slična ispitivanja upitno je, budući da uporedna analiza hemijskih sastojaka dva ista proizvoda različitih proizvođača na evropskim institutima košta oko 2.500 eura, tim prije što u vremenu kada se pokušava uštediti na svemu ne postoji spremnost države da se bavi ovim pitanjem. Ipak, alternativa postoji, a ona se nesumnjivo nalazi u domaćim, ali i u proizvodima iz regiona. Naime, čak i ako u Crnoj Gori ne postoje fabrike koje proizvode sve ono što ulazi u sastav potrošačke korpe, u zemljama regiona nalazi se veliki broj njih čiji kvalitet proizvoda u poređenju sa velikim imenima zapadnoevropskih zemalja nepravedno zapostavljamo. Na primjer, među uvoznim proizvodima nesumnjivo najviše razočarenja izazivaju Niveini proizvodi. Gotovo čitav vijek prepoznatljivu kremu u plavoj kutijici koristile su generacije žena prije nas, zbog čega nam je u svijesti ovaj proizvođač ostao simbol kvaliteta.

Međutim, Nivea prije šezdesetak godina nije igrala „dvostruku igru” i u odnosu na tadašnje proizvode dostupne Jugoslovenkama bila je nezamjenjiva. Danas, međutim, kada nam Nivein dezodorans ipak ostavi bijele tragove na crnoj i žute tragove na bijeloj odjeći ipak ne možemo, a da ne posumnjamo u kvalitet ovih proizvoda, makar onim dostupnih kod nas. Sa druge strane, izuzetno kvalitetni Dahlia proizvode većina potrošača gotovo da ni ne primjećuje. Slično je i sa „Krašom”, „Štarkom”, „Saponiom” ili „Violetom”, jer iz nekih čak i nama samima nepoznatih razloga preferiramo nešto sa Zapada, čak i kada dolazi sa Istoka. Na čudan način stvorili smo mit da nam je drugorazredna nutella bolja od takovskog eurocrema, te da je na stolu ljepše držati bočicu Eviana umjesto neke od onih punjenih na domaćim izvorima. Zahvaljujući ovim mitovima nastavljamo da budemo omiljeno tržište za proizvođače koji su svjesni naših potrošačkih navika i toga da ćemo od njih kupiti baš sve što nam izvezu. Koliko nas dodatno potcjenjuju, možemo i sami vidjeti kada novu kolekciju mnogih modnih brendova koju vidimo na sajtu u našim izlozima zapazimo tek nakon određenog perioda. Ipak, sami smo im dali zeleno svijetlo da nam prodaju sve što požele.

A gdje je prof. dr privrednik?

Iako je o tome šta bi trebalo preduzeti i kako se zaštititi od udara krize trebalo razmišljati prije njenog izbijanja ili makar u vremenu samog nastajanja, javnost je počela da pokazuje interesovanje za ekonomska dešavanja tek kada se uvidjelo da se situacija dugoročno odražava na standard građana i da samo nove ideje mogu pomoći u prevazilaženju posljedica recesije.

perperzona obrazovanjeNa još jednom primjeru se pokazalo da je u ljudskoj prirodi da se o brojnim temama govori tek kada povod za to budu posljedice neželjenih događaja i situacija. Sa druge strane, rastuća svijest o ekonomskim procesima jedan je od rijetkih pozitivnih produkata ovakvog stanja – građane neuporedivo više interesuju uzroci i rješenja problema u javnim finansijama i razlozi za promjenu cijena u svjetskoj trgovini nego što je to bio slučaj u vremenu kada su opušteno uzimali kredite i kupovali na rate dok plan za mjere štednje nije obuhvatio i njihove do tada solidne i redovne zarade. Kao što je i svijest o značaju mira i potrebi za ujedinjavanjem naroda bila najizraženija nakon Drugog svjetskog rata, pa su 1945. godine osnovane Ujedinjene nacije, tako se i zajedničko rješenje za izlazak iz krize sve češće traži na globalnom nivou, jer gotovo da nema zemlje čija većina stanovnika ne uviđa da se ne može zauvijek živjeti od zaduživanja i da teorija stalnog rasta ne može imati potvrdu u praksi.

Fokus javnosti, bilo da je riječ o lokalnoj, evropskoj ili svjetskoj, sve više je usmjeren ka traženju odgovora na pitanje da li postoje alternativni načini za ostvarivanje rasta i kako ih sprovesti u djelo. Rješenja postoje u ogromnom broju, ali mogućnosti da se o njima dovoljno zna ne postoje podjednako u svakom društvu. U velikoj mjeri dostupnost informacija o alternativnim ekonomskim rješenjima uslovljena je obrazovnim sistemom, odnosno vjerovatnoćom da bi se ovakve teme mogle naći u nastavnom ili akademskom programu, koja je, dalje, uslovljena sposobnošću društva da se prilagođava promjenama u različitim oblastima. Širom svijeta je, naročito sa pojavom krize, ekonomija kao nauka počela da se sve češće posmatra iz ugla prakse. Iako je lijepo znati sve o teorijama koje su kroz istoriju zastupali začetnici brojnih pravaca u ekonomiji, to što ćete na kraju završenih studija bez greške znati šta je zagovarao Džon Majnard Kejns, a šta Ludvig fon Mizes ne čini vas ekonomistom, niti sve do trenutka dok ne otvorite makar trafiku i u njoj ne zaposlite makar jedno drugo lice, nijeste neko ko tržišne procese poznaje izvan teorije.

Koliko je tek pogubno kada se sa takvim „znanjem“ dođe do neke od državnih funkcija koja obuhvata i usmjeravanje finansijskih sredstava imali smo priliku da vidimo na brojnim primjerima širom ex-Yu zemalja gdje su u fotelje ministara ekonomije ili finansija sjeli oni sa visokim akademskim titulama i bez jednog dana iskustva poslovanja u realnom sektoru – iste one čija ekonomija je doživjela najveći procvat u vremenu kada ih je, i to sjedinjene, vodio Ante Marković, čija je jedna od ključnih vrlina bila ta što je bio izvanredan menadžer i privrednik. Umjesto da su, poučene jedinstvenim primjerom u svojoj istoriji bivše jugoslovenske zemlje nastavile da insistiraju na ovakvoj praksi, u ovim društvima je, naročito devedesetih godina, došlo do raslojavanja na jednoj strani obrazovanja, a na drugoj strani kapitala, zbog čega je u tranzicionom periodu bilo nemoguće vratiti stvari na svoje mjesto.

Nakon pojave kontroverznih biznismena i onih koji su sticajem različitih okolnosti koristili ilegalne aktivnosti za bogaćenje, na drugoj strani imperativ je bio biti obrazovan kako bi se do sredstava došlo na drugi način. U društvu je, međutim, samo došlo do hiperprodukcije diploma – ljudi koji jesu stekli potrebna znanja nakon što su ispunili sve potrebne korake na putu do diplome, ali nijesu imali dovoljno kreativnosti i ideja da stečeno znanje i upotrijebe. Razlozi, međutim, i nijesu u njima samima koliko u onima koji su ih učili da postanu ono što jesu – teoretičari, bez osjećaja za tokove u praksi, jer predavači kojima je cilj da ih osposobe za tržište rada u pričama o uspješnim biznismenima govore u trećem licu. Kreativnost studenata nikako ne možete probuditi time što ćete pominjati iskustva Donalda Trampa ili Džeka Velča, jer oni već sami u svijesti budućih ekonomista djeluju toliko nedostižno da razmišljanje o toj distanci umanjuje želju za stvaranjem.

