Krah Sovjetskog Saveza demantovao je shvatanja da je tehnokratija održiva u bilo kom obliku. Sa današnje vremenske distance uočava se da, iako se to dogodilo čak tri godine prije nego što je Evropska zajednica Mastrihtskim ugovorom transformisana u Evropsku uniju, njeni osnivači tada nijesu shvatali poruku koju je slom jednog jakog sistema nosio.

Umjesto toga, Brisel, Luksemburg, Frankfurt i Strazbur postali su novi centri jednog sistema, koji je iza svoje zapadne geografske pozicioniranosti uspijevao da prikrije svoju osnovnu ideologiju – borbu protiv slobodnog tržišta, no, kao i svaki projekat koji se temelji na zabludama, sam je sebe uveo u opasnost od neodrživosti i dva moguća epiloga – raspad ili transformaciju.

Sama činjenica da je ekonomija Njemačke tokom ovog perioda pokazala najveću održivost i da je marka bila valuta u kojoj su, prije uvođenja eura, druge članice EU dominantno obračunavale štednju, ova zemlja je sebi stvorila preduslov da postane dominantna sila u eurozoni, naročito nakon što je zajedničko tržište postalo oslobođeno valutne razmjene. Podsjećanja radi, uvođenje nove valute predstavljalo je novi korak kojim se zajednička država članica EU činila sve izvjesnijom, a mogućnost cirkulisanja kapitala radne snage neograničenom, no svemu tome je tehnokratija stala na put i zarobila ove po svemu tržišne principe u svojim krutim formama. Tačnije, eurokratija.

Privid jednakih šansi
Da je toliki broj različitosti nemoguće regulisati jedinstvenim propisima, najbolje pokazuje to što kamatne stope, za razliku od tržišnih cijena nije moguće odrediti isključivo faktorima poput ekonomskog prosperiteta, privlačnost za ulaganje u neku zemlju ili razlika u produktivnosti između kapitala i troškova rada. Međutim, eurokratija danas, baš kao i „bratstvo i jedinstvo“ nekada, uslovila je da se pod parolama jednakosti i solidarnosti stvara privid jednakih šansi u jednoj nadasve heterogenoj zajednici, a narodima EU ostavila na teret prevazilaženje problema finansijskih tržišta kroz političke trijumfe nad zdravim ekonomskim rješenjima. Eurokrate su, umjesto u održivost ekonomije, sve napore uložile u ostvarivanje političkih ciljeva i stvorile sistem za koji nikada nije postojao trajan izvor pokretačke energije, već ga je uvijek bilo potrebno iznova pronalaziti. Činjenica je da euro, kao zajednička valuta, nije bio adekvatno rješenje ni u samom svom nastanku, jer se sam proces njegovog uvođenja mogao ostvariti na mnogo „tržišniji“ način. Danas posmatrano, jasno je zbog čega zajednička valuta nije bila garant ekonomskog prosperiteta i sve je izvjesnije da to nikada neće ni biti, jer se, osim borbe za održivost, euru suprotstavljaju i svi tržišni izazovi koji koriste svaku njegovu manjkavost za remećenje stabilnosti sistema u korist jednog njegovog dijela.

Produbljivanje krize
Ovakva valutna politika je između njenih pristalica i protivnika stvorila pravi rat koji produbljuje krizu, a rješenja traži u privremenim prelivanjima sredstava i pružanju sve većih iznosa pomoći koja, pošto služe za finansiranje tekuće potrošnje, ne nude trajna rješenja. No, kao i svaka konfliktna situacija, i ovaj „rat“ u eurozoni može se okončati na dva načina – predajom one strane čije ideje nikada ne mogu biti garant ekonomske stabilnosti, te prihvatanjem kompromisa i nastavkom zajedničke ekonomske politike ili, kao druga mogućnost, nastavkom borbe za zajednički boljitak i prihvatanjem svih mogućih rješenja koja bi vodila ka izlasku iz krize, makar ona zahtijevala i uvođenje jedinstvenog poreskog sistema EU koji bi bio preduslov za djelimični ili potpuni gubitak suvereniteta zemalja članica. Sa sadašnjeg stanovišta oba scenarija djeluju jednako nezamislivo, a sve veća kriza nalaže sve hitnije prihvatanje jednog od njih. Eurokrate su, nesumnjivo, izgubile mogućnost da se izbore za svoje ideje, a svima postaje jasno ono što su na početku odbijali da priznaju – euro je neodrživ, a dva pomenuta moguća načina izlaska iz postojeće situacije zahtijevaju detaljniju analizu.

