Kroz različite političke, edukativne i medijske kampanje u svijesti naroda Zapadnog Balkana ideja članstva u Evropskoj uniji je izjednačena sa nasušnom potrebom, a set mjera koji je za to potrebno ispuniti poistovijećen je sa svim što potencijalna članica treba u svojoj budućnosti da ostvari. Za države koje su krajem vijeka cijelom svijetu pokazale da se bratstvo i jedinstvo može rasturiti najkrvavijim sukobima izričita težnja ka nekoj novoj zajednici bila bi nezamisliva kada članstvo u EU ne bi bilo promovisano najsavršenijim, a uz to i samoobnovljivim marketinškim tehnikama za predstavljanje prioriteta nad prioritetima jednog društva. Dok se o članstvu u NATO-u ili osudi ratnih zločina vode polemike i dok su stavovi podijeljeni, o prijeko potrebnom članstvu u EU saglