PARIZ – Osvrnemo li se na umjetničku scenu današnjice i sve što bi umjetnošću trebalo da se zove, vrlo lako možemo zaključiti da većina onoga što se piše, snima, izvodi ili postavlja ima za cilj samo da autoru donese zaradu.
Ovakav odnos umjetničkog djela i poslovnog rezultata iz nekog razloga sagledavamo samo u kontekstu vremena u kojem živimo, uglavnom nesvjesni stanja kakvo je postojalo čak i hiljadama godina prije nas.
Zavaravaju nas svakako istinite priče o tvorcima nekih od najpoznatijih umjetničkih djela koji su umrli u potpunom siromaštvu, iako su takve sudbine bile izuzeci, ne pravilo, ali su zbog stvorene vrijednosti u svjetskom pamćenju ostali kao izrazito upečatljivi primjeri.
Manje poznati detalji
Francuska novinarka i publicistkinja Žudit Benamo-Ue istraživala je u knjizi „Les artistes ont toujours aimé l’argent“ (Umjetnici su oduvijek voljeli novac) odnos umjetnosti i novca kroz istoriju i otkrila detalje koje smo možda naslućivali, ali koje vjerovatno nikada nijesmo posmatrali u cjelini i kao zajedničku karakteristiku onih koji su ispisivali stranice istorije umjetnosti.
Žudit Benamo-Ue u svom djelu veliku pažnju posvećuje slikarima i njihovoj želji za samopromocijom koja bi se, da je ne prate talenat i ono što iz njega nastaje u nekim slučajevima mogla smatrati i patološkom, ali se, motivisana novcem pretvara u ono što savremeni svijet naziva marketinškom kampanjom.
Namjera autora nikako ne može biti shvaćena kao želja da se ospori talenat i umjetnička vrijednost nečijeg rada, već da se vrati često zaboravljanim i zanemarivanim detaljima iz njihovih biografija, kako bi se bolje razumio njihov uticaj na tržište umjetnosti toga vremena.
Načinom na koji su rađeni životni prikazi trinaest umjetnika pokazuju suštinsku težnju za borbom za većim i boljim, koja je kod umjetnika posebno naglašena.
Ova knjiga sa podnaslovom „Od Albrehta Direra do Damiena Hirsta“ na vrlo informativan način bavi se pogledom na neka od najvećih imena u istoriji imjetnosti, poredeći način prodaje njihovih slika sa prodajom šećera ili soli u trgovinama tog vremena.
Autorka je njihov odnos prema umjetnosti kao i prema svakom biznisu potkrijepila brojnim argumentima, istorijskim činjenicama i svjedočanstvima, doslovno ne ostavljajući prostor za sumnju. Primjeri Salvadora Dalija i Fransisa Pikabije nijesu previše obrađivani, budući da su nazvani suviše „očiglednim“ primjerima povezanosti želje za novcem i stvaranja.
Cijena i vrijednost
Odnos umjetnosti i novca je gotovo jednak odnosu vrijednosti i cijene. Jedno ne mora nužno da proizilazi iz drugog, ali logika nalaže na upravo proporcionalan odnos veličina kada prvo uslovljava drugo.
Prvak samopromocije bilo je njemački renesansni slikar Albreht Direr. Svoj potpis, stilizovana slova „A“ i „D“ volio je da ugravira gdje god je to bilo moguće.
Obimne prepiske koje su pronađene nakon smrti Pitera Pola Rubensa sa rimskim vlastima svjedoče o njegovoj želji za radom koju su diktirale naknade koje je za svoja djela dobijao. Kada je 1607. godine završio sa oslikavanjem radova u crkvi Chiesa Nuova u Rimu, a slika predviđena za oltar nije davala željeni efekat zbog lošeg prelamanja svjetlosti, morao je ponoviti svoj rad. Prvi primjerak kasnije je pokušavao da proda Vojvodi od Mantove, uvjeravajući ga da je bio toliko presrećan zbog rada i da ga je oduševljenje natjeralo da taj rad ponovi.
Stratezi, uzvoznici…
Posebnu taktiku kada je odnos prema kupcima umjetničkih djela imao je Ticijan Večeli. Laskao je ljudima oko sebe slikajući ih na svojim platnima mnogo ljepšim nego što su to zaista bili, a njihovo oduševljenje osiguravalo mu je stalne kupce. Zahtjeva bogatih plemića koji su željeli da upravo njihov uljepšani lik krasi raskošne odaje na Ticijanovu sreću uvijek je bilo.
Ako je Ticijan, poslovnim jezikom rečeno, bio marketinški mag, slikar Đovani Antonio Kanal, poznatiji kao Kanaleto bio je pravi primjer stratega za izvoz. Zahvaljujući podršci mecene, britanskog biznismena, njegove slike sa motivima Venecije preplavljivale su Englesku. Koristeći posebne tehnike i efekte koje su omogućavale multipliciranje njegovih radova, raskošni život venecijanskih plemića, panorame i kanali krasili su zidove engleske elite.
Slikar Rene Margit najveću zaradu ostvario je neprestanim kopiranjem sopstvenih radova. Uvidjevši da se publici neki od njih posebno dopadaju, nastavio je da kopira motive, pretvorivši ih u sopstveni izraz, iako su u stvari bili svedeni samo na ponavljanje.
Naslanjajući se pričom dalje na pisca Harukija Murakamija čiji višemilionski tiraži knjiga preplavljuju planetu pravom umjetnošću pisane riječi, kao i, zvanično, najskupljeg umjetnika današnjice Damiena Hirsta autorka je prikazala koliko su vrhunski umjetnici idealni uzori za poslovne modele.
Poistovjetivši sebe sa svojim radom i dajući mu lični pečat, te promovišući sebe na sve prikladne načine, uspjeh, a zatim i zarada dolaze kao prirodan rezultat.
Šokantno otkriće kojim na kraju nijesmo iznenađeni
Neki će prestati da stvaraju onda kada shvate da imaju dovoljno, ako je tu granicu ikada iko postavio sebi, mada bi u ovom slučaju svaka granica umjetnost činila diskutabilnom. Neki će čak i kada postanu jako bogati nastaviti da stvaraju da bi imali više.Poruka koju nosi knjiga čiji već sam naslov otkriva pomalo šokantno saznanje o umjetnicima dijelom je sadržana u jednom citatu američkog književnika Henrija Milera koji glasi „Najbolji način da ubijete umjetnika je da mu date sve što mu je potrebno“. Sam smisao stvaranja sveden je na želju da se ima, posjeduje.
Ipak, umjetnik se ne zaustavlja na duhovnom do ostvarenja materijalnog cilja, sve i kada je njihova distanca izrazito velika ili kada suštinu njegovog stvaranja čini podsjećanje na tu udaljenost.
Poruka, ohrabrivanje i motivi za poslovni svijet
Stoga, poslovnom čovjeku današnjice ne ostaje potreba da luta u potrazi za svojim uzorima, strategijama i načinima za postizanju uspjeha, ma koliko se ono suštinski razlikovalo od umjetnosti.
Ako je umjetnost biznis, onda je i biznis sam po sebi umjetnost i kao takav, upravo velika imena iz tog svijeta mogu poslužiti kao primjer.