Proteklu sedmicu obilježio je Sajam potrošačke elektronikeCES 2013, koji je održan u Las Vegasu, a na kojem su predstavljena do sada neviđena ostvarenja informacione tehnologije. Uređaji poput pametnih računara najnovije generacije i televizora sa gigantskim savitljivim ekranima najfinije rezolucije još uvijek neće biti dovoljno traženi na tržištu, jer ni telekomunikacioni operateri, ali ni televizijske kuće još uvijek ne omogućavaju potpunu iskorišćenost performansi ovih uređaja. No, informatička industrija pokazala je da je korak ispred ostatka čovječanstva, nudeći viziju savremenog svijeta mnogo prije nego što ona postane stvarnost.

perperzona step 2013U međuvremenu, navršilo se i šest godina od prvog iPhone telefona. Kada ga je njegov tvorac i osnivač kompanije Apple Stiv Džobs predstavio javnosti 9. januara 2007. godine, pokrenula se lavina medijskih nagađanja kako ovaj uređaj očekuje fijasko i kako zbog očekivane nezainteresovanih korisnika neće imati značajniju razvojnu perspektivu. Da kritika nije bilo samo u laičkim novinskim člancima, potvrđuje i izjava koju je neposredno nakon prezentacije ovog pametnog telefona dao tadašnji izvršni direktor kompanije Microsoft Stiv Balmer, ističući da ne postoji šansa da iPhone ostvari značajniji tržišni udio. Međutim, sredinom prošle godine zabilježeno je da je godišnji prihod od prodaje ovog uređaja bio 74,3 milijarde američkih dolara, dok je ukupan prihod kompanije Microsoft iznosio 73 milijarde. Džobsova vizija djelovala je iracionalno u svom nastanku, ali je njenu realnu utemeljenost pokazalo vrijeme.

Počeci kalendarskih i budžetskih godina, kao i novi potezi vladajućih struktura širom svijeta sa sobom donesu brojne najave i projekcije, a krize koje nastupe u međuvremenu u prvi plan istaknu sve njihove greške, nakon kojih se ad-hoc rješenjima stanje pokušava vratiti u normalu. Osnovni problem, kako domaće tako i svjetske, a naročito evropske ekonomske politike je kratkoročno planiranje koje, po pravilu, uvijek rezultira dugoročnim posljedicama. Tipičan primjer su privatizacije preduzeća za koje nije sporno da li je trebalo da se dese, ali je problem što su se sredstvima koja su njihovom prodajom ostvarena pokrivale budžetske rupe i što su otišla u tekuću potrošnju, umjesto da su investirana u nove državne projekte. Uzročno-posljedična logika i govori da se bez minusa u državnoj kasi najvjerovatnije ne bi ni pokrenuli planovi osavremenjavanja poslovanja brojnih kompanija koje su u stvari i same vapile za izlaskom iz krutih birokratskih okvira. Ovo je ujedno bio i razlog zbog kojeg je ideja tržišne ekonomije, kao u stvari jedinog održivog modela u crnogorskoj javnosti najčešće osuđivana od strane onih koji u njenu suštinu nikada nijesu ni pronikli.

Utemeljenje ovakvog slijeda događaja ogleda se i u činjenici da vizija i populizam ne idu zajedno, a da su se, ne samo u Crnoj Gori već i u svim zemljama koje su u svojoj političko-ekonomskoj prošlosti pretrpjele samo djelimična sistemska prilagođavanja ova dva načela pokušavala sprovoditi paralelno. Na prelazu i nikada dovršenog socijalizma u nikada u pravom smislu ostvareni kapitalizam i građani i vlade ovih zemalja iz jednog sistema su prenijeli, a kod drugog uočili samo najnegativnija obilježja, što i predstavlja glavnu kočnicu ka bilo kakvom progresu. Same okolnosti tranzicije nijesu ni omogućavale drugačiji scenario, ali je on u većini slučajeva jednostavno nametnut sa vrha – političkog, finansijskog i svakog drugog koji je, željan podrške, manipulisao podrškom javnosti i nepotpuno sprovodio svoje prvobitne principe.

Ne samo da je izostanak dugoročnih strategija uočen u samom planiranju ovogodišnjih aktivnosti, već su i očekivanja javnosti u najvećoj mjeri bila kratkoročna. Najčešće postavljano pitanje zainteresovanih za rješavanje problema krize glasilo je kako preživjeti najavljenu u finansijskom smislu prepunu odricanja 2013. godinu, ali ne i da li za naredne postoje već započete aktivnosti. Razloga za nestrpljenje je bez sumnje mnogo, ali u društvu u čijem je stanju svijesti „januar najduži mjesec“ i kojem je decembar iste godine krajnji domet razmišljanja o budućnosti nema dobrodošlice ni jednoj viziji i novoj ideji za čiju je realizaciju potrebno vrijeme.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s