Mogući bankrot SAD najavljen za proteklu sedmicu u najvećoj mjeri nije analiziran kao uzrok bankrota ukupne svjetske ekonomije, već kao problem jedne ekonomske sile koji bi samo mogao nepovoljno uticati na ostatak svijeta. Problem je u tome što se ovo pitanje, kao i pitanje krize u pojedinim evropskim državama sagledava parcijalno.

perperzona-arhiva3U globalnoj ekonomiji nema izolovanih privreda, a najave brojnih zvaničnika kako je veličina određene države svojevrsna prednost, zapravo su samo pokušaj eliminisanja s razlogom nastalog straha od domino efekta koji bi uslijedio. Najave da će vlasti jedne države preduzeti mjere kako bi zaštitile zemlju od potencijalnog bankrota, posebno ako je zemlja članica EU samo su pokušaj za neosnovano ubiranje političkih poena. Javni dug zemalja članica EU i SAD dostigao je alarmantni nivo. Pritisnuti stresom koji je bio izazvan davanjem različitih oblika stimulansa, zemlje više nisu u mogućnosti da kontrolišu svoje budžetske deficite. U korijenu same krize nalazi se i nacionalizacija privatnih dugova. Ono što se postavlja kao pitanje jeste da li se stvaraju uslovi za bankrot ukupne svjetse ekonomije. Trenutni splet okolnosti i dinamika razvoja događaja najavljuju 2013. kao izrazito kriznu godinu.

Iako su veoma oprezni da njihove izjave ne djeluju alarmantno, ekonomisti isključuju najmračnije moguće ishode čak i u trenutcima kada vladini deficiti najrazvijenijih zemalja dostižu zabrinjavajući nivo. Ipak niko za sada ne može na osnovu trenutnog stanja precizno sagledati razmjere posljedica takvih događaja, ali je jasno da je mnogo ekonomskih krahova u najavi. U slučaju kada bi kao jednostavan primjer bio uzet bankrot američke finansijske institucije Lehman Brothers ili okidač finansijske krize u ljeto 2008. godine, bankrot jedne države, ako pripada grupi industrijalizovanih zemalja može imati mnogo ozbiljnije posljedice na globalnu ekonomiju. U slučaju najgoreg razvoja događaja ni jedna zemlja u svijetu ne bi ostala pošteđena, čak ni ona koja je finansijski nezavisna i čija je privreda smatrana izuzetno jakom. Na primjer, zarade od uvoza, devizne zarade, prihodi od turizma, doznake od njenih građana koji žive u inostranstvu i stane investicije bi takođe bile pod uticajem novonastalih okolnosti, što bi za ravnotežu plaćanja deficita u trogodišnjem periodu rezultiralo jakim negativnim posljedicama. Pored toga potrebno je pomenuti i na nemogućnost kreditiranja u stranoj valuti na globalnom tržištu koje je u krizi, dok bi vladin deficit određene države nastavio da se povećava pod teretom rastuće cijene roba i socijalnih davanja. Implikacije ovakvog stanja na crnogorsku privredu sasvim su jasne – baziranje privrede na servisnim djelatnostima i zavisnost od stranih investicija samo su jedan u nizu nedostataka, a korištenje valute jedne monetarne unije koja je u nezapamćenoj krizi od svog nastanka tek je poseban problem. Nepovoljnost situacije na tržištu nekretnina i njihove kupovine na kredit koji građani kasnije imaju poteškoća da vrate su takođe jedan od unutrašnjih problema za koji je praksa pokazala da je neodrživ i u mnogo jačim ekonomijama, a kreditiranje privatnih banaka državnim sredstvima tek priča za sebe.

