Eurozona će, prema posljednjim najavama, biti u recesiji do kraja 2013. godine, a stopa nezaposlenosti biće iznad dvanaest odsto do sredine 2014. godine. Ovakva ekonomska predviđanja Evropske komisije bila su povod da se preispita da li su preduzete mjere štednje pravo rješenje i da li zvaničnici zamalja članica Evropske unije zagovaraju djelotvorne procedure.

Perspektiva evropske ekonomije u narednom periodu daleko je od onoga što se željelo postići, budući da je očekivana stopa rasta između nule i 0,1 odsto, dok se u čak sedamnaest zemalja očekuje negativan trend od 0,3 odsto. No i pored rastuće nezaposlenosti, pada investicionih aktivnosti i velikog pritiska na finansijska tržišta povjerenik za ekonomske i monetarne poslove Oli Ren nastojao je, nakon objavljenih prognoza, uvjeriti javnost da se ovo neće odraziti na realni sektor privrede. Ren je u fokusu priče o teškoj ekonomskoj situaciji u EU istakao otežane uslove za kreditiranje preduzeća.

Situacija u zemljama članicama ukazuje da mjere štednje nijesu bile ni približno efikasne u odnosu na očekivanja i da se, zbog pogrešnih procjena, traži odgovornost zagovornika restriktivnih budžeta i smanjenja javne potrošnje. Kritike na račun štednje postale su još učestalije nakon prvog izbornog kruga u Italiji, ukazujući na nedostatak prethodne dobro odrađene analize ukupnih efekata koje donose mjere odricanja. Ovo je najuočljivije iz dva razloga: prvo, jer nije moguće ni opisati zadati pravac kojim se kreću zemlje Zapadne Evrope, budući da tokom sprovođenja restriktivnih mjera dolazi do diskontinuiteta, a drugo, jer su vlade zemalja članica gotovo zaboravile da razvoj nije moguć bez podsticaja.

Čak i ako bi se zanemario sveukupni ekonomski diskurs među zemljama, neophodno je podsjetiti da postoje dva načina vođenja ekonomske politike i to zagovaranje štednje ili davanje podsticaja. Oporavak od krize brže bi se, u svakom slučaju, odvijao kroz podršku privredi i stimulisanje javne potrošnje, omogućavanje povoljnijih kamatnih stopa, ali i kupovinom državnih obveznica zemalja koje ih prodaju. Navedeno je, međutim, u suprotnosti sa zagovaranim mjerama štednje koja uslovljava pad privredne aktivnosti, rast nezaposlenosti i nedostatak fiskalnih prihoda usljed pada potrošnje, no zvanični Brisel i dalje insistira na ovakvoj politici.

Dok politika štednje u javnosti nailazi na kritike, argumentima za promovisanje podsticajnih mjera ne daje se dovoljno prostora. Na medijskoj sceni u EU dominiraju rasprave o procentima novih smanjenja zarada i penzija, a kao opcije koje je moguće odabrati postavljena su veća ili manja odricanja. Nasuprot svemu, promovisanje rasta kroz stimulanse u dominantnom broju evropskih ekonomskih debata najčešće se i ne pominje kao alternativa. Ono što je u cijeloj priči najbizarnije je što se mogućnost ove vrste državnog intervencionizma u najvećoj mjeri odbacuje u onim zemljama članicama u kojima ne postoji vladajuća struktura koja kategorično zagovara razvoj tržišne privrede.

Otud i nejasnoće o načinu na koji su zemlje na čelu sa socijaldemokratama odjednom izgubile vjeru u moć države, ako polaze od stavova da su socijalni problemi nepravedni i da put ka njihovoj eliminaciji vodi kroz legislativu. Uprkos svim lako uočljivim pokazateljima lošeg stanja, iz Brisela i dalje uvjeravaju da situacija i nije previše alarmantna i da bi krajem godine moglo doći do povećanja privrednih aktivnosti, dok se već 2014. godine očekuje rast od 1,4 odsto u eurozoni i 1,6 odsto na nivou cijele EU. Ipak, ovakve najave nijesu nikakav garant da bi ovo moglo uticati na smanjenje nezaposlenosti, već, naprotiv, da bi moglo doći do još većih razlika među zemljama pojedinačno.

Iako je pokušao uvjeriti da se situacija smiruje, Ren se ipak odlučio i da uputi nekoliko kritika i to na račun Belgije, objašnjavajući da je ova zemlja ispunila samo polovinu od očekivanih zahtjeva, čime je uzdrmana politička situacija i uslovljeno da se do izbora koji se očekuju 2014. godine tenzije samo povećaju. Belgija je, međutim, uspjela da zadrži budžetski deficit niži od dozvoljena tri odsto i još u novembru smanjila ga na 2,15 oodsto BDP-a. Ocjene evropskih zvaničnika su jasne – ukoliko vlasti određene zemlje nijesu po mjeri EU, uvijek postoji mogućnost da se prikazom različitih parametara ukaže na nedovoljno sprovođenje zadatih mjera štednje. Koliko će u tome uspjeti, zavisi od zasićenosti biračkog tijela evropskom štednom politikom, ali je sigurno da niko u EU ne želi svrgnuti sa vlasti one koji su premalo štedjeli da bi se ustupile pozicije onima koji će to činiti u većoj mjeri.