Prema sadašnjim cijenama, proizvod koji sada košta 100 eura, preračunat u dolarima staje 135 dolara, ali ukoliko bi se, hipotetički, odlučilo da se smanji vrijednost eura smanjenjem od 25 odsto u odnosu na dolar, vrijednost ovog proizvoda biće 101 dolar i 25 centi čim jednom pređe Atlantik. Na ovaj način mogao bi se ostvariti globalni procvat privrede, uspostaviti tržišna ravnoteža i iskorijeniti nezaposlenost. Međutim, ma koliko rješenje u uslovima opšte krize izgledalo jednostavno, o njemu se ni ne razmišlja.

Čelnici svjetskih finansijskih institucija bi u ovom slučaju prvi stali u odbranu stava da je izuzetno teško umanjiti vrijednost eura ili izazvati rast dolara. No, ukoliko bi se odštampale nove euro novčanice u vrijednosti od 100 milijardi i iskoristile za kupovanje dolara, američka valuta bi rasla, evropska padala i problem bi bio riješen. Pitanje je samo zbog čega ih, kada bi ove mjere bile od izuzetne koristi, niko još uvijek nije preduzeo. Odgovor je moguće potražiti u činjenici da je, nezavisno od biračkih tijela, pojedinačna javnost podijeljena u dvije grupe, pri čemu ta podjela potpuno nadilazi zastarjele klasifikacije poput ljevičara i desničara ili konzervativnih i liberalnih struja. Postoji velika grupa onih koji, bez obzira iz kojeg društvenog miljea dolaze, vjeruju da su krize posljedica prevara lidera iz sjenki na finansijskim tržištima i manipulacija rejting agencija, dok drugi čine optimiste koji bezuslovno vjeruju u čuda. Ovim se otvara velika rasprava na temu u kojoj mjeri moderna ekonomija sve više liči na rat. No, ukoliko se krene od polaznih shvatanja da u odnosima u kojima su zemlje postavljene kao tržišni učesnici postoje pravila, ekonomija više liči na sportsko takmičenje – postoje principi koji se poštuju kako bi se na fer način došlo do što boljih rezultata, vodeći je onaj ko angažovanošću ostvari najviše, dok onaj ko počne da se služi nedozvoljenim sredstvima pretvara igru u rat.

Ulogu sudije igra Svjetska trgovinska organizacija, vlade zemalja članica su prihvatile pravila igre, među kojima je i zabrana uspostavljanja konkurentne devalvacije. Posljednji put kada se ona zvanično dogodila, okončala se Drugim svjetskim ratom, iako se kasnije dešavalo da je neke od zemalja prikriveno i oprezno koriste kako bi ostvarile određene tržišne prednosti, što su u drugoj polovini prošlog vijeka najviše činile Sjedinjene Američke Države. U ostatku svijeta ključni razlog za protivljenje konkurentnoj devalvaciji je inflatorni rast velikih razmjera. Činjenica je da bi smanjenje vrijednosti eura za četvrtinu u odnosu na dolar učinilo izvoz evropskih zemalja dodatno konkurentnim, ali bi se ovim otežao uvoz, jer bi uvezeni proizvod sa druge strane po cijeni od 100 eura nakon svih promjena vrijednosti na kraju koštao 133 dolara, čak za trećinu više u odnosu na početnu cijenu.

Iako zvuči trivijalno, neophodno je uzeti u obzir da najveći broj zemalja uvozi mnogo više proizvoda nego što ih izvozi. Dok se po pitanju brojnih proizvoda, naročito kod prehrambene industrije, vode rasprave da li domaća ponuda zadovoljava zahtjeve tržišta i čime je uslovljena dominacija stranih proizvoda, postoje situacije u kojima uvezeni proizvodi nemaju domaći ekvivalent, a tipičan primjer su energenti, prije svega gorivo koje proizvodi relativnomalibroj zemalja u svijetu. Osim goriva, i kroz cijene uvezenih sirovina, na primjer za proizvodnju koje se kupuju u dolarima zemlje eurozone uvoze inflaciju kroz dalje formiranje potrošačkih cijena, smanjenje kupovne moći domaćinstava ili ukupni pad potrošnje.

Zbog svega navedenog bilo bi gotovo besmisleno, a takođe i nemoguće nabrojati sve efekte koje bi izazvalo devalviranje eura. Međutim, činjenica je da se mnogi procesi ne dešavaju jer idu u korist mnogo većem broju populacije, budući da u ovom odnosu snaga prosperitet jednih uslovljava štetu drugih. Sumiranje prednosti na strani na kojoj se nalazi bogatstvo, ali i izvlačenja profita od onih koji su na gubitku na kraju, kao i svaka uravnoteženost pozitivnih i negativnih brojki rezultira nulom, te čim se na jednoj strani otvore mogućnosti za rast, na drugoj se može očekivati kriza.