Međutim, kada pomenete lični primjer i pokažete na koji način ste od jednog eura stvorili pet predavanje će imati sasvim drugačiji efekat, jer ćete pokazati da put do uspjeha jeste trnovit, ali ne i nedostižan. Otud i ogromna razlika između onoga što se nalazi u akademskim programima u zemljama u razvoju i onima čije ekonomije nijesu posustale ni u vremenu najveće krize, jer će se po njihovom završetku jedni ponositi time što imaju diplomu, a drugi što su u stanju da umnože početni kapital.

Vrijeme robota

Proteklu sedmicu obilježila je priča o najvišoj isplaćenoj mjesečnoj zaradi u Crnoj Gori koja iznosi oko 63.000 eura. Za crnogorske prilike riječ je o izuzetno visokom iznosu, a većina komentara bila je izrazito negativna i, umjesto o karakteristikama posla koji se za ovu naknadu obavlja, građani su se pitali ko li je misteriozna osoba. U društvu u kojem se toliko nepotrebnih izdataka finansiralo budžetskim sredstvima odjenom su sve oči uprte u nečiju zaradu, a javnost je bila šokirana neuporedivo više nego kada se država zaduživala stotinama miliona eura da bi pokrivala gubitke u industriji.

perperzona robotDrugim riječima, ekonomska situacija u kojoj se nalazimo dobrim dijelom je uslovljena mentalitetom u kojem je mnogo veći problem pojedinca to što neko drugi ima nego što on nema, jer je takva sredina pogodno tlo za sve osim za razvoj biznisa. Više od pola vijeka zanemarivanja potencijala koji ovaj dio planete ima i nedovoljno korištenje resursa tek posljednjih godina izašli na vidjelo kada su nam drugi na njih ukazali. Tek je tehnološka revolucija na kraju dvadesetog i početkom dvadeset prvog vijeka, mahom zahvaljujući internetu svijetu otkrila potencijale Crne Gore, a loša situacija u industriji ukazala na činjenicu da od svih resursa u većini slučajeva nedostaju jedino ljudski.

Strane, ili kako ih često, zbog prirode polovanja nazivamo „ozbiljne” kompanije nijesu željele ništa da prepuste slučaju i u većinu svojih predstavništava dovele su i svoj menadžment. Sasvim logično, jer od bilo kojeg stranca koji je malo dublje proanalizirao ekonomiju Crne Gore i neminovno čuo za KAP prvo pitanje koje ćete čuti je zašto je on sagrađen u Podgorici, a ne u Nikšiću, kada to samo povećava troškove transporta i poslovanja. Ako dobije odgovor da je takva odluka donijeta u vremenima koja u odnosu na sadašnje građani nazivaju boljim, ukoliko razmišlja i o kakvom poslovnom projektu u našoj zemlji imaće na umu ovakvo iracionalno shvatanje većine, pa će i na ključnim mjestima u rukovođenju projektom ili preduzećem angažovati one za koje procijeni da će biti u stanju da donesu profit.

Kada je riječ o visini zarade ona zavisi od koristi koju neko donosi kompaniji u kojoj radi i svako bi, kad bi mu se ukazala prilika bio spreman da izdvoji i više od 63.000 eura mjesečno kada bi mu znanje takvog zaposlenog osiguralo nekoliko miliona godišnjeg čistog profita. Uostalom, kada ste u Crnoj Gori čuli da je javnost negodovala zbog isplate honorara kojekakvim folk „divama” koje za jedan nastup zarade više nego što ovaj, pretpotavimo menadžer ili bankar zaradi za mjesec dana na nesumnjivo izuzetno odgovornom poslu? Vjerovatno mnogo rjeđe nego što, ukoliko se bavite umjetnošću, imate priliku da čujete kako vam je lako u životu jer za nekoliko prodatih slika zaradite nečiju godišnju platu. Ipak, nikada nijeste čuli da su se takvi odlučili da preduzmu bilo šta, zar ne?

U ekonomiji postoji teorija da je zarada koju pojedinac ostvaruje obrnuto srazmjerna broju ljudi koji su u stanju da obavljaju taj posao. Drugim riječima, što ste manje zamjenjivi to je i vaša godišnja zarada veća. Jedan od tipičnih primjera su vrhunski sportisti, a ovo načelo važi i u svim drugim oblastima. No, dok god je riječ o zamjenjivosti ljudi ljudima, još uvijek postoji mogućnost za rad na ličnom usavršavanju i svemu onome što motiviše pojedinca da bude konkurentniji. Ipak, u posljednje vrijeme industrijski proizvođači sve više razmatraju mogućnost robotizacije, naročito nakon pokazatelja da je, nakon rasta standarda u Kini postalo nemoguće dobiti onako jeftinu radnu snagu kao što je to bio slučaj decenijama unazad zbog čega je ta zemlja postala fabrika svijeta. Još jedan primjer za ovo vidljiv je u autoindustriji, naročito u pogonima proizvodnje smještenim van zemalja u kojima je sjedište kompanije. Prvim robotom koji je kupljen za samo 18.000 dolara je gigant autoindustrije General Motors 1961. godine zamijenio neprocjenjivo velike troškove radne snage, a više od pola vijeka usavršavanja ovog vida tehnologije, te rivalstvo istočnih i zapadnih inovatora u njihovoj industriji stvorilo je do danas da jedan ovakav entitet, tehnološki ekvivalent čovjeku može zamijeniti ljudske napore u gotovo svim oblastima – od poljoprivredne proizvodnje, do izrade najfinijih IT proizvoda, a sve to uz neuporedivo manji nivo troškova.

Uzevši u obzir rastuću dinamiku tehnološkog razvoja i eksponencijalni rast broja inovacija zaključićemo i da iniciranje razvoja industrije u Crnoj Gori i nema naročita utemeljenja kada je riječ o smanjenju zaposlenih. Primjera radi, dok bi se izgradio jedan novi proizvodni subjekat prošlo bi dovoljno vremena da tehnološki razvoj omogući proizvodne sisteme za čiji rad bi bio potreban neznatan broj ljudi u odnosu na broj nezaposlenih. Zato će šanse i postojati samo za one sa znanjem i talentom koje ni u najdaljoj budućnosti neće moći kreirati mašina, a kakav potencijal Crna Gora ima u tom pogledu možda je prilika da saznamo na Otvorenim danima nauke koji počinju danas.

