Euroskepticizam gdje mu se malo ko nada

Približavanje dana održavanja izbora za Evropski parlament zakazanih za 25. maj čini da dokazi o rastućem euroskepticizmu u samim državama članicama postanu sve vidljiviji, a napori za njihovo uklanjanje sve veći.

finska euroSada kada je nemoguće zataškati problem rastućeg nepovjerenja u evropske institucije, zvaničnici u Briselu trude se da ideju evropskog državljanstva do završetka kampanje promovišu kao posljednje utočište nekih davno zaboravljenih ideala.

Već više od godinu dana građanima Evropske unije ukazuje se na značaj evropskog državljanstva, a euroskepticizam pojavljuje se tamo gdje bi samo neoliko godina ranije mogao biti najmanje očekivan.

Zemlja u kojoj bi se, uzevši u obzir životni standard i stepen demokratije, desničarske ideje koje pobuđuju euroskepticizam možda mogle najmanje očekivati je Finska, međutim, strahuje se da bi takvu politiku moglo podržati oko 20 odsto finskih birača.

Kontinuirano pružanje pomoći ugroženim ekonomijama Grčke, Španije i Portugala nastavlja da izaziva revolt kod dijela građana Finske i podstiče desničarske pokrete i partije da vrše pritisak na vladu kako bi se konkretna finansijska davanja zamijenila garancijana.

Takođe, transatlantski trgovinski sporazum sa Sjedinjenim Američkim Državama u mnogo većoj mjeri podržavaju konzervativci, ukazujući na njegov značaj objašnjenjem da je to jedini način da se izbori sa jačanjem kineske ekonomije i potpunim preplavljivanjem tržišta njihovim proizvodima.

Velika Britanija već neko vrijeme nije usamljena u favorizovanju Vašingtona u odnosu na Brisel, iako se, u susret izborima, ova pojava u Finskoj želi na sve moguće načine sakriti.

Izlaznost na prošle evropske parlamentarne izbore u Finskoj iznosila je 40,3 odsto, svega 0,3 odsto manje nego u, po pitanju podrške evropskoj ideji, jako polarizovanoj Francuskoj.

No, ove godine se ne strahuje toliko od nezainteresovanosti građana, koliko od zainteresovanosti onih na koje su se negativna dešavanja u finskoj ekonomiji najviše odrazila.

Rast finske ekonomije je usporen, a prošlog četvrtka objavljen je podatak da je u prvom kvartalu ove godine iznosio 0,4 odsto, odnosno u martu ove godine rast je bio za dva odsto manji u odnosu na mart 2013. godine.

Ključne slabosti locirane su u tehnološkoj industriji – Nokia, prva finska kompanija koja je dobila multinacionalni karakter odavno je prestala da bude najvrednija kompanija u državi, a sa liste globalnih vodećih izbrisana je još pretprošle godine.

Slično je i sa drugim kompanijama u tom sektoru koje u naletima jeftinih kineskih proizvoda u sve većoj mjeri gube kupce. Dodatni problem koji zabrinjava Finsku je pad posjete ruskih turista, kojih je već ovog proljeća bilo skoro 15 odsto manje u odnosu na prošlu godinu.

Razlog je pad platežne moći ruskih državljana, djelimično uslovljen i slabljenjem kursa rublje. Takođe, finski izvoz u Rusiju manji je za šest odsto u odnosu na prošlu godinu.

Rusija, prvi susjed Finske sa kojom dijeli 1.340 km kopnene granice jedan je od njenih ključnih spoljnotrgovinskih partnera, zbog čega svako pogoršavanje stanja, kao i prijetnja sankcijama zapadnih zemalja negativno utiče na njihove odnose.

Otvaranje pitanja učlanjenja u NATO kojem su se građani Finske usprotivili 2005. godine, a koje je od početka ove godine ponovo aktuelizovano dodatno podiže tenzije.

Podrška učlanjenju raste naročito od eskalacije nemira u Ukrajini, a ona je istovremeno i dokaz pada povjerenja Finaca u zajedničku evropsku vanjsku i bezbjednosnu politiku.

Sa druge strane, rusko tržište je i dalje ključno za finski izvoz, naročito uzevši u obzir da do pada kupovne moći dolazi i usljed slabljenja švedske i norveške nacionalne valute koje na taj način podstiču izvoz.

Sa stopom nezaposlenosti od 9,5 odsto tenzije dodatno rastu, a rezovi u javnoj potrošnji u iznosu od 400 miliona eura dodatni su povod da se na evropske institucije gleda neprijateljski.