Mogućnost rješavanja krize putem postizanja kompromisa polazi sa dva paralelna stava. Prvi ukazuje na neodrživost eura, a drugi sugeriše da se zajedničko tržište očuva po svaku cijenu. Ova dva uslova kreiraju put za povratak na nacionalne valute zemalja članica uz što manje negativnih efekata po finansijske sisteme tih zemalja. To bi značilo da javni dug neke zemlje bude isplaćen u njenoj domaćoj valuti, kao i potrebu ustanovljavanja plivajućeg kursa između nacionalnih valuta i strogog pridržavanja istom. Međutim, ovo bi svakako uslovilo i bankrot nekih institucija finansijskog sistema. Osim toga, ovakvo rješenje bi izazvalo drastičan pad standarda budžetskih korisnika, naročito zaposlenih u javnom sektoru, penzionera i vlasnika državnih obveznica, ali bi istovremeno predstavljalo i podsticajnu šansu domaćim preduzetnicima, jer bi u ovakvoj situaciji došlo do snižavanja kamatnih stopa. No, tada bi, prilikom rješavanja problema zaduženosti uz niske kamatne stope zemalja dužnika došlo do mogućnosti da upravo nejmački finansijski sistem prvi bankrotira, a euro bi se, poput Feniksa, vratio u platni sistem EU.

Drugi scenario
U slučaju mogućeg drugog scenarija, odnosno prihvatanja kompromisa po svaku cijenu ostavilo bi, sa jedne strane, finansijski sistem u postojećem stanju, a sa druge strane bio bi suočen sa novim izazovom – ostvarivanja ekonomskog rasta na datim isključivo političkim garancijama. Sve to bi se odvijalo na uštrb povećanja otvorenosti tržišta, jer bi se brojnim propisima nastojali spriječiti svi nepredvidivi tokovi, što pored toga što bi zaustavilo negativne trendove, nesumnjivo ograničavalo rast. Iz navedenog proizilazi da u takvim okolnostima ne bi bilo pobjednika, već samo gubitnika, usljed izostanka mogućnosti da se investicije i akcionarski kapital u većoj mjeri odraze na povećanje imovine preduzeća, a takav unaprijed isplaniran sistem lišen značajnijih oscilacija bio bi najpogubniji i za dioničare i korisnike osiguranja.

Privremena rješenja
Budući da bi oba pomenuta scenarija predstavljala samo privremena rješenja, postaje sve jasnje zašto se njihova primjena prolongira, što, samo po sebi, produbljuje krizu. Nesumnjivo postoji mogućnost da rješenje nametne neka od zemalja EU koja ne koristi euro – prje svega Švedska, Poljska, Danska ili, u krajnjoj liniji, Velika Britanija, a to će, u najvećoj mjeri, zavisiti od političkog trenutka. Njemačka je svojom nerijetko popustljivom politikom pokazala da u sve manjoj mjeri drži konce u rukama. Crna Gora kao zemlja koja je uvela euro da bi izbjegla rizik sopstvene valute sada je indirektno pogođena svim daljim kretanjima u ovoj oblasti, a bez obzira na njihov ishod, u godini povećanja javnog duga, neophodno je da u što skorijem roku razmotri sve mehanizme kojima finansijski sistem raspolaže kako bi prevazišla krizu. Da li bismo povratkom na sopstvenu valutu i sami izabrali ono što Evropskoj uniji neminovno slijedi nakon bilo koje izabrane odluke i mogu li druga rješenja poput snižavanja kamatnih stopa i uvođenja novih poreza biti dovoljna zaštita budžeta – ostaje da se vidi. Razapeti između rigoroznih uslova kreditnih institucija i nedostatka vremena, a uz gomilu naslijeđenih pogrešnih odluka iz nekih prošlih vremena, na ovaj odgovor nećemo dugo čekati.