Administrativni diskapaciteti

Izuzetno nepovoljna situacija u javnim finansijama uslovljava sve češće razmatranje alternativnih rješenja koja bi mogla biti primijenjena u borbi za izlazak iz krize. Nakon što smo, sa zaustavljanjem povoljnog talasa prestali da pokušavamo sa primjenom modela koji su zaživjeli u razvijenijim zemljama, fokus je na aktivnostima koje u borbi sa finansijskim poteškoćama sprovode krizom najugroženije zemlje.

perperzona administracijaOtkako su se brojne zemlje eurozone odlučile na prodaju zlatnih rezervi, a neke od njih i na legalizaciju aktivnosti koje su se do sada obavljale u sivoj zoni samo kako bi se što više sredstava premjestilo u legalne tokove, otvorio se i niz pitanja o koracima koje bi Crna Gora mogla preduzeti. Jedna od ponovo otvorenih tema je i ona o ekonomskom državljanstvu, čijim davanjem sve veći broj krizom pogođenih zemalja pokušava da privuče nova budžetska sredstva. Jedini način za uspostavljanje stabilnog rasta je privlačenje stranih investicija, a pri činjenici da su male zemlje limitirane po pitanju opcija kojima mogu privući svjetski kapital, otvaraju se mnoge debate po ovom pitanju.

Sa jedne strane, većina manjih tržišta, poput Kipra, bazirala je rast funkcionišući kao poreska oaza, a koji je, uslaskom u Evropsku uniju bio primoran da sprovede brojne ekonomske reforme, što je, usljed prelaska na novi, legalni, ali manje unosan model na kraju rezultiralo krizom. Na drugoj strani su zemlje koje privlače strani kapital nudeći brojne povoljnosti u domenu administrativnih rješenja. Da li bi uvođenje ekonomskog državljanstva, uprkos tome što nema konkretnih prednosti, nekom investitoru ipak bilo razlog da se odluči za Crnu Goru zavisilo bi od načina saradnje i dužine boravka koji planira, ali se, u ovoj fazi, njegovo uvođenje ne inicira iz drugih razloga. Iako se o ovom pitanju mogu voditi debate koje bi na jednu stranu svrstale protivnike, a na drugu pristalice ovakve odluke, činjenica je da one, bez obzira na krajnji zaključak, ne bi mogle rezultirati bez procjene da je za takav proces neophodna jaka administracija i institucije sposobne da odgovore na ovaj, za ugled države ogroman izazov.

Crnogorskim medijskim prostorom godinama je odzvanjala sintagma „nedostatak administrativnih kapaciteta“, toliko učestala da je javnost bila uskraćena za mogućnost da same pojmove koji je čine posmatra pojedinačno. Ono što je tek poseban paradoks jeste što su na ovaj problem ukazivali upravo oni čija je dužnost bila da spriječe takvo stanje, ali su se u isticanju ovog problema ponašali kao da se neko sa strane bavio zapošljavanjem nekompetentnih kadrova po državnim institucijama. No, mnoge je količina jadikovki u ovoj priči, posebno aktuelnoj u vrijeme odgovaranja na pitanja iz Upitnika u pregovaračkom procesu sa EU navela na drugi pravac razmišljanja, pa, umjesto da se potraže odgovorni za stanje u kom je bilo evidentno da većina onih kojima je posao bio povjeren nijesu bili na nivou zadatka, u stvari su se pronalazili načini kako da se postojeća slika ublaži i pomogne onima čije neznanje je najviše odmagalo poštovanju rokova i procedura. Pomoć se, u ovom slučaju, odnosila na finansiranje dodatne edukacije, seminara i usavršavanja, ali i na angažovanje eksperata koji su bili konsultanti na gotovo svakom od projekata. U očiglednom raskoraku između dva rješenja koja logički isključuju jedno drugo, pristalo se na oba. Pristalo i finansiralo.

Činjenica da su probijeni rokovi za izradu brojnih strategija, da se sa mnogim procesima odugovlačilo, a da veliki broj njih ima jako male izglede da bi u skorije vrijeme mogao biti priveden kraju korespondira sa nivoom znanja i kapacitetima onih koji se bave mnogim, za državu izuzetno važnim pitanjima, a čiji rad finansiraju poreski obveznici Crne Gore – ne samo njihov, već i svih prevodilaca, konsultanata i saradnika koji popunjavaju praznine i bez čijeg angažovanja bi malo koji projekat mogao biti završen. Ovo otvara pitanje ko je, zbog čega i kojim povodom važne zadatke dodijelio licima za koja je, na primjer, neophodno bilo da imaju poslovni nivo znanja engleskog jezika i računarske vještine prema ECDL standardima, a koja zahtijevaju stručnu pomoć kada treba da prevedu dokument od nekoliko stranica ili formatiraju polja tabele u Excelu. Odgovor bi se, umjesto tragajući za pojedincima, ipak mogao dati pripisivanjem odgovornosti na cijelo društvo.

Dok u nekim zemljama postoje jake institucije koje jasno definišu granicu između dozvoljenog i nedozvoljenog, pa nikakav problem ne predstavlja ni legalizacija narkotika, jer se zna ko i pod kakvim uslovima može da ih koristi, kod nas se, na primjer, o zabrani prodaje cigareta i alkohola maloljetnicima govori tek nakon izbijanja nekog problema. Društvo koje na nepoštovanje zabrana sliježe ramenima, proizvodi i kadrove bez inicijative, a njihova inertnost i greške, kao i činjenica da mu se, bez stroge kontrole spolja, ništa ne može ostaviti na savjest, ne prestaju da uskraćuju budžet za sva sredstva koja bi dobre ideje mogle donijeti.

Ko su paraziti?

Jedan od ključnih problema današnjice, ali i najvažniji među ekonomskim pokazateljima je nezaposlenost. Bilo da je riječ o osobama koje nikada nijesu radile ili koje su usljed određenog spleta okolnosti izgubile posao, njihova dalja egzistencija obezbjeđuje se doprinosom drugih lica.

perperzona-naukaU kategoriju nezaposlenih ubrajaju se i oni bez trajnog angažmana, sa periodičnim, honorarnim primanjima, u šta spadaju i naučnici i umjetnici koji ulažu vlastita sredstva od ušteđevina ili pozajmica kako bi finansirali troškove izrade projekta ili djela za koje nije izvjesno da li će im donijeti zaradu. Ono što je tokom protekle sedmice uzburkalo javnost jesu debate u kojima je ova kategorija stanovništva nazvana parazitima, a koja je pokrenuta nakon što je na njemačkoj državnoj televiziji WDR bilo riječi o učestaloj praksi iskorišćavanja resursa – znanja i talenta onih koji su zvanično nezaposleni.

Širom Evrope veliki broj onih koji se bave samostalnim istraživanjem i stvaralaštvom prima naknade za nezaposlene iz državnog budžeta, koje su, s jedne strane, nedovoljne da pokriju troškove rada i života onih koji zaista jesu inovatori, a sa druge strane predstavljaju popriličan izdatak u vremenu krize kada je štednja imperativ. No, znanje i talenat kao sredstvo na putu ka inovacijama – jedinom što vodi ka blagostanju u društvima koja karakterišu formalnosti dobijaju karakter onoga što košta i što, bez obzira na budućnost koja bi od njihovog kvaliteta mogla zavisiti, sada predstavljaju trošak koji je potrebno racionalizovati. Kada je riječ o nauci, ma kolike razlike između Crne Gore i neke od zemalja Evropske unije postojale po pitanju odnosa prema ljudskim resursima, život naučnika daleko je od idealnog.

Agencije za zapošljavanje nijesu u mogućnosti da pronađu odgovarajuća radna mjesta ovako visokospecijalizovanom kadru, kako zbog manjka ponude, tako i zbog nedovoljne kompetentnosti posrednika da razumiju vezu između mogućnosti i potreba koje se ukazuju. Činjenica je da, ukoliko i pronađu angažmane, naučnici sa kompanijama ili institucijama sklapaju kratkoročne, jednokratne ugovore koji, bez obzira na visinu novčane naknade vrlo rijetko otvaranju nove mogućnosti, a prema podacima objavljenim u njemačkim medijima, oko 65 odsto njih i više od godinu dana čeka do nove poslovne ponude. Kada je riječ o umjetnosti, situacija je nešto drugačija. U Crnoj Gori umjesto stalne postavke umjetničkih djela postoji stalna postavka umjetnika – onih na koje je javnost navikla i na koje je, u većini slučajeva s potpunim pravom, usmjerena sva pažnja, ali se premalo prostora ostavlja da se spozna nešto novo. Umjetnici su prepušteni da balansiraju između naklonosti vlasnika izložbenih prostora i vještine da putem interneta skrenu pažnju na vlastiti opus, što iziskuje velike količine utrošenog vremena i energije koja bi kreativnije mogla biti upotrijebljena. U samom srcu EU situacija je, međutim, sasvim drugačija.

Kao neko ko stvara i ima šta da ponudi bez sumnje ćete naići na odličan prijem zainteresovanih za saradnju. Naravno, govorim o likovnoj umjetnosti na osnovu iskustava koja imam, a koja je možda i jedini oblik koji se, bez potrebe za povećanim stepenom komercijalizovanja, još uvijek primamljiva za ulaganja i ona koja garantuje zaradu. Ipak, nemoguće je ne primijetiti koliko je ekonomska situacija uticala na promjene trendova u umjetnosti – vlasniku galerije u razvijenoj evropskoj zemlji neuporedivo je isplativije da sarađuje sa umjetnikom iz manje razvijene zemlje. Računica je jednostavna – za oko tri četvrtine iznosa koji bi prema očekivanjima mogao dati jednom Parižaninu on dobija ono što bi crnogorski umjetnik u svojoj zemlji zaradio nakon petostruko veće količine utrošenog vremena i materijala. I za jednu i drugu stranu ponuda je i suviše primamljiva da ne bi rezultirala saradnjom, ali, opet, u cijeloj priči umjesto umjetničke nekonvencionalnosti dominiraju tržišna pravila – ulaganja, isplativost, procenat, zarada.

Umjetnička slika, kao krajnji rezultat rada zapravo jedino je umjetničko djelo koje, pojedinačno, u jednom primjerku može biti posmatrano kao gotov proizvod i „imati naslov, cijenu i bar kod“, zbog čega, na razvijenim tržištima može odgovoriti na nove zahtjeve vremena. No i pored angažmana i naknada koje mogu biti poprilično visoke, i naučnici i umjetnici u svojoj profesiji u većini slučajeva važe za one bez stalnog angažmana, bez obzira na nivo inovacija, prepoznatljivost rada ili količinu iskustva koje ostvare, a kojim i direktno i indirektno doprinose društvu. Sa druge strane, pitanje državne birokratije predstavlja svojevrstan paradoks – broj zaposlenih u ministarstvima, upravama i zavodima utiče na formalno smanjenje nezaposlenosti, ali i na dodatni odliv sredstava iz budžeta. A dok god savremena Evropa kreativce bude nazivala parazitima, a osmočasovno radno vrijeme bez finalnih rezultata raznih savjetnika i pomoćnika društveno korisnim, pogrešna percepcija samo će dalje produbljivati krizu.

Vrijeme očekivanja

Sredinom septembra navršiće se pet godina od kraha američkog finansijskog giganta Lehman Brothers, kojim je naznačen početak globalne ekonomske krize. Privrede Sjedinjenih Američkih Država i zemalja Evropske unije, iako su pokazivale manje signale oporavka dovoljne tek da zadovolje brojke koje ne ukazuju da se nalaze u recesiji ipak nijesu zabilježile značajniji rast u ovom periodu.

perperzona vrijemePeriod krize je produžen, sa prvobitnih dvanaest mjeseci koliko se maksimalno prognoziralo nakon njenog izbijanja, ne samo da njen kraj nije zvanično proglašen, već sve više faktora da ona postaje permanentno stanje i da će se jači udari javljati u sve kraćim ciklusima. Kako nešto što traje duži niz godina prestaje da bude faza i postaje pravilo, umjesto pokušavanja izlaska neophodno se prilagoditi novom načinu djelovanja i – razmišljanja. No kako putem medija neprestano dopiru informacije o poskupljenjima i rastućoj nezaposlenosti, a tek u manjoj mjeri one o fokusiranju na potencijalne izvore zarade, preostaje ili odluka na sopstveni rizik ili vrijeme koje će procuriti kroz čekanje i nerad.

Ukoliko vas put nanese u Hag, prvi susret sa njim najvjerovatnije će biti željeznička stanica smještena u samom centru grada, okružena staklenim soliterima u kojima su smještene najvažnije finansijske holandske kompanije. Na samom izlazu nalazi se mini kafe koji zahvaljujući modernom, autentičnom dizajnu teško da može ostati neprimijećen. Vidjevši free Wi-Fi signal uđoh na kratko, tek da dovršim i kolegama što prije pošaljem analizu naftnog tržišta. Primijetih, dok je donosio kafu, radoznao pogled konobara na tabelu koja daje pregled cijena naftnih fjučersa, nakon čega je uslijedilo pitanje da li trgujem ili samo analiziram podatke. Nakon odgovora ljubazni vlasnik lokala dao je i svoju prognozu, potkrijepljenu razlozima za mogući pad i rast cijene, a prije nego što sam uspjela da pitam otkud mu toliko precizni podaci, uslijedilo je pojašnjenje da je petnaest godina radio u brojnim finansijskim korporacijama, te da je, pokazujući mi zgradu preko puta, posljednji posao napustio pred samo najavljivanje smanjenja broja zaposlenih i zarada onih koji budu ostali. Uzeo je, kaže, sredstva koja kompanija garantuje višku zaposlenih i uputio se u nove poslovne projekte, a budući da je otvaranje samostalne konsultantske kompanije sa postojećim sredstvima teško izvodljivo, pronašao je način za dodatnu zaradu. Ali, zašto baš kafić i zašto, iako finansijski stručnjak sam služi goste. Dobih odgovor da je od svih ideja koje su mu padale na pamet praveći plan za budućnost ova sa kafom ipak garantovala najbržu zaradu.

Prvo, ističe, kafa na automatima smještenim u hodnicima banaka i drugih okolnih kompanija je i suviše bezukusna u odnosu na ono čime neko ko će osam sati provesti u kancelariji želi da počne radni dan, a drugo, u čitavom kvartu, osim par fast food kioska ne postoji ni jedan ugostiteljski objekat. Kao ključno istakao je da je u kompanijama smještenim u okolnje solitere zaposleno više od hiljadu ljudi, a razliku manju od jednog eura i spuštanje nekoliko spratova liftom nadoknađuje kvalitet koji dobiju u fino spakovanim kafama za ponijeti. Radi od 10 do 16 sati radnim danima, a za povrat uloženog novca i prikupljanje sredstava za sopstvenu firmu biće dovoljno manje od godinu dana, budući da mu je dnevna neto zarada na nivou prosječne crnogorske plate. Čime će se dalje baviti i kome će prepustiti vođenje lokala nijesam stigla da saznam, jer više nije bilo trenutka u kojem je neko iz obližnjih kompanija nije ušao po svoju porudžbinu za coffee break. Pomislih, koliko bi standard, globalni ili nacionalni bio veći, a društvo srećnije da postoji više onih koji nešto hoće, umjesto da samo žele, jer, kada želite nešto, čekate da se to i dogodi, a kada hoćete, onda i preuzimate inicijativu, a splet srećnih okolnosti nije ključni, već samo jedan od faktora koji utiču na uspjeh.

U međuvremenu nailazim na podatak koji je nakon sprovedenog istraživanja objavila Evropska komisija – optimizam građana Evropske unije povećan je u odnosu na prošlu godinu kada je riječ o očekivanjima u radu institucija, dok su prognoze situacije na ličnom planu ostale nepromijenjene o odnosu na prošlu godinu. Jednostavnije rečeno, građani EU očekuju od svojih vlada i parlamenata da preduzmu nešto, ne očekujući da će u narednom periodu bilo šta sami preduzeti ili promijeniti. Slično istraživanje (na žaost ili, ipak, na sreću) nije bilo sprovedeno u Crnoj Gori ili bilo kojoj ex-Yu zemlji, ali, vidjevši kako rezonuju Evropljani, rezultate nije teško zamisliti. Situacija u bilo kojoj ekonomiji danas daleko je i od projektovane i od željene, činjenica je da ogroman broj institucija naslijedio veliki broj grešaka iz prethodnog perioda sa kojima ni u idealnim uslovima ne bi mogao da se izbori i da u sadašnjim ne preduzima ni dio mjera koje su im na raspolaganju, ali bez lične inicijative i angažovanosti napredak ni na jednom polju nije moguć.

Nova energija za Stari kontinent

Nemiri u Egiptu su već duže vrijeme u fokusu svjetske javnosti, a svako pogoršanje situacije u toj zemlji direktno se odražava na rast cijene nafte, najviše zbog problema sa transportom kroz Suecki kanal. Prije tačno četrdeset godina naftna kriza uzdrmala je svjetsko tržište kapitala, a 1973. godina upamćena je i po pokretanju najvećeg napada Egipta na Sinajskom poluostrvu. Četiri decenije naftnih previranja obilježili su ratovi na Bliskom i Srednjem istoku koji su opisivani i o kojima se izvještavalo kao o sukobima suprotstavljenih vjernika, ekstremističkih grupa i pobunjenika.

perperzona-energijaCijena nafte, najvažnijeg energenta, čije rezerve se vremenom smanjuju, na prelazu između dva milenijuma višestruko je uvećavana tokom ratova na ovim područjima; u potragu za njom krenulo se svuda, a uporno joj se pokušava naći i zamjena. Osim alternativnih izvora energije, koje, naročito u zemljama Zapadne Evrope, omogućavaju funkcionisanje industrijske proizvodnje pokušavaju se pronaći i rješenja za ono za šta je, usljed tehnoloških ograničenja, nafta i dalje neophodna. Istraživanje nafte u crnogorskom podmorju već neko vrijeme je jedna od najvažnijih tema u domaćoj ekonomiji, dok se susjedna Srbija sve više koncentriše na dobijanje gasa iz uljnih škriljaca, kojima je ujedno i najbogatija zemlja u regionu. Ekonomska računica ukazuje na isplativost ovakvih poduhvata, budući da je, iako su inicijalni troškovi visoki, cijena gasa dobijenog na ovaj način trostruko niža od onog dobijenog drugim oblicima proizvodnje.

Sjedinjene Američke Države već duže vrijeme koriste energiju dobijenu na ovaj način, no razmatranje samog postupka bio je još jedan povod da iznova razjedini oko brojnih pitanja neusaglašene zemlje Evropske unije. Istraživanja evropskih agencija za praćenje javnog mnjenja pokazala su da tri četvrtine Evropljana strahuju od negativnih efekata ovakvog načina eksploatisanja energije, prvenstveno zbog očekivanja da bi se ovim mogla nanijeti šteta životnoj sredini. U EU ne samo da još nigdje nije iniciran ovakav postupak dobijanja gasa, već je u Francuskoj i Bugarskoj on čak i zakonom zabranjen. Na drugoj strani Velika Britanija i Poljska kao vodeći zagovornici ovih istraživanja za njih već izdvajaju sredstva, a pridružile su im se Mađarska i Španija koje u ovome vide najveću razvojnu šansu u postkriznom periodu.

O ovom metodu dobijanja gasa proširio se veliki broj dezinformacija, međutim, rezultati stručnih ispitivanja potvrdili su da su brojke kojima se u iznesenim navodima licitiralo znatno manje kada je riječ o negativnim efektima i neuporedivo veće kada se govori o prednostima. Jedna od prvih kritika javnosti odnosila se na visok stepen zagađivanja životne sredine, međutim, dokazano je da je, na primjer, dobijanje energije iz vjetroelektrana, koje se naročito u EU promoviše kao poželjna „zelena“ varijanta u stvari čak i štetnije po okolinu. Rezultati istraživanja u SAD pokazali su da u saveznim državama Teksasu, Pensilvaniji i Vajomingu, gdje se i odvija vađenje gasa iz škriljaca, ne postoji ni jedan primjer kontaminacije. Nakon što se protekle sedmice u EU stvorila polemika između pristalica i protivnika ovog procesa, britanski naučnik i novinar Met Ridli u kolumni za magazin The Times razbio je pet najčešćih mitova o ovoj djelatnosti koji su plasiranjem neprovjerenih informacija putem medija dospjeli u javnost.

Najčešći razlog protivljenju ovom načinu proizvodnje bili su navodi da se njime izazivaju zemljotresi, zagađuje sistem voda, oslobađa metan, troše iracionalne količine vode, kao i da u prirodu dospijevaju velike količine različitih toksičnih materija. Ridlijevo korak po korak negiranje svakog od ovih mitova omogućilo je evropskoj javnosti sagledavanje ovog pitanja iz drugog ugla. U međuvremenu Holandija je obustavila proizvodnju gasa na ovaj način, a debate za i protiv kojima se pokušava otkriti da li se radi o velikom prirodnom i društvenom riziku ili pak karti za put u energetske slobode vode se na institutima i razmatraju u televizijskim emisijama.

U ovoj zemlji, čuvenoj po velikom broju različitih energetskih postrojenja nadležne institucije redovno sprovode istraživanja o nacionalnoj i globalnoj energetskoj slici, a lokalni mediji tokom protekle sedmice prenijeli su rezultate jednog od njih u kojem se navodi da su očekivanja javnosti neuporedivo optimističnija od onoga što je realni prikaz stanja u energetici. Kada je riječ o gorivima, kao i načinima za dobijanje električne energije globalne rezerve su u proteklih četrdeset godina opale 13 odsto, a prognoze su da bi do 2035. pad mogao iznositi 30 odsto. Ipak, generalno loša energetska slika EU može se posmatrati kao šansa za zemlje regiona, a od učešća energenata u izvozu zavisiće i njihova dalja ekonomska budućnost.

Igramo li se turizma?