Najava bankrota SAD na određen način predstavlja scenario koji najavljuje planetarni bankrot. I dalje je pitanje da li je to samo hipoteza koja ima male šanse da se ostvari. Mnogi ekonomist su neposredno nakon te najave tvrdili da je svijet iskusio brojne propuste u gotovo 80 država u svijetu bez ikakvih kolapsa globalne ekonomije, poput Argentine, Obale Slonovače, Ekvadora i brojnih drugih. Osim toga, ovaj put negativni splet dešavanja neće krenuti iz zemalja u razvoju koje trenutno imaju prilično stabilne privrede. Rizik, u stvari, dolazi uglavnom iz velikih industrijalizovanih zemalja EU kao i iz svjetskih ekonomskih sila poput SAD i Japana. Nekoliko podataka o finansijskom stanju u upravo tim zemljama daje prilično obeshrabrujuće najave. Na primjer, nacionalni dug SAD je do kraja 2010. godine dostigao skoro 90% BDP-a, preko 12800 milijardi dolara. Akcije su porasle preko 50% od 2007. a stopa napretka nije usklađena od 2010. kada je budžetski deficit SAD bio oko 9% BDP-a. U Grčkoj javni dug i budžetski deficit su 145%, odnosno 10% od BDP-a. Ove cifre su u Irskoj su 97% i 37%, u Velikoj Britaniji 78% i 9,6%, u Japanu neizmireni dug je oko 225% BDP-a i deficit od 7,7%.

Iako ove cifre prikazuju trenutno stanje neophodno je razmatrati perspektivu javnog duga. Sa obzirom da su iznešeni podaci uznemirujući, ali ne pojednostavljuju problem i koriste se samo kao podaci o dugu na osnovu kojih se prosuđuje o stvarnom kapacitetu zemalja da izmiruju svoje obaveze, političke situacije najčešće nisu uporedive i obuhvataju samo razmatranje porijekla duga i vlasništva istog. Same SAD su prije svih mogle da se nađu u situaciji tehničkog bankrota. Dug savezne vlade SAD je skoro dostigao granicu ovlašćenja kongresa koja iznosi 14000 milijardi dolara, što spriječava trezor da izazove bilo koji dodatni dug. Poslanici u ovom trenutku odbijaju da se podigne gornja granica duga, uprkos insistiranju Vlade koja upozorava na rizik od teške finansijske krize. Zaključuje se da to u stvari predstavlja veliku političku grešku u kojoj Republikanci zahtijevaju dodatne mjere u pogledu budžetskih ušteda.

U SAD Trezor je koristio do sada za hitne slučajeve, poput zaustavljanja određenih isplata da bi se odobrilo da Federalna vlada djeluje dok ne stigne rješenje od strane Kongresa, ali, ako se  političko rješenje uskoro ne pojavi, posljedice u situaciji neizvršenja u SAD će biti mnogo ozbiljnije nego što se sada mogu zamisliti. U međuvremenu, po prvi put od kraja Drugog svjetskog rata, rejting agencija Standard&Poor’s dodjelila je negativnu prognozu američkoj ekonomiji u aprilu, što predstavlja jednu od tri mogućnosti da država u periodu od najviše dvije godine izgubi svoj najviši rejting AAA koji se pripisuje zemlji za koju je rizik neizmirivanja duga skoro jednak nuli. Uprkos tome u SAD se obveznice i dalje smatraju referencom najsigurnijih sredstava na svijetu, a u najvećoj mjeri u vlasništvu od strane centralnih banaka drugih zemalja koje koriste svoje devizne rezerve. Sa druge strane Kina ostvaruje najveći inostrani priliv novca u SAD i ima više od 1000 milijardi američkih obveznica. Iz tih razloga dužnička kriza u SAD je neprihvatljiva za strane centralne banke razvijenih zemalja, posebno azijskih koje su zastupljene u portfoliju američkog duga, pa je jasno da svaki podsticaj da nastave svoju politiku investiranja i vlasništvo nad američkim dugom na taj način predstavlja i nastavak finansiranja SAD.

