Prilikom definisanja godišnjih javnih prihoda i rashoda u Crnoj Gori, objašnjavanje standardne budžetske procedure zahtijevalo bi nešto duži osvrt. Ustaljenim, koracima – predlaganju, usvajanju i izvršenju budžeta neophodno je dodati i međukorake – zaduživanje, uvođenje novih poreza, kao i nastojanje da ne dođe do rebalansa. Kako se krug između istovremenog ograničavanja rashoda u cilju štednje, ali i smanjenja prihoda zbog pada potrošnje sve više sužava, a stvarne potrebe u najboljem slučaju stagniraju, priliv kapitala je neophodan.

Pad proizvodnje i nekonkurentnost proizvoda zbog visoke cijene proizvodnih troškova ne obezbjeđuju izvoz u dovoljnoj mjeri, zbog čega kao alternativa ostaje zaduživanje. Ono se, međutim, odvija pod sve nepovoljnijim uslovima, a država iz godine u godinu poreske obveznike opterećuje novim nametima.

Teret svih finansijskih odluka se i ovoga puta svaljuje na one koji su najmanje odgovorni, koje će nove krizne mjere najviše pogoditi i kojih je u ukupnom stanovništvu najviše – građane sa niskim primanjima. Od njih će se u ovoj budžetskoj godini tražiti da isprave sve greške koje su godinama unazad pravili biznismeni i privrednici, a čije posljedice su sve uočljivje. No, da ne bude sve tako crno, kroz usvajanje urgentnih mjera za rješavanje problema poslovanja u sivoj zoni i pooštravanje kaznenih mjera za prekršioce propisa odlučeno je da se građani koji dostave neispravan fiskalni račun nagrade.

Ideja u osnovi nije loša, ali je zahtijevala prethodni osvrt na tri ključna faktora – prvo, nivo svijesti građana o tome da je ono što je od javnog, istovremeno i u njihovom interesu, drugo, samoiicijativne, najblaže rečeno detektivske sklonosti društva i treće, odnos građana prema naredbama za koje postoji nagrada koji nije jednako kao prema onima za koje postoji kazna.

U društvima čijim građanima nije neuočljiv znak jednakosti između vlastite imovine i budžetskih prihoda, prijavljivanje subjekta koji posluje izvan zakona i sami smatraju moralnom obavezom i nijesu im potrebni stimulansi da bi to uradili. Jasno je da postoji potreba za motivisanjem građana da se odluče na ovaj korak, ali ovdje i dalje akcenat ostaje na angažovanju za sitne, lične koristi koje su i dovele društvo u postojeće stanje. Zatim, poznajući mentalitet društva uočljivo je da u Crnoj Gori vlada opšta briga za tuđa posla, naročito ako je riječ o novcu i zaradi, ali paralelno sa njom postoji i još jači strah od zamijeranja, javnog pogotovo. Ukoliko su nadležne institucije prepoznale da su inspekcija i monitoring omiljeni hobiji crnogorskog društva i krenule u namjeri da eksploatišu ogromni postojeći potencijal društva, ovdje postoji samo jedna prepreka – njihov poziv na saradnju.

Takođe ni brojni zakoni, poput onoga o ograničavanju upotrebe duvanskih proizvoda, koji je dijelom baziran i na svijesti o okolini i uočavanju problema nikad nije naišao na punu primjenu. Jedine njegove posljedice bile su uklanjanje pepeljara iz ugostiteljskih objekata i lansiranje novog trenda – gašenja cigareta po drugim posudama. Da su se za ovo kršenje zakona naplaćivale i njime propisane kazne, danas sasvim sigurno ne bismo kritikovali odluku o novom zaduživanju kod međunarodnih kreditora, jer za njim ne bi ni bilo potrebe. Stoga i vjerovatnoća da će prijavljivanje neispravnih računa biti efikasna mjera za borbu sa problemom sive ekonomije ostaje mala, najviše zbog činjenice da građani sa sve nižim primanjima ove nepravilnosti mogu uočiti jedino u prometu robe široke potrošnje i to kod trgovaca koji se jednako bore za opstanak.

Neke mnogo veće i za budžet štetnije neoporezovane aktivnosti daleko su od uvida građana sa prosječnim primanjima kojima inspekcijske službe suptilno delegiraju poslove. Kako u svakoj transakciji postoji strana koja kupuje i strana koja prodaje, kod ilegalno uvezene skupe robe u interesu kupca je niža cijena, neopterećena uračunavanjem poreza. Za ovu vrstu kupovine ne dobija se čak ni neispravni fiskalni račun, ali se, u korist i prodavca i kupca, budžet svake godine uskrati za milionske iznose. Problem nedostatka novca rješava se uzimanjem kredita. I tako u krug, dok švercovana roba preplavljuje tržište kojeg formalno nema, a silni novac se kreće nepoznatim putanjama, zvanični računi pokazju drugu stranu stvarnosti, a poznate putanje vode samo u nove dugove.

Ana Nives Radović, Pobjeda, 18. II 2013.