Posljednja decenija prošlog vijeka, poznata i kao „izgubljena decenija“ bila je pogubna po japansku ekonomiju − javila se kao rezultat bezuspješne primjene kejnzijanskog ekonomskog modela, a praćena je izrazito slabim rastom bruto domaćeg proizvoda i povećanjem stope nezaposlenosti. Sve ovo uslijedilo je nakon što je sredinom osamdesetih godina znatno povećan broj stranih investicija zahvaljujući kojima je japanski jen znatno ojačao. Kao odgovor na ovu situaciju Centralna banka Japana sprovodila je inflatornu monetarnu politiku kako bi izazvala povećanje količine raspoloživog novca namjernim izazivanjem deprecijacije.

Pad vrijednosti japanske valute uslovio je niže kamatne stope i ohrabrio i privredu i građane na zaduživanje, ali i ekspanziju sektora sa nekretninama. Međutim, kada su na rastuću inflaciju koja se javila kao rezultat ovih trendova reagovale monetarne vlasti povećanjem kamatnih stopa balon sa nekretninama se rasprsnuo i ekonomija Japana pala je u tešku recesiju, došlo je do ogromnog pada potrošnje i smanjenja investiranja na tržištu kapitala, jer je sav novac bio usmjeren na otplatu dugova.

U cilju izbjegavanja pogubnog scenarija, država je krenula sa ubrizgavanjem finansijskih sredstava u ekonomiju, držanjem nulte kamatne stope i naglim povećanjem javne potrošnje. Primjena Kejnsovog modela uslovila je rast deficita i ogromno povećanje javnog duga koje je prelazilo stoprocentni iznos BDP-a, dok su kompanije postajale toliko zadužene da nijesu mogle reinvestirati profit, već ga potrošiti na otplatu dugova. Nedostatak inovacija i novih ideja dodatno je podupirao rastući trend starenja populacije.

Situacija je naizgled počela da se mijenja u novembru prošle godine kada je došlo do naglog pada jena u odnosu na američki dolar. Već u prvom kvartalu ove godine rast BDP-a uvećan je za 3,5 odsto, a zahvaljujući slabljenju valute došlo je do značajnog povećanja izvoza, kao i potrošnje. Ovakvi rezultati javili su se nakon mjera koje je sproveo novoizabrani premijer Šinzo Abe, po kojem je ovakav pristup nazvan abenomija. Abenomiju mnogi smatraju jedinim pristupom koji se u posljednje vrijeme javio u nekoj od krizom teško pogođenih ekonomija, a koji je dao razultate i razmatraju mogućnost njene primjene na Sjedinjene Američke Države i zemlje eurozone.

Ono što je, međutim, bio prateći efekat ovih mjera koje su rezultirale povećanjem BDP-a jeste očekivanje inflatornog rasta nakon što je snižena kamata na japanske državne obveznice. Zbog toga je njihova kupovina povećana u nadi da će biti ostvaren i profit, međutim, usljed izostanka inflacije to se nije dogodilo.

Abe je zapravo uspio da uvjeri javnost da će efekti ovih mjera biti vidljivi na duži rok, pa su privrednici sa optimizmom krenuli u nove poslovne rizike, čiji će rezultati, kao i ispravnost odluka biti vidljivi tek za nekoliko godina, budući da je sada još uvijek sve u povoju. Ono na čemu se temelji abenomija su očekivanja da će se inflacija ubrzati nakon obaranja vrijednosti jena kojim se pojačava izvoz i podiže cijena uvezene robe. Ipak, sa rastom inflacije očekuje se i pritisak na tržištu rada, jer će zaposleni očekivati veće zarade, što će povećati troškove poslovanja kompanija i učiniti da one manje konkurentne izgube tržišnu bitku. Takođe, kada se okonča program državne potrošnje doći će i do pada tražnje, a prezaduženost koja je alarmantna u Japanu mogla bi dodatno porasti, što bi ekonomiju ove zemlje moglo činiti manje spremnom da se promjenom vrijednosti valute odupire globalnoj krizi. Budući da se i demografski trend ne mijenja, kao i da nema izgleda za skoro podmlađivanje stanovništva, pritisak na javne finansije, ali i bankarski sektor samo će rasti.

Ako se uzmu u obzir ovakve očekivane posljedice, pitanje je zbog čega se uopšte ovakav model razmatra kao pozitivan i analizira njegova primjenjivost na druge ekonomije. Razlog je, međutim, u ustajalosti i konstantnom pogoršanju stanja, ali i rastućem pesimizmu. Abe je makar uspio da podstakne optimizam koji je u zapadnim zemljama potpuno iščezao, no on će trajati tek do onog momenta kada se pokaže da su samo potrošena državna sredstva iz kojih se nije stvorilo ništa novo. Jedini način da abenomija dâ željene rezultate jeste da je prati rast inovativnosti. Ovo je, dakle, primjenjivo i na bilo koji sistem koji kao impuls koristi ubrizgavanje državnog kapitala, a čiji opstanak zavisi od toga da li je u stanju da se, kad se opredijeljena sredstva potroše, dalje samostalno funkcioniše nudeći nešto novo.

Stoga je i razlog zbog kojih se druge zemlje ne odlučuju na primjenu ovakvog sistema svjesnost činjenice da, na primjer, u krizom iscrpljenoj eurozoni nema realnih izgleda da se inovativnošću nadoknade gubici. Ipak, nespremnost na rizik veći je garant da rezultata neće biti uopšte, dok njegovo prihvatanje šanse za neuspjeh smanjuje na pola.

O ekonomskoj krizi se danas, skoro pet godina nakon njenog izbijanja, naročito kada je riječ o stanju u evropskim zemljama govori tako da većina onih do kojih ove informacije dopiru nemaju najjasniju sliku o tome da li je ona završena, da li je uslijedio novi i ko zna koji po redu krizni talas ili je svaki signal oporavka u stvari zatišje pred novu buru.

Kontradiktornost poruka koje stižu sa vrha evropskih i svjetskih finansijskih institucija – jednih koji tvrde da je situacija pod kontrolom i drugih koji smanjuju procjene rasta odvraća fokus sa potrage za rješenjima. Sa druge strane, uočljiv je još jedan fenomen – ma koliko se razlikovale procjene i očekivanja, političke lidere evropskih zemalja, bez obzira na orijentaciju karakteriše uvjerenost u ono što su u stvari najveći ekonomski mitovi i to upravo na poljima koja su ključna za razumijevanje problema i borbu protiv krize.

Prije svega, većina evropskih zvaničnika odnosom prema krizi pokazala je da smatra da se ona pojavila kao posljedica nedovoljne tražnje na tržištima. Ovo svakako jeste jedan od faktora koji destabilizuje tržišne tokove, ali nikako ključni preduslov za nastanak krize, naročito ne dok se ne govori o tome koliko se svjesno pokušava sakriti ono što je dugi niz godina na početku ovog milenijuma rađeno – kreiranje prezaduženosti privatnog sektora čije su se posljedice odrazile na javni. A kako uvijek biva kada se krene od pogrešne premise, tako se i rješenje koje se pokušava postići pokaže kao pogrešno, pa otud i vjerovanje, da bi, kada je nedostatak tražnje u pitanju samo njen globalni rast mogao spriječiti da zemlje dođu u stanje recesije, depresije ili potpunog bankrota.

Budući da je zbog dinamike oporavka, ali i različitih faza u kojima se za svjetske tokove najznačajnije ekonomije nalaze gotovo nemoguće očekivati da bi globalnog rasta tražnje uopšte moglo biti, a otud ni mogućnosti da se izađe iz začaranog kruga krize. Međutim, jedna od najvećih zabluda evropskih lidera je da su isključivo vlade ekonomski najjačih zemalja one koje budžetskim instrumentima mogu uticati na globalni rast. Nikada do danas nije bilo lakše biti kejnzijanac i zastupati teorije koje ukazuju da do rješenja nije lako doći, jer ga u krajnjoj liniji i nema, a pritom zanemariti sve ono što tržište kapitala pokazuje – da su danas širom svijeta brojne kompanije uticajnije od vlada zemalja iz kojih potiču i da ne postoji dovoljno jak politički pritisak drugih zemalja da se prekine sa ustupcima koji im se čine kako bi bile konkurentnije na tržištu.

Naime, prošle sedmice japanske monetarne vlasti umanjile su vrijednost nacionalne valute na nižu od jednog centa, po prvi put nakon izbijanja globalne ekonomske krize. Za Amerikance je ovo imalo posebnog značaja – dolar je prešao psihološki važnu granicu od stotinujena, što je ulilo povjerenje investitorima, iako u suštini on nije mijenjao vrijednost. Na drugom kraju planete, međutim, vodi se prava borba u automobilskoj i tehnološkoj industriji. Južnokorejske kompanije Hyundai, Samsung i LG suočene su sa snažnim padom akcija nakon što su japanski brendovi Toyota, Toshiba i Sony postali konkurentniji na globalnom tržištu zahvaljujući padujena.

Još krajem prošlog vijeka zapadni narodi su, prilično bojažljivo, objavljivali procjene da bi azijsko tržište moglo biti jedino koje bi u trećem milenijumu moglo očekivati procvat, što se polako i ostvaruje i to samo zato što su dugoročnim pripremama za prilagodljivost tržištu kapitala i vlade i kompanije ovih zemalja pokazale ispravnost ekonomske vizije. U međuvremenu, ekonomsko rezonovanje lidera EU sve više podsjeća na Kejnsa koji se, nakon što je krajem dvadesetih godina prošlog vijeka gotovo svu imovinu izgubio na berzi, doslovno vodio mišlju „ko nema sreće na tržištu kapitala – ima kod donosilaca odluka“ i postao omiljeni ekonomista onim političarima koji su bili u raskoraku između očuvanja pozicije i ekonomskog napretka.

Ovo i ne bi bilo začuđujuće da se njegovih načela, najčešće nesvjesno, ne drže brojni evropski i socijalisti i kapitalisti, naročito nakon posljednjih najava Evropske centralne banke o manje striktnim mjerama o vođenju monetarne politike, čime su godine štednje odjednom počele izgledati kao pogrešna odluka, a novi zaokret kao još jedan u nizu eksperimenata. U suštini, cijela eurozona je jedan veliki eksperiment, za koji se pokazalo da nije imun na spoljne udarce, iako je uspostavljen kao završna faza udruživanja iz ekonomskih interesa, donijevši sa sobom brojne stroge procedure i uslove korišćenja, kao, uostalom, i sve što karakteriše EU i njene zahtjeve. Praksa, međutim, pokazuje da su na dobitku samo oni spremni na prilagodljivost.

Sa prvim nesuglasicama o nadležnosti Evropske centralne banke pojavile su se i do tada najoštrije kritike upućene na način uvođenja eura, dijelom zbog oprečnih stavova oko vizije evropskog ekonomskog puta, a dijelom zato što je za postojeće stanje bilo mnogo jednostavnije potražiti krivca nego pronaći rješenje nastalih problema. Tokom posljednjih godinu dana najviše se razmatrao „grexit“ – mogućnost izlaska Grčke iz eurozone i efekti takvog procesa, za koje se pokazalo da bi bili pogubni po veliki broj zemalja.

Aktuelna dešavanja na Kipru, kao i niz problema u evropskoj jedinstvenoj monetarnoj politici zemljama kandidatima za članstvo u Evropskoj uniji, ali i onima koje se pripremaju za prelazak na euro poslat je signal da dobro razmotre brojne odluke i preventivno utiču na izbjegavanje nepovoljnih scenarija. Dok je jedan broj članica iz kruga posljednja dva proširenja ovo shvatio kao ozbiljan signal, zemlje poput Letonije streme ka ubrzanju prelaska na zajedničku valutu.

Iako većini ovakvo nastojanje može djelovati zabrinjavajuće, razlozi su vrlo jednostavni – korist koja se očekuje od eura povezana je sa očekivanjem daljeg rasta na valutnom tržištu. Za Letoniju euro je način da izbjegne inflaciju, ali i garant da se iznosi duga prema međunarodnim kreditorima neće mijenjati, zahvaljujući čemu je u zemlju moguće jednostavnije unijeti novi kapital, jer je jaka valuta prepoznata i kao bolji signal za investitore.

Međutim, pitanje je kako sa jakom valutom uticati na povećanje izvoza kada ga ona ograničava, a odgovor koji se naslućuje iz euru podređene ekonomske vizije ukazuje da direktne strane investicije u stvari kompenzuje ovaj nedostatak, ali i smanjuje troškove nabavke sirovina za proizvodnju iz inostranstva, budući da je uvozna cijena manja. Ovakvu ravnotežu u eurozoni je do sada uspostavila samo Njemačka, dok se od ostalih zemalja očekivalo da imitiraju sličan model. Ipak, ta ista Njemačka je decenijama prije uvođenja eura bila najočigledniji primjer kako zemlja sa sopstvenom valutom može nesmetano kontrolisati sve tržišne procese. Danas je to uočljivo jedino u Švajcarskoj, međutim, ovo je u novoj evropskoj ekonomskoj viziji nedovoljno da bude prihvaćeno kao ozbiljna alternativa uvođenju eura, jer se argumentom o smanjenju transakcionih troškova pobija svako suprotno vjerovanje.

Ono što je, pak, činjenica je da se kod same trgovine dobavljači ne odlučuju za drugo tržište zbog odsustva fiksne razmjene, već zbog administrativnih troškova. Kursne razlike su u stvari najviše štetile velikim korporacijama koje posluju na nekoliko tržišta, a sam euro predstavljao je najjednostavnije rješenje za brže posuđivanje novca. Lakši pristup kapitalu uslovio je pojavu prezaduženosti, no sa sadašnje vremenske distance jednostavno je uočiti da je to i bio cilj. Pa ipak, kod kandidata za članstvo u eurozoni dominira ideologija ekonomske realnosti, koje, uzevši u obzir sadašnji odnos snaga unutar EU može djelovati i suviše naivno, ako se uzmu u obzir lekcije naučene tokom petogodišnjeg kriznog perioda i činjenica da uvođenje eura nije uslovilo ekonomski rast u većini slabije razvijenih članica, već samo povećalo heterogenost u strukturi jednog kompleksnog sistema čiji je osnovni cilj bio da eliminiše razlike.

Međutim, sadašnji kandidati za prelazak na novu valutu uvjereni su da bi ostanak na vlastitoj bio poguban i, najvjerovatnije, ličio na stanje sa početka devedesetih godina u tadašnjoj SRJ – beskonačno doštampavanje novca koje bi državu uvelo u propast. U ovom slučaju, a što je na primjeru Kipra najuočljivije, riječ je isključivo brojnim nedostacima u bankarskom sektoru i prevelikoj zaduženosti kojoj je euro dao impuls, ali bi alternativa bile devalvacije nacionalnih valuta i inflatorni šokovi sa kojima bi se, naročito mali sistemi, mnogo teže borili bez pristajanja na prezahtjevne uslove međunarodnih kreditora.

Suprotno očekivanjima da će nastojanje ka integracijama splasnuti nakon kulminacije kiparske krize, u stvari se pokazao rast povjerenja u čak i ovako oslabljene evropske institucije kao jedini garant spasa. One, međutim, na kraći rok, brzim ubrizgavanjem pomoći donose kratkoročna rješenja, ali bi pogubnost na duži rok vrlo brzo mogla isplivati na površinu.

Eurozona će, prema posljednjim najavama, biti u recesiji do kraja 2013. godine, a stopa nezaposlenosti biće iznad dvanaest odsto do sredine 2014. godine. Ovakva ekonomska predviđanja Evropske komisije bila su povod da se preispita da li su preduzete mjere štednje pravo rješenje i da li zvaničnici zamalja članica Evropske unije zagovaraju djelotvorne procedure.

Perspektiva evropske ekonomije u narednom periodu daleko je od onoga što se željelo postići, budući da je očekivana stopa rasta između nule i 0,1 odsto, dok se u čak sedamnaest zemalja očekuje negativan trend od 0,3 odsto. No i pored rastuće nezaposlenosti, pada investicionih aktivnosti i velikog pritiska na finansijska tržišta povjerenik za ekonomske i monetarne poslove Oli Ren nastojao je, nakon objavljenih prognoza, uvjeriti javnost da se ovo neće odraziti na realni sektor privrede. Ren je u fokusu priče o teškoj ekonomskoj situaciji u EU istakao otežane uslove za kreditiranje preduzeća.

Situacija u zemljama članicama ukazuje da mjere štednje nijesu bile ni približno efikasne u odnosu na očekivanja i da se, zbog pogrešnih procjena, traži odgovornost zagovornika restriktivnih budžeta i smanjenja javne potrošnje. Kritike na račun štednje postale su još učestalije nakon prvog izbornog kruga u Italiji, ukazujući na nedostatak prethodne dobro odrađene analize ukupnih efekata koje donose mjere odricanja. Ovo je najuočljivije iz dva razloga: prvo, jer nije moguće ni opisati zadati pravac kojim se kreću zemlje Zapadne Evrope, budući da tokom sprovođenja restriktivnih mjera dolazi do diskontinuiteta, a drugo, jer su vlade zemalja članica gotovo zaboravile da razvoj nije moguć bez podsticaja.

Čak i ako bi se zanemario sveukupni ekonomski diskurs među zemljama, neophodno je podsjetiti da postoje dva načina vođenja ekonomske politike i to zagovaranje štednje ili davanje podsticaja. Oporavak od krize brže bi se, u svakom slučaju, odvijao kroz podršku privredi i stimulisanje javne potrošnje, omogućavanje povoljnijih kamatnih stopa, ali i kupovinom državnih obveznica zemalja koje ih prodaju. Navedeno je, međutim, u suprotnosti sa zagovaranim mjerama štednje koja uslovljava pad privredne aktivnosti, rast nezaposlenosti i nedostatak fiskalnih prihoda usljed pada potrošnje, no zvanični Brisel i dalje insistira na ovakvoj politici.

Dok politika štednje u javnosti nailazi na kritike, argumentima za promovisanje podsticajnih mjera ne daje se dovoljno prostora. Na medijskoj sceni u EU dominiraju rasprave o procentima novih smanjenja zarada i penzija, a kao opcije koje je moguće odabrati postavljena su veća ili manja odricanja. Nasuprot svemu, promovisanje rasta kroz stimulanse u dominantnom broju evropskih ekonomskih debata najčešće se i ne pominje kao alternativa. Ono što je u cijeloj priči najbizarnije je što se mogućnost ove vrste državnog intervencionizma u najvećoj mjeri odbacuje u onim zemljama članicama u kojima ne postoji vladajuća struktura koja kategorično zagovara razvoj tržišne privrede.

Otud i nejasnoće o načinu na koji su zemlje na čelu sa socijaldemokratama odjednom izgubile vjeru u moć države, ako polaze od stavova da su socijalni problemi nepravedni i da put ka njihovoj eliminaciji vodi kroz legislativu. Uprkos svim lako uočljivim pokazateljima lošeg stanja, iz Brisela i dalje uvjeravaju da situacija i nije previše alarmantna i da bi krajem godine moglo doći do povećanja privrednih aktivnosti, dok se već 2014. godine očekuje rast od 1,4 odsto u eurozoni i 1,6 odsto na nivou cijele EU. Ipak, ovakve najave nijesu nikakav garant da bi ovo moglo uticati na smanjenje nezaposlenosti, već, naprotiv, da bi moglo doći do još većih razlika među zemljama pojedinačno.

Iako je pokušao uvjeriti da se situacija smiruje, Ren se ipak odlučio i da uputi nekoliko kritika i to na račun Belgije, objašnjavajući da je ova zemlja ispunila samo polovinu od očekivanih zahtjeva, čime je uzdrmana politička situacija i uslovljeno da se do izbora koji se očekuju 2014. godine tenzije samo povećaju. Belgija je, međutim, uspjela da zadrži budžetski deficit niži od dozvoljena tri odsto i još u novembru smanjila ga na 2,15 oodsto BDP-a. Ocjene evropskih zvaničnika su jasne – ukoliko vlasti određene zemlje nijesu po mjeri EU, uvijek postoji mogućnost da se prikazom različitih parametara ukaže na nedovoljno sprovođenje zadatih mjera štednje. Koliko će u tome uspjeti, zavisi od zasićenosti biračkog tijela evropskom štednom politikom, ali je sigurno da niko u EU ne želi svrgnuti sa vlasti one koji su premalo štedjeli da bi se ustupile pozicije onima koji će to činiti u većoj mjeri.

Proteklu sedmicu obilježio je Sajam potrošačke elektronike – CES 2013, koji je održan u Las Vegasu, a na kojem su predstavljena do sada neviđena ostvarenja informacione tehnologije. Uređaji poput pametnih računara najnovije generacije i televizora sa gigantskim savitljivim ekranima najfinije rezolucije još uvijek neće biti dovoljno traženi na tržištu, jer ni telekomunikacioni operateri, ali ni televizijske kuće još uvijek ne omogućavaju potpunu iskorišćenost performansi ovih uređaja. No, informatička industrija pokazala je da je korak ispred ostatka čovječanstva, nudeći viziju savremenog svijeta mnogo prije nego što ona postane stvarnost.

U međuvremenu, navršilo se i šest godina od prvog iPhone telefona. Kada ga je njegov tvorac i osnivač kompanije Apple Stiv Džobs predstavio javnosti 9. januara 2007. godine, pokrenula se lavina medijskih nagađanja kako ovaj uređaj očekuje fijasko i kako zbog očekivane nezainteresovanih korisnika neće imati značajniju razvojnu perspektivu. Da kritika nije bilo samo u laičkim novinskim člancima, potvrđuje i izjava koju je neposredno nakon prezentacije ovog pametnog telefona dao tadašnji izvršni direktor kompanije Microsoft Stiv Balmer, ističući da ne postoji šansa da iPhone ostvari značajniji tržišni udio. Međutim, sredinom prošle godine zabilježeno je da je godišnji prihod od prodaje ovog uređaja bio 74,3 milijarde američkih dolara, dok je ukupan prihod kompanije Microsoft iznosio 73 milijarde. Džobsova vizija djelovala je iracionalno u svom nastanku, ali je njenu realnu utemeljenost pokazalo vrijeme.

Počeci kalendarskih i budžetskih godina, kao i novi potezi vladajućih struktura širom svijeta sa sobom donesu brojne najave i projekcije, a krize koje nastupe u međuvremenu u prvi plan istaknu sve njihove greške, nakon kojih se ad-hoc rješenjima stanje pokušava vratiti u normalu. Osnovni problem, kako domaće tako i svjetske, a naročito evropske ekonomske politike je kratkoročno planiranje koje, po pravilu, uvijek rezultira dugoročnim posljedicama. Tipičan primjer su privatizacije preduzeća za koje nije sporno da li je trebalo da se dese, ali je problem što su se sredstvima koja su njihovom prodajom ostvarena pokrivale budžetske rupe i što su otišla u tekuću potrošnju, umjesto da su investirana u nove državne projekte. Uzročno-posljedična logika i govori da se bez minusa u državnoj kasi najvjerovatnije ne bi ni pokrenuli planovi osavremenjavanja poslovanja brojnih kompanija koje su u stvari i same vapile za izlaskom iz krutih birokratskih okvira. Ovo je ujedno bio i razlog zbog kojeg je ideja tržišne ekonomije, kao u stvari jedinog održivog modela u crnogorskoj javnosti najčešće osuđivana od strane onih koji u njenu suštinu nikada nijesu ni pronikli.

Utemeljenje ovakvog slijeda događaja ogleda se i u činjenici da vizija i populizam ne idu zajedno, a da su se, ne samo u Crnoj Gori već i u svim zemljama koje su u svojoj političko-ekonomskoj prošlosti pretrpjele samo djelimična sistemska prilagođavanja ova dva načela pokušavala sprovoditi paralelno. Na prelazu i nikada dovršenog socijalizma u nikada u pravom smislu ostvareni kapitalizam i građani i vlade ovih zemalja iz jednog sistema su prenijeli, a kod drugog uočili samo najnegativnija obilježja, što i predstavlja glavnu kočnicu ka bilo kakvom progresu. Same okolnosti tranzicije nijesu ni omogućavale drugačiji scenario, ali je on u većini slučajeva jednostavno nametnut sa vrha – političkog, finansijskog i svakog drugog koji je, željan podrške, manipulisao podrškom javnosti i nepotpuno sprovodio svoje prvobitne principe.

Ne samo da je izostanak dugoročnih strategija uočen u samom planiranju ovogodišnjih aktivnosti, već su i očekivanja javnosti u najvećoj mjeri bila kratkoročna. Najčešće postavljano pitanje zainteresovanih za rješavanje problema krize glasilo je kako preživjeti najavljenu u finansijskom smislu prepunu odricanja 2013. godinu, ali ne i da li za naredne postoje već započete aktivnosti. Razloga za nestrpljenje je bez sumnje mnogo, ali u društvu u čijem je stanju svijesti „januar najduži mjesec“ i kojem je decembar iste godine krajnji domet razmišljanja o budućnosti nema dobrodošlice ni jednoj viziji i novoj ideji za čiju je realizaciju potrebno vrijeme.

Kraj godine uvijek je vrijeme za sumiranje najvažnijih događaja i trendova koji su je obilježili, kao i za najave, očekivanja i planove vezane za sve što slijedi u narednoj. Odluke i želje tih dana uvijek bi imale svečani, obećavajući ton, no ovog decembra pretpraznični optimizam se ni ne nazire. Poučeni loše projektovanim prošlogodišnjim budžetima, vlade evropskih zemalja, ali i Crne Gore koja sa njima dijeli problem dužničke krize odlučile su se za promjenu pristupa. Atipično za političare, u novogodišnjim čestitkama izostao je prekomjeran broj obećanja, zbog čega se stiče utisak da bi se sa riječi moglo preći na djela. Međutim, činjenica je da izuzetno restriktivni budžeti i najavljene nove mjere štednje nijesu najbolji povod za držanje govora, jer na vdjelo izlazi strah od suočavanja sa najavljenim finansijskim poteškoćama.

Razloga za optimizam prilikom planiranja budžeta za 2013. godinu nije bilo ni kod jedne članice Evropske unije, zbog čega je u najavama ekonomskih aktivnosti najuočljivija neizvjesnost po pitanju rezultata brojnih prilagođavanja koja očekuju svaki pojedinačni sektor. Evropski zvaničnici su zbog navedenog odlučni da se izbore sa rastućim problemom prezaduženosti koji se proširuje na sve veći broj zemalja. Zbog ovoga se u 2013. i očekuje nastavak i intenziviranje širokog spektra aktivnosti usmjerenih na suzbijanje dužničke krize, kako bi se omogućio projektovani ekonomski rast, smanjenje deficita i držanje inflacije pod kontrolom.

Jedina oblast u kojoj je moguće očekivati ekspanziju tokom naredne godine jesu i informacione tehnologije i proizvodnja elektronskih uređaja. Ovo potvrđuje i činjenica da su vodeće kompanije iz ove industrije bile jedine na čije prihode se posljedice ekonomske krize nijesu odrazile u punoj mjeri. Pri tome, sve izraženija rivalstva između tehnoloških giganata dodatno podstiču cjenovnu konkurentnost, od koje najviše profitiraju korisnici. No i njihove aktivnosti na tlu Starog kontinenta zavisiće upravo od signala koji im budu slale vlade članica EU, budući da već sada vodeći američki i azijski proizvođači računaju na mogućnost da, prema izvještaju Međunarodnog monetarnog fonda ukupan nivo ekonomskih aktivnosti bude umanjen za 0,4 odsto u odnosu na 2011. godinu kada je zabilježen rast od 1,4 odsto. Ovo znači i da bi javnost, prateći redosljed plasiranja određenih proizvoda na svjetsko tržište mogla, prije saopštavanja zvaničnih rezultata evropskih finansijskih institucija imati uvid u ekonomsku situaciju na širem planu.

Dešavanja u eurozoni imaju nesumnjivo velikog uticaja na crnogorsku ekonomiju, ali je činjenica da su loši trendovi u našoj zemlji bili prisutni i prije pojave dužničke krize, te da ih ona nije izazvala, već samo produbila. Zbog toga se i samo rješenje domaćih problema ne može tražiti u politikama koje sprovode članice EU, jer, za razliku od njih gdje kriza traje četiri godine, u Crnoj Gori problem nestabilnih javnih finansija traje već više od dvije decenije. Zbog toga i štednja, kao ključni imperativ, te fiskalna prilagođavanja, naročito u oblasti uvođenja novih poreskih oblika nijesu adekvatna mjera – kriza u EU je posljedica načina potrošnje i upravljanja novčanim tokovima koji se karakteriše kao rasipnički, dok u Crnoj Gori takvog trenda nije bilo ili ga je bilo u mjeri izvan legalnih okvira. Bilo da se odvija prilikom ekonomskog buma ili u vrijeme krize, poslovanje u sivoj zoni najveća je prepreka ekonomskom rastu. Problem u crnogorskoj ekonomiji je što se on Vladinim mjerama umjesto sprječavanja samo produbljuje, budući da svaka odluka o pooštrenom stepenu regulacije najavljuje mogućnost prenošenja aktivnosti u sivu zonu.

Gubici koje Crna Gora ima od nenaplaćenog poreza gotovo dvostruko su veći od prihoda koje može ostvariti dodatnim oporezivanjem svega onoga što je već postojeći predmet oporezivanja. Zanemariti ovu činjenicu pri sastavljanju budžeta znači ne najaviti nikakav pomak u narednoj godini i prepustiti javne finansije uticaju dešavanja u EU od kojeg azijske i američke privatne kompanije pokušavaju da naprave otklon. Kriza i razlozi za nametnutu štednju postojaće sve dok nove godine budu donosile samo nove stranice kalendara, ali ne i drugi način sagledavanja problema. No kako je u ljudskoj svijesti da većinu planiranog ostavlja za neku datumsku prekretnicu, možemo se jedino nadati da će ova psihološka komponenta biti presudna. U suprotnom, srećan nam novi rebalans!

Decembar je mjesec koji uvijek obilježe rasprave o budžetu za narednu godinu, a promjene u kadrovskoj strukturi Vlade i odluke o rezovima u oblasti javne potrošnje čine ovu temu posebno interesantnom javnosti. Štednja, ideja koja se najviše zagovara i izraz koji se najčešće izgovara u Evropskoj uniji, naročito u njenom mediteranskom dijelu ovoga puta ne dolazi kao imperativ i kao jednan od sugerisanih koraka u integracionom procesu, već kao rezultat suočavanja sa sopstvenom realnošću. 

Realnost je i da je ovakav korak trebalo preduzeti još u jesen 2008. godine kada su nas domaći zvaničnici, suprotno svakoj logici, uvjeravali da velike krize zaobilaze male sisteme. No, specifičnost crnogorske logike je da u svakoj sferi bude isprobano nekoliko pogrešnih modela i da se tek na kraju odluči za onaj koji najmanje šteti, a sve pod sloganom „nikad nije kasno“. Svaki loš trend može se ispraviti reformom, svaka greška rebalansom, jer vrijeme ionako ne postoji – postoje samo satovi da posluže kao statusni simboli, ali ne i da upozore da u nečemu zaostajemo.

Jedna od specifičnosti budžeta za 2013. godinu je da se za Ministarstvo turizma i održivog razvoja planira milion eura manji iznos raspoloživih sredstava u odnosu na prethodni. Ovakva odluka naišla je na kritike i zabrinutost, jer, navodno, prema ocjenama mnogih, država ne bi smjela tako da se odnosi prema strateški najvažnijoj privrednoj grani. Ipak, ako se u nekoj sferi i počeo koristiti termin „brend“ to je, svakako, turizam – autentičnost crnogorske ponude južnih i sjevernih krajeva u mnogim djelovima svijeta prepoznatljivija je od bilo čega drugog što je ova zemlja ikada pokazala svijetu. Uprkos najavljenom većem državnom intervencionizmu u narednoj godini prepoznato je da bi on samo odmogao inventivnosti turističkih djelatnika. Pored nebrojenih prirodnih ljepota i svega što je ljudska ruka sagradila, turistički potencijal naše zemlje čine i neke, naizgled, zaboravljene priče.

Autor čuvenog romana „Drakula“, irski književnik Brem Stoker u djelu „Gospa od pokrova“ (Lady of the Shroud) opisuje misterioznu zemlju na Balkanu – The Balka, navodeći brojne toponime Crne Gore poput Virpazara i Boke Kotorske, u čijoj engleskoj verziji stoje autentični termini „vladika“ i „gospodar“. U ovoj knjizi Stoker pominje imena brojnih istorijskih ličnosti po kojima su nazvani likovi – od Teute do vladike Plamenca. U romanu napisanom u prvoj deceniji prošlog vijeka glavna luka Zemlje Plavih Planina (Land of theBlue Mountains) je Ilsin – današnji Ulcinj. Ovaj grad je poštovaocima svjetske literature poznat i kao boravište Miguela Servantesa po kojem je i dao ime legendarnom karakteru Dulsineja iz djela „Don Kihot“.

Iako su i Stoker i Servantes pisci u samom književnom vrhu evropske literature, motivi iz njihovih djela ne pominju se ni u jednom vidu crnogorske turističke ponude, kao da ne bi bilo vrijedno organizovati Servantesove dane u Ulcinju ili podsjećanje na junaštvo o kojem govori Stoker negdje u srcu Stare Crne Gore. Činjenica je da, osim u pričama, nijesmo u stanju da budemo ponosni na svoje istorijsko nasljeđe i da svemu onome što je dio naše stvarnosti dozvoljavamo da postane mit, dok narodi oko nas svoje mitove pretvaraju u stvarnost – nepresušni izvor prihoda u budućem vremenu.

Svega par stotina kilometara odatle milioni vjernika dolaze na hodočašće na mjesto na kojem se, prema tvrdnjama mještana, u vrelini jednog ljetnjeg dana ukazala Blažena Djevica Marija. Međugorje već više od tri decenije živi od svoje Gospe, a na lokalne prihode nijesu uticale ni brojne tvrdnje koje su dolazile čak i iz Vatikana da se radi samo o fikciji. U zemljama Mediterana postoji nebrojeno mnogo priča za turiste, čiju vjerodostojnost niko ne preispituje, a zahvaljujući kojima jedino i uspijevaju da prežive doba restriktivnih budžeta.

Odnos države prema njenim građanima nije i ne može uvijek biti zaštitnički, niti bilo koju administraciju mogu odlikovati ideje koje iz temelja mijenjaju stvarnost. Stoga i u najavljenoj štednji ima nečeg ohrabrujućeg – mogla bi, bez sumnje, podstaći kreativnost, kako kod ugostitelja, tako i kod svih onih kojima je prepušteno da uz smanjene raspoložive resurse postižu željene rezultate. Ni do jednog revolucionarnog otkrića u čovječanstvu nije došla birokratija, niti se ono dogodilo usred blagostanja. Ljudski um domišljatiji je kada funkcioniše pod pritiskom i kada mu se pažnja države ne poklanja unaprijed. U nedostatku drugih vidova zabave možda će se više čitati knjige, a za Servantesa i Stokera – nikad nije kasno.

Pobjeda 17. XII 2012.

Nikada u istoriji nije postojao bolji primjer merkantilističke zemlje poput Kine kakvu je poznajemo tokom posljednje decenije. U ekonomiji merkantilizam predstavlja teoriju koja podrazumijeva da prosperitet nacije zavisi od njene ponude kapitala, pri neprimjenjivom ukupnom nivou privrede u svijetu. Jedino od čega kineske vlasti imaju razlog da strahuju jeste mogućnost da ovakav model u narednom periodu postane neodrživ. Međutim, druge zemlje, umjesto da iščekuju slijed događaja zbog kojeg bi Kina prestala da bude „fabrika svijeta“ mnogo više pažnje obraćaju na način na koji je ova zemlja postala lider u proizvodnji.

Valutni ratovi koji se dešavaju posljednjih godina, u kojima je glavni fokus na odnosu američkog dolara i eura u stvari su samo jedan segment svjetskih monetarnih dešavanja. Činjenica da se ogromni novčani tokovi nalaze izvan onoga što je pod kontrolom Federalnih rezervi i Evropske centralne banke ne samo da je za veoma kratko vrijeme postala predmet interesovanja javnosti, već i znak beznađa zapadnog svijeta koji, čim prestaje da dominira, gubi smisao. Samo par decenija ranije i Ben Bernanke i Mario Dragi bili bi sinonimi za vladare svijeta, ali je petnaestogodišnja istrajnost u pridržavanju novih ekonomskih smjernica učinila da se odnos snaga drastično izmijeni. Od pojave svjetske ekonomske krize kineski juan zabilježio je značajan rast u odnosu na zapadne valute, a finansijsko bogatstvo ove zemlje čini i vlasništvo nad 1.000 milijardi američkih obveznica. One su ujedno i razlog zbog kojeg odnos Kine i Sjedinjenih Američkih Država nikada neće bitu ugrožen u toj mjeri da se prekidom trgovine američka privreda uskrati za jedno ogromno tržište, jer je dio portfolija njenog duga zapravo dijelom i u vlasništvu Centralne banke Kine.

Ekonomski rast u Kini rezultat je petnaestogodišnje primjene jednostavnog modela koji karakteriše represivna državna štednja zahvaljujući kojoj su vlasti i uspjele obezbijediti sredstva za izgradnju savremene infrastrukture. U međuvremenu uslijedila su i masovna preseljavanja stanovništva iz seoskih u gradske sredine zahvaljujući čemu su otvoreni brojni proizvodni pogoni najvećih svjetskih kompanija koji su ovu zemju pretvorili u fabriku u kojoj se proizvodi većina onoga što danas posjedujemo. Ovakva dešavanja bila su neminovna – malo ko od svjetskih proizvođača je želio rizikovati konkurentnost povećanjem proizvodnje u svojoj zemlji, pored izuzetno niske cijene radne snage, ali i infrastrukture u Kini urađene po najvišim standardima da omogući jednostavan transport sirovina i gotovih proizvoda. Primjera radi, satnica za radnike na sklapanju tehničkih uređaja u Kini iznosi dva i po američka dolara, dok je u SAD ona desetostruko veća. Kada bi se, recimo, kompanija Apple odlučila za proizvodnju u Americi, godišnji izdatak za zarade bio bi uvećan za oko 30 milijardi dolara. Ovo bi uslovilo da kompanija posluje sa ogromnim gubitkom čak i ako bi cijena svakog novog iPhone modela bila oko dvije hiljade dolara, jer bi bio dostupan znatno manjem broju korisnika.

Uprkos navedenom, cijena rada u Kini je tokom posljednje dvije godine uvećana za četvrtinu, dok u SAD ona ne samo da ne prati inflaciju, već bilježi trend pada, što i oslikava ukupna ekonomska kretanja u dvijema zemljama. U međuvremenu, prethodno devalvirana kineska valuta uz pomoć koje je omogućen izvoz ograničila je i odliv kapitala iz te zemlje, što je omogućilo dalji razvoj. Uprkos očekivanjima da bi moglo doći do revoluije u proizvodnji i najava tajvanske kompanije Foxconn da bi mogla proizvesti tehnološka rješenja koja bi za sklapanje uređaja kakvi su iPhone ili iPad umjesto ljudi koristia mašine-robote, Kina bi i dalje bila atraktivna za kompanije zapadnih zemalja, čak i po cijenu da ponovo snizi cijenu rada. Interes koji u ovom slučaju postoji je obostran, jer bi, ukoliko bi se odlučilo da se svjetskim proizvođačima ne ide u susret, Kina po ko zna koji put izolovala sebe od ostatka svijeta.

Sa druge strane očekivanja svjetskih kompanija da bi im automatizacija proizvodnje mogla omogućiti skoncentrisanost na reducirani broj radne snage iz sopstvene zemlje zapravo povlači sa sobom problem povećanih troškova svih ostalih usluga koje u Kini dobijaju po znatno nižoj cijeni. U njih su, prije nego što je postala najveća rastuća ekonomija na svijetu, kineske vlasti uložile milijarde dolara, znajući da ništa kao infrastruktura ne omogućava dolazak investitora. Poređenja Kine i Crne Gore u većini slučajeva su neizvodljva, pa čak i nezamisliva, no jedno je sigurno – zemlja se ne može predstavljati kao raj za investitore ako već godinama čeka na auto-put.

Pobjeda, 10. decembar 2012.

Mogućnost da svaki građanin u demokratskom društvu ima pravo da bira ili da bude biran za neku od najviših državnih funkcija ukazuje na nedostatak ravnoteže između onoga što sa jedne strane Continue reading “Koliko košta demokratija?” →

Iako je upotreba psihoaktivnih supstanci u najvećem broju zemalja zakonom zabranjena, debata o legalizaciji marihuane aktuelna je dugi niz godina. Od programa političkih partija, do intervjua dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju, osvrt na efekte legalizacije na tržišna kretanja neizostavan je tokom posljednje dvije i po decenije.

Prilikom podržavanja ovog čina jedan od argumenata koji se najčešće koristi je prihod od poreza na trgovinu marihuanom nakon njenog uvođenja u legalne tržišne tokove. Gledano isključivo sa ekonomskog aspekta, gotovo ni jedna zemlja na svijetu nema razloga da ogromne sume novca ne premjesti sa sivog tržišta u promet koji podliježe porezima, naročito zbog činjenice da bi u ovom slučaju mogla odrediti posebnu poresku stopu.

Ono što je najčešći kontraargument jeste da ekonomski i finansijski efekti čine samo jedan dio ukupnih pitanja koja u ovom slučaju treba razmatrati. Međutim, pozivanje na moral, zabrinutost zbog navodne dostupnosti djeci i uporno ponavljanje posljedica koje korišćenje marihuane ostavlja na zdravlje ni u najmanjoj mjeri nijesu pokazatelj odgovornosti, već, naprotiv, nemoći jednog društva da kontroliše ovu oblast. Razlog zbog kojeg se ovom pitanju protive i vladajuće i opozicione strukture nije strogo vezan za njihovu političku orijentaciju, već predstavlja refleksiju ukupnog nasljeđa gledanja na ovaj problem. U nastojanju da u javnosti sačuvaju svoju ozbiljnost i, makar po nekom pitanju, političku dosljednost, predstavnici političkih partija o ovoj temi govore tek kada ih neki od potencijalnih birača upita za stav o legalizaciji marihuane, uglavnom svojim oštrim protivljenjem.

Ovakva praksa ne karakteriše samo Crnu Goru već i veliki broj zemalja Evropske unije u kojoj, naročito u vremenu krize, dolazi do potrebe za uvođenjem novih mjera za suzbijanje sive ekonomije. Opozicione partije, shvatajući da javnost daje podršku vladajućim strukturama zbog njihovog odnosa prema ovom pitanju, ne žele da potencijalnu podršku iz jednako konzervativnih struktura ugroze čak ni naznakama da bi u budućnosti došlo do otvaranja pitanja legalizacije. Vladajuće strukture su, međutim, u najvećoj mjeri svjesne nedostatka sopstvenog kapaciteta da jedno toliko kompleksno pitanje drže pod kontrolom. U najkraćem, za legalizaciju marihuane i ubiranje budžetskih prihoda od njenog oporezivanja potrebne su jake institucije, potpuna iskorijenjenost organizovanog kriminala, odsustvo korupcije u javnim službama, a iznad svega efikasnost policijskih i pravosudnih organa. Zbog toga se ovo pitanje u zemljama EU i njenim budućim članicama ne temelji na činjenici da li je određeno društvo tradicionalno ili liberalno, već da li unutar svog državnog aparata posjeduje mehanizme kontrole.