Na greškama Zapada se uči

Već duže vrijeme sa vrha evropskih, ali i domaćih institucija u javnost se plasiraju objašnjenja da su za krizu odgovorni građani koji su trošili sredstva izvan realnih mogućnosti. Logički prigovor na ovakve tvrdnje sadržao bi i pitanje ko je, kako i zašto građanima omogućio zaduživanje kod banaka pod uslovima za koje se u samom startu znalo da su neodrživi.

perper-zona 2013 greskaStanje u kakvom se sada nalazi finansijski sektor uslovljeno je činjenicom da su se sredinom prošle decenije, tokom investicionog buma, za podizanje kredita kao hipoteka zalagale nekretnine čija je tržišna vrijednost tada bila neuporedivo veća od sadašnje. Vrijednost placeva i nekretnina procjenjivani su na iracionalne iznose, no i takve aktivnosti takođe nijesu obavljali građani bez stručnih lica i, prije svega, saglasnosti nadležnih institucija. Sada kada se vodi borba za očuvanje poretka koji je već odavno u svom sutonu, pokušava se što nevidljivije krenuti u potragu za novim ekonomskim konceptom.

Iako su manje razvijena društva izloženija negativnim posljedicama kriza, određena pravila po kojima krize nastaju je jasnije definisati na najrazvijenijim i najsloženijim sistemima. Ona se doslovno ogledaju u modelima tradicionalnih finansijskih prevara, koje, kada izađu na vidjelo, rezultiraju smanjenjem investicionih aktivnosti i preseljavanjem kapitala u bezbjednije zone. Međutim, lideri razvijenih zemalja i guverneri centralnih banaka su nakon završetka jednog talasa krize nastojali da uvjere javnost da je najkritičniji period prošao, skrivajući činjenicu da najveći problemi u stvari tek dolaze. Optimističnim prognozama se takođe pokušava zakamuflirati pitanje smanjenja javnog duga i nemogućnosti da se bez novih, korjenitih promjena on otplaćuje na predviđen način.

Prema podacima Banke za međunarodna poravnanja, ukupan dug vlada, domaćinstava i preduzeća zemalja članica OECD za tri decenije, odnosno od 1980. do 2010. godine uvećan je sa 160 odsto na 321 odsto bruto domaćeg proizvoda. Ukoliko se u ove brojke uvrste iznos inflcije, kao i ondašnja i sadašnja vrijednost novca, vlade zemalja OECD povećale su svoj javni dug četiri, a domaćinstva čak šest puta. Srž problema je u kontinuiranom zaduživanju za finansiranje potrošnje, umjesto u investiranju u novu produktivnost, o čemu svjedoči i podatak da je na početku šezdesetih godina prošlog vijeka u Sjedinjenim Američkim Državama ostvarivao dodatnih 59 centi BDP-a, dok je početkom ovog milenijuma jedan dolar donosio svega 18 centi, ne računajući inflaciju i vremenski koncept novca, koji bi, kada bi bili uzeti u obzir pokazali da je raskorak još veći.

Noviproblem zadaju i zastarjeli načini predviđanja sredstava za penzione fondove i zdravstvenu zaštitu, posebno zbog činjenice da je prosječna starost populacije gotovo udvostručena u odnosu na početak prošlog i ovog vijeka. Paralelno ovom trendu, naročito u SAD i Evropskoj uniji javlja se i eksponencijalni rast nezaposlenosti populacije u dobi od 20 do 30 godina, što uslovljava da mladi svojim radom ne mogu doprinijeti finansiranju korisnika budžetskih primanja. Prema prognozama Ujedinjenih nacija, broj radno sposobnog stanovništva biće u opadanju i do 2050. godine, a kao rezultat javiće se pad BDP-a i manja mogućnost otplate duga. Ako se ovome doda i niska stopa rasta produktivnosti, koja očekivano rezultira manjim ulaganjima u infrastrukturu i servisiranje građana, neminovno je da će kvalitet života, uprkos svim tehnološkim inovacijama iz godine u godinu biti u padu do sredine ovog vijeka. Istraživanja pokazuju da osim navedenog, dodatni problem predstavlja i rast javnog sektora, te da svako povećanje državne administracije za 10 odsto umanjuje ekonomski rast za 0,5 do jednog procenta. Prvi primjer za ovakav slijed događaja je sve birokratizovanija i sve zaduženija EU.