Na drugoj strani je Japan koji je takođe prezadužen, ali istovremeno i veliki kreditor drugim zemljama. Međutim upitno je do kada će takav način kretanja sredstava biti održiv. Za sada se finansiraju određene lokalne potrebe SAD i država pogođenih trenutnom situacijom. Za opštine je smanjeno finansiranje i zato je bilo potrebno uvesti mjere štednje koje imaju uticaj na njihove budžete. U ovoj priči Japan predstavlja specifičan slučaj pošto je pretrpio skoro dvije decenije posljedica krize na tržištu nekretnina i kolapsa dijela bankarskog sistema devedesetih godina prošlog vijeka. Država je tada podržala dio duga banaka. Današnji dug Japana porastao je na 225% BDP-a sa tendencijom daljeg rasta. Zemlja je izgubila svoj AAA rejting od 1988. kao što je to bio slučaj sa većinom industrijalizovanih zemalja. Sada nije moguće odrediti putanju daljeg kretanja, ali postoji analogija između takozvane „izgubljene decenije“ devedesetih u Japanu i trenutne situacije u mnogim zemljama nakon finansijske krize. Međutim iako je Japan prezadužen, rizik koji on stvara od bankrotstva svjetske ekonomije mnogo je manji od onoga koji potencijalno mogu izazvati SAD, a posebno EU. Evropa prolazi kroz najveću finansijsku krizu u posljednjih 60 godina, a naročito od usvajanja jedinstvene valute. Postoje strahovanja da, kada bi se dogodio najgori slučaj, posebno bi negativno uticao na članice eurozone. Grčka takođe pokazuje, uprkos svim pokušajima da se spasi da postoji velika vjerovatnoća da joj se to dogodi u narednih pet godina. Porijeklo ovog problema u Evropi je različito u najviše pogođenim zemljama, ali jedna zajednička nit spaja Grčku, Irsku i Portugal koje nemaju finansijskih sredstava koja bi im omogućila da samostalno izmire svoje dugove do predviđenih rokova, a sa druge strane Španiju koja je zbog duboke ekonomske krize među vodećima u ovoj situaciji. U Irskoj, problem bankarskog sistema bilo je prekomjerno pozajmljivanje i uzimanje velikog finansijskog rizika u tzv. housing bubble-u, tj. nekontrolisane ekspanzije trgovinom nekretninama na osnovu uzetih kredita. Za razliku od Islanda koji je pustio svoj bankarski sektor da bankrotira, Irska je izabrala da garantuje za finansijsko stanje svojih poslovnih banaka. To je rezultiralo da se država nađe u teškim dugovima sa nivoom zabilježenog deficita 37% BDP-a u 2010. U Grčkoj je takođe deficit neodrživ, zbog čega dolazi do kombinacije faktora, uključujući i gubitak konkurentnosti grčkih izvoznih proizvoda nakon ulaska u eurozonu, nedostatak prihoda i veliku poresku evaziju, sistem zaštite koji se velikodušno odnosio u pogledu socijalnih deficita, a relativno nepogodno finansijsko stanje istorijski je maskirano potezima različitih vlada koje su naslijeđivale jedna drugu. Ako se podrazumijeva da je EU ona koja u tom slučaju po principu solidarnosti treba da interveniše, Grčka bi bila prva na listi.

Specifično stanje je u Španiji gdje su odnosi duga mnogo prihvatljiviji u tom smislu, ali je ona ipak pogođena stambenom krizom do nemogućnosti raspolaganja akcijama nepokretnosti. Ekonomija Španije je po veličini četvrta u eurozoni, a to je pet puta više nego u Grčkoj, odnosno dvostruko u odnosu na druge zemlje koje se nalaze u finansijskim problemima, ili Grčka, Irska i Portugal zajedno. Uprkos nižem nivou duga u odnosu na većinu drugih zemalja u eurozoni Španija se suočila sa padom od 3,7% BDP-a u 2009. i 0,1% u 2010. Njen deficit je 9,3% BDP-a, iako je teorijsko ograničenje 3% za zemlje u ovoj monetarnoj uniji. Stopa nezaposlenosti je oko 25%, skoro dvostruko veća od evropskog prosjeka, a stalno rastući troškovi radne snage tokom protekle decenije učinili su da španski izvozni proizvodi budu manje konkurentni nego što su ranije bili na tržištu. Očigledno je da je prosperitet Španije bio zasnovan na niskim stopama koje su podstakle špekulisanje u oblasti nekretnina, ali uzimajući u obzir sve trenutno neprodate nepokretnosti teško je predvidjeti oporavak u ovom sektoru. Sa druge strane, velike španske banke su relativno jake i za njih je vidljiv izlaz iz finansijske krize. Međutim, ovo se ne može reći i za regionalne banke koje drže oko polovine kredita u Španiji i imaju određene aktivnosti finansiranja razvoja. One bi mogle predstavljati uzrok nove krize. Španski dug izaziva finansijske teškoće u nkoliko evropskih zemelja koje su i same po sebi već u ovakvim problemima, tako da one ne bi podržale oduzimanje njihove imovine, jer bi na taj način one bile manje fleksibilne u finansiranju svojih aktivnosti. Ukratko, stanje cijele ekonomije u svijetu može se okarakterisati kao zabrinjavajuće. Situacija je slična onoj iz osamdesetih godina kada su mnoge zemlje u Latinskoj Americi, Africi, Istočnoj Evropi i Aziji pretrpile bankrot. Takođe lokalno stanovništvo je tek uz velike poteškoće podržalo mjere štednje koje nameće MMF. Na primjer takva prilagođavanja dovela su do restrukturiranja duga tih zemalja koje je trajalo deset godina, ali sa drugog aspekta trenutna situacija je mnogo nepovoljnija. Ne postoji primjer, kako u istoriji ekonomije, tako ni u modernom svijetu u kojem se podrazumijeva ili restruktuira dug jedne zemlje u zajedničkoj valuti za nekoliko zemalja, kao što je to slučaj u EU. Fondovi su sačinjeni preko tržišta kapitala, a ne više po bankarskim kreditima, zbog kojih se uljed nestabilnosti promjena uslova pregovora sadašnja kriza odnosi na dug izdat od strane evropskih država. Takođe pregovori nisu napravljeni između vlasnika obveznica i kredita direktno na nivou EU. Osim toga, veličina duga je danas mnogo veća u odnosu na osamdesete, a posljedice nisu ograničene na zemlje na koje se odnose, već postaju globalne.

