Cijena i vrijednost političke kampanje

Kada se iz budžeta izdvajaju sredstva za finansiranje bilo kog pitanja oko kojeg unutar Skupštine ne postoji saglasnost, uvijek se dogodi da kod jedne političke grupacije naiđe na neodobravanje i bude ocijenjeno kao iracionalno, suvišno i pogubno po standard građana. Trenutak u kojem nakon raspisivanja izbora država odredi u kojem iznosu će finansirati političke partije novcem poreskih obveznika, jedan je od rijetkih kada ni vladajuće ni opozicione strukture ne zagovaraju štednju i odricanja.

perperzona0197politicsZa finansiranje svojih predizbornih kampanja, pored sredstava koja ostvare putem donacija članova i interesnih grupa koje podržavaju njihovu politiku, političke partije dobijaju na stotine hiljada eura iz samog budžeta. Konkretno, posljednji parlamentarni izbori u Crnoj Gori koštali su oko tri miliona eura, od čega skoro milion i po eura za političku kampanju, koliko se potrošilo i na samo organizovanje izbora. Milion i po eura, koji je raspodijeljen političkim partijama koje su učestvovale u izbornoj trci, svakako nije bio dovoljan za štampanje svih onih silnih šarenih letaka kojih je ove jeseni na trotoarima bilo više nego suvog lišća, za bilborde sa vidnim odsustvom originalnosti i video spotove koji prelaze granicu dobrog ukusa.

Globalni trendovi već su pokazali da se biračko tijelo u velikoj mjeri izjednačilo sa tržištem, zbog čega se sa svakim novim izborima sve veća pažnja posvećuje političkom marketingu. Posmatrajući na primjeru Sjedinjenih Američkih Država, kao zemlji kod koje su ovakve zakonitosti najuočljivije, predizborni troškovi sa svakim narednim izborima rastu čak za trećinu. Ovo ukazuje da je politički marketing shvaćen na način da se ulaganjem u promociju programa, umjesto u sami program očekuje ostvarivanje dodatnih rezultata.

Marketing i promocija su u razumnoj mjeri svakako neizostavni u vremenu kada je informacija o postojanju i kvalitetu nečega ključna, ali prevelika skoncentrisanost na njih otkriva postojanje slabih tačaka unutar onoga što se javnosti predstavlja. Oni, u krajnjoj mjeri predstavljaju jedan od legalnih oblika takozvanog „kupovanja glasova“ za koje se politički oponenti međusobno optužuju, iako ono postoji kao rezultat ulaganja u način plasiranja političkog programa. Na ovaj način se određivanjem relacije između nivoa ulaganja u promociju i broja samih glasova može napraviti ono što se u svijetu naziva cost-per-vote analizom koja otkriva samu cijenu koštanja svakog ovim putem ostvarenog glasa.

Podaci iz SAD pokazuju da je u milijardama dolara skupoj kampanji za predsjedničke izbore na svaki glas dat Baraku Obami u prosjeku utrošeno 1,83 dolara (1,41 eura), dok je Mita Romnija svaki pojedinačni glas koštao čak 6,35 dolara (4,89 eura). Javni podaci za Crnu Goru za sada su dostupni jedino kada su u pitanju troškovi marketinškog prostora u medijima, ali ne i ostalih korišćenih strategija u borbi za glasove, no i na samo ovoj stavci uočljivo je da ni u vremenu krize niko od učesnika u izbornoj trci nije štedio. Srazmjerno novcu datom za oglašavanje na televizijskim stanicama i u štampanim medijima, cijena glasa koalicije Evropska Crna Gora iznosila je 2,40 eura, glasa za Demokratski front 1,32 eura, Pozitivne Crne Gore 5,47, dok je cost-per-vote Socijalističke narodne partije 0,85 eura. Osim sagledavanja same ekonomske računice, politički procesi, kao i uvijek, zahtijevaju i logički osvrt na ovakve pojave i otvaraju pitanje zašto se partije u tolikoj mjeri trude da finansijskim ulaganjem dođu do glasova ako već kritikuju da je ono sredstvo kojim se služe njihovi najveći protivnici.

U jednoj dobro poznatoj televizijskog reklami kaže se da se neke stvari ne mogu kupiti novcem, što je vjerovatno jedina u potpunosti istinita prostoproširena rečenica ikada upotrijebljena u komercijalne svrhe. Otud potiče i ogromno nezadovoljstvo crnogorskih građana političkom ponudom i činjenicom da njen kvalitet zavisi od finansijskih sredstava. Prave vrijednosti nemaju cijenu, usljed čega izostaje i potreba da se marketinškim sredstvima traži put do građana, jer će, čim ih prepoznaju, građani sami doći njima, bez reklamnih TV spotova i bez i jednog plaćenog računa za struju ili karte za gradski prevoz. Do tada, u stanju u kojem svi na jednak način žele da se razlikuju i na različit način kamufliraju sličnosti sa svojim protivnicima, ravnotežu u odnosu snaga držaće novac, a umjesto istine vladaće marketing.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s