Narušenost redovnih finansijskih tokova nerijetko šalje signal građanima da potraže alternativne načine za zaradu i očekuju priliv sredstava shodno sopstvenoj politici ulaganja. Zbog toga je investiranje u akcijski kapital postalo veoma izraženo, a česta preporuka je da oko deset odsto portfelja čini zlato.

Iako su ga jedno vrijeme ljubitelji tržišnih rizika smatrali neatraktivnim sredstvom za ulaganja, zlato je danas, kako zbog dugoročne cjenovne održivosti, tako i zbog veće zaštićenosti u odnosu na tržište akcija i obveznica potvrdilo značaj prisustva u investicijskim planovima.

Očekivanja da će se cijena zlata na svjetskom tržištu znatno povećati u narednom periodu podstakla su brojne ulagače na intenzivniji promet. Zbog toga se njime prestalo trgovati samo kao fizički isporučivom robom izraženom u kovanicama i polugama, putem fondova zajedničkog ulaganja koji, shodno iznosu investiranih sredstava određuju vlasnički udio i odvajaju ga od drugih ulagača, nezavisno od same jedinice mjere.

Investicioni fondovi koji posreduju u ovakvom obliku ulaganja dužni su da vlasniku u svakom trenutku isporuče onoliku količinu zlata koja je navedena u sertifikatu koji je ta institucija izdala. Međutim, ono čemu danas svjedočimo jeste da ukupan dnevni promet zlata ovim putem premašuje čak 5.000 tona, što predstavlja otprilike četvrtinu ukupne godišnje proizvodnje ovog plemenitog metala. Tokom posljednjih godinu promet zlata bio je jednak količini ovog metala proizvedenog u periodu dužem od osamdeset godina.

Krah bankarskog sektora tokom finansijske krize s kraja 2008. godine zapravo je najveći signal upozorenja investitorima. Naime, banke su tada davale relativno povoljne kamate na štednju, dok su istovremeno kreditirale drugi dio korisnika po jednako prihvatljivim uslovima. U momentu kada su korisnici kredita smanjili dinamiku otplate, banke su u većoj mjeri morale da se oslone na sredstva svojih štediša. Problem je predstavljala činjenica da bi moglo doći do trenutka kada bi štediše, čak i otpisujući iznos zagarantovane kamate, zatražile od banaka uloženi novac. Slična situacija postojala bi i kada bi vlasnici sertifikata o posjedovanju zlata u investicionim fondovima, umjesto novca, zatražili zagarantovanu količinu fizički isporučivog zlata.

Analizom sadašnjih tržišnih pokazatelja uočeno je da takav scenario sprečava postojanje intervencije uslijed koje se cijena zlata drži na određenom nivou i mijenja se nezavisno od ponude i tražnje. Međutim, kako se svakom intervencijom remete prirodni tokovi, bilo bi nerealno očekivati da njeni efekti budu dugotrajni. Ipak, procjene da bi moglo doći do kraha ovog tržišta manje su realne od prognoza da bi cijena zlata mogla dodatno rasti. Stoga, investitore u zlato ne treba da brine ishod ovog procesa, jer će ono nastaviti da odražava eskalaciju deficita i beskonačnu igru pomjeranja valutnih kurseva radi stimulacije izvoza određenih zemalja, a sve to kroz dodatno štampanje novca.

No, bez obzira na uticaj na kurs, vlasti ni jedne zemlje ovaj mehanizam ne mogu koristiti kao jedini oslonac u borbi protiv posljedica krize, što će se automatski odražavati i na volju birača. Da bi se njima ipak izašlo u susret, vlade će biti primorane da ponovo troše novac koji nemaju. Ovo je trenutno najuočljivije kod kandidata za američkog predsjednika na predstojećim izborima, nakon čijih predstavljanja je jasno da ni jedan od njih ne raspolaže drugim metodama za smanjenje deficita. Osim toga, stanje u Federalnim rezervama nakon dolaska Bena Bernankea na čelo i dug udvostručen na čak šesnaest milijardi dolara zapravo su bili okidač novih trendova – enormnog povećanja deficita, ali i rasta cijene zlata.

Tokom prethodnog talasa krize došlo je do kraha velikih imena u svjetskom finansijskom sistemu, a očekivanja su da još mnoge slična sudbina čeka naredne tri godine, zbog čega se krenulo u potragu za novim rješenjima. Konkretno, u Švajcarskoj već postoji inicijativa za stvaranje „zlatnog franka“ kao zvaničnog sredstva plaćanja, paralelno sa postojećom valutom. Sa druge strane, brojne zemlje razmatraju ponovno uvođenje zlatnog standarda, odnosno prilagođavanje trenutnim prilikama.

Signal koji se šalje je jasan – od predstojećeg talasa krize zaštitiće se samo oni koji zlato budu fizički posjedovali. Zlatne rezerve Crne Gore od 1,2 tone i vrijednost procijenjena na oko 50 miliona eura te njihova založenost prilikom dobijanja kredita kod Swiss Banke razlog su da se, uslijed aktuelnih trendova, crnogorske finansijske institucije ozbiljno posvete ovom pitanju na nov način.

Pobjeda, 29. X 2012.