Posmatrajući prinose na obveznice zemalja članica eurozone mogu se uvidjeti odstupanja od ključnih ekonomskih principa. Osnovna ekonomska pravila – da u slučaju ogromne ponude cijene padaju, da, ako se želi veći povrat na investiciju treba više rizikovati pri ulaganju i da se, ako se troši više, uštedi manje, na ovom primjeru pokazuju izuzetke.

Uprkos činjenici da je rast javnog duga u nekim zemljama ulaganja učinio rizičnijim, povrat na investicije je smanjen. Istovremeno, prinosi na desetogodišnje državne obveznice PIGS zemalja tokom protekle tri godine dostizali su vrhunac – od po sedam odsto u Italiji i Španiji, 15 odsto u Portugalu, do 36 odsto u Grčkoj.

Situacija je sada izmijenjena, prinosi su dvostruko niži u Italiji i Španiji, u Portugalu čak tri puta, skliznuvši na pet odsto, dok u Grčkoj iznose 7,5 odsto. Sa druge strane, prinosi na njemačke obveznice tokom istog perioda uvećani su sa 1,2 na 2,1 odsto.

Obveznice, osmišljene, između ostalog, i kao jedan od načina izlaska PIGS zemalja iz krize tome zapravo nijesu doprinijele. Prije svega, prinosi su naglo pali čim je nivo javnog duga ovih zemalja uvećan. Primjera radi, odnos javnog duga u odnosu na bruto domaći proizvod u Italiji iznosio je 120 odsto kada su izdate obveznice, dok je sada uvećan na više od 130 odsto BDP-a.

Stoga, ako povećanje javnog duga u odsnou na BDP čini jedan sistem rizičnijim za ulaganja, prinosi na italijanske državne obveznice mogli su samo rasti, što se, međutim, nije dogodilo.

Takođe, sam odnos prethodnih i ranijih stopa prinosa koji je doveo do neznatne razlike između, na primjer, španskih obveznica 3,5 odsto naspram njemačkih 2,1 govori da u situacijama potpuno različitih nivoa rizika dolazi do izjednačavanja nečega što bi njime trebalo da bude uslovljeno.

Ovakav odnos može se pravdati samo ako se ustanove dometi Evropske centralne banke u rješavanju problema. Naime, sa kapacitetima kojima raspolaže ECB je u stanju da iz krize izvlači jednu Grčku čiji je javni dug nastajao gotovo pravolinijski i gdje intervencije doprinose privremenoj stabilizaciji.

Sa Italijom ovo nije slučaj, jer, čak i kada bi ECB imala mehanizam za spašavanje italijanske ekonomije, to ne bi bilo učinjeno, pri čemu razlozi za to nijesu ni tehničke prirode, niti jer takvi potezi izlaze iz okvira legalnog i legitimnog, već su u sadašnjim prilikama na političkoj sceni gotovo nezamislivi.

Grčka ima specifične probleme, budući da je riječ o ekonomiji koja je smanjujući potrošnju u stvari smanjila spostvenu imovinu, a time i vjerovatnoću da ostvari bilo kakav značajniji rast tokom narednih nekoliko godina.

Sa svakim novim krugom pozajmica vjerovatnoća za oporavak se dodatno smanjuje. Ipak, ECB interveniše u odsustvu ideološkog sukoba, ali i u cilju dokazivanja svojih mogućnosti, čime učvršćuje poziciju na globalnoj sceni – ona spašava, kreditira i čuva eurozonu od kraha, čime se u svjetskoj ekonomiji po težini donešenih odluka svrstava tik uz Međunarodni monetarni fond i Svjetsku banku.

U slučaju drugih zemalja odsustvo intervencije pravda brojkama – onim koje u tabelama izgledaju ljepše od grčkih. Ako bi kao parametar uzela potrošnja u odnosu na neto investicije, a koji je i jedan od boljih pokazatelja da li jednoj državi prijeti bankrot, Italija bi bila na vrhu liste onih kojima je zaista potrebna pomoć.

Ta zemlja takođe ima problem i sa konstantnim pogoršanjima kreditnog rejtinga, toliko da Španija pored nje djeluje daleko od krizom pogođene ekonomije, no, u prilikama kada i dođe do njihovog poređenja, španski problemi – nezaposlenost i nesprovođenje reformi, za ECB postaju centralna tema.

Finansijska tržišta ovo posebno potvrđuju, zbog čega odnosi investitora, ali i prinosi na ulaganja izgledaju kao da je Italija daleko od rizične zemlje, uz opasnost da će tačnost ove procjene ECB krenuti da preispituje tek kada bude prekasno.