Izjava predsjednika Evropskog savjeta Hermana van Rompeja da je bankarskoj tajni odzvonilo, tek nakon što su Austrija i Luksemburg odlučili da konačno prihvate zahtjev automatske razmjene informacija o računima korisnika koji nijesu njihovi državljani sa vlastima njihovih zemalja otvorila je niz debata o ispravnosti odluka ovih dviju država.

Sve ovo događa se neposredno nakon rasprava o privatnosti korisničkih podataka u virtuelnom svijetu, optužbi između odbjeglog obavještajca Edvarda Snoudena i NSA, kompanija Google, Apple, vlada zapadnih zemalja i svih umiješanih subjekata, koje su uzdrmali svijet objelodanjivanjem informacija o praćenju komunikacije.

Ukidanjem bankarske tajne već tako umanjena privatnost, koja je obilježje savremenog života, nesumnjivo počinje da se preliva i na bankarski sistem, a stavovi o ovom pitanju još jednom su duboko podijelili Evropu.

Bankarska tajna je u austrijskim i luksemburškim bankama postojala decenijama, a ukinuta je pod pritiskom OECD i evropskih instutucija koje na svim nivoima insistiraju na maksimalnoj transparentnosti, pa su nakon ove odluke sve EU članice uskladile principe.

Iako je ključni razlog ukidanje bankarske tajne u sferi borbe sa organizovanim kriminalom i pranjem novca, riječ je o mehanizmu koji je ključni za očuvanje integriteta klijenata, te praksi koja proizilazi iz ugovornog prava, jednako važne koliko i medicinska povjerljivost, a koji je star gotovo koliko i samo bankarstvo.

Ono što nakon ove odluke ostaje nejasno jesu konkretne prednosti ukidanja bankarske tajne u odnosu na gubitke koje države članice imaju od nje same, odnosno izostaje računica po kojoj se vidi koliko su troškovi principa tajnosti veći od kapitala koji se, zahvaljujući ovom pristupu slije u banke, odnosno zemlje u kojima posluju.

Sam pristup je, međutim, prilično tipičan za evropske institucije, koje u većini slučajeva insistiraju na visokim ciljevima, ispuštajući konkretnu analizu troškova i koristi koja bi pokazala da je sama ideja bila opravdana prije njenog prihvatanja.

Veliki dio laičke javnosti nesumnjivo podržava ovu ideju, ne samo zbog toga što im je narušen standard usljed neopreznog donošenja odluka u ličnim finansijama, već i zato što je danas u krizom pogođenoj EU vrlo ubjedljivo za ključne probleme optuživati velike privatne banke.

Stručna javnost, međutim, pokušava da procijeni gubitke kojima će im ovakva odluka donijeti. Većina bankarskih ugovora bazira se na zaštiti imovinskih prava, no evropske institucije kao da to zanemaruju, baš kao i ideju o povjerenju između pojedinca i institucije.

Sa druge strane, EU je konačno došla do klimavog kompromisa o formiranju bankarske unije, kojom će se sredstva povjerilaca štititi u slučajevima likvidacije banaka.

Sama ideja osporavana je gotovo dvije godine, ali je, kako bi se građanima EU predočilo da evropske institucije brinu o njihovim pravima, u susret izborima za Evropski parlament tek nekako sklepano prelazno rješenje.

Do izbora za EP ostalo je manje od mjesec dana, a Brisel strahuje od male izlaznosti, odnosno, nezainteresovanosti Evropljana da nešto mijenjaju na višem nivou, svjesni da ni političke promjene u sopstvenim zemljama nijesu doprinijele napretku.

Ukidanje bankarske tajne samo je jedan od načina za gubitak davno poljuljanog povjerenja u institucije. Povjerenje, međutim, nije ono što je moguće uspostaviti zakonom ili uredbom, već što proizilazi iz interakcije pojedinca i institucije, a za većinu kojih je presudna tajnost.

Institucije EU problem tajnosti nijesu uviđale dok su deficiti bili niski i dok su poreske osnovice omogućavale nesmetano vođenje poreske politike na način koji su same birale. No, čim su deficiti povećani, počelo se drugim očima gledati svaki manjak, čak i onaj koji je njihovim radom direktno uslovljen.

Ipak, ono što će se ovakvom politikom EU umanjiti svakako nijesu ni deficit, ni minusi, već povjerenje, a zatim lančano – štednja i priliv kapitala.