Štetnost konzumiranja marihuane neosporna je činjenica, ali nju dominantno ističu političari. Sa druge strane, u naučnim studijama objavljenim tokom posljednjih nekoliko mjeseci ljekari i farmaceuti saglasni su u ocjeni da su alkohol i duvanski proizvodi neuporedivo štetniji po zdravlje. Međutim, povlačenje njihove zastupljenosti sa tržišta izazvalo bi efekte kakvi su već viđeni tokom trinaestogodišnje prohibicije alkohola započete 1920. godine u SAD. Argumentacija protivnika legalizacije najčešće je svedena na ukazivanje na najekstremnije slučajeve, zasnovana na tradicionalnim uvjerenjima i uz neprestano pozivanje na moral, uz potpuno odsustvo brojčanih podataka ili njihovu neadekvatnu primjenu. U njihovom protivljenju nikada se ne navodi podatak koliko bi se procentualno na ovaj način povećala upotreba, koliki su budžetski izdaci za prevenciju zloupotrebe u poređenju sa gubicima koji nastaju zbog prometa na crnom tržištu, te kakve posljedice na pravni sistem ostavlja donošenje ovakve odluke.

Dinamika procesa koja prati društvo nezavisna je od dnevno-političkih dešavanja i ukazuje da odgovori na brojna, jednom razmotrena pitanja nijesu dati za sva vremena, dok su aktuelni politički oponenti širom svijeta i dalje vođeni tradicionalnim nasljeđima svojih prethodnika. Iako podržani od strane većine, aktuelne vladajuće elite snose najveću odgovornost za globalnu ekonomsku krizu, koja je posljedica korupcije, zataškavanja brojnih činjenica i nedostatka ljudskih resursa za regulisanje najosjetljivijih pitanja. Međutim, ona i dalje ostaju tabu tema u političkim raspravama, jer su pokazatelj odgovornosti i zrelosti društva, nivoa svijesti građana i njihovog povjerenja u institucije. No, povjerenja nema tamo gdje crno tržište reflektuje njihovu nemoć.

Dobitak u nekoj od igara na sreću bez sumnje bi, barem privremeno, ublažio posljedice finansijske krize koja već pune četiri godine narušava standard građana. Osloniti se samo na sreću najjednostavniji je Continue reading “Gdje je dolar u predsjedničkoj kampanji?” →

Prošle sedmice navršile su se tri godine otkako je Grčka objavila podatke o svom budžetskom deficitu, tri puta većem od dozvoljenog za zemlje članice eurozone. Danu otkrivanja istine prethodio je dvogodišnji period finansijskog sunovrata, zbog čega događaji iz oktobra 2009. godine nijesu bili uzrok, već posljedica loših trendova.

Stanje u toj zemlji znatno je pogoršano na svim poljima. Ekonomska kretanja obilježila su recesija, dodatni rast deficita i nova zaduživanja. Političku situaciju pogoršale su neprestane demonstracije i izbori na kojima je samo smijenjena vlast koju je javnost kaznila na izborima. Iako je došlo do promjene vlade nije bilo značajnijih strategija. Došlo je do povećane nestabilnosti, jačanja podrške ekstremnim nacionalističkim strujama i rasta antievropskog raspoloženja.

Opšte društveno stanje prestalo je da oslikava normalan život građana – preopterećenost kreditima i gubitak posla mnoge stanovnike Grčke naveli su na samoubistva, čiji je rast registrovan tokom posljednje dvije godine, zatim na zloupotrebu i ilegalan promet narkotika, kao i na bavljenje prostitucijom, koja se, iako legalizovana u toj zemlji, u sve većoj mjeri odvijala u sivoj zoni. Ove aktivnosti, kao i promet drugih usluga i roba na crnom tržištu dodatno su umanjili fiskalne prihode zemlje, što je u sve većoj mjeri uslovilo potrebu da se pogubni trendovi zaustave.

Situacija u Grčkoj postala je dovoljno alarmantna da se u cilju njenog rješavanja angažuje mnogo šira svjetska javnost. Do neprimjenjivosti ili neefikasnosti predloženih modela dolazilo je, međutim, zbog toga što njihovi zastupnici nijesu imali adekvatne mehanizme za procjenu stanja i posljedica primijenjenih metoda usljed velikog broja netačnih ili nepreciznih prikaza stanja u javnim finansijama. Ni jedno predloženo rješenje ne samo da nije dalo rezultate, već nije ni imalo priliku da bude primijenjeno usljed činjenice da bi se već pri samom predstavljanju javili oprečni stavovi podijeljene javnosti, koji bi uvijek ukazivali na negativne posljedice predstavljenih modela prevazilaženja krize.

Na najveće negodovanje u EU naišao je takozvani Grexit scenario – izlazak Grčke iz eurozone i povratak na drahmu. Njegovi su kritičari procijenili da bi se na taj način samo pokrenula slična dešavanja i u Portugalu, Španiji i Italiji, što bi vodilo ka daljoj nestabilnosti cijele EU. Uprkos svoj dinamici ekonomije kao praktične nauke, savremena rješenja kao da nikada ne izgledaju dovoljno primjenjiva u poređenju sa teorijama i idejama jednog malog broja njihovih utemeljivača iz prošlog vijeka.

Oni koji imaju običaj da se pozivaju na Kejnsa smatraju da je upravo težnja ka povećanoj finansijskoj disciplini u najvećoj mjeri i uticala da se situacija pod pritiskom razvija u još gorem smjeru. Prema njihovim uvjerenjima, smanjenje javne potrošnje je samo jedan od apsurdnih zahtjeva Evropske komisije, Evropske centralne banke i Međunarodnog monetarnog fonda, kojim se u stvari recesija pospješuje. Međutim, zagovornici ove ideje najčešće ne posmatraju situaciju iznijansiranu i kao presjek više važećih činilaca, već ukazujući na postojanje izbora između pravljenja rezova i ekonomskog rasta.

Gledano sa njihovog stanovišta, razlog zbog kojeg investitori zaobilaze Grčku nije konkretno prezaduženost, već deficit. Za razliku od njih, oni koji bi primijenili shvatanja Hajeka na grčki problem ukazivali bi na to da je ključni problem trenutnog stanja u Grčkoj visok nivo ukupne prezaduženosti, potkrepljujući taj stav činjenicama da je 2009. godini prethodila serija nekontrolisanog i neodrživog kreditiranja. Iako naizgled suprotstavljenih stavova, pripadnici obje struje saglasni su da su i u Grčkoj uzroci same krize uslovljeni krahom tržišta nekretnina na globalnom nivou 2008. godine.

Kada bi se na vremenskoj ravni predstavili stavovi ove dvije ekonomske škole, njihovo paralelno kretanje bilo bi prekinuto prije tačno tri godine, datuma koji je bio okidač daljeg razvoja događaja. Prema tome, velika imena svjetske ekonomije danas se na brojnim skupovima posvećenim problemima savremene Evrope koriste za puko debatovanje o vjerovatnim uzrocima, mogućim mehanizmima i potencijalnim rješenjima.

Ekonomskom prosperitetu doprinijeće i najsitniji trgovac koji odolijeva teškim izazovima krize, a koji uredno izmiruje svoje poreske obaveze u mnogo većoj mjeri od bilo koga ko je u stanju da predstavi još jedan model preuzet iz udžbenika, otvori raspravu i izazove još jednu podjelu mišljenja. U krizi je najlakše biti „ekspert“.

Dodjeljivanje Nobelove nagrade za mir Evropskoj uniji otvorilo je tri velika pitanja – što u današnjoj Evropi znači očuvati mir, kakve su stvarne zasluge Evropske unije u doprinosu njegovom očuvanju i u Continue reading “Vrijeme pripejd nagrada” →

Evropska centralna banka se za rješavanje problema eurozone odlučila za primjenu nove,naizgled magične formule. Predsjednik ECB Mario Dragi je obećao mogućnost neograničene kupovine državnih obveznica na sopstvenu odgovornost ne birajući sredstva za spašavanje eura. Ipak, i uz najbolje namjere čelnika ECB, ovim je ozbiljno narušena srž i posljednji oslonac Unije – načelo demokratije.

Iz perspektive građanina čija zemlja neupitno teži da prilagodi svoje standarde i principe budućem članstvu u jednoj zajednici, koje je do nedavno izgledalo sasvim prestižno, uočava se određena nedosljednost. Njen najveći nedostatak je što dolazi sa onih adresa sa kojih se malim zemljama u integracionom procesu diktiraju načela, kritikuju postupci i ocjenjuju dostignuća. Ono što postaje uočljivije jeste da nakon posljednjih odluka ECB građani EU sve više shvataju da je izbor ekonomske politike prestao da se vrši unutar glasačke kabine.

Ovo su nedavno u najvećoj mjeri osjetili njemački i španski birači. Njemačka je postala svjesna da ECB, kao neizabrano tijelo koje se poziva na nezavisnost od nacionalnih vlada, u stvari donosi odluke koje ostavljaju dubok trag na poreske obveznike, na koje naknadna donošenja odluka više ne mogu da utiču. U trenutnoj situaciji ranije pripremljeni  programi spašavanja najugroženijih članica treba da budu odobreni u njemačkom parlamentu, a zatim pregledani od strane sudova, zbog čega je vrhovni sud te zemlje i ukazivao na ustavnost ovih vidova pomoći. Međutim, iz razloga što postoji kao nadnacionalna institucija, odluke ECB ne podliježu ograničenjima nacionalnih sudova, već u ovom slučaju može djelovati jedino Evropski sud pravde.

Činjenica je da odluke o kupovini državnih obveznica zemalja članica u najvećoj krizi nijesu imune na ovu vrstu kontrole, ali je nedostatak u nemogućnosti parlamenta da direktno utiče na ove procese. Stoga je i pitanje da li sa ovih, trenutno najviših evropskih instanci može dolaziti bilo kakva kritika na račun podjele vlasti i kontrolne uloge unutar pojedinačnih zemalja, kada na najvišem nivou takozvani checks-and-balances, sistem kočnica i ravnoteže, ne funkcioniše u skladu sa demokratskim principima.

Unutar ECB glasovi predsjednika centralnih banaka država članica imaju jednaku težinu, što je i uslovilo da glas predstavnika Bundesbanke, jedinog koji je bio protiv bailout programa, ne bude dovoljan da se oni ne realizuju.

Ipak, Njemci nijesu jedini koje zabrinjava implikacija ovih procesa na demokratiju unutar cijelog sistema. Od zemalja kojima je namijenjen ovaj program, među kojima trenutno prednjače Italija i Španija, neupitno se očekuje pristanak. Ovo podrazumijeva da će Rim i Madrid od trenutka prihvatanja programa pomoći biti pod strogim nadzorom i Brisela i Frankfurta, čime se umanjuje sam stepen nacionalnog suvereniteta ovih zemalja. Zbog toga bi ogorčenost javnosti u kombinaciji sa dubokom recesijom u Italiji i Španiji mogla predstavljati formulu koja bi ove birače dovela do političkog ekstremizma, kao što je bio slučaj na posljednjim parlamentarnim izborima u Grčkoj.

Postaje sve jasnije da je odricanje dijela nacionalnog suvereniteta ili bilo kakvog oblika kreiranja političkih ograničenja poželjno samo onda kada ono ima pozitivne efekte po ekonomiju. Međutim, kada se prenošenje odgovornosti na viši stepen odvija isključivo zarad političkih principa dolazi do polarizacije zbog koje jačaju ekstremne ljevičarske i desničarske strukture, a pitanja nacionalnog suvereniteta stavljaju u drugi plan mjere štednje i načine prevazilaženja krize.

Moguća depresija, kao i politička radikalizacija nalaze se i u najavama Dragija za narednu godinu. Prema njegovim riječima, stotine milijardi eura uključene u programe evropskih fondova za djelovanje u kriznim situacijama nijesu bile dovoljne za izbjegavanje opasnosti od kolapsa banaka, što će imati posljedice i na demokratiju. No, krivci za ova dešavanja će ponovo biti imigranti ili čak samovolja onih koji najviše doprinose.

Stepen ispunjenosti kriterijuma za članstvo Crne Gore u EU određivaće oni koji na jednoj strani nedemokratskim odlukama insistiraju na demokratiji, dok na drugoj iniciraju beskonačno zaduživanje zemalja u cilju sprovođenja ekonomskih reformi. Brisel i Frankfurt su u sve većoj dilemi – očuvati euro ili demokratiju, a na nama je da je ne zanemarimo.

U trenucima kada se finansijski sistemi pripremaju da sa što manje posljedica prevaziđu period krize, koja je već na pragu, dolazi do različitih oblika štednje budžetskih sredstava, ali i nastojanja da se na vanredan način utiče na povećanje prihoda. Opravdanja za to pronalaze se u nastalom povećanju javnog duga, takođe stvorenog u pokušajima da se, umjesto za reinvestiranje, obezbijede sredstva za tekuću potrošnju.

Za mala tržišta koja direktno zavise od izvoza i stranih investicija, kao što je to slučaj sa Crnom Gorom, poseban problem predstavlja činjenica da je unutrašnje stanje samo refleksija globalnih trendova – konstantan rast duga i pokušaj da se vanrednim mjerama takav trend zaustavi. No, kao i sve ad hoc mjere i ovakve intervncije u vrlo kratkom roku pokažu svoju neprimjenjivost. Politika zaduživanja, sintagma iza koje jedna po jedna članica eurozone pokušava da zakamuflira neuspjele pokušaje spašavanja svoje ekonomije postala je vodeća aktivnost koju njihove vlasti sprovode. Međunarodne finansijske institucije, prije svega Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i Evropska centralna banka nastupaju sa svojim viđenjem stanja i predloženim rješenjima, a na državama je da iniciraju zahtjeve za njihovom konkretnom pomoći.

U malim sistemima ovakva dešavanja na širm planu, umjesto mogućnosti da se uči na greškama drugih, da se izbjegavaju uzroci daljih gubitaka i preuzimaju primjeri produktivnih rješenja, stvaraju samo jedno – izgovore. Umjesto balansa između budžetskih prihoda i rashoda, politike štednje i zaduživanja balansiraju između rigoroznih mjera kreditora i neumoljivosti svjetskih rejting agencija, a potom se instant-rješenja navode kao imperativi sa najviših adresa.

Kao najučestalija mjera pokušaja povećanja budžetskih prihoda navodi se dodatno oporezivanje – povećanje postojećih i uvođenje novih oblika oporezivanja. Da je kreativnosti na pretek, a logičkih objašnjenja sve manje govori i činjenica da se predlažu rješenja jedinstvena u svijetu, a za koje se opravdanja nalaze u evropskoj praksi, kojom se, osim toga, obesmišljava i sam proces evropskih integracija, jer proizilazi da težimo sistemu od kojeg već pojedinačnom primjenom načela pričinjavamo sebi štetu. Umjesto rezultata usljed većih budžetskih prihoda od novog oporezivanja, javlja se potreba za rješavanjem novih problema – sivom ekonomijom izazvanom ilegalnim prometom neoporezovanim robama i uslugama, kao i padom potrošnje nastalim zbog povećanih cijena.

Pad privredne aktivnosti

Svjetska praksa neprestano pokazuje da uvođenje novih naknada češće rezultira smanjenim prometom oporezovane robe ili usluga umjesto povećanjem prihoda nastalih oporezivanjem. Doslovno rečeno, dolazi do legalne evazije poreza – građanin, da bi izbjegao dodatne naknade, odustaje od kupovine ili korišćenja usluge koja nosi dodatni trošak, a gubitak je dvostruk – i za prodavca roba ili usluga, i za državu.

Primjeri takvih situacija nijesu rijetki. Razlozi za ovakav slijed događaja vrlo su jasni: poreski sistem kreiran je a posteriori od strane zakonodavnih vlasti uz smjernice Ministarstva finansija, odnosno, uzimanjem u obzir nastalih okolnosti, kretanja tržišta i potreba javnih finansija, dok za poreske obveznike ovo predstavlja a priori mjeru u procesu upravljanja sredstvima i operativnih aktvnosti. Jednostavnije rečeno, povećanje poreza na dobit ili dodavanjem poreza pri tarifiranju aktivnosti za koje već postoji propisana cijena ili pretplata imaju efekte koji su suprotni navedenim ciljevima i stoga se ovakva vrsta ubiranja budžetskih prihoda temelji prvenstveno na fikciji uslovljenoj primjenom modela drugih zemalja čiji rezultati najčešće predstavljaju mimoilaženje sa preuzetim modelom.

Da novi niz rasprava o poreskoj politici tek slijedi zaključuje se iz neefikasnosti i neefektivnosti postojećih mehanizama. Već je gotovo izvjesno da će narednih šest godina Crna Gora provesti u prilagođavanju, umjesto svojim potrebama, zahtjevima Brisela, dok će se sopstveni problemi rješavati u hodu, kroz hitne i oštre mjere, uostalom, onako kako to danas rade brojne članice Evropske unije. Kriza u EU i nije uzrok demotivacije na putu ka članstvu u toj zajednici, ali nas stavlja pred prazninu i nedostatak uspješnih primjera koji su sami po sebi i uzor i podrška pridruživanju.

Umjesto toga, ekonomske rasprave prate politički eho i međusobna optuživanja različitih struja da su neke od nastalih mjera rezultati primjene neoliberalnog ili ljevičarski pristupa ekonomiji i mnogo više se radi na pronalaženju uzroka, umjesto na iniciranju rješenja. Ono što je činjenica jeste da ni jedan od procesa koji su doveli do postojećeg stanja i uslovili nove potrebe nije bio rezultat niti jednog u teoriji čisto definisanost pravca, niti su u svim prethodnim decenijama ni neoliberalni, ni ljevičarski ekonomski koncept postojali bez međusobnih primjesa.

Rješenje nije u teoriji

Dok se politika neiscrpno bavi prošlošću, i dok se u sagledavanju teorija traži prednost jedne nad drugom, ekonomija nespremno dočekuje sve nejasniju budućnost, sa sve manje vremena i ideja za suočavanjem sa novim izazovima, a u nedostatku istih, kroz mehanizme vođenja javnih finansija plasira se ideja o uvođenju novih poreza, taksa i akciza. Paralelno sa tim radi se na izradama strategija za povećanje izvoza i privlačenje stranih investitora, ne polazeći od premise koliko povećanje inicijalnih troškova za plasiranje roba i usluga na tržište i stvaranje takvog ekonomski nepredvidivog ambijenta pogubno utiče na oba razvojna programa.

Cijene izvoznih proizvoda će, zbog povećanja troškova proizvodnog procesa postati nekonkurentne i rezultiraće padom izvoza, a troškovi poslovanja investitora će se povećavati i usloviti njegovu nekonkurentnost na domaćem tržištu i povlačenje nakon vrlo kratkog roka, a potom nove gubitke tek otvorenih radnih mijesta i nove probleme u bankarskom sektoru usljed nastale kreditne nesposobnosti novog talasa dužnika.

No sve su veći izgledi da ćemo se u ovoj izbornoj godini, umjesto sa konkretnim rješenjima i maksimalnim zajedničkim ulaganjem napora da se prevaziđe kriza sve više susretati sa predizbornim sloganima u koje će odlutati sva kreativnost i energija cijelog procesa, ali nas praksa življenja u potrošačkom društvu već dovoljno uči da je rat slogana obično kompenzacija za neravnospavno takmičenje između samog kvaliteta ponude. Već dobro utemeljena praksa Sjdinjenih Američkih Država da rasprava o porezima bude neizostavni dio političke kampanje proširila se na ostatak svijeta, te se stoga i ideja o “progresivnom oporezivanju”, a bez ikakvih procentualnih i uopšte brojčanih naznaka, javila kao osnova ekonomskih smjernica dijela političkih predstavnika koji ne uviđaju kontradiktornost sopstvene ideje – mogućnosti da se baš kroz progresivno oporezivanje postigne manja motivisanost određenih subjekata da obavljaju svoje djelatnosti do granica u kojima one postaju u potpunosti ekonomski neisplative.

Ovakva socio-ekonomska kretanja nameću potrebu za još jednom borbom – onom sa populističkom demagogijom. Polaženje od osnova da će država prihodovati od stvaranja neatraktivnog ambijenta samo je predvorje za stvaranje novog prostora za sivu ekonomiju. Uvođenje poreza “euro po euro” koji tek u mjeri manjoj od jednog procenta pogađa budžet građana signal je da je i najmanji vanredni izdatak nepoželjan, a primjena koncepta dodatnog oporezivanja na višem nivou izazvala bi talas nezadovoljstva preduzetnika, nova otpuštanja i pad privredne aktivnosti. Međutim, da sve ostaje u granicama upozorenja govori činjenica da se efektivnost ovakvih mjera procjenjuje tek kada na vidjelo izađu njihove najkrupnije posljedice.

Isključivost bilo koje strane, kao i planovi, prognoze i najave oporavka bez brojčanih podataka, tabela i grafova sa jasno prikazanim odnosima budžetskih sredstava, potrošnje, zaduživanja, inflacije i investicija ostaće samo osnovica za već zastarjele populističe slogane, poput „neka bogati plaćaju“ – imperativa koji nikada nije prethodno razmatrao ni stavove, niti reakcije upravo onih čija sredstva pominje kao ključni izvor rasta cijelog procesa i iz tog razloga nikada dovodio do većih zaokreta u bilo kom finansijskom sistemu. A dok teorija bude nametala nacrte do sada neprihvaćenih modela, do tada će praksa potvrđivati potrebu za opstankom svoje, ma koliko pogubne primjenjivosti.

Nepovoljna dešavanja u sferi ekonomije kompleksnih sistema otvaraju pitanja vezana za pravni status određene zajednice. Evropska unija, zasnovana prije svega na konceptu ekonomskog udruživanja radi jednostavnije međusobne trgovine i efikasnijeg kretanja kapitala se, usljed kriznih okolnosti po prvi put suočava sa ozbiljnijim razmatranjem ideje evropskog federalizma.

Upravo iz razloga što su dosadašnje upravljanje, kako političkim, tako i ekonomskim odlukama institucija EU naišla na brojne kritike, rješenje koje pristalice federalne Evrope predlažuzahtijeva sagledavanje nove mogućnosti za udruživanjem zemalja na višem nivou od dosadašnjeg.

Primarni cilj zbog kojeg bi se na takav dalji korak, prema stavovima federalista trebalo odlučiti bilo bi smanjivanje prikazanog ukupnog finansiranja duga zemalja članica koje je najviše pogodila dužnička kriza. Iz tog razloga postoji vjerovanje da je raspodjela duga na evropskom nivou predstavljala uzrok pada kamatnih stopa na suvereni dug država u krizi i to, s jedne strane, zato što će ti dugovi biti spojeni u jedan veliki, zajednički, a s druge strane, zbog toga što će emitovanje euro-obveznica stvoriti veliko i veoma likvidno tržište obveznicama. Likvidnost ovdje znači da će zbog većeg obima trgovine prodavaci lakše pronaći kupce, čime će doći do smanjenja amplitude fluktuacija koje postaju sve izraženije. Nasuprot tome, kada je obim manji i kada postoji manji broj potencijalnih kupaca obveznica, to povećava fluktuacije, a samim tim i utiče na rast kamatnih stopa. Međutim, osim samog cilja ništa drugo nije predloženo kao mogućnost konkretnog upravljanja daljom zejedničkom politikom zemalja članica EU. Na prvi pogled izgleda kao da se cjelokupna zamisao evropskog federalizma u ovom trenutku svodi samo na želju za jednostavnim udruživanjem duga. U tom slučaju, zemlje poput Njemačke i Francuske bi samo povećale svoje i onako velike troškove koje izdvajaju za rješavanje trenutnih problema. Ipak, najveći problem u ovom slučaju predstavljalo bi smanjenje kamatne stope po kojoj bi se vraćali dugovi. Sa druge strane, samo udruživanje duga zemalja čiji je deficit sam po sebi zabrinjavajući ne bi doveo do značajnijih promjena. Kao primjer za ovo date su Sjedinjene Američke Države. Dug SAD-a ne podrazumijeva uzajamne dugove pojedinačnih država Amerike. Dug u tom slučaju predstavlja jedinstven entitet koji je podržan snagom ekonomije same države. U tom slučaju može se dogoditi da jedna od država doživi bankrot, kakav je slučaj u SAD-u bio sa Minesotom, dok su trenutno i mnoge druge države, poput Kalifornije, primorane da smanje svoju potrošnju, kao i broj zaposlenih u javnom sektoru i ta situacija se poredi sa trenutnim stanjem u Grčkoj.

S druge strane, ipak, Sjedinjene Države mogu, zahvaljujući svom rejtingu, da dobiju kredite po relativno niskim kamatnim stopama, koje su, ipak više nego od onih po kojim uslovima to može da uradi Njemačka. Osnovni razlog je za to što je američka valuta instrument međunarodne trgovine, prihvaćen u cijelom svijetu. Osim toga, pritisk u oblasti poreske politike u SAD je manji čak i od onog u Francuskoj, što znači da postoje mogućnosti za dalje povećanje poreza. U krajnjoj liniji, privreda Sjedinjenih Američkih Država može imati tzv. bumerang efekat. To najviše uslovljavaju inovacije u informacionim tehnologijama, elektronici, biotehnologiji i drugim srodnim oblastima. Ono što se upravo dešava u SAD-u je što su privatne kompanije počele mnogo značajnije da ulažu u vršenje istraživanja i razvoja ovih naučnih oblasti, što otvara put novim oblastima ekonomije, a sve se to dešava isključivo zahvaljujući činjenici da je američka ekonomija mnogo fleksibilnija od one uređene načelima EU, te da je zahvaljujući svom regulatornom okviru sposobna za rekonfiguraciju.

U krajnjem slučaju, to je sistem u koji, bez obzira na sve, cijeli svijet vjeruje i kojeg vidi kao izrazito moćnog. Fleksibilnost i mogućnosti kakve nalazimo u američkoj ekonomiji nezamislive su na primjeru federalne Evrope, odnosno EU, pa stoga i sama računica ostaje ista. I u slučaju federalnog udruživanja, problemi EU bi i dalje pstojali, a reforme bi joj i dalje bile potrebne, jer bi se države pojedinačno i dalje suočavale sa mogućnošću bankrota. To se u posljednje vrijeme najbolje i moglo uočiti pri pozivu na izdavanje obveznica, zbog kojih se činilo da bi udruživanje na evropskom nivou zadržalo deficit i stimulisalo ekonomiju sa mnogo manje rizika. Uz to se postavlja i pitanje koliko bi takav sistem bio efikasan u rješavanju trenutnih problema, računajući na komplikovane procedure i dug proces odlučivanja.

Primjeri Sjedinjenih Država ipak pokazuju da su se i one same suočavale sa velikim brojem problema na federalnom nivou. To je najviše doslo do izražaja za vrijeme mandata Bila Klintona, a u posljednje vrijeme, za vrijeme dok je Barak Obama bio na čelu, jedan od najvećih problema ove vrste bilo je postizanje dogovora oko podizanja gornje granice federalnog duga. Osim toga, federacija ni po svojoj strukturi i načinu upravljanja nije jednostavna, a takvi primjeri se na mnogo manjim sistemima u odnosu na onaj koji bi bila sama federalno uredjena EU mogu naći i unutar nje same, kao što su recimo Belgija ili nešto drugačije, ali takođe složena Njemačka u kojoj se Bundesrat koji ima stvarnu moć u drzavi neprestano konfrontira Bundestagu. Slično tome, Kongres SAD-a se sastoji od Predstavničkog doma i Senata koji predstavlja državu.

Shodno tome postoji i mogućnost da države same donose brojne odluke o svojim pojedinačnim oblastima, a razlikuju se čak i po pitanjima uređenja lokalne samouprave – na primjer, Louisiana je uređena parohijama, a ne okruzima, a postoje i brojne razlike u sferi ekonomske politike i preduzetništva, pa je tako Delaware poznat po svojim zakonima koji omogućava kompanijama da se zaštite od preuyimanja. Iz svega ovoga se vidi da postojanje velikog broja razlika ne olakšava upravljanje, jer ove zemlje moraju prije svega da u potpunosti uspostave visok nivo saradnje, a za tako nešto je potrebno vrijeme. Tako bi se moglo zaključiti da bi stvaranje federalne EU samo pogoršalo stanje u državama, te se stoga korisnije odlučiti za neke druge oblike saradnje i solidarnosti. Federalnim udruživanjem bi se takođe otvorilo i pitanje odbrane, budući da članice EU imaju različite politike, naročito uzevši u obzir francusko-britansku odbrambenu osovinu, koja je u ovoj oblasti isto što i njemačko-francuska osovina u ekonomiji.

Kako god, trenutna dešavanja ukazuju na to da je Evropi potrebna neka vrsta reorganizacije, međutim, federacija bi bila samo jedna od mogućnosti i u slučaju da dođe do nje ne bi bilo predaje suvereniteta, ali bi se dogodilo to da se, u koliko se u jednoj od članica ne izglasa ova odluka, kao što je bio slušaj sa ugovorima, politika te zemlje proglasi antievropskom, iako su u pitanju mnogo složenije stvari koje ranije nisu bile razmatrane, poput pravnog sistema, socijalne politike, borbe protiv kriminala, gdje možda i postoje izgledi da bi u federaciji, pod kontrolom novih institucija poput senata i predstavničkog doma EU bila više demokratska u smislu poštovanja pojedinačnih prava država članica. Ipak, uprkos svemu, stvaranje federacije ne bi promijenilo trenutno činjenično stanje, niti bi izbrisalo tekovine krize. Stoga je pogrešna pretpostavka da bi federacija bila rješenje za trenutne probleme sa kojima se EU posljednjih godina suočava. Evropska unija je sama po sebi već dovoljno kompleksan projekat stvoren u potrazi za evropskim mirom i njena svrha je da ga očuva, a ne da stvara povode za nove konflikte na svom tlu.