Sve navedeno jasan je signal da se kreiranje ekonomske politike, posebno malih sistema ne smije odvijati kopirajući kompleksne zapadne modele koji, iako su sredinom prošlog vijeka služili kao poželjni modeli rasta i razvoja, danas, razotkriveni u svojoj namjeri da vještački traju, predstavljaju najbolji primjer onoga u šta se zemlje sa neokončanim procesom tranzicije ne smiju pretvoriti. Onaj trenutak kada počnemo da tražimo modele razvoja izvan granica SAD i EU, a sredstva za podsticanje proizvodnje izvan njihovih fondova biće prekretnica ka novim integracijama u sisteme koji omogućavaju ekonomski rast.

Rješenje krize kros status quo

Krah Sovjetskog Saveza demantovao je shvatanja da je tehnokratija održiva u bilo kom obliku. Sa današnje vremenske distance uočava se da, iako se to dogodilo čak tri godine prije nego što je Evropska zajednica Mastrihtskim ugovorom transformisana u Evropsku uniju, njeni osnivači tada nijesu shvatali poruku koju je slom jednog jakog sistema nosio.

perperzona meetingUmjesto toga, Brisel, Luksemburg, Frankfurt i Strazbur postali su novi centri jednog sistema, koji je iza svoje zapadne geografske pozicioniranosti uspijevao da prikrije svoju osnovnu ideologiju – borbu protiv slobodnog tržišta, no, kao i svaki projekat koji se temelji na zabludama, sam je sebe uveo u opasnost od neodrživosti i dva moguća epiloga – raspad ili transformaciju.

Sama činjenica da je ekonomija Njemačke tokom ovog perioda pokazala najveću održivost i da je marka bila valuta u kojoj su, prije uvođenja eura, druge članice EU dominantno obračunavale štednju, ova zemlja je sebi stvorila preduslov da postane dominantna sila u eurozoni, naročito nakon što je zajedničko tržište postalo oslobođeno valutne razmjene. Podsjećanja radi, uvođenje nove valute predstavljalo je novi korak kojim se zajednička država članica EU činila sve izvjesnijom, a mogućnost cirkulisanja kapitala radne snage neograničenom, no svemu tome je tehnokratija stala na put i zarobila ove po svemu tržišne principe u svojim krutim formama. Tačnije, eurokratija.

Privid jednakih šansi
Da je toliki broj različitosti nemoguće regulisati jedinstvenim propisima, najbolje pokazuje to što kamatne stope, za razliku od tržišnih cijena nije moguće odrediti isključivo faktorima poput ekonomskog prosperiteta, privlačnost za ulaganje u neku zemlju ili razlika u produktivnosti između kapitala i troškova rada. Međutim, eurokratija danas, baš kao i „bratstvo i jedinstvo“ nekada, uslovila je da se pod parolama jednakosti i solidarnosti stvara privid jednakih šansi u jednoj nadasve heterogenoj zajednici, a narodima EU ostavila na teret prevazilaženje problema finansijskih tržišta kroz političke trijumfe nad zdravim ekonomskim rješenjima. Eurokrate su, umjesto u održivost ekonomije, sve napore uložile u ostvarivanje političkih ciljeva i stvorile sistem za koji nikada nije postojao trajan izvor pokretačke energije, već ga je uvijek bilo potrebno iznova pronalaziti. Činjenica je da euro, kao zajednička valuta, nije bio adekvatno rješenje ni u samom svom nastanku, jer se sam proces njegovog uvođenja mogao ostvariti na mnogo „tržišniji“ način. Danas posmatrano, jasno je zbog čega zajednička valuta nije bila garant ekonomskog prosperiteta i sve je izvjesnije da to nikada neće ni biti, jer se, osim borbe za održivost, euru suprotstavljaju i svi tržišni izazovi koji koriste svaku njegovu manjkavost za remećenje stabilnosti sistema u korist jednog njegovog dijela.

Produbljivanje krize
Ovakva valutna politika je između njenih pristalica i protivnika stvorila pravi rat koji produbljuje krizu, a rješenja traži u privremenim prelivanjima sredstava i pružanju sve većih iznosa pomoći koja, pošto služe za finansiranje tekuće potrošnje, ne nude trajna rješenja. No, kao i svaka konfliktna situacija, i ovaj „rat“ u eurozoni može se okončati na dva načina – predajom one strane čije ideje nikada ne mogu biti garant ekonomske stabilnosti, te prihvatanjem kompromisa i nastavkom zajedničke ekonomske politike ili, kao druga mogućnost, nastavkom borbe za zajednički boljitak i prihvatanjem svih mogućih rješenja koja bi vodila ka izlasku iz krize, makar ona zahtijevala i uvođenje jedinstvenog poreskog sistema EU koji bi bio preduslov za djelimični ili potpuni gubitak suvereniteta zemalja članica. Sa sadašnjeg stanovišta oba scenarija djeluju jednako nezamislivo, a sve veća kriza nalaže sve hitnije prihvatanje jednog od njih. Eurokrate su, nesumnjivo, izgubile mogućnost da se izbore za svoje ideje, a svima postaje jasno ono što su na početku odbijali da priznaju – euro je neodrživ, a dva pomenuta moguća načina izlaska iz postojeće situacije zahtijevaju detaljniju analizu.

