Nikada u istoriji nije postojao bolji primjer merkantilističke zemlje poput Kine kakvu je poznajemo tokom posljednje decenije. U ekonomiji merkantilizam predstavlja teoriju koja podrazumijeva da prosperitet nacije zavisi od njene ponude kapitala, pri neprimjenjivom ukupnom nivou privrede u svijetu. Jedino od čega kineske vlasti imaju razlog da strahuju jeste mogućnost da ovakav model u narednom periodu postane neodrživ. Međutim, druge zemlje, umjesto da iščekuju slijed događaja zbog kojeg bi Kina prestala da bude „fabrika svijeta“ mnogo više pažnje obraćaju na način na koji je ova zemlja postala lider u proizvodnji.

Valutni ratovi koji se dešavaju posljednjih godina, u kojima je glavni fokus na odnosu američkog dolara i eura u stvari su samo jedan segment svjetskih monetarnih dešavanja. Činjenica da se ogromni novčani tokovi nalaze izvan onoga što je pod kontrolom Federalnih rezervi i Evropske centralne banke ne samo da je za veoma kratko vrijeme postala predmet interesovanja javnosti, već i znak beznađa zapadnog svijeta koji, čim prestaje da dominira, gubi smisao. Samo par decenija ranije i Ben Bernanke i Mario Dragi bili bi sinonimi za vladare svijeta, ali je petnaestogodišnja istrajnost u pridržavanju novih ekonomskih smjernica učinila da se odnos snaga drastično izmijeni. Od pojave svjetske ekonomske krize kineski juan zabilježio je značajan rast u odnosu na zapadne valute, a finansijsko bogatstvo ove zemlje čini i vlasništvo nad 1.000 milijardi američkih obveznica. One su ujedno i razlog zbog kojeg odnos Kine i Sjedinjenih Američkih Država nikada neće bitu ugrožen u toj mjeri da se prekidom trgovine američka privreda uskrati za jedno ogromno tržište, jer je dio portfolija njenog duga zapravo dijelom i u vlasništvu Centralne banke Kine.

Ekonomski rast u Kini rezultat je petnaestogodišnje primjene jednostavnog modela koji karakteriše represivna državna štednja zahvaljujući kojoj su vlasti i uspjele obezbijediti sredstva za izgradnju savremene infrastrukture. U međuvremenu uslijedila su i masovna preseljavanja stanovništva iz seoskih u gradske sredine zahvaljujući čemu su otvoreni brojni proizvodni pogoni najvećih svjetskih kompanija koji su ovu zemju pretvorili u fabriku u kojoj se proizvodi većina onoga što danas posjedujemo. Ovakva dešavanja bila su neminovna – malo ko od svjetskih proizvođača je želio rizikovati konkurentnost povećanjem proizvodnje u svojoj zemlji, pored izuzetno niske cijene radne snage, ali i infrastrukture u Kini urađene po najvišim standardima da omogući jednostavan transport sirovina i gotovih proizvoda. Primjera radi, satnica za radnike na sklapanju tehničkih uređaja u Kini iznosi dva i po američka dolara, dok je u SAD ona desetostruko veća. Kada bi se, recimo, kompanija Apple odlučila za proizvodnju u Americi, godišnji izdatak za zarade bio bi uvećan za oko 30 milijardi dolara. Ovo bi uslovilo da kompanija posluje sa ogromnim gubitkom čak i ako bi cijena svakog novog iPhone modela bila oko dvije hiljade dolara, jer bi bio dostupan znatno manjem broju korisnika.

Uprkos navedenom, cijena rada u Kini je tokom posljednje dvije godine uvećana za četvrtinu, dok u SAD ona ne samo da ne prati inflaciju, već bilježi trend pada, što i oslikava ukupna ekonomska kretanja u dvijema zemljama. U međuvremenu, prethodno devalvirana kineska valuta uz pomoć koje je omogućen izvoz ograničila je i odliv kapitala iz te zemlje, što je omogućilo dalji razvoj. Uprkos očekivanjima da bi moglo doći do revoluije u proizvodnji i najava tajvanske kompanije Foxconn da bi mogla proizvesti tehnološka rješenja koja bi za sklapanje uređaja kakvi su iPhone ili iPad umjesto ljudi koristia mašine-robote, Kina bi i dalje bila atraktivna za kompanije zapadnih zemalja, čak i po cijenu da ponovo snizi cijenu rada. Interes koji u ovom slučaju postoji je obostran, jer bi, ukoliko bi se odlučilo da se svjetskim proizvođačima ne ide u susret, Kina po ko zna koji put izolovala sebe od ostatka svijeta.

Sa druge strane očekivanja svjetskih kompanija da bi im automatizacija proizvodnje mogla omogućiti skoncentrisanost na reducirani broj radne snage iz sopstvene zemlje zapravo povlači sa sobom problem povećanih troškova svih ostalih usluga koje u Kini dobijaju po znatno nižoj cijeni. U njih su, prije nego što je postala najveća rastuća ekonomija na svijetu, kineske vlasti uložile milijarde dolara, znajući da ništa kao infrastruktura ne omogućava dolazak investitora. Poređenja Kine i Crne Gore u većini slučajeva su neizvodljva, pa čak i nezamisliva, no jedno je sigurno – zemlja se ne može predstavljati kao raj za investitore ako već godinama čeka na auto-put.

Pobjeda, 10. decembar 2012.