Nepovoljna dešavanja u sferi ekonomije kompleksnih sistema otvaraju pitanja vezana za pravni status određene zajednice. Evropska unija, zasnovana prije svega na konceptu ekonomskog udruživanja radi jednostavnije međusobne trgovine i efikasnijeg kretanja kapitala se, usljed kriznih okolnosti po prvi put suočava sa ozbiljnijim razmatranjem ideje evropskog federalizma.

perperzona-arhiva3Upravo iz razloga što su dosadašnje upravljanje, kako političkim, tako i ekonomskim odlukama institucija EU naišla na brojne kritike, rješenje koje pristalice federalne Evrope predlažuzahtijeva sagledavanje nove mogućnosti za udruživanjem zemalja na višem nivou od dosadašnjeg.

Primarni cilj zbog kojeg bi se na takav dalji korak, prema stavovima federalista trebalo odlučiti bilo bi smanjivanje prikazanog ukupnog finansiranja duga zemalja članica koje je najviše pogodila dužnička kriza. Iz tog razloga postoji vjerovanje da je raspodjela duga na evropskom nivou predstavljala uzrok pada kamatnih stopa na suvereni dug država u krizi i to, s jedne strane, zato što će ti dugovi biti spojeni u jedan veliki, zajednički, a s druge strane, zbog toga što će emitovanje euro-obveznica stvoriti veliko i veoma likvidno tržište obveznicama. Likvidnost ovdje znači da će zbog većeg obima trgovine prodavaci lakše pronaći kupce, čime će doći do smanjenja amplitude fluktuacija koje postaju sve izraženije. Nasuprot tome, kada je obim manji i kada postoji manji broj potencijalnih kupaca obveznica, to povećava fluktuacije, a samim tim i utiče na rast kamatnih stopa. Međutim, osim samog cilja ništa drugo nije predloženo kao mogućnost konkretnog upravljanja daljom zejedničkom politikom zemalja članica EU. Na prvi pogled izgleda kao da se cjelokupna zamisao evropskog federalizma u ovom trenutku svodi samo na želju za jednostavnim udruživanjem duga. U tom slučaju, zemlje poput Njemačke i Francuske bi samo povećale svoje i onako velike troškove koje izdvajaju za rješavanje trenutnih problema. Ipak, najveći problem u ovom slučaju predstavljalo bi smanjenje kamatne stope po kojoj bi se vraćali dugovi. Sa druge strane, samo udruživanje duga zemalja čiji je deficit sam po sebi zabrinjavajući ne bi doveo do značajnijih promjena. Kao primjer za ovo date su Sjedinjene Američke Države. Dug SAD-a ne podrazumijeva uzajamne dugove pojedinačnih država Amerike. Dug u tom slučaju predstavlja jedinstven entitet koji je podržan snagom ekonomije same države. U tom slučaju može se dogoditi da jedna od država doživi bankrot, kakav je slučaj u SAD-u bio sa Minesotom, dok su trenutno i mnoge druge države, poput Kalifornije, primorane da smanje svoju potrošnju, kao i broj zaposlenih u javnom sektoru i ta situacija se poredi sa trenutnim stanjem u Grčkoj.

S druge strane, ipak, Sjedinjene Države mogu, zahvaljujući svom rejtingu, da dobiju kredite po relativno niskim kamatnim stopama, koje su, ipak više nego od onih po kojim uslovima to može da uradi Njemačka. Osnovni razlog je za to što je američka valuta instrument međunarodne trgovine, prihvaćen u cijelom svijetu. Osim toga, pritisk u oblasti poreske politike u SAD je manji čak i od onog u Francuskoj, što znači da postoje mogućnosti za dalje povećanje poreza. U krajnjoj liniji, privreda Sjedinjenih Američkih Država može imati tzv. bumerang efekat. To najviše uslovljavaju inovacije u informacionim tehnologijama, elektronici, biotehnologiji i drugim srodnim oblastima. Ono što se upravo dešava u SAD-u je što su privatne kompanije počele mnogo značajnije da ulažu u vršenje istraživanja i razvoja ovih naučnih oblasti, što otvara put novim oblastima ekonomije, a sve se to dešava isključivo zahvaljujući činjenici da je američka ekonomija mnogo fleksibilnija od one uređene načelima EU, te da je zahvaljujući svom regulatornom okviru sposobna za rekonfiguraciju.