Mogućnost rješavanja krize putem postizanja kompromisa polazi sa dva paralelna stava. Prvi ukazuje na neodrživost eura, a drugi sugeriše da se zajedničko tržište očuva po svaku cijenu. Ova dva uslova kreiraju put za povratak na nacionalne valute zemalja članica uz što manje negativnih efekata po finansijske sisteme tih zemalja. To bi značilo da javni dug neke zemlje bude isplaćen u njenoj domaćoj valuti, kao i potrebu ustanovljavanja plivajućeg kursa između nacionalnih valuta i strogog pridržavanja istom. Međutim, ovo bi svakako uslovilo i bankrot nekih institucija finansijskog sistema. Osim toga, ovakvo rješenje bi izazvalo drastičan pad standarda budžetskih korisnika, naročito zaposlenih u javnom sektoru, penzionera i vlasnika državnih obveznica, ali bi istovremeno predstavljalo i podsticajnu šansu domaćim preduzetnicima, jer bi u ovakvoj situaciji došlo do snižavanja kamatnih stopa. No, tada bi, prilikom rješavanja problema zaduženosti uz niske kamatne stope zemalja dužnika došlo do mogućnosti da upravo nejmački finansijski sistem prvi bankrotira, a euro bi se, poput Feniksa, vratio u platni sistem EU.

Drugi scenario
U slučaju mogućeg drugog scenarija, odnosno prihvatanja kompromisa po svaku cijenu ostavilo bi, sa jedne strane, finansijski sistem u postojećem stanju, a sa druge strane bio bi suočen sa novim izazovom – ostvarivanja ekonomskog rasta na datim isključivo političkim garancijama. Sve to bi se odvijalo na uštrb povećanja otvorenosti tržišta, jer bi se brojnim propisima nastojali spriječiti svi nepredvidivi tokovi, što pored toga što bi zaustavilo negativne trendove, nesumnjivo ograničavalo rast. Iz navedenog proizilazi da u takvim okolnostima ne bi bilo pobjednika, već samo gubitnika, usljed izostanka mogućnosti da se investicije i akcionarski kapital u većoj mjeri odraze na povećanje imovine preduzeća, a takav unaprijed isplaniran sistem lišen značajnijih oscilacija bio bi najpogubniji i za dioničare i korisnike osiguranja.

Privremena rješenja
Budući da bi oba pomenuta scenarija predstavljala samo privremena rješenja, postaje sve jasnje zašto se njihova primjena prolongira, što, samo po sebi, produbljuje krizu. Nesumnjivo postoji mogućnost da rješenje nametne neka od zemalja EU koja ne koristi euro – prje svega Švedska, Poljska, Danska ili, u krajnjoj liniji, Velika Britanija, a to će, u najvećoj mjeri, zavisiti od političkog trenutka. Njemačka je svojom nerijetko popustljivom politikom pokazala da u sve manjoj mjeri drži konce u rukama. Crna Gora kao zemlja koja je uvela euro da bi izbjegla rizik sopstvene valute sada je indirektno pogođena svim daljim kretanjima u ovoj oblasti, a bez obzira na njihov ishod, u godini povećanja javnog duga, neophodno je da u što skorijem roku razmotri sve mehanizme kojima finansijski sistem raspolaže kako bi prevazišla krizu. Da li bismo povratkom na sopstvenu valutu i sami izabrali ono što Evropskoj uniji neminovno slijedi nakon bilo koje izabrane odluke i mogu li druga rješenja poput snižavanja kamatnih stopa i uvođenja novih poreza biti dovoljna zaštita budžeta – ostaje da se vidi. Razapeti između rigoroznih uslova kreditnih institucija i nedostatka vremena, a uz gomilu naslijeđenih pogrešnih odluka iz nekih prošlih vremena, na ovaj odgovor nećemo dugo čekati.

Dnevni list POBJEDA.