Budžet koji je krajem prošlog decembra donešen za 2013. godinu već tada je djelovao vrlo restriktivno, a očekivanja od prihoda od turizma bila su na granici sa iracionalnim. Poželjno, pa i moguće bilo bi da finansijski tešku godinu donekle spase prihodi od turizma, ali to se ipak ne događa zbog nemara, neznanja i tereta koji je turističkim djelatnicima nametnula naviknutost na sivu ekonomiju.

perperzona-turizamPrevisoke cijene rezultat su poslovanja po novim pravilima – sve ono što je nekada bilo moguće zaraditi „na crno“, prodati ili izdati bez davanja fiskalnog računa sada je neophodno nadoknaditi ugrađivanjem u važeće cijene, zbog čega su, u odnosu na prethodne godine mnoge od njih čak i udvostručene. Ovo je naročito vidljivo kada se uzme u obzir podatak da su hoteli i ove godine puni, dok je privatni smještaj relativno prazan, a vanpansionska potrošnja na nezavidnom nivou – hotelijerima plaćanje poreza, prijavljivanje gostiju i naplata boravišne takse nije novina, budući da su to radili od početka poslovanja, dok je velikom broju onih za koje je nulta stopa tolerancije prema neplaćanju poreza bila signal da povećaju cijene.

Potreba za prihodima je nesumnjivo opravdana, no turisti, koji odnos cijena i kvaliteta usluga posmatraju sa druge strane i ne pravdaju ga nečijom željom za zaradom, bez razmišljanja se opredjeljuju za druge destinacije, naročito one koje pokušavaju da pridobiju goste nižim cijenama. Sa aspekta konkurentnosti poslovanja takva tržišta u prednosti su u samom startu, dok, sa druge strane, veliki broj soba, apartmana, stolova u restoranima i plažnog mobilijara ostaje nepopunjen. Želja da se po svaku cijenu zaradi više dovodi do rezultata koji pokazuju da su prihodi na kraju neuporedivo manji od željenih.

Uzmimo za primjer ukupnu dnevnu ponudu koja turistu košta 45 eura, a ugostitelju stvara trošak od 10 eura. Ako bi, hipotetički, postojalo 20 slobodnih mjesta, a ugostitelj pronašao, na primjer 15 zainteresovanih gostiju, njegov dnevni profit iznosio bi 525 eura. Međutim, izuzetno je mala vjerovatnoća da bi se, u uslovima krize koja vlada u najvećem broju zemalja iz kojih dolaze turisti mogla ostvariti popunjenost od 75 odsto, kao u ovom fiktivnom primjeru. Ukoliko bi ona iznosila mogućih 50 odsto, dnevni profit ugostitelja iznosio bi 350 eura. Kada bi, i pored troškova od 10 eura po gostu koji ostaju nepromjenjivi, ugostitelj snizio cijenu sa 45 na znatno prihvatljivijih 35 eura, vjerovatnoća da bi popunio 75 odsto kapaciteta bila bi neuporedivo veća (riječ je o 22 odsto nižoj cijeni), pri čemu bi njegova dnevna zarada iznosila 25 eura više nego u situaciji kada bi 10 gostiju plaćalo 45 eura. Kako svako dodatno smanjivanje cijena do granice prihvatljive za ugostitelja povećava spremnost gostiju da plate sve jeftinije usluge, povećavala bi se i popunjenost objekta, što bi proporcionalno povećavalo i njegove dnevne prihode.

Većina njih, međutim, kao da nije svjesna ove računice, ali i okolnosti koje uslovljava pad platežne moći gostiju i nadaju se da će se odnekud pojaviti bogati turisti koji će najmanje pažnje obraćati na cijene. No, ako je turisti manje platežne moći cijena u prvom planu, onaj kome novac nije problem, a kakav bi se mogao i nazvati najpoželjnijim gostom mnogo više pažnje obraća na druge stvari – prije svega, na kvalitet usluge, koja u velikoj mjeri uključuje ljubaznost i vještinu osoblja, kao i ukupnu čistoću.

O uslužnosti turističkih radnika, njihovoj spretnosti i učtivosti može se govoriti na različite načine – ona zavisi od osobe sa kojom gost ima direktan kontakt, ali i pravila koja nameće poslodavac, nerijetkih nesporazuma u komuniaciji i brojnih drugih faktora koji često dovode do situacija kontradiktornim zlatnom pravilu da je gost uvijek u pravu, ali nije preduslov za stvaranje generalne slike o crnogorskom turizmu. Nju, međutim, drastično narušava ukupna ocjena čistoće kupališta, šetališta i drugih javnih površina, koja čak baca sijenku na trud ugostitelja da svoj posjed drže idealno čistim i urednim. U turističkim prospektima i video zapisima poslatim na sajmove turizma Crna Gora je predstavljena kao zemlja nesvakidašnje prirodne ljepote, što bez sumnje i jeste, međutim, nije rijetkost da baš na mjestima sa kojih se na njih pruža najljepši pogled sretnete turiste koji fotografišu obližnju deponiju koja se tu našla mimo svakog plana i sa takvom slikom o našoj zemlji se vrate kući. Pored puteva, na najljepšim vidikovcima nalaze se hrpe, u najboljem slučaju limenki i plastičnih boca, a vrlo često starog namještaja, kućanskih aparata ili auto-djelova.

O elitnom turizmu u takvim uslovima zaista možemo samo maštati, a očekivati da država sa sadašnjom budžetskom slikom bilo šta preduzme je iracionalno. Ipak, sve sa čime se danas suočavamo rezultat je dugogodišnjeg nemara, nekažnjavanja i tolerisanja loših navika onih zbog kojih smo na ivici da sa mape poželjnih turističkih destinacija budemo zbrisani.

Obamastodont

Najava da bi Sjedinjene Američke Države još u ljeto 2010. godine mogle proglasiti bankrot, iako je za jedne bila očekivana, a za druge iznenađujuća zabrinula je širu svjetsku javnost. Kada je riječ o ekonomiji i sistemima kakvi su se razvili do danas gotovo da je nemoguće očekivati da u procesima tržišnih borbi ima pobjednika i pobijeđenih.

perperzona-obamastodontSistem međuzavisnosti od izvoza i uvoza, povezanosti cijena roba na tržištu kapitala sa kursem najvažnijih svjetskih valuta za koje se vezuju sve ostale, kao i konstantno zaduživanje ne dozvoljava da bilo koji od subjekata, a naročito kada je riječ o velikim tržištima bude posmatran izolovano, jer se dešavanja u njemu, pozitivna ili negativna, jednako ne reflektuju na ostatak svijeta. Zaduživanje na globalnom nivou predstavlja sistem međusobne razmjene – sredstva za davanje kredita dolaze od onoga što već postoji, novac je, kao i resursi ograničen, vrijednost mu se podiže ili obara svjesno, ali, kada bi se pravio ukupni bilans, planeta bi bila u minusu. Ma koliko zvučalo nevjerovatno, na svijetu se mnogo više novca duguje nego što ga zaista ima.

Kreditne kartice omogućavaju plaćanje novcem koji praktično ne postoji, sa jednih bankovnih računa se na druge prenose samo brojke čije iznose povećavaju kamate štediša ili dužnika, ali kada bi bilo zatraženo da se sva sredstva koja postoje na bankovnim računima isplate vlasnicima, to ne bi bilo moguće. Slična situacija već više od deceniju postoji sa zlatom – njime se na svjetskim berzama trguje u mnogo većoj mjeri nego što ga je ikada iskopano iz rudnika, zbog čega je i došlo do oštrih cjenovnih skokova i padova. Međutim, svim robama, pa i najvrednijim lakše je naći alternativu nego onim univerzalnim sredstvom plaćanja kojim se pokušava manipulisati preko valutnih razlika. No, ako se zapitamo otkud savremenom svijetu ideja o životu na kredit, pomisao nas, iako je bankarstvo evropska srednjovjekovna tekovina upućuje upravo na SAD. Ipak, američki sistem, iako je „preživio“ nekoliko kriznih udara tek sada pokazuje sve svoje slabosti.

Svemu doprinosi način vladanja koji je više od dva vijeka ostao nepromijenjen u brojnim segmentima, bez obzira na razlike u pristupu demokrata i republikanaca. Današnja Amerika ipak primjer je kako se dugo, ali sasvim sigurno ne beskrajno može opstajati dok se zadužuje više nego što se proizvodi. Ovakav pristup gurnuo je u zabludu brojne druge mikro i makro sisteme, no današnje SAD više nijesu simbol moći, a svjetska javnost u sve manjoj neizvjesnosti dočekuje poteze predsjednika Baraka Obame, gotovo znajući da danas većina političkih odluka više nije stvar izbora, već ono što okolnosti nalažu. Sa druge strane, život u SAD potrošačima djeluje lakše nego ikada. Bezbroj savjeta, priručnika i proizvoda za bolji i lakši život dio su industrije kojoj ni najveća kriza nije ugrozila poslovanje. Uz mogućnost da ih marketinški predstave kao atraktivne, ali i neophodne, a onda i ponude po izuzetno niskoj cijeni kompanije su na ovakvim proizvodima zaradile milijarde dolara.

U vremenu u kojem se nakon pucanja balona sa nekretninama javio novi koji se bazira na cijeni nafte možda bi se moglo smatrati zabrinjavajućim to što većina Amerikanaca, na primjer, ne žali da izdvoji nekoliko desetina ili stotina dolara za krajnje beskorisni proizvod kompanije koja tvrdi da se zahvaljujući njemu živi bolje ili duže, ali ne i da plaća zdravstveno osiguranje na način na koji je to posljednja Obamina izmjena predvidjela. U vremenu smanjenih budžetskih priliva država je u potrebi za novim izvorima finansiranja, a ona se ostvaruju isključivo kroz poreze. Kada se, na primjer, poreski opterete kompanije čiji proizvodi „život čine boljim“ one zbog konkurentnosti ne smanjuju cijene, već šire ponudu, a uz pomoć bonusa za stare kupce uspijevaju da održe postojeću korisničku bazu.

Prosječan Amerikanac, razapet između vraćanja kredita i poena na loyalty karticama gubi osjećaj za prioritete – pritisnut zaradama koje se ne povećavaju i inflacijom koja raste, tek kada mu dom preplave beskorisni predmeti shvata da je promjena pristupa neophodna. To je, u stvari, ono sa čim se već duže vrijeme suočava cijela američka privreda. Ogromna sredstva potrošena su na finansiranja oblasti, poput vojnih operacija, koje su donijele neuporedivo manje koristi nego što bi ulaganje u privredu, nauku ili zdravstvo, a taj novac sada nije moguće vratiti. Rast koji se, ako ga uopšte bude, ostvari, otići će na otplatu dugova, uzimaće se krediti za otplatu reprogramiranih kredita.

Međutim, Obama i dalje zagovara otvaranje novih radnih mjesta i ulaganja u infrastrukturu, te borbu za srednju klasu koja važi za najpoželjniju grupu poreskih obveznika, jer, za razliku od siromašnih, ima sredstva, a za razliku od bogatih nema načine za izbjegavanje plaćanja. No, srednja klasa polako nestaje, dok cijeli sistem tone u nove dugove koje jedni neće moći, a drugi neće htjeti da otplaćuju.

Detroit – slika svijeta u malom

U američkom gradu Detroitu pretprošle sedmice proglašen je bankrot. Tokom prenošenja ove vijesti šokantni momenat trajao je tek toliko dok nijesu bili pomenuti razlozi zbog kojih se to dogodilo, koji, kada se sagledaju ni najmanje ne upućuju na nešto iznenađujuće. Pogoršana finanijska situacija u ovom gradu traje već decenijama, a ekonomska kriza samo je naglasila svu manjkavost sistema.

detroit-perperzonaAmerički magazin Forbes godinama unazad navodio je Detroit pri pominjanju velikog broja negativnih rekorda, naročito kada je riječ o populaciji koja tu stanuje – od visoke stope nezaposlenosti do činjenice da se od 1950. godine sa 1,8 miliona stanovika ovaj broj danas sveo na oko 700.000. Osim što se dugo pominjao kao jedan od najzagađenijih gradova na planeti, podaci koji su ovih dana postali poznati široj javnosti upućuju na zaključak o jako lošim ulovima za život – oko 40 odsto javne rasvjete je isključeno, službe hitne pomoći svedene su na svega jednu trećinu nekadašnjih kapaciteta, a na dolazak hitnih službi – medicinske, vatrogasne ili policijske, za razliku od 10 minuta koliko je optimalno vrijeme čekanja u SAD, u Detroitu se čeka cijeli sat. Oko 80.000 domova napustili su preduzetnici, umjetnici i zanatlije koji su budžetu ovoga grada mogli doprinijeti u velikoj mjeri, ali za šta nijesu postojali uslovi. Negativni faktori koji su spiralno podupirali jedni druge doveli su do nagomilvanja duga na današnjih 18 milijardi dolara koji raste po nekoliko stotina miliona godišnje i za koji u ovakvim okolnostima nema realnih izgleda da bude smanjen na nivo koji bi stanje u ovom gradu učinilo održivim.

Do sada se veoma rijetko isticao podatak da je ovaj grad pod vlašću demokrata još od 1962. godine, što su oni sa afinitetom prema republikanskom načinu vladanja odmah iskoristili kao povod za oduzimanje političkih poena lokalnim vlastima. Rezultati njihovog vladanja zaista jesu vidljivi, međutim, razlog propadanja Detroita nije u prirodi upravljanja lokalnim budžetima na način na koji to rade demokrate, već u izostanku novih pristupa problemima i novih vidika koji se smjenama političkih struktura na gradskom nivou dešavaju, a kojih u ovom gradu nije bilo pola vijeka, što se najnegativnije odražavalo na ekonomiju. No u ovoj fazi za političke promjene je kasno, a i teško je povjerovati da bi iko prihvatio odgovornost u ispravljanju tuđih grešaka, kao i problem ogromnog nagomilanog duga koji je neophodno vratiti kreditorima. U ovakvim uslovima nerealno bi bilo očekivati promjene koje bi se dogodile „preko noći“, jer su one moguće tek kada bi globalna slika počela da se mijenja.

Međutim, ostaje pitanje zašto je ostatak svijeta toliko zaintrigirala sudbina ovoga grada o kojem većina zna samo za to da je centar automobilske industrije. Odgovor je jasan – Detroit je ono u što većina gradova i država širom svijeta danas ima šansu da se pretvori. Najprostija ekonomska računica upućuje na to da sistemu u kojem se proizvodi manje od iznosa za koji se zadužuje da bi pokrio gubitke kad-tad prijeti bankrot. Većina sistema, bilo da je riječ o kompanijama, gradskim ili državnim budžetima pokazala je da zna samo da proizvodi gubitke – podaci o rastu samo su privid, jer se ostvaruju uz pomoć zaduživanja i ne otklanjaju potrebu za novim. Dodatna sličnost ovakvih subjekata sa Detroitom je u nedovoljnim ljudskim resursima koji bi obezbijedili povećanje produktivnosti, a koji odlaze da svoj talenat i znanje unovče na drugim mjestima, gdje su uslovi za rad makar malo povoljniji. Brži protok informacija zahvaljujući internetu čini i mobilnost ljudi većom, a povod za napuštanje nekog mjesta je gotovo svaki negativni signal u postojećem, odnosno pozitivan koji dolazi iz nekog drugog okruženja. Međutim, na pitanje kuda su otišli ljudi iz Detroita sasvim realan odgovor u većini slučajeva glasi – u nove detroite. A novi detroiti postoje svuda, širom planete.

Ono za šta, na primjer, danas možemo tvrditi da teško može imati perspektivu Detroita je Turska. Vijest kojom je ova zemlja nedavno zaintrigirala javnost je da je Međunarodnom monetarnom fondu vratila ukupan dug u iznosu od 52 milijarde dolara i time najavila da, za razliku od ogromne većine, neće spadati u one u kojoj rezultati rada odlaze na rješavanje problema sa prezaduženošću. Turska je jednostavno prihvatila novi ekonomski koncept znatno prije nego što su je negativni signali natjerali to, a ostvarila ga enegičnim radom, ali i dobrim procjenama. Procjene ne samo da su se odnosile na tačnu usklađenost nivoa produktivnosti i količine potrebnih sredstava, već i na zahtjeve vremena koje dolazi, a koje od svih grešaka najmanje toleriše zaduženost. Ipak, mnoge države zaduživanje vide kao prirodno, jedino moguće stanje koje počinje da liči na naviku koje se teško odreći, a stvaranje duga iz navike od njih stvara nove detroite.

Pobjeda, 29. jul 2013.

Naftni signali

Procesi na globalnom tržištu dostigli su dinamiku do nivoa u kojem više nije moguće nešto nazvati pravilom, jer čim se putanja ekonomskih kretanja prepozna i čim je na osnovu jednog pokazatelja moguće predvidjeti naredni, odnos snaga se vrlo brzo promijeni. Trendovi povećanja ili smanjenja vrijednosti valuta ili berzanske robe toliko su kratkotrajni da o povoljnom trenutku za njihovu razmjenu nerijetko odlučuju sekunde, faze rastova i padova smjenjuju se tom brzinom da vrlo često dolazi i do odstupanja od osnovnih tržišnih načela kakvo je ono da pri jačanju američkog dolara cijena nafte opada i obratno.

naftaVeć od početka ove godine više puta je zabilježen paralelan rast, kao i pad vrijednosti zelene valute i „crnog zlata“, iako važi pravilo da kada dolar gubi vrijednost, cijena nafte raste, jer se time povećava kupovna moć vlasnika ostalih valuta, što uslovljava veću tražnju. U fokusu su tokom protekle sedmice bile promjene cijene nafte koje su bile uslovljene pokazateljima sa američkog tržišta, nastavljajući da im i same budu signal, u zatvorenom krugu uzročno-posljedičnih veza.

Cijena nafte u Sjedinjenim Američkim Državama u najvećoj mjeri uslovljena je količinom rezervi, koje se smanjuju u onim periodima godine kada je sezonska eksploatacija goriva povećana, ali i rastu zahvaljujući proizvodnji iz škriljaca koja postaje sve intenzivnija. Koncetrisanjem na ovaj tip proizvodnje zaustavljen je rast cijena i omogućena privremena stabilizacija američke ekonomije upravo zato što su brojne američke kompanije ovdje vidjele prostor za zaradu. One ne samo što su povećale zaposlenost, naročito u ruralnim područjima, već su uticale da se, na principu konkurentnosti gorivo prodaje po sve nižim cijenama. Pad cijena u rivalskoj borbi rastućeg broja učesnika odvijao se sve do granice u kojoj je bavljenje ovom djelatnošću prestalo da bude ekonomski isplativo.

Nuditi bilo koji proizvod po cijeni nižoj od proizvodne direktan je put ka bankrotu, a to je upravo ono što se događa cijelom post-kapitalističkom svijetu koji je igrao po pravilima tržišta, dok bankrotirali nijesu samo oni koji su gubitke izbjegli promjenom odnosa prema korisnicima, što je uradio najveći broj banaka. Međutim, primjer proizvodnje nafte iz škriljaca jedan je od najboljih pokazatelja neodrživosti globalnih trendova koji su preslikani iz američke ekonomije, kao i signal da se jedino u ekonomiji sa primjesama socijalističkog koncepta, ali tek u onoj mjeri u kojem je ekonomija tijesno povezana sa društvenom odgovornošću u stvari i nalazi antikrizno rješenje.

Kao što je cijena nafte sada jedan od najznačajnijih signala daljih dešavanja na ekonomskoj sceni, tako bi buduća dešavanja u naftnoj industriji u dogledno vrijeme mogla uticati na izmjenu globalnog odnosa snaga i prihvatanje novog koncepta koji bi, nesumnjivo, morao umjesto profita i pravila koja se tiču konkurentnosti morao biti društveno odgovoran. Proizvodnja nafte među konkurentima usloviće ili bankrote onih koji svim silama ne budu grabili ka tržišnoj prevlasti ili kreiranje kartela ili povratak na višu tržišnu cijenu koja dalje povećava ostale troškove i šteti industrijskom sektoru.

Sva tri scenarija na poseban način štete društvu i javnim finansijama. Dakle, jedini subjekat kojem ovdje ostaje prostora za reagovanje je država na kojoj je, priznaćemo, i suviše težak zadatak da ispravi greške, ne samo one koje je pravila sadašnja i pretodna vlada, već koje su nastale kada je čovječanstvo još nespremno da napravi prve kapitalističke korake gurnuto u svijet u kojem je novac jedina vrijednost, a za koje je kažnjeno krizom, recesijom, bankrotom. Ako tada nije bilo dovoljno pokazatelja da je koncept koji se naglo uvodi neodrživ, barem danas signali postoje u gotovo svemu čime se bilo koji stanovnik planete bavi.

Preispitivanjem razloga za greške koje su se dogodile prilikom određivanja pravaca američke ekonomije pokazuju da je priroda ljudskog bića uvijek uslovljavala da ono teži ka najboljim mogućim rješenjima u okolnostima i stanju u kojem se nalazi, ali da su greške neizbježne jer se nalaze u svakoj ljudskoj odluci. Otud i zaključak da ekonomija budućnosti u prvi plan mora da stavi čovjeka, jer će bankrotstva, demonstracije i štrajkovi koji se danas, iako rasprostranjeni, nalaze samo u početnoj fazi – njihovo vrijeme će tek nastupiti i biće antiteza teoriji stalnog rasta koju ni monopolistička, ali ni konkurentska tržišta nijesu uspjela da dokažu.