U krajnjem slučaju, to je sistem u koji, bez obzira na sve, cijeli svijet vjeruje i kojeg vidi kao izrazito moćnog. Fleksibilnost i mogućnosti kakve nalazimo u američkoj ekonomiji nezamislive su na primjeru federalne Evrope, odnosno EU, pa stoga i sama računica ostaje ista. I u slučaju federalnog udruživanja, problemi EU bi i dalje pstojali, a reforme bi joj i dalje bile potrebne, jer bi se države pojedinačno i dalje suočavale sa mogućnošću bankrota. To se u posljednje vrijeme najbolje i moglo uočiti pri pozivu na izdavanje obveznica, zbog kojih se činilo da bi udruživanje na evropskom nivou zadržalo deficit i stimulisalo ekonomiju sa mnogo manje rizika. Uz to se postavlja i pitanje koliko bi takav sistem bio efikasan u rješavanju trenutnih problema, računajući na komplikovane procedure i dug proces odlučivanja.

Primjeri Sjedinjenih Država ipak pokazuju da su se i one same suočavale sa velikim brojem problema na federalnom nivou. To je najviše doslo do izražaja za vrijeme mandata Bila Klintona, a u posljednje vrijeme, za vrijeme dok je Barak Obama bio na čelu, jedan od najvećih problema ove vrste bilo je postizanje dogovora oko podizanja gornje granice federalnog duga. Osim toga, federacija ni po svojoj strukturi i načinu upravljanja nije jednostavna, a takvi primjeri se na mnogo manjim sistemima u odnosu na onaj koji bi bila sama federalno uredjena EU mogu naći i unutar nje same, kao što su recimo Belgija ili nešto drugačije, ali takođe složena Njemačka u kojoj se Bundesrat koji ima stvarnu moć u drzavi neprestano konfrontira Bundestagu. Slično tome, Kongres SAD-a se sastoji od Predstavničkog doma i Senata koji predstavlja državu.

Shodno tome postoji i mogućnost da države same donose brojne odluke o svojim pojedinačnim oblastima, a razlikuju se čak i po pitanjima uređenja lokalne samouprave – na primjer, Louisiana je uređena parohijama, a ne okruzima, a postoje i brojne razlike u sferi ekonomske politike i preduzetništva, pa je tako Delaware poznat po svojim zakonima koji omogućava kompanijama da se zaštite od preuyimanja. Iz svega ovoga se vidi da postojanje velikog broja razlika ne olakšava upravljanje, jer ove zemlje moraju prije svega da u potpunosti uspostave visok nivo saradnje, a za tako nešto je potrebno vrijeme. Tako bi se moglo zaključiti da bi stvaranje federalne EU samo pogoršalo stanje u državama, te se stoga korisnije odlučiti za neke druge oblike saradnje i solidarnosti. Federalnim udruživanjem bi se takođe otvorilo i pitanje odbrane, budući da članice EU imaju različite politike, naročito uzevši u obzir francusko-britansku odbrambenu osovinu, koja je u ovoj oblasti isto što i njemačko-francuska osovina u ekonomiji.

Kako god, trenutna dešavanja ukazuju na to da je Evropi potrebna neka vrsta reorganizacije, međutim, federacija bi bila samo jedna od mogućnosti i u slučaju da dođe do nje ne bi bilo predaje suvereniteta, ali bi se dogodilo to da se, u koliko se u jednoj od članica ne izglasa ova odluka, kao što je bio slušaj sa ugovorima, politika te zemlje proglasi antievropskom, iako su u pitanju mnogo složenije stvari koje ranije nisu bile razmatrane, poput pravnog sistema, socijalne politike, borbe protiv kriminala, gdje možda i postoje izgledi da bi u federaciji, pod kontrolom novih institucija poput senata i predstavničkog doma EU bila više demokratska u smislu poštovanja pojedinačnih prava država članica. Ipak, uprkos svemu, stvaranje federacije ne bi promijenilo trenutno činjenično stanje, niti bi izbrisalo tekovine krize. Stoga je pogrešna pretpostavka da bi federacija bila rješenje za trenutne probleme sa kojima se EU posljednjih godina suočava. Evropska unija je sama po sebi već dovoljno kompleksan projekat stvoren u potrazi za evropskim mirom i njena svrha je da ga očuva, a ne da stvara povode za nove konflikte na svom tlu.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s