Spoljnotrgovinskli suficit Njemačke razlog je zbog kojeg ta zemlja sve češće dobija kritike zvaničnog Vašingtona, ali i Brisela. U ovim dvijema svjetskim prijestonicama smatraju da su viškovi dosegli previsok nivo i da to zahtijeva korektivne akcije.

Ovakvo stanje ne odgovara ekonomiji drugih zemalja Evropske unije, kao ni SAD-u i sve više postaje razlog za preispitivanje partnerstva sa Njemačkom. Tokom posljednjih godinu dana njemački izvoz u SAD bio je dvostruko veći od uvoza, što je učinilo da raspon spoljnotrgovinske razmjene među ovim zemljama, koji je počeo da se širi prije četiri godine, počne da izaziva tenzije.

Američka strana uporna je sa optužbama da je Njemačka zloupotrijebila poziciju u Evropskoj monetarnoj uniji i da joj odsustvo sopstvene valute trenutno znači prednost, ako se uzme u obzir kretanje kursa marke prije usvajanja eura.

Za razliku od SAD, čija valuta mora da slabi da bi izvoz rastao, Njemačka je pošteđena tih briga, a eventualni negativni uticaji spoljne trgovine na euro prelivaju se na sve članice eurozone.

Krajem prošle godine Evropska komisija upozorila je Njemačku da bi se mogla suočiti sa određenom vrstom sankcija ukoliko ne preduzme mjere koje će dovesti do povećanja domaće potrošnje ili do odvikavanja svoje privrede od pretjeranog oslanjanja na strana tržišta koja služe za zbrinjavanje svih nastalih viškova.

Da bi se govorilo o njemačkom suficitu, neophodno je utvrditi čime je zapravo prouzrokovan. Posmatrajući odnos Vašingtona i Brisela stekao bi se utisak da Njemačka prisiljava druge zemlje da kupuju njene proizvode. Takvo nešto je daleko ne samo od istinitog, već i od mogućeg.

Doslovno, ne postoji situacija, niti interes bilo kojeg subjekta koji bi mogao prisiljavati zemlje širom svijeta da uvoze robu iz Njemačke, pa ni ona sama. Posmatrajući preplavljenost svjetskog tržišta kineskim proizvodima može se doći samo do zaključka da ih druge zemlje uvoze zbog cijene. A ako je cijena komparativna prednost za kinesku robu, u njemačkom slučaju presuđuje kvalitet.

Njemački proizvodi su traženi, pritom ocijenjeni kao znatno kvalitetniji da ni jednog drugog Evropljanina, niti Amerikanca neće staviti pred dilemu da li njihovom kupovinom remeti spoljnotrgovinski balans svoje države. Ono što dobijaju za izdvojeni novac dovoljno je da ih poštedi suvišnog razmišljanja o stvarima za koje su plaćene da brinu njihove vlade.

Ako se preciznije sagledaju stvari, uviđa se da je korijen samog problema izvan njemačkih granica, odnosno u deficitima drugih zemalja. Tačnije, bez obzira na razvijenost brojnih industrija, proizvodi mnogih zemalja jednostavno nijesu traženi širom svijeta poput njemačkih, ponajmanje u Njemačkoj koja nema potrebu za njihovim uvozom.

Stoga je nejasno na šta se tačno odnosi zahtjev Vašingtona i Brisela i šta uopšte Njemačka može da uradi kako bi im njen spoljnotrgovinski suficit manje smetao, jer ovdje nije riječ o nanošenju štete, već o jednostavnoj želji za neprirodnim postizanjem balansa. Ideja o povećanju domaće tražnje ostvariva je kroz povećanje zarada, međutim, njemačke plate već jesu velike, što znači da se efekat time ne postiže.

Ako bi novo povećanje zarada dalje vodilo ka rastu proizvodnih troškova, a ono uslovilo njihovo poskupljenje, visoka cijena ipak ne bi u potpunosti eliminisala razlike u spoljnotrgovinskoj razmjeni, jer se kupci uvoznih njemačkih proizvoda uglavnom najmanje obaziru na cijenu.

Zemlje kojima njemački izvoz najviše smeta su SAD i Francuska. Njihovi proizvodi sličnog kvaliteta u cjenovnom su rangu njemačkih, no kada bi njemačka roba poskupila, njihova ne bi postala alternativa kupcima, koji bi se, u tom slučaju, odlučivali za, na primjer, špansku, češku i, svakako, kinesku robu.

A ukoliko EK bude uporna u zahtjevu, prirodan odnos cijene i kvaliteta, makar na tlu EU biće manje bitan od vještačke evropske solidarnosti.