Kada poremećaji na ekonomskom planu prouzrokuju neodrživo stanje u jednom društvu, bez razmišljanja se poseže za političkim sredstvima, za pronalaženjem novog rješenja, ali kada bi određeni politički potezi mogli negativno uticati na ekonomiju, njihovo povlačenje ne događa se toliko ishitreno.

Ovaj odnos posebno je izražen na međunarodnom planu, a dešavanja iz prethodne sedmice primjer su koliko se nije jednostavno odlučiti za primjenu onih mjera koje, suprotno postavljene, djeluju kao sredstvo za postizanje političkog cilja. Zapadne zemlje pokazale su da, ma koliko se protivili potezima Rusije i dalje nijesu spremne da joj nametnu ekonomske sankcije.

Njemačka kancelarka Angela Merkel nedavno je ocijenila da odnosi dviju suprotstavljenih strana još nijesu u fazi u kojoj nije realno očekivati da se na političkom planu prevaziđe postojeća kriza. Svakako, ovdje nije riječ o želji da se sačuvaju koliko-toliko podnošljivi diplomatski odnosi, već da se sopstvenim pokušajem nanošenja štete drugom u stvari ne nametne šteta sebi.

Zapadne zemlje ovdje nemaju izbora – svaki oblik ekonomskih sankcija nametnut Rusiji u stvari bi im se mogao vratiti kao bumerang. U vremenu kada su tržišta nestabilna i kada je borba za svakog kupca teža nego ikada u posljednje četiri decenije, uskraćivati sebe za tako veliko tržište u diplomatskoj utakmici ravno je autogolu.

Poruke koje se mogu poslati prekidom ekonomske saradnje zemalja Evropske unije sa Rusijom doslovno znače – zabranjeno vam je da kupujete naše proizvode i zabranjeno je da vam činimo ustupke u trgovini gasom. Sa druge strane, stanje u ruskoj ekonomiji daleko je od idealnog.

Slabljenje kursa nacionalne valute, sve veći odliv kapitala iz zemlje i ostvarivanje stope rasta niže od procijenjene samo su neki od pokazatelja da postoje potrebe za snažnim ekonomskim reformama.

Kreditni aranžman Ukrajine i Međunarodnog monetarnog fonda dodatni je razlog za povećanje stepena zabrinutosti Moskve, jer ostaje sve manje mogućnosti za uslovljavanja i činjenje ustupaka.

Ipak, posljedice njenog slabljenja jednako osjećaju i njeni spoljnotrgovinski partneri, kako kroz očekivani pad kupovne moći njenih građana, tako i kroz mogućnost poskupljenja proizvoda koje izvozi, kako bi se pokrili gubici.

Podizanje cijene gasa jedan je od primjera, iako se ovoga puta desio drugim povodom. Takođe, svako slabljenje njenih odnosa sa Zapadom utiče na jačanje trgovinskih veza sa drugim BRICS zemljama – Brazilom, Indijom, Kinom i Južnoafričkom Republikom.

Njihova međusobna intenzivna saradnja mogla bi gotovo u potpunosti staviti zapadno tržište u drugi plan na globalnoj ekonomskoj sceni do te mjere da svaka prijetnja ekonomskim sankcijama zvuči kao predaja i dobrovoljni izlazak iz igre. Svaki takav potez Zapada predstavlja isključivo odricanje od postojećih privilegija, baš kao što bi to izazvale i mjere kojima bi Rusija uzvratila.

Reakcije na pooštravanje sankcija u ruskoj javnosti nijesu bile povod za zastrašivanje, već za njihovo obesmišljavanje, poređenjem sa nastojanjima da nekoga uskratite za uslugu koju mu možete dobro naplatiti.

Tako je grupa ruskih građana, nakon najave Vašingtona da će pooštriti sankcije prema Rusiji pokrenula kampanju na sajtu oursanctions.ru, navođenjem primjera kakvim bi im se sve naizgled strogim, a zapravo besmislenim sankcijama moglo uzvratiti na ovu odluku.

Ilustrativno prikazujući kako bi sve odbili da izađu u susret američkoj administraciji, autori ovih poruka ukazali su da cilj takvih mjera šteti isključivo onima koji ih izriču, svodeći ih na primjer ugostitelja koji ne želi da američkog predsjednika usluže votkom koju bi on svakako platio.

Naizgled bezazleni humor u stvari odražava i te kako snažnu poruku. Prije svega, Rusija kao jedan od ključnih međunarodnih vlasnika američkih državnih obveznica njihovim povlačenjem mogla bi izazvati novu finansijsku krizu u Sjedinjenim Američkim Državama koju ni jedan mehanizam Federalnih rezervi ne bi mogao stabilizovati tokom najmanje narednih nekoliko godina.

Otud i interes da se sve i dalje drži u sferi politike. Za razliku od zemalja EU koje, jedna po jedna, odustaju od namjere za ekonomskim mjerama, budući da bi u takvim okolnostima bio prekinut lanac poslovanja hiljadama njihovih kompanija, gdje je udarac na njihove budžete posredan, a alternative ipak moguće, za SAD ovo predstavlja direktan udarac na javni sektor koji se prošle jeseni tek izvukao iz budžetske blokade i koji prolazi kroz brojne reforme što ga čine dodatno ranjivijim.

Zato, može se očekivati još mnogo nesuglasica, korišćenje prava na veto, crnih lista i slabljenja diplomatskih odnosa, još mnogo susreta Džona Kerija i Sergeja Lavrova, ali prekid ekonomskih odnosa dogodiće se tek onda kada jedna od strana bude u potpunosti sigurna da je pronašla alternativu kojom će pokriti sve ono što ovim neslavnim potezom gubi.