Tokom posljednjih nekoliko mjeseci u zemljama članicama Evropske unije sve intenzivnije se razmatraju moguća rješenja za problem deflacije.

Koliko je zastrašenost ovom pojavom u kojoj, umjesto da dobija, sve gubi na vrijednosti uticala na Evropljane govori i to da su stavovi o deflaciji toliko oprečni da protivnike doslovno svrstavaju u grupe koje vjeruju, odnosno ne vjeruju da deflacija u EU zaista postoji.

Prema ocjeni predsjednika Evropske centralne banke Marija Dragija eurozona ipak nije zašla u deflaciju. Ovaj podatak bio je povod za uvjeravanja brojnih evropskih lidera da je pred evropskom ekonomijom faza oporavka.

Ipak, veliki broj ekonomista saglasan je da ekonomska politika članica eurozone treba da bude kontraciklična, kako bi se lakše prilagodila nižoj stopi rasta.

Jedan od mehanizama kojim bi se upravljalo monetarnom politikom u eurozoni je istovremeno i onaj koji se koristi za kontrolu inflacije.

Međutim, ovim se često potcjenjuje rizik od deflacije koji se nerijetko javlja nakon recesije.

Cijene robe široke potrošnje

Od svog osnivanja Evropska centralna banka projektuje ciljanu inflaciju robe široke potrošnje kroz harmonizovani indeks potrošačkih cijena, u cilju obezbjeđivanja njenog postojanja, ali tako da stopa bude stabilizovana na oko dva odsto.

Evropski zavod za statistiku Eurostat objavio je da je u februaru ove godine stopa inflacije u eurozoni iznosila 0,8 odsto, odnosno da je ona bila manja od jedan odsto već pet mjeseci zaredom.

Za jedan dio Evropljana ovakvi podaci predstavljaju razlog za duboku zabrinutost, iako su mišljenja oko štetnosti deflacije u eurozoni podijeljena.

Prije svega, ovdje je neophodno razgraničiti da, uzevši u obzir ciljanu stopu ECB, stopa inflacije je samo znatno niža od projektovane, bez izgleda za povećanje u skorijem periodu, računajući na stanje tokom prethodnih nekoliko mjeseci.

Međutim, ovo ne znači da je, samo zato što inflacija nije na nivou od zadovoljavajućih dva odsto, zaista došlo do deflacije. Kao ključni problem uočava se niska stopa uz koju se teško ostvaruje ciljani rast bruto domaćeg proizvoda zemalja članica eurozone.

Ipak, ovakvo stanje ne destabilizuje ekonomiju zemlje i na neki način zapravo drži situaciju pod kontrolom, računajući na nedovoljno jaku kupovnu moć građana ovih zemalja.

Kada bi proizvodi uključeni u indeks potrošačkih cijena poskupljivali, a zarade Evropljana ostajale na postojećem nivou, situacija bi bila znatno alarmantnija u odnosu na sadašnju.

Ipak, kod niske stope inflacije zabrinjava vrijeme njenog trajanja.

Period od pet uzastopnih mjeseci sa inflacijom nižom od željene onemogućava pravljenje konkretnih planova u sferi javnih finansija do faze u kojoj se mogu očekivati čak i budžetski deficiti.

Bezizlaznost iz postojećeg stanja

Problem u niskoj stopi inflacije je u njenoj bezizlaznosti – vlade zemalja eurozone će prije ili kasnije potražiti načine da nadoknade gubitke, zbog čega bi smanjivanje zarada za građane moglo predstavljati isti problem kao i visoka stopa inflacije.

Za ono što zarade moći će kupovati manje, a to je ono što niko ne želi, ali što se javlja kao posljedica mjera koje sprovode vlade nakon recesije.

Činjenica je da su strukturne reforme u većini evropskih zemalja direktno prouzrokovale recesione i deflatorne pritiske.