Porijeklo krize je takođe različito. Godine 1998. tehnološki i mrežni razvoj uslovljavaju pojavu digitalne revolucije. Ovo je bio početak speculative bubble-a, tj. nekontrolisane ekspanzije u trgovini akcijama preko interneta, koja je kulminirala u februaru 2000. prije samog kolapsa. Recesija koja je uslijedila u SAD uvećana je napadom 11. septembra 2001. godine, dok je američki trezor pokušavao da oživi privredu zadržavajući kamatne stope na niskom nivou. Direktna posljedica toga je da ovako izuzetno niske stope podstiču na povećanje kupovine nekretnina širom svijeta koji traje nekoliko godina. Tok novca i banke postaju sve rizičnije, a tržište nekretnina koje se otelo kontroli 2007. je na taj način prenijelo ogroman rizik i na cijeli bankarski sektor. Banke koje su bile najviše izložene sektoru nekretnina su bile napadane jedna za drugom počev od najneodrživijih. Krah je kulminirao 15. septembra 2008. sa bankrotom Lehman Brothers-a. Iz toga je vidljivo da su ova preduzeća samo zavisila od kredita banaka koje su ušle u krizu. Države su zbog toga bile u obavezi da intervenišu preplavljivanjem tržišne likvidnosti i počevši sa pozajmljivanjem masovnih planova oporavka i podrške rastu. To je svakako bila najozbiljnija finansijska kriza u poslijeratnom periodu, a sasvim logično bila je praćena i krahom globalnog rasta ili čak recesijom u mnogim dijelovima svijeta, tako da je pad BDP-a u EU bio 4,2% u 2009. Da bi se širom svijeta povećao rast potrebno je trošiti, investirati, podržavati, a što je bilo teško činiti u stanju budžetskog deficita. Iz toga se može zaključiti da su najzaduženije zemlje one koje predstavljaju najslabije karike u globalnoj ekonomiji.

