Jak euro od početka ove godine sve više zabrinjava evropske preduzetnike, dok upozorenja Evropskoj centralnoj banci stižu sa brojnih adresa. Kurs od oko 1,37 američkih dolara mnogi privredni subjekti ocjenjuju izuzetno štetnim i rizičnim ukoliko se bude zadržao još neko vrijeme.

Ovakvo stanje, međutim, podupiru oni subjekti kojima je jaka valuta garant ekonomske stabilnosti, a u sedamnaestočlanoj eurozoni to su isključivo Njemačka i Francuska. U pretkriznom vremenu ove dvije zemlje imale su relativno nizak rast, njemački u prosjeku 1,4 odsto, a francuski oko dva odsto, koji je pratila relativno niska inflacija. Takođe, prije izbijanja krize rast u Španiji iznosio je 3,4 odsto, a inflacija u prosjeku 3,2 odsto. U slučaju jakih zemalja sa nižom stopom rasta politika ECB u velikoj mjeri uslovila je da ne dođe do krahova, dok prema onima koje je kriza najviše pogodila u vremenu prije nje, kada je bilo prostora za regulaciju jednostavno nije reagovala.

Odnos ECB prema pojedinačnim korisnicama zajedničke evropske valute jedan je od ključnih argumenata za napuštanje eura čijih zagovornika je u posljednje vrijeme sve više. Iako je povratak na nacionalne valute danas gotovo neizvodljiv, prije svega jer ključni donosioci odluka nikada neće razmišljati u pravcu suprotnom od njemačkih i francuskih interesa, ideja o napuštanju eura mogla bi poslužiti kao signal centralnoj evropskoj finansijskoj instituciji da promijeni pristup prema sadašnjim problemima.

Dok Francuska i Njemačka kamufliraju ovaj problem nesuglasicama oko euroobveznica i bankarske unije, kao da su to dva ključna pitanja od kojih zavisi održivost evropskih finansija, problem različitih ciljeva na čijem ujednačavanju ECB kao da ni ne insistira ostaje daleko po strani. Veću korist od kompromisa sadašnjih neistomišljenika, dviju vodećih članica EU sada bi ipak donijela konkurentska devalvacija kojom bi se povećala eksterna tražnja, a sa njom i priliv novca u države članice.

Međutim, dok se zalažu za štednju u drugim zemljama, Njemačka i Francuska ključne su protivnice značajnijeg obaranja cijena i smanjenja plata u mjeri u kojoj bi ono prouzrokovalo socijalne tenzije među njihovim građanima, no ove mjere koriste kao sasvim opravdane kada treba rješavati probleme onih članica čija inflacija već jeste gotovo na minimumu i gdje su plate niže nego prije izbijanja krize.

Ekonomska strategija prema ciljevima ECB postoji i načelno makar pokušavaju da je se pridržavaju sve članice eurozone, no krajnji ishod takvih aktivnosti su potezi Španije koji kontriraju svakoj inicijativi koja potekne iz Francuske, dok sa druge strane izgleda da ideje koje stižu iz Njemačke onemogućavaju bilo kakav oporavak svih drugih zemalja. Stoga se i jačanje jedinstvene evropske valute čini kao prepreka najvećem dijelu zemalja, jer ne proizilazi iz ekonomskog rasta, niti povlačenja kapitala iz trećih zemalja, već ih onemogućava.

Ipak, rast eura prema dolaru, makar formalno potvrđuje ispravnost monetarne politike ECB, čije kamatne stope su, iako niske, i dalje više nego u SAD, dok je inflacija među najnižima u svijetu. Čak i minimalne razlike u ovim parametrima mogu doprinijeti generisanju značajnih sredstava kada se ona pozajmljuju u dolarima ili koja dolaze od investitora čiji kapital dalje cirkuliše kroz evropske banke. Ovakvim subjektima rast eura najviše odgovara, dok sa druge strane ekonomski najjače članice imaju korist od niskih uvoznih cijena, zanemarujući to što troškovi pri izvozu najčešće premašuju ove koristi, jer se njihovi negativni efekti uglavnom prelivaju na periferne zemlje. Ovo je i razlog zbog kojeg, za razliku od SAD, u EU postoji izuzetno mala vjerovatnoća da bi se mogla uvesti nulta kamatna stopa.

Osim toga, bez obzira na heterogenost ekonomskih stanja zemalja članica i njihovu pojedinačnu ili ukupnu zaduženost, eurozona sama uopšte nema dug. Sa druge strane, ona kao poseban pravni subjekt ima mogućnost da se zaduži ili da prikuplja sredstva kroz euroobveznice, no to je karta na koju bi ECB mogla igrati tek na samom kraju, a kraj ovakvog vođenja monetarne politike mogao bi uslijediti tek onda kada Njemačka i Francuska u potpunosti odbiju usaglašavanje oko dva ključna pitanja, za šta postoji još manja vjerovatnoća, dok god nezaposlenost i deflacija u zemljama na jugu Evrope prolongiraju neizvjesnost i njihovu vodeću ulogu. A do tada javni dug već sada najzaduženijih zemalja mogao bi se povećati do njihove krajnje neodrživosti.