Za situacije koje karakteriše nevjerovatna atmosfera sa određenom dozom apsurda i nepredvidivosti nerijetko kažemo da liče na scene iz Tarantinovih filmova. Po nepredvidivosti, ali i simbolici u posljednje vrijeme dešavanja na svjetskoj političkoj sceni takođe dobijaju obilježje nevjerovatnih, a ono što predstavljaju nesumnjivo se može tumačiti kao mogući kraj jednog i najava novog svjetskog poretka. Jedna od takvih situacija bila je i nedavni napad na pro-režimsku britansku ambasadu u Teheranu.

Na snimcima i fotografijama izvještača sa lica mjesta za mnoge je bilo nevjerovatno uočiti prizor čovjeka koji je, nakon što su pljačkane devastirane zgrade i paljene američke, britanske i izraelske zastave, iz ambasade izašao iznoseći poster Tarantinovog filma Pulp Fiction. Razlog zbog kojeg se nešto takvo nalazilo u jednom diplomatskom predstavništvu možda najbolje oslikava simboliku ispraznih laži i moći bazirane na nasilju, a prizor demonstranta koji upravo sa tim simbolom napušta zgradu je manifest anti-imperijalističke ere i još jedan, pompezan i revolucionaran obračun sa tekovinama zapadne vladavine, barem u Iranu.

U međuvremenu, sa objavljivanjem novog izvještaja Međunarodne agencije za atomsku energiju i nametanjem novih, restriktivnijih sankcija, vrijeme može biti pogodno za Ajatolaha Ali Khamene’i-a, vrhovnog vođu i za nametanje novog diplomatskog pristupa, koji se vidno razlikuje od onoga koji je imao provokativni i ne previše učinkoviti predsjednik Mahmud Ahmadinedžad. Dok je portparol iranskog ministra vanjskih poslova Ali Akbar Salehi novu najavu sankcija definisao svodeći je na “nedjelotvornu psihološku manipulaciju i medijski rat” njihov cilj se ogleda u smanjenju zaliha naftne indusrije i otklanjanju mogućnosti da Iran obavlja transakcije u međunarodnoj trgovini.

Kroz kanale za pribavljanje informacija WikiLeaks je došao do saznanja i objavio podatke o tome da su brojne zapadne diplomate pokazivale određenu dozu optimizma po pitanju postavljanja Ali Khamene’i-a na čelo Iranske agencije za atomsku energiju (IAEA). Prema navodima iz prepiski započetih kod američke misije u Beču koja se bavi IAEA-om, Ajatolah Ali Khamene’i je definisan kao “inteligentan i iskusan partner” kojeg preferiraju, za razliku od ostalih iranskih zvaničnika. Prema navodima magazina The Times, tokom posljednjih godina Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici morali su spriječiti Iranov oružani program tajnim dobavljanjem oštećenih dijelova, planovima i softverima. Čak i bez dokaza o sabotaži, iranski nuklearni program se jasno suočio sa preprekama za napredak u posljednjih nekoliko godina.

Sankcije koje su ovoga puta uvedene uključuju garantni rizik, jer energetski sektor u Iranu, trećem najvećem svjetskom proizvođaču sirove nafte može rezultirati težim posljedicama. Embargo, između ostalog, zabranjuje nabavku za potrebe petrohemijske industrije koja je tokom prethodne godine izvezla proizvode u vrijednosti više od osam milijardi dolara, a novčane kazne mogu dodatno otežati trgovinu, koja je već pogođena brojnim kaznenim mjerama izrečenim prethodnih godina. Kao neposredna posljedica toga može biti i niža proizvodnja nafte u Iranu, te proizvodnja i prodaja naftne po višim cijenama u cijelom svijetu.

Ipak, brojni analitičari tvrde da aktuelne potrebe za naftom na globalnom nivou mogu biti pokrivene proizvodnjom drugih zemalja, ali u slučaju povećane potražnje, odnosno tržišnih špekulacija, moglo bi doći do većih problema. Evropski diplomatski predstavnici su u međuvremenu postigli dogovor o proširenju spiska iranskih pojedinaca i organizacija koji podliježu sankcijama, dodajući na popis oko dvjesto imena, u cilju stavljanja većeg pritiska na ostale islamske zemlje u sklopu svog nuklearnog programa. Vlade zemalja Evropske unije će takođe morati u što kraćem roku da procijene predlog Francuske i Engleske po pitanju ostalog broja sankcija, između kojih je i onaj protiv Iranske centralne banke, ili, prema hitnom zahtjevu Francuske, još jednom razmotriti dodatne kaznene odredbe u oblasti naftne industrije.

Primjetno je da iz razloga inostranog miješanja u domaću politiku i odredbi u vezi sa nuklearnim programom strpljenje stanovnika Irana i sposobnost da podnose najavljene mjere drastično opadaju. Stoga bi, u tom kontekstu, moglo doći do jačanja Zelenog Pokreta u Iranu koji bi bio ne samo podržan od strane zapadnih sila, već i predstavljao sponu za stvaranje otvorenog demokratskog društva i poboljšao njegove odnose sa susjednim zemljama od kojih su zbog Ahmadinedžadove politike distancirani. Ono što je sigurno je da je kompromis Irana sa Zapadom moguć samo uz uspostavljanje vlasti koje će imati njihovu podršku, a kako posljednja dešavanja najavljuju, razlaz sa američkim imperijalizmom u ovom dijelu svijeta tek počinje.

13. decembar 2011. – Ana Nives Radović za Bankar.me

Odredih da utorak posvetim, takoreći domaćim aktuelnostima, iako, pošto su teme uglavnom vezane za ekonomiju i finansije, gotovo da se sve što napišem o eurozoni odnosi i na Crnu Goru. Doduše, ako pitate lokalne zvaničnike, izgleda da jedino kod nas postoji nada u opstanak eura kao valute. Sam premijer je od svog prethodnika već sasvim solidno usvojio taktiku vještog izbjegavanja konkretnog i davanja opširnih, nepreciznih odgovora na pitanja šta će se u dogledno vrijeme desiti sa crnogorskom ekonomijom. Srećom pa svakih nekoliko godina nastupi po neka svjetska kriza, pa tako i vlast ima objašnjenje za svoje brojne propuste. Više sile su otkad je svijeta i vijeka najbolji izgovor. No, kada se desio krah Lehman Brothers-a i početak krize krajem 2008. godine Đukanović nas je uvjeravao da će nas kriza zaobići. Lukšić nam sada poručuje da se pripremimo za još teža vremena.

U jednom trenutku pomisliš da slušaš vremensku prognozu i da se najavljuje neki tajfun, pa on, možda hoće, a možda neće proći pored nas. No, dok se Evropska unija bori sa bezbroj svojih problema, a ostatak svijeta priprema na krah eura, u Crnoj Gori, koja je ovu valutu prihvatila bez i jednog potpisanog dokumenta koji bi ostavio traga o tome koji su uslovi, cijena i efekti svega toga, te o mogućnostima i alternativama u slučaju odluke da se euro više ne koristi, premijer ipak naglašava da vjeruje u opstanak eurozone. Eh, kad bi čelnici EU znali kakav ekspertski potencijal za rješavanje ekonomskih pitanja ovdje postoji, odlučila bi se na ad-hoc primanje Crne Gore u članstvo. Logično, pa zašto bi samo sedamsto hiljada ljudi imalo privilegiju da preživi krizu eura dok Merkozy gubi svaku nadu.

Opet, rekoh, kako se približavao ovaj utorak razmišljala sam o temi za današnji tekst, tek jutros primijetivši da je danas 29. novembar, dan koji je na ovim prostorima nekada mnogo značio. Ipak, neću trošiti riječi na klasični lament nad bratstvom i jedinstvom, kako za to danas svi koriste priliku. Fiktivno bratstvo i jedinstvo, kao takvo, bili su simbol ekonomske neodrživosti bivše Jugoslavije, baš kao što je gorepomenuti euro naizgled spona, a u stvari glavni uzrok ekonomske neodrživosti Evropske unije. Uvijek bi postojalo bolje rješenje, uvijek bi neko na vrijeme ukazao da treba reorganizovati sistem koji je postao neodrživ i uvijek bi se, tek na samom kraju i nakon katastrofalnih posljedica shvatilo da je neko svo vrijeme bio u pravu. EU je još uvijek pred izazovom i možda se tamo neko zaista dozove pameti i odluči da prestane da finansira tuđe dugove radi opstanka unije, kao takve. Jugoslavija je, međutim, pokazala da dobre ideje budu shvaćene tek kad za njih bude prekasno. Neke ideje i neki ljudi su jednostavno ispred vremena, kakav je, na ovim prostorima bio Ante Marković. Jučerašnje opraštanje od njega i podsjećanje na dešavanja u zemlji koja bi danas slavila svoj najveći praznik, a koju su njegovi protivnici rasturili na u civilizovanom svijetu nezapamćen način, posebno govori koliko ćemo se još dugo boriti sa takvim stanjem, posebno iz tog razloga što, od Markovićevih političkih savremenika, od svih ex-Yu zemalja još jedino Crnom Gorom vladaju iste strukture – one koje su na mitinzima podrugljivo prozivale „lažne reformiste”, a iz vremena za koje svi tvrde da je bilo bolje od današnjeg preuzeli jedino partijsko idolopoklonstvo. Partija kao svetinja. Partija kao cilj, ali i sredstvo za postizanje svih drugih ciljeva.

Ne znam da li su genetika ili vaspitanje učinili svoje, ali pripadnost takvim organizacijama mi je uvijek djelovala fobično. Odrasla sam među ljudima gdje je „biti u partiji” značilo nemati baš nikakve druge kvalitete u životu. Nekadašnja „djeca cvijeća” su imala toliko drugih stvari o kojima su mogli da pričaju, pa politika nikada nije dolazila na red. A i kada bi se pomenulo, ne samo što bi mi zvučalo nerazumljivo, već što bih, kao šestogodišnjakinja imala milion pitanja o značenju termina iz političkog slenga. Mislim da su mi na desetine puta na karti pokazivali kako „Maribor u kojem smo ranije živjeli više nije u Jugoslaviji” i uvijek bih se iznova zapitala kako to gradovi mogu da se sele. Svo vrijeme koje je nastupilo, umjesto novih saznanja donosilo je nove apsurde. Rečenica s početka devedesetih „pa svi smo glasali za reformiste, a pobijedili su nacionalisti” mi se toliko urezala u sjećanje, zadržavši svu nejasnoću i odsustvo svake logike, pretvorivši se u činjenicu i objašnjavajući strahovite razmjere između jedne savjesne manjine i jedne divljačke većine, učinivši to da me doživotno distancira od ovog drugog.

Nakon dvadeset godina – još sanjamo nikad više dostignuti ekonomski standard s kraja ’89. godine, uzdamo se u EU kao posljednju nadu za spas, iako iz dana u dan shvatamo koliko je njoj samoj spas potreban i svo vrijeme slušamo hvalospjeve na račun sopstvenih djela od strane istih ljudi koji su tu bili i na početku priče. S tom razlikom što su tada podržavali proteste, a danas imaju nešto protiv njih; što su im tada ljevičarske ideje bile izrazito bliske, a danas propagiraju hardcore kapitalizam; što su nas tada uvjeravali da se bore za bratstvo i jedinstvo koje su sami rušili, a danas nas kroz integracione procese vode u EU kojoj već odavno i sami okreću leđa. Ostaju nam datumi poput ovog iz sve dalje i dalje prošlosti da nas podsjete na to koliko smo daleko od onoga gdje smo nekada bili i krize koje dolaze da budu opravdanje za sve što smo sami mogli, a nismo znali da promijenimo. Ostaju nam i datumi za pregovore do kojih prema nekome treba da izmirimo svoje integracione obaveze. Živimo između tih datuma – jugoslovenske prošlosti i evropske budućnosti, dok nam konture sadašnjosti tek malo pomjeri svjetska kriza, tek da bi se nesto dogadjalo u vremenu u kom živimo.

E-Balkan.net

Informacije o dešavanjima iz svoje zemlje dok ste van nje najlakše dobijate putem interneta – web portala različitih medijskih kuća, ali i društvenih mreža. Ako ste građanin Crne Gore imate i tu mogućnost da dnevne aktivnosti svog premijera pratite putem njegove Facebook stranice. U odnosu na svog prethodnika, koji je čak i javno isticao kako nije vičan u korišćenju moderne tehnologije (uvijek sa izvjesnom dozom ironije kojom je želio naglasiti da mu takva vještina uopšte nije bila potrebna na putu ka uspjehu), novi crnogorski premijer ima potpuno drugačijii pristup, ne samo u pogledu kompjuterskih vještina, vec i načinu ophođenja prema građanima.

Objavljivanjem svojih dnevnih aktivnosti (više u slici nego u riječi) premijer daje mogućnost svima da mu upute komentare i pitanja. No, iako nam sam Facebook sugestivno nalaže da nam se neke stvari mogu samo sviđati i uskratio mogućnost nesviđanja, u polju za komentare uvijek možete izraziti i svoje neslaganje. Međutim, komentari koji prate ono što premijer Lukšić objavljuje u najvećoj mjeri se svode na divljenje, podršku i pohvalu.

Ako pratite informacije iz poslovnog svijeta, niste mogli a da se ne susretnete sa jednim relativno novim zvanjem – Social Media Manager. U slobodnom prevodu, menadžer za društvene mreže je lice angažovano na poslovima koji se svode na presjek onoga što rade korisnička i marketing služba, s tim što se komunikacija sa potrošačima odvija putem društvenih mreža. Uz sav trud koji ulaže i napore da do izražaja dođe njegovo stvarno zalaganje za prosperitet Crne Gore, novi premijer zaista podsjeća na Vladinog Social Media Manager-a. Nije za potcjenjivanje njegova posvećenost sa kojom i na ovaj način komunicira s građanima, samo je potrebno razumjeti da u sistemima u kojima postoji osoba zadužena za komunikaciju, promovisanje i predstavljanje, odluke obično donosi neko s kim korisnici nemaju kontakta.