Postavlja se pitanje mogućnosti restrukturiranja duga. Nakon prekomjerne potrošnje i rasta deficita u 2010. posebno u EU gdje je bio potrebno nametnuti novu politiku štednje da se zaustave troškovi deficita. Njemačka je morala da izdvoji mnogo novca da spasi EU, nastojeći da nametne svoje uslove tako što je kancelarka Angela Merkel aktivno vodila kampanju za čvršće poreske propise, kao i za sankcije do suspenzije prava glasa u zemljama na koje se ovo odnosi. Tako je, na inicijativu Njemačke, Evropska komisija predložila da vlade tih zemalja svoje budžete podnose prvenstveno u druge zemlje na razmatranje, prije nego što se daju na usvajanje nacionalnim parlamentima, što bi predstavljalo gubitak nacionalnog suvereniteta država. Neke od država koje su imale poteškoće imale su manje ambiciozne planove, poput Engleske koja nije dio eurozone, ali ima jednake probleme kao i zemlje južne Evrope – duga koji je dostigao ogromne razmjere i deficit koji konstantno raste. Trenutna dilema zemalja južne Evrope jeste da li da nastave sa ekspanzivnom politikom za ekonomski oporavak koji podržava rast, ali otvara prostor riziku koji bi aktivirao dužničku krizu, ili, kao drugo rješenje, da izabere da se pod kontrolom drže svi rizici od ponovnog usporavanja ekonomije i smanjenja prihoda. Za sada nema previše izbora, jer je za oporavak iz ove situacije potreban strogo kontrolisani pritisak. Danas sve ukazuje na to da su dug i solidarnost u neprestanoj vezi. Azijske centralne banke drže amričke obveznice i nastavljaju da finansiraju njihov deficit iz razloga što bi kolaps američke ekonomije bio poguban po njih a one na taj način ostvaruju interes u onim oblastima koje se unutar samog sistema ne kreću dovoljno. U EU najveći broj privatnih banaka upravlja dugom zemalja koje imaju ove probleme na svojim bilansima stanja, a mnoge od njih ne bi osjetile šok izazvan bankrotom.

Sa evropskim planom podrške za Grčku i Portugal, kao i programom javnih nabavki za Grčku i Portugal, ECB sada ima više od 40% grčkog duga. Drugim riječima, rizik se prenosi iz privatnog sektora – privatnih banaka, osiguravajuća društva u javnu sferu – centralne banke država članica. Dovoljno je reći da restrukturiranje ili bankrot direktno stavljaju dug ECB u vemoa nepovoljnu finansijsku situaciju. Zbog toga bi se i zahtijevala dokapitalizacija država članica. U SAD situacija je mnogo nepovoljnija jer Federalne rezerve nailaze na tehnički bankrot. Danas su povjerioci u svijetu uglavnom inostrane banke, institucionalizovani investitori, ECB, Federalne rezerve, ali i narodne banke unutar samih država. Osim glavnog unutrašnjeg političkog rizika, kakvi su populistički izbori u tzv. PIG zemljama (Portugal, Irska, Grčka) ili u Njemačkoj, rizik od iznenadnog kraha kao da se od prekomjernog restrukturiranja smanjuje u ovom trenutku, iako je taj rizik po svojoj prirodi veoma visok. Iznosom duga u prve tri pomenute zemlje moguće je upravljati širom EU, ali se postavlja pitanje ko bi u tom slučaju trebalo da bude kreditor – privatne banke, lokalne organizacije ili najbogatije EU članice zbog principa solidarnosti. Zvanični odgovor od strane evropskih institucija je jasan – prezadužene države moraju same da iniciraju ove ni malo jednostavne i dugotrajne procese ulažući velike napore i svo potrebno vrijeme da bi se do 2013. godine uspostavila barem djelimična ravnoteža i kako bi to tada bio vraćen sav do tog perioda prispjeli dug, pokriven od strane MMF-a, što bi uslovilo zamjenu povjerilaca, odnosno njihov prelazak iz privatnog u javni sektor.

Pitanje je šta svjetsku ekonomiju očekuje nakon 2013. godine, a za sada, osim što su prognoze same po sebi izuzetno negativne, nema dovoljno jasnih naznaka u pogledu mjera koje bi se mogle preduzeti da se spriječi najgori scenario, jer se trenutno stanje javlja upravo kao posljedica dvodecenijskog prezaduživanja – naročito u oblasti kupovine nekretnina. Dakle, osim nedostatka samih sredstava da se ovaj problem riješi nedostaje i vremena. Godina 2013. je i suviše blizu da bi ostalo dovoljno vremena za pregovore i iznuđivanje volje zemalja sa manje ugrođenim ekonomijama za pomoć prezaduženima, jer domino efekat koji se javlja kao posljedica ovakvih poremećaja u jednoj državi ne garantuje stabilnost više ni jednom činiocu globalne ekonomije.

E-Balkan.net

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s