Odredih da utorak posvetim, takoreći domaćim aktuelnostima, iako, pošto su teme uglavnom vezane za ekonomiju i finansije, gotovo da se sve što napišem o eurozoni odnosi i na Crnu Goru. Doduše, ako pitate lokalne zvaničnike, izgleda da jedino kod nas postoji nada u opstanak eura kao valute. Sam premijer je od svog prethodnika već sasvim solidno usvojio taktiku vještog izbjegavanja konkretnog i davanja opširnih, nepreciznih odgovora na pitanja šta će se u dogledno vrijeme desiti sa crnogorskom ekonomijom. Srećom pa svakih nekoliko godina nastupi po neka svjetska kriza, pa tako i vlast ima objašnjenje za svoje brojne propuste. Više sile su otkad je svijeta i vijeka najbolji izgovor. No, kada se desio krah Lehman Brothers-a i početak krize krajem 2008. godine Đukanović nas je uvjeravao da će nas kriza zaobići. Lukšić nam sada poručuje da se pripremimo za još teža vremena.
U jednom trenutku pomisliš da slušaš vremensku prognozu i da se najavljuje neki tajfun, pa on, možda hoće, a možda neće proći pored nas. No, dok se Evropska unija bori sa bezbroj svojih problema, a ostatak svijeta priprema na krah eura, u Crnoj Gori, koja je ovu valutu prihvatila bez i jednog potpisanog dokumenta koji bi ostavio traga o tome koji su uslovi, cijena i efekti svega toga, te o mogućnostima i alternativama u slučaju odluke da se euro više ne koristi, premijer ipak naglašava da vjeruje u opstanak eurozone. Eh, kad bi čelnici EU znali kakav ekspertski potencijal za rješavanje ekonomskih pitanja ovdje postoji, odlučila bi se na ad-hoc primanje Crne Gore u članstvo. Logično, pa zašto bi samo sedamsto hiljada ljudi imalo privilegiju da preživi krizu eura dok Merkozy gubi svaku nadu.
Opet, rekoh, kako se približavao ovaj utorak razmišljala sam o temi za današnji tekst, tek jutros primijetivši da je danas 29. novembar, dan koji je na ovim prostorima nekada mnogo značio. Ipak, neću trošiti riječi na klasični lament nad bratstvom i jedinstvom, kako za to danas svi koriste priliku. Fiktivno bratstvo i jedinstvo, kao takvo, bili su simbol ekonomske neodrživosti bivše Jugoslavije, baš kao što je gorepomenuti euro naizgled spona, a u stvari glavni uzrok ekonomske neodrživosti Evropske unije. Uvijek bi postojalo bolje rješenje, uvijek bi neko na vrijeme ukazao da treba reorganizovati sistem koji je postao neodrživ i uvijek bi se, tek na samom kraju i nakon katastrofalnih posljedica shvatilo da je neko svo vrijeme bio u pravu. EU je još uvijek pred izazovom i možda se tamo neko zaista dozove pameti i odluči da prestane da finansira tuđe dugove radi opstanka unije, kao takve. Jugoslavija je, međutim, pokazala da dobre ideje budu shvaćene tek kad za njih bude prekasno. Neke ideje i neki ljudi su jednostavno ispred vremena, kakav je, na ovim prostorima bio Ante Marković. Jučerašnje opraštanje od njega i podsjećanje na dešavanja u zemlji koja bi danas slavila svoj najveći praznik, a koju su njegovi protivnici rasturili na u civilizovanom svijetu nezapamćen način, posebno govori koliko ćemo se još dugo boriti sa takvim stanjem, posebno iz tog razloga što, od Markovićevih političkih savremenika, od svih ex-Yu zemalja još jedino Crnom Gorom vladaju iste strukture – one koje su na mitinzima podrugljivo prozivale „lažne reformiste”, a iz vremena za koje svi tvrde da je bilo bolje od današnjeg preuzeli jedino partijsko idolopoklonstvo. Partija kao svetinja. Partija kao cilj, ali i sredstvo za postizanje svih drugih ciljeva.
Ne znam da li su genetika ili vaspitanje učinili svoje, ali pripadnost takvim organizacijama mi je uvijek djelovala fobično. Odrasla sam među ljudima gdje je „biti u partiji” značilo nemati baš nikakve druge kvalitete u životu. Nekadašnja „djeca cvijeća” su imala toliko drugih stvari o kojima su mogli da pričaju, pa politika nikada nije dolazila na red. A i kada bi se pomenulo, ne samo što bi mi zvučalo nerazumljivo, već što bih, kao šestogodišnjakinja imala milion pitanja o značenju termina iz političkog slenga. Mislim da su mi na desetine puta na karti pokazivali kako „Maribor u kojem smo ranije živjeli više nije u Jugoslaviji” i uvijek bih se iznova zapitala kako to gradovi mogu da se sele. Svo vrijeme koje je nastupilo, umjesto novih saznanja donosilo je nove apsurde. Rečenica s početka devedesetih „pa svi smo glasali za reformiste, a pobijedili su nacionalisti” mi se toliko urezala u sjećanje, zadržavši svu nejasnoću i odsustvo svake logike, pretvorivši se u činjenicu i objašnjavajući strahovite razmjere između jedne savjesne manjine i jedne divljačke većine, učinivši to da me doživotno distancira od ovog drugog.
Nakon dvadeset godina – još sanjamo nikad više dostignuti ekonomski standard s kraja ’89. godine, uzdamo se u EU kao posljednju nadu za spas, iako iz dana u dan shvatamo koliko je njoj samoj spas potreban i svo vrijeme slušamo hvalospjeve na račun sopstvenih djela od strane istih ljudi koji su tu bili i na početku priče. S tom razlikom što su tada podržavali proteste, a danas imaju nešto protiv njih; što su im tada ljevičarske ideje bile izrazito bliske, a danas propagiraju hardcore kapitalizam; što su nas tada uvjeravali da se bore za bratstvo i jedinstvo koje su sami rušili, a danas nas kroz integracione procese vode u EU kojoj već odavno i sami okreću leđa. Ostaju nam datumi poput ovog iz sve dalje i dalje prošlosti da nas podsjete na to koliko smo daleko od onoga gdje smo nekada bili i krize koje dolaze da budu opravdanje za sve što smo sami mogli, a nismo znali da promijenimo. Ostaju nam i datumi za pregovore do kojih prema nekome treba da izmirimo svoje integracione obaveze. Živimo između tih datuma – jugoslovenske prošlosti i evropske budućnosti, dok nam konture sadašnjosti tek malo pomjeri svjetska kriza, tek da bi se nesto dogadjalo u vremenu u kom živimo.
Perperzona 