U situacijama kada ste kupac ili korisnik usluga određene kompanije i kada imate potrebu da uputite reklamaciju, obraćate se službi za korisnike, najčešće podsvjesno zaboravljajući da se sa druge strane telefonske linije nalazi samo službenica koja prima pozive ili da ako na Facebook stranici određenog proizvođača napišete da je taj proizvod iznevjerio vaša očekivanja to čita samo zaposleni koji održava stranicu. Ma koliko bili uvjereni da će vaše javno iskazivanje stava o nekom brendu uticati na rejting i njegovu dalju prodaju – to se neće desiti. Ne negdje gdje je svijest o zaštiti potrošača na ovakvom nivou, a što je samo dokaz da je refleksija potrošačkih principa na društveni sistem (i obratno) prisutna bilo gdje u svijetu. Negdje kada nešto platite dobijate sve što vam je garantovano da je uračunato u tu cijenu. Takođe, očekujete ispunjena obećanja i kada nekome date glas na izborima. Problem crnogorskog društva ne samo da je u nepoznavanju ovih principa, već i u nedostatku očekivanja. Glasačko tijelo ove zemlje toliko podsjeća na partnerke novopečenih bogataša i tranzicionih pobjednika, žene-skorojevićke koje u parfimerijama ne uzimaju tester, već na pitanje prodavačice koji parfem žele odgovaraju sa “najskuplji”. Uzima se ono čemu je prethodno određena cifra već utvrdila postojanje kvaliteta. Ne bira se, jer izbor napravljen sam od sebe.

Natpisi “ne primamo reklamacije” istaknuti pored kasa u crnogorskim prodavnicama istovremeno su i slika njenih demokratskih načela. Otud se uočava i besmisao u tvrdnjama predstavnika državnih institucija kako se, tokom izrade reforme javne uprave težilo da odnos vlasti prema građaninu ne bude više kao prema podaniku već kao prema korisniku, klijentu. Stoga, jedini komentar koji jedan potrošac svjestan svog položaja može imati kao reakciju na pompeznu najavu ove novine u našem sistemu glasi: “isti đavo”. Razmišljajući o tome kako neka druga pravila važe negdje drugo, na nekim zamišljenim grafikonima i rang listama pokušavamo da lociramo gdje je naše društvo u odnosu na evropska, čije priče smo, tako kažu, iz dana u dan, sve prepoznatljiviji dio. Da ne bismo tako bez olovke i papira, programa za izradu dijagrama i nepreciznih formula u svojim glavama sami povlačili imaginarne linije i upisivali brojke, angažuju se stručnjaci koji su u stanju da izmjere svaku pojavu kod nas i u našem bližem ili daljem okruženju i da te mjere izraze poretkom na nekoj skali. Mjeri se sve – od stepena slobode medija, bezbjedonosnog stanja u državi, do nivoa ekonomskog razvitka.

Jedini je problem što se njihovi podaci najčešće ne poklapaju sa onim što percipira javnost. Recimo, skoro se na premijerovoj Facebook stranici našao članak iz dnevnog lista koji predstavlja režimsko glasilo, u čijem naslovu stoji da Crna Gora prednjači u regionu. Ne piše u čemu, ali zvuči obećavajuće. U nastavku se navodi da ona prema indeksu razvoja ima 37 indeksnih poena više od Srbije, a 40 manje od Švajcarske. Na prvi pogled izgleda kao da je na nekoj skali crnogorska ekonomija negdje na sredini između švajcarske i srpske. Kao nekoga ko se u proteklom periodu i te kako uvjero u švajcarski standard, ova, ovako formulisana vijest bi me možda nasmijala do suza, da me u stvari nije natjerala da se još više zabrinem zbog načina na koji se utiče na crnogorsko javno mjenje. Prikazivanje ovakvih podataka građanima pod ovakvim naslovom moglo bi biti shvaćeno kao da je u društvu postignut i te kakav napredak. Za ovo se ne može reći da je bila namjera autora analize, jer on je samo računao koeficijente, ali je autor samog članka izostavio objašnjenje čitaocima šta u stvari predstavlja indeks razvoja, osim što je nabrojao parametre koje čine demografska prilika, broj izbjeglica, ujednačenost razvoja, ekonomsko stanje, javni servis i ljudske slobode. Matematićka formula kojom se iz pojedinačnih ocjena ovih parametara dobija indeks 134 vjerovatno sadrži množenje međusobno stepenovanih činilaca i to, svakako, njihovih apsolutnih vrijednosti, kako se minus ne bi našao u izrazu.

Ista situacija je i u izjavama naših zvaničnika gdje se, kako je to najčešće slučaj, svaki rast izražava u procentima. A tu se, ako je na primjer prosječna plata u Crnoj Gori tokom protekle godine bila uvećana sa 400 na 450 eura, a u nekoj zemlji EU sa 1200 na 1300 eura može manipulisati tako što će se reći da je rast u Crnoj Gori iznosio 12.5%, a u zemlji sa kojom se poredi (tek) 8.3%. Kako smo zemlja kojoj je jedina grana privrede koja bitnije doprinosi budžetu turizam, podaci o broju turista tokom jedne sezone i procentualno povećanje u odnosu na prethodnu su omiljeno manipulatorsko sredstvo. Ne uzima se u obzir da se izmedju dvije turističke sezone i sama ponuda povećava, o čemu svjedoči broj uzetih kredita kod banaka za razvoj samostalne turističke djelatnosti i da se procentualna popunjenost računa u odnosu na broj slobodnih mijesta, a ne u odnosu na broj turista prethodne godine. Treba li stvarno biti toliko naivan da nas ohrabruje činjenica da će ove godine broj turista biti veći nego 1989. godine, koja je bila rekordna u istoriji crnogorskog turizma, ne pitajući se koliko je u Crnoj Gori tada bilo hotela i apartmana? Vodimo li računa da je turistički, privredni, kao i svaki drugi rast višedimenzionalan ili spadamo u grupu onih koji vjeruju u najave neoliberalnih privatizacionih magova da će naša privreda za određeni broj godina ovim tempom dostići nivo najrazvijenijih zemalja EU, ne postavljajuci pitanje gdje će te zemlje tada biti. Kakav god da je naš lični odgovor na ovo pitanje, ova druga grupa je i dalje izrazito brojna.

Čemu onda naše nezadovoljstvo? Razvijamo se brže od bilo koje države u regionu, samo se nigdje ne navodi od koje do koje tačke se taj rast odvija pojedinačno. Kako god, premijer sve to objavljuje na Facebook-u. Nekim slučajem ili od brojnih dobrih vijesti nikad ne stigne da objavi one loše. Ovako, sve raste i cvjeta. Pravi ružin vrt. Razmišljam zašto onda barem umjesto tih ruža nije posadjeno neko voće ili povrće, ali me informacije o najavi novih štrajkova glađu nezadovoljnih radnika uvjeravaju da bi, zbog budućeg pada tražnje za hranom, neobrani plodovi samo trunuli po zemlji, čime bi namjerne ili slučajne posjetioce dočekao prilično ružan prizor u našem rajskom vrtu. Svakako ne biste voljeli da vam se visoki predstavnik MMF-a ili Svjetske banke prošeta pored gomile truleži ako očekujete da vam odobri kredit, jer bi shvatio da ne znate da koristite ono što već imate. Ruže su već sigurna investicija. Lijep su ukras i dobro dođu kao poklon kada se udvarate nekome, posebno staroj dami, kakva je Evropa. A i ne morate mnogo da se trudite oko njih, jer građani sami uredno svraćaju da ih zalivaju. “Lajkovima”, glasovima…

Kao što ne postoji jedinstvena definicija samog pojma male ekonomije, budući da su parametar za određivanje njene veličine kako broj stanovnika, tako i procentualno učešće u svjetskoj trgovini, ali i iznos bruto društvenog proizvoda, tako nije moguće ni odrediti jedinstveno najpoželjnije rješenje koje bi, primijenjeno na iste, doprinijelo ostvarivanju najkonkretnijih rezultata. Ipak, ono što se posmatranjem stanja u crnogorskoj ekonomiji, a ona po svim parametrima spada u kategoriju malih, može zaključiti jeste da je na osnovu brojnih pokazatelja uočljivo da se određeni procesi, karakteristični za zemlje u razvoju nisu odvijali na najprihvatljiviji način.

Dešavanja na svjetskoj ekonomskoj sceni pokazuju da i planetarno vodeći sistemi mogu doživjeti krah, jer isticanje jednih, a zapostavljanje drugih grana razvoja dovodi do kratkotrajnih koristi, a rezultira dugoročnim gubicima. Bili smo i u prilici da nas svjetski ekonomski analitičari uvjeravaju da nedovoljna razvijenost privrede umjesto nedostatka predstavlja šansu, iz čega se stvara prividan zaključak da je razvoj crnogorske privrede bio kontinuiran, ali nedinamičan. Time se, slučajno ili namjerno prikriva činjenica da je on suočen sa nekoliko faza degradacije – onemogućavanjem razmjene usljed ratnih dešavanja i sankcija tokom devedesetih, neprilagođenim promjenama novom načinu upravljanja resursima, kao negativnom posljedicom ubrzanog i krajnje netransparentnog privatizacionog procesa, te konstantnim zaduživanjem države.

Specifičnost malih ekonomskih sistema jeste takođe i u njihovoj velikoj zavisnosti od izvoza, budući da prihodi od poreza koje država ubira na osnovu trgovine koja se odvija unutar zemlje nisu dovoljni za finansiranje rashoda kojima je potrebno zadovoljiti sve potrebe koje uslovljava savremen i dinamičan razvoj određenih oblasti. Ubiranje prihoda od poreza prilikom unutrašnje razmjene, a čija bi evazija od strane brojnih subjekata zahtijevala poseban osvrt, više utiče na stanje budžeta lokalnih samouprava i, iako bi trebalo da omoguće ravnomjeran razvoj opština, u Crnoj Gori to nije slučaj, jer se i istovremeno najveći broj privrednih aktivnosti odvija u manjem broju opština, koje najviše prihoduju od izvoza.

Kada god govorimo o neravnomjernom razvoju, zanemaruju se stvarni potencijali svega onoga što država može da koristi kao resurs. Mnoge ekonomije u svijetu su razvile tehnologije za maksimalno korišćenje svojih prirodnih potencijala na različite načine, pa su i ono sto se fizički nije moglo izvesti pretvorilie u izvozni proizvod. Zbog toga bi strategije za upotrebu i razvoj neiskorišćenih resursa bile od velikog značaja, jer bi se samo na taj način spriječilo da država socijalne probleme rješava prodajom i predajom vlasništva subjektima koji ono što dobiju ne iskoriste planski.

Zbog malog obima fabričke proizvodnje, država bi u domenu izvoza trebalo da promoviše ono što privlači kako inostrane kupce, tako i investitore. Kao najvažnija oblast izdvaja se turizam, iako je disbalans među regijama tu najuočljiviji, pa postoji potreba da se ta djelatnost promoviše sa onim što u toj sferi predstavlja tražnju – ponudom zdrave hrane i vode. Međutim, ogromna neiskorišćenost prirodnih potencijala odražava se na nedovoljan razvoj poljoprivrede, a vodeni resursi se zanemaruju uvozom flaširane vode iz zemalja regiona. Još jedna, uz turizam usko vezana oblast jeste i građevinarstvo koje, ne samo što je izašlo iz planskih okvira, već uslovljava potrebu za daljom kontrolom kojom bi se spriječilo produbljivanje aktuelnih problema. Problem neplanske gradnje nije uočljiv samo u oblasti turizma i izgradnji stambenih objekata kojima su preusmjereni novčani tokovi na tržištu nekretnina, što je, nakon kratkotrajnog investicionog buma uslovilo neodrživost tog sistema poslovanja čiji se nedostaci kompenzuju na neprihvatljiv način, već i u oblasti izgradnje kapitalnih projekata, tj. planova za izgradnju novih i revitalizaciju postojećih infrastrukturnih projekata kojima je njihova realizacija predviđena, a čime se država podstiče na dodatna zaduživanja.

No i pored svega, činjenica je da su turizam, proizvodnja hrane i poslovanje sa nekretninama posljednjih godina bilježili rast i time potvrdili da su strateški značajne oblasti za obezbjeđivanje budžetskih sredstava, što pokazuje da se Crna Gora se već duže vrijeme suočava sa nedostatkom budžetskih prihoda iz oblasti koje su nekad predstavljale ključne izvore finansiranja državne potrošnje. Tu se izdvajaju industrija i prerada metala, grane u kojima su najuočljiviji negativni efekti privatizacionog procesa. Oblast šumarstva i drvoprerade danas su svedene na manji obim u odnosu na prethodne decenije zbog neadekvatne pozicioniranosti na inostranom tržištu uslovljene manjkom marketinških aktivnosti i pružanja informacija o kvalitetu proizvoda crnogorske drvne industrije. Tome takođe doprinose i ograničenja u poslovanju bankarskog sektora koji je istovremeno ključni element na finansijskom tržištu.

Da su određeni postupci državne politike negativno rezultirali prilikom tranzicionog procesa pokazuje i gašenje pomorskih flota i grane koja je u najvećoj mjeri osiguravala prosperitet jednog broja opština. Na ovom primjeru je uočljiva i diskrepanca između onoga što se nalazi u akcionim planovima i onome što država čini u praksi kada je u pitanju odnos prema prilivu kapitala, a to je krajnje selektivan tretman onih koji doprinose da se velika sredstva sliju u crnogorske novčane tokove. Uočava se da strategije za ad-hoc eliminisanje biznis barijera važe za izvjesne strane investitore koji u stvari samo sprovode Vladine ciljeve u privatnom sektoru, dok crnogorski pomorci, bez čijeg priliva sredstava ne bi bilo pomaka u razvoju određenih sredina, zatražene olakšice u poslovanju dobijaju tek nakon dužeg vremena koje protekne između iniciranja nekog zahtjeva i njegovog ostvarenja. Neophodno je pomenuti i odnos države prema nevladinom sektoru koji, pored toga što je zaslužan za značajan doprinos demokratskom prosperitetu istovremeno utiče i na to da inostrane fondacije finansiraju projekte koje sprovode ove institucije, a za čiju realizaciju se novac troši upravo u Crnoj Gori.

Neusaglašenost stavova oko daljeg razvoja potiče iz političke podijeljenosti koja uslovljava podjelu u zastupanju poželjnih modela razvoja. Budući da i neoliberalni i koncept društvene svojine predstavljaju ne samo oprečna, već i ekstremna shvatanja, rješenje kojim bi se osiguralo poboljšanje ekonomije i stabilnost javnih finansija nije moguće bez pojedinih elemenata oba modela. Specifičnost javnih finansija Crne Gore je i u ograničenjima u vođenju monetarne politike, jer Centralna banka u trenutnim okolnostima kada nije u poziciji uspostavljanja rezervi nije u mogućnosti da bude inicijator promjena i da odgovori na brojne zahtjeve koji se u ovoj oblasti javljaju, a sve dok političke institucije budu nadjačavale uticaj finansijskih, privatni sektor će se razvijati prema modelu koji je prihvatljiv isključivo manjim interesnim grupama i njihovim predstavnicima u javnoj vlasti.

