Evropska centralna banka se za rješavanje problema eurozone odlučila za primjenu nove,naizgled magične formule. Predsjednik ECB Mario Dragi je obećao mogućnost neograničene kupovine državnih obveznica na sopstvenu odgovornost ne birajući sredstva za spašavanje eura. Ipak, i uz najbolje namjere čelnika ECB, ovim je ozbiljno narušena srž i posljednji oslonac Unije – načelo demokratije.

Iz perspektive građanina čija zemlja neupitno teži da prilagodi svoje standarde i principe budućem članstvu u jednoj zajednici, koje je do nedavno izgledalo sasvim prestižno, uočava se određena nedosljednost. Njen najveći nedostatak je što dolazi sa onih adresa sa kojih se malim zemljama u integracionom procesu diktiraju načela, kritikuju postupci i ocjenjuju dostignuća. Ono što postaje uočljivije jeste da nakon posljednjih odluka ECB građani EU sve više shvataju da je izbor ekonomske politike prestao da se vrši unutar glasačke kabine.

Ovo su nedavno u najvećoj mjeri osjetili njemački i španski birači. Njemačka je postala svjesna da ECB, kao neizabrano tijelo koje se poziva na nezavisnost od nacionalnih vlada, u stvari donosi odluke koje ostavljaju dubok trag na poreske obveznike, na koje naknadna donošenja odluka više ne mogu da utiču. U trenutnoj situaciji ranije pripremljeni  programi spašavanja najugroženijih članica treba da budu odobreni u njemačkom parlamentu, a zatim pregledani od strane sudova, zbog čega je vrhovni sud te zemlje i ukazivao na ustavnost ovih vidova pomoći. Međutim, iz razloga što postoji kao nadnacionalna institucija, odluke ECB ne podliježu ograničenjima nacionalnih sudova, već u ovom slučaju može djelovati jedino Evropski sud pravde.

Činjenica je da odluke o kupovini državnih obveznica zemalja članica u najvećoj krizi nijesu imune na ovu vrstu kontrole, ali je nedostatak u nemogućnosti parlamenta da direktno utiče na ove procese. Stoga je i pitanje da li sa ovih, trenutno najviših evropskih instanci može dolaziti bilo kakva kritika na račun podjele vlasti i kontrolne uloge unutar pojedinačnih zemalja, kada na najvišem nivou takozvani checks-and-balances, sistem kočnica i ravnoteže, ne funkcioniše u skladu sa demokratskim principima.

Unutar ECB glasovi predsjednika centralnih banaka država članica imaju jednaku težinu, što je i uslovilo da glas predstavnika Bundesbanke, jedinog koji je bio protiv bailout programa, ne bude dovoljan da se oni ne realizuju.

Ipak, Njemci nijesu jedini koje zabrinjava implikacija ovih procesa na demokratiju unutar cijelog sistema. Od zemalja kojima je namijenjen ovaj program, među kojima trenutno prednjače Italija i Španija, neupitno se očekuje pristanak. Ovo podrazumijeva da će Rim i Madrid od trenutka prihvatanja programa pomoći biti pod strogim nadzorom i Brisela i Frankfurta, čime se umanjuje sam stepen nacionalnog suvereniteta ovih zemalja. Zbog toga bi ogorčenost javnosti u kombinaciji sa dubokom recesijom u Italiji i Španiji mogla predstavljati formulu koja bi ove birače dovela do političkog ekstremizma, kao što je bio slučaj na posljednjim parlamentarnim izborima u Grčkoj.

Postaje sve jasnije da je odricanje dijela nacionalnog suvereniteta ili bilo kakvog oblika kreiranja političkih ograničenja poželjno samo onda kada ono ima pozitivne efekte po ekonomiju. Međutim, kada se prenošenje odgovornosti na viši stepen odvija isključivo zarad političkih principa dolazi do polarizacije zbog koje jačaju ekstremne ljevičarske i desničarske strukture, a pitanja nacionalnog suvereniteta stavljaju u drugi plan mjere štednje i načine prevazilaženja krize.

Moguća depresija, kao i politička radikalizacija nalaze se i u najavama Dragija za narednu godinu. Prema njegovim riječima, stotine milijardi eura uključene u programe evropskih fondova za djelovanje u kriznim situacijama nijesu bile dovoljne za izbjegavanje opasnosti od kolapsa banaka, što će imati posljedice i na demokratiju. No, krivci za ova dešavanja će ponovo biti imigranti ili čak samovolja onih koji najviše doprinose.

Stepen ispunjenosti kriterijuma za članstvo Crne Gore u EU određivaće oni koji na jednoj strani nedemokratskim odlukama insistiraju na demokratiji, dok na drugoj iniciraju beskonačno zaduživanje zemalja u cilju sprovođenja ekonomskih reformi. Brisel i Frankfurt su u sve većoj dilemi – očuvati euro ili demokratiju, a na nama je da je ne zanemarimo.