Mitovi o čojstvu, junaštvu, bratstvu, jedinstvu i svemu što je ponosno opisivalo jugoslovenske narode srušeni su u samo jednoj deceniji. Vjekovi borbe za slobodu i ideju o jedinstvu Južnih Slovena rezultirali su masakrom nad istom tom slobodom i njihovim najvećim razjedinjavanjem. I sve to se dogodilo u istoj deceniji na početku koje su se civilizovani narodi ujedinili na višem nivou, kada je ugovorom iz Mastrihta Evropska zajednica postala Evropska unija i kada je tekovina tog civilizacijskog nivoa bio Internet.

perperzona-arhiva1Do naroda na prostorima bivše Jugoslavije vijesti o tome nisu dopirale, jer su bili prezauzeti najmonstruoznijim događajima koje je Evropa ugledala u svojoj dugoj istoriji; najbrutalnijim, jer se na kraju dvadesetog vijeka nije očekivalo da će, u ime nezdravih ideja lišenih smisla, ljudi stradati na takav način. Simbolično, u devedesete smo ušli nakon što smo, kao Jugoslavija na Evroviziji predstavljeni pjesmom „Hajde da ludujemo”. Nismo imali naročit plasman, ali smo Evropi dokazali da je ludilo nešto u čemu smo neprikosnoveni. Nakon devedesetih Evropa je postajala najizgovaranija riječ od strane naših vođa. Postojala je potreba da se obnove pokidane veze sa kontinentom čiji dio smo prestali da budemo. I sve bi se to davno dogodilo kada bi jedna surova decenija mogla da se izbriše iz svjetskog pamćenja, ali je izbrisana samo iz sjećanja onih koji bi najviše trebalo da je se stide.

Djeca rođena tih godina danas već jesu ili uskoro postaju punoljetni građani. Oni će ubrzo biti studenti, ona „kritična masa” od koje se očekuje da svojim buntom reaguje na društvena dešavanja, ne štedeći nikoga i pokazujući da ne žele da ispaštaju zbog tuđih grešaka. Pitanje je – koliko će to znati? Koliko će biti u stanju da osude poteze onih zbog kojih tek, kao milostinju dobijaju status kandidata za članstvo u EU, umjesto da su odavno njen dio, ne bivajući svjesni kakve su odluke isti ti ljudi na početku devedesetih donosili? Istina je, imali su sreću da se, recimo, za razliku od mene, ne sjećaju skoro cijele godine provedene u skloništu ratom zahvaćenog olimpijskog grada koji je bio primjer zajedništva i multikulturalnosti, a u trenu postao zgarište zbog jedne ideologije, da ne znaju šta je izbjeglički konvoj, da ne dožive ’93. kada su im se od plate koja je iznosila 3 njemačke marke roditelji morali odreći svega da im obezbijede pristojne đacke dane. Ne mogu reći da im zavidim, jer sam zahvaljujući najružnijim uspomenama svog djetinjstva i povezujući ih sa ljudima koji su im doprinijeli i njihovim mladim i lijepim učenicima shvatila da oni danas nemaju pravo da bilo kome pričaju bajke o uspješnom vođenju Crne Gore ka EU. Iste te ljude koji su tu zemlju odveli u čuveni „rat za mir”, a kojima su danas puna usta Evrope, nažalost, mlade generacije pamte samo kao „državotvorce”, jer su u trenutku kada je njihova politička svijest sazrijevala oni bili predstavljani tvorcima ideje nezavisnosti.

Makar generacijama koje odrastaju uz Facebook, Google i Youtube nije teško da potraže video-zapise po Internetu, ali avaj, Dnevnik javnog servisa čini svoje. To se najbolje moglo uočiti posmatrajući reakcije tih mladih ljudi na vijest o odlasku premijera. Zabrinutost što odlaskom velikog vođe ostaju prepušteni na milost i nemilost svemu što slijedi bila je jasna poruka da im je usađena podanička svijest, suprotna svakoj ideji slobodnog građanina, koja je osnovna vrijednost zajednice naroda kojoj se teži. Kontradiktornost, baš kao i ona koju nalazimo u samom terminu „devedesete”. Jedna od rijetkih riječi u našem jeziku u kojoj se pet puta ponavlja isti samoglasnik, najbolji primjer za stilsku figuru asonancu, nekom logikom trebalo bi da se odnosi na pojam koji predstavlja sklad i spokoj, a zapravo nas asocira na haos. Nakon haotične decenije uslijedila je decenija evropskih integracija, ili makar priče o istima. Da je na njima rađeno onoliko koliko se puta ta sintagma našla u javnom govoru sada ne bi bilo potrebe da se pričom i tekstovima vraćamo dvije decenije unazad, ali neophodno je, jer nema izgleda za bilo kakav napredak dok se ne oslobodimo svih tekovina jedne mračne ere. Sada, na pragu nove decenije, od nje imamo velika očekivanja, ali, i pored želje da ni na jednom početku ne budemo pesimisti, moramo se zapitati da li je nečemu starome izvjestan kraj i da li će oni koji će kreirati budućnost imati dovoljno znanja i volje da se izbore sa zaostavštinom prošlosti, ili će prelaziti preko nje.

ND Vijesti

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s