E-Balkan.net

Mitovi o čojstvu, junaštvu, bratstvu, jedinstvu i svemu što je ponosno opisivalo jugoslovenske narode srušeni su u samo jednoj deceniji. Vjekovi borbe za slobodu i ideju o jedinstvu Južnih Slovena rezultirali su masakrom nad istom tom slobodom i njihovim najvećim razjedinjavanjem. I sve to se dogodilo u istoj deceniji na početku koje su se civilizovani narodi ujedinili na višem nivou, kada je ugovorom iz Mastrihta Evropska zajednica postala Evropska unija i kada je tekovina tog civilizacijskog nivoa bio Internet.

Do naroda na prostorima bivše Jugoslavije vijesti o tome nisu dopirale, jer su bili prezauzeti najmonstruoznijim događajima koje je Evropa ugledala u svojoj dugoj istoriji; najbrutalnijim, jer se na kraju dvadesetog vijeka nije očekivalo da će, u ime nezdravih ideja lišenih smisla, ljudi stradati na takav način. Simbolično, u devedesete smo ušli nakon što smo, kao Jugoslavija na Evroviziji predstavljeni pjesmom „Hajde da ludujemo”. Nismo imali naročit plasman, ali smo Evropi dokazali da je ludilo nešto u čemu smo neprikosnoveni. Nakon devedesetih Evropa je postajala najizgovaranija riječ od strane naših vođa. Postojala je potreba da se obnove pokidane veze sa kontinentom čiji dio smo prestali da budemo. I sve bi se to davno dogodilo kada bi jedna surova decenija mogla da se izbriše iz svjetskog pamćenja, ali je izbrisana samo iz sjećanja onih koji bi najviše trebalo da je se stide.

Djeca rođena tih godina danas već jesu ili uskoro postaju punoljetni građani. Oni će ubrzo biti studenti, ona „kritična masa” od koje se očekuje da svojim buntom reaguje na društvena dešavanja, ne štedeći nikoga i pokazujući da ne žele da ispaštaju zbog tuđih grešaka. Pitanje je – koliko će to znati? Koliko će biti u stanju da osude poteze onih zbog kojih tek, kao milostinju dobijaju status kandidata za članstvo u EU, umjesto da su odavno njen dio, ne bivajući svjesni kakve su odluke isti ti ljudi na početku devedesetih donosili? Istina je, imali su sreću da se, recimo, za razliku od mene, ne sjećaju skoro cijele godine provedene u skloništu ratom zahvaćenog olimpijskog grada koji je bio primjer zajedništva i multikulturalnosti, a u trenu postao zgarište zbog jedne ideologije, da ne znaju šta je izbjeglički konvoj, da ne dožive ’93. kada su im se od plate koja je iznosila 3 njemačke marke roditelji morali odreći svega da im obezbijede pristojne đacke dane. Ne mogu reći da im zavidim, jer sam zahvaljujući najružnijim uspomenama svog djetinjstva i povezujući ih sa ljudima koji su im doprinijeli i njihovim mladim i lijepim učenicima shvatila da oni danas nemaju pravo da bilo kome pričaju bajke o uspješnom vođenju Crne Gore ka EU. Iste te ljude koji su tu zemlju odveli u čuveni „rat za mir”, a kojima su danas puna usta Evrope, nažalost, mlade generacije pamte samo kao „državotvorce”, jer su u trenutku kada je njihova politička svijest sazrijevala oni bili predstavljani tvorcima ideje nezavisnosti.

Makar generacijama koje odrastaju uz Facebook, Google i Youtube nije teško da potraže video-zapise po Internetu, ali avaj, Dnevnik javnog servisa čini svoje. To se najbolje moglo uočiti posmatrajući reakcije tih mladih ljudi na vijest o odlasku premijera. Zabrinutost što odlaskom velikog vođe ostaju prepušteni na milost i nemilost svemu što slijedi bila je jasna poruka da im je usađena podanička svijest, suprotna svakoj ideji slobodnog građanina, koja je osnovna vrijednost zajednice naroda kojoj se teži. Kontradiktornost, baš kao i ona koju nalazimo u samom terminu „devedesete”. Jedna od rijetkih riječi u našem jeziku u kojoj se pet puta ponavlja isti samoglasnik, najbolji primjer za stilsku figuru asonancu, nekom logikom trebalo bi da se odnosi na pojam koji predstavlja sklad i spokoj, a zapravo nas asocira na haos. Nakon haotične decenije uslijedila je decenija evropskih integracija, ili makar priče o istima. Da je na njima rađeno onoliko koliko se puta ta sintagma našla u javnom govoru sada ne bi bilo potrebe da se pričom i tekstovima vraćamo dvije decenije unazad, ali neophodno je, jer nema izgleda za bilo kakav napredak dok se ne oslobodimo svih tekovina jedne mračne ere. Sada, na pragu nove decenije, od nje imamo velika očekivanja, ali, i pored želje da ni na jednom početku ne budemo pesimisti, moramo se zapitati da li je nečemu starome izvjestan kraj i da li će oni koji će kreirati budućnost imati dovoljno znanja i volje da se izbore sa zaostavštinom prošlosti, ili će prelaziti preko nje.

ND Vijesti

Kroz različite političke, edukativne i medijske kampanje u svijesti naroda Zapadnog Balkana ideja članstva u Evropskoj uniji je izjednačena sa nasušnom potrebom, a set mjera koji je za to potrebno ispuniti poistovijećen je sa svim što potencijalna članica treba u svojoj budućnosti da ostvari. Za države koje su krajem vijeka cijelom svijetu pokazale da se bratstvo i jedinstvo može rasturiti najkrvavijim sukobima izričita težnja ka nekoj novoj zajednici bila bi nezamisliva kada članstvo u EU ne bi bilo promovisano najsavršenijim, a uz to i samoobnovljivim marketinškim tehnikama za predstavljanje prioriteta nad prioritetima jednog društva. Dok se o članstvu u NATO-u ili osudi ratnih zločina vode polemike i dok su stavovi podijeljeni, o prijeko potrebnom članstvu u EU saglasni su i građani i vlast i opozicija.

Usredsređenost na postizanje što boljih rezultata u procesu evropskih integracija stavila je u drugi plan razmatranje negativnih efekata koje pripadnost takvoj instituciji donosi, kreirajući atmosferu koja isključuje debatu na temu da li male države imaju alternativu, što samim tim ukazuje i na kontradiktornosti u vođenju ekonomske politike upravo tako malih država koje su jedva svojim potrošačima uspjele da ukažu na svijest o prednosti kupovine nacionalnog proizvoda u odnosu na uvozne, a koje istovremeno teže ka članstvu u instituciji gdje bi se pozivanje na ograničavanje uvoza strogo sankcionisalo, bez obzira na nivo proizvodnje uvezenog proizvoda u određenoj zemlji.

Čak i kada bi postojala mogućnost da se pronađu zajednička rješenja u oblasti proizvodnje, kontrole uvoza i izvoza, kao i brojnih drugih tržišnih preferencija čije različitosti bi znatno pogodile privrede nekih novoprimljenih članica i kada bi se zanemarile moguće negativne posljedice euro-efekta, nezanemarljiv je čitav jedan niz pitanja koji se ne nalazi striktno u ekonomskoj sferi. Kao najveći razlog zbog kojih Crna Gora ne može ubrzati svoj put ka članstvu u EU navodi se korupcija. U izvještajima koje šalju predstavnici institucija EU korumpiranost je postala neizostavan dio ocjena i ekspertskih mišljenja o našem napretku pri postizanju zadatih ciljeva. Malo je građana koji bi sami sebi priznali da im je ta pojava strana, ali broj onih koji to ne čine javno postoji zahvaljujući činjenici da nema eksternog mjerača korupcije poput mehaničkih ili digitalnih sprava za mjerenje drugih pojava, već korupciju mjere ljudska bića, jednako podložna kako korupciji, tako i mogućnosti da se u njihovim ocjenama nađe ono što je interes jedne grupe, da bi se isti taj izvještaj podnio instituciji kojom, takođe, predsjedava ljudstvo. Priča o korumpiranosti koja se aktualizuje uz svaki pomen naše zemlje kao potencijalnog kandidata na putu ka EU imala bi smisla kada bi ta pojava predstavnicima takve institucije bila nepoznanica. Nažalost, raspored snaga je takav da nekome sa ovih prostora ne daje za pravo da pokrene pitanje korumpiranosti evropskih eksperata koji stanje u našoj zemlji ocjenjuju na način koji bi možda one koji se predstavljaju istinskim borcima za prosperitet ovog društva trebalo da zabrine, umjesto što upravo te evropske adrese koriste za ispravljanje nepravdi koje su im, kako navode, nanijeli oponenti na javnoj sceni.

Sama Evropska unija je trenutno u najvećoj krizi od dana svog osnivanja, a ponovi li se i djelić grčkog scenarija u bilo kojoj drugoj članici, njen opstanak biće sve manje moguć. Razjedinjenima u stavovima oko brojnih drugih pitanja, Evropskoj uniji trebaju zemlje Zapadnog Balkana kako bi makar o jednoj stvari imale zajednički stav, a on je isključivo protkan pričom o korupciji. Dok je na tom prostoru postojala država koju je svako poštovao i čiji pasoš je bio najskuplji na svijetu, niko iz EU se nije usudio da komentariše navike njenih građana i činovnika, već su je, štaviše, željeli u svom sastavu, što je, znajući svoje, danas ne tako popularne razloge, Josip Broz Tito odbio bez mnogo pregovaranja. Sada kada smo mali i kada pasoš naše zemlje možete kupiti po promotivnoj cijeni, predstavnicima EU postajemo glavni problem, naizgled, kao da sopstvenih nemaju, već sve čine kako bi nama pomogli, dok mi njih vidimo kao mesije koje ce nas osloboditi os svih nevolja, pa i od korupcije. Kada bi na svom primjeru pokazivali ostvarivost ciljeva koje su nama zadali, možda bismo i napredovali. Ovako, izgleda da nemamo od koga da učimo, a nema ni ko da nas spasava od posljedica loših navika od kojih se ne možemo izliječiti dok god budemo patili od eurofilije.

ND Vijesti

Nedavno su se mađarski i rumunski premijer obratili zvaničnicima EU sa ciljem da se ubrza pridruživanje njihovih zemalja eurozoni. Posijle više godina zanemarivanja u korist strukturnih reformi podsticanja domaće potrošnje, ove zemlje, kao i Poljska i Češka su posebno teško pogođene krizom. Njihovi deficiti su ogromni, ekonomski rast je zaustavljen i njihove valute su u velikoj nevolji. Ipak, brzo usvajanje eura u Poljskoj, Mađarskoj i Rumuniji nije predloženo kao adekvatno rješenje. Naravno, Slovenija i Slovačka su obje prihvatile euro, ali tek poslije mnogo godina ni malo jednostavnog restrukturiranja svoje ekonomije i njihovih fiskalnih sistema.

Druga grupa zemalja – prije svega Bugarska, Estonija, Litvanija i Letonija – su vezale sopstvene valute uz euro prije nekih godinu dana. Dakle, prema pisanju The Economist-a, oni su sada u boljoj poziciji da se pridruže monetarnoj uniji, kada je opšta ekonomska klima popravlja. Četiri zemlje koje u odnosu na ostale EU članice na neki način zaostaju po ovom pitanju su držale svoj plivajući kurs, neke su odložile makroekonomske reforme i imaju prednost u odnosu na korišćenje, u proteklih 20 godina, konkurentne devalvacije kao instrument svoje makroekonomske politike. I baš ti plivajući kursevi, koji su, nakon što je svijet, pa samim tim u velikoj mjeri i EU pogođena ekonomskom krizom postao veoma nepostojan, u kombinaciji sa lošim performansom fiskalnog sistema su veliki razlozi za zabrinutost u evropskim prijestonicama, a najviše u Beču, Rimu i Štokholmu.

Upravo se bankarski sistemi ovih zemalja iz tog razloga bore da u svoju korist kontrolišu, a jednim dijelom i prisvoje najbolji dio aktive čeških, poljskih, rumunskih i mađarskih banaka. Nažalost, najveći dio kredita, prije svega stambenih, odobren od strane tih banaka je bio u švajcarskim francima ili drugim valutama, a ne u eurima. Ako veći dio ovih kredita postane neisplativ kao rezultat krize, po principu domino-efekta može da se odrazi na ugrožavanje bankarskog sistema u Austriji, Italiji i Švedskoj. Da bi se spriječile takve pojave, Evropska investiciona banka zajedno sa Evropskom bankom za obnovu i razvoj pomaže pomaže EU države Srednje i Istočne Evrope sa 25 milijardi paketa pomoći što smatraju mnogo boljim rješenjem nego što bi predstavljalo ubrzanjo usvajanje eura. Uzmemo li to u obzir, kao i činjenicu da je Crna Gora prihvatila euro kao sopstvenu valutu bez ikakvog ugovora, već slijedivši razvoj događaja vezan za prethodno prihvaćenu njemačku marku, kao i činjenicu da je ušla u novu fazu pregovora o vezanih za članstvo u Evropskoj uniji, otvara se pitanje kakav se razvoj događaja očekuje na sceni naših javnih finansija.

Ako privrede država koje i pored toga što su već nekoliko godina članice EU i dalje nisu euro-fit, da li je zaista ikada postojalo vjerovanje da je Crna Gora, sa ovakvom svojom privredom (ne govoreći o budžetskim prilivima, nego o većinskoj zasnovanosti na uslugama) to ikada mogla biti? Da ne govorimo o tome da između Evropske monetarne unije i Crne Gore ne postoji pisani dokument kojim joj je odobreno korištenje ove valute. Hoćemo li, jednoga dana, paralelno sa ulaskom u EU moći očekivati najveću moguću finansijsku krizu koja je ovu zemlju ikada zahvatila ili ćemo se glat provući i zaobići sve one teškoće koje su se dešavale drugima? Izgleda da se naš slučaj može predvidjeti analiziranjem dvostruke prakse – jedne, koja pokazuje da je pristup eurozoni u stvari veliko žrtvovanje nacionalnog finansijskog sistema jer u cilju harmonizacije trpi radikalne promjene i druge, koja pokazuje da mi kroz sve procese prolazimo neuporedivo lakše i jednostavnije od svih onih sa kojima dijelimo sličnu sudbinu.

I ovaj put ostaje nada da nam se kako su, vjerujem, navikli, „progleda kroz prste”, a da li će se to dogoditi, pošto praksa ništa jasno ne pokazuje – pokazaće vrijeme. Jedan od mogućih scenarija bi u tom slučaju magao biti i takav da ulazak zemlje u finansijske poteškoće bude praćen paralelnom smjenom, odnosno restrukturiranjem vlasti koja će, bude li svjesna ovakvih okolnosti bez pružanja većeg otpora neke od svojih pozicija prepustiti novim strukturama i time njima ostaviti sav teret obračunavanja sa ovom problematikom, a javnosti utisak da su promjene te vrste pogubne za našu ekonomiju i da, po koji već put, neko ko je krenuo da odlazi mora ponovo da se vrati da nas spasi.

ND Vijesti