Tokom ovakvih aktivnosti one su pribjegavale istraživanju cjenovne konkurentnosti zbog nemogućnosti devalviranja – smanjivanju zarada zaposlenih u cilju izbjegavanja ili smanjenja budžetskog deficita, preduzimanju mjera za povećanjem investicionih aktivnosti i sličnim aktivnostima koje su dovele do kratkoročnih koristi i dugoročnih posljedica po budžete tih zemalja.

Deflatorni rizik

Danas se niska stopa inflacije javila rezultat ovakvih radnji. Da bi se razumjela veličina deflatornog rizika, potrebno je situaciju mjeriti još jednim sredstvom – deflatorom brutom domaćeg proizvoda.

On ne predstavlja ništa drugo do praćenja svih cijena koje uslovlajvaju BDP, a to su kada se cijenama robe široke potrošnje dodaju javna potrošnja, investicije, izvoz i uvoz.

Drugim riječima, ovim se u realnom vremenu mogu pratiti promjene u strukturi BDP-a.

Značaj ovakvog mjerenja promjena u ekonomiji jeste što se, za razliku od klasičnog mjerenja stope inflacije mogu uočiti i promjene cijena izvan onoga što spada pod potrošnju, čime se dobija realna slika stanja.

Interesantan je primjer Japana koji je u deflaciju ušao 1999. godine, odnosno, tada je inflacija potrošačkih cijena preuzela negativan trend.

Tek sada u toj zemlji došlo je do zajedničkog zaključka protivnika i zagovornika deflacije da je bilo neophodno u samom startu boriti se protiv ovakve pojave.

Posljedica antikriznih mjera

Razlika u odnosu na eurozonu je što je, međutim, BDP deflator u Japanu poslao zabrinjavajuće signale još u ranim devedesetim godinama prošlog vijeka, prije nego što se stanje počelo odražavati na same potrošačke cijene, zahvaljujući čemu je ipak omogućeno da ekonomija te zemlje ostane stabilna.

U eurozoni to nije slučaj, jer se negativni signali očitavaju na nečemu što je posljedica, a ne uzrok, a sve ovo se nikako ne može dogoditi iznenada.

Drugim riječima, na primjeru nemogućnosti dostaizanja očekivane stope inflacije potvrđuje se sva pogrešnost i pogubnost antikriznih mjera koje su u eurozoni sprovođene od 2009. godine.

Nepovoljna situacija u perifernim zemljama postojala je još od sredine 2008. godine, a sredstva preduzeta za borbu protiv recesije samo su usložnjavala probleme.

Iako se smatra da je Grčka najteže podnijela udare krize, ključni problemi ove vrste javili su se u Portugalu i Španiji.

Već tada BDP deflator u ovim dvijema zemljama počeo je da se kreće ka nultoj stopi, da bi kroz četiri godine skliznuo na taj nivo.

Sadašnje stanje u ovim zemljama ukazuje na potpunu neodrživost, nalažući istovremeno nova zaduživanja.

Sve dalje od ciljanog

Na nivou eurozone BDP deflator je, međutim, rastao u prosjeku za 1,3 odsto na godišnjem nivou, što je i dalje manje od ciljanih 1,9 odsto i sve dok se ne nađe na toj stopi ne postoje nikakvi izgledi za trajni oporavak eurozone, niti mogućnosti za povećanjem stope inflacije.

Ovdje, dakle, nije problem u deflaciji, već u svim njenim uzrocima, iako se evropski zvaničnici trude da ovako postave stvari.

Deflacija se ne može smatrati povodom za nova zaduživanja ako je uslovljena stanjem postojeće prezaduženosti, niti razlogom za smanjenjem zarada ako je ta mjera prethodno rezultirala padom kupovne moći.

Ipak, jedino za što u ovakvim uslovima evropski zvaničnici nastoje je da se izbore jeste da se situacija za njihovog mandata ne pogorša do nivoa u kojem će im ponestati mjera, čak i onih najmanje popularnih, čija neutemeljenost je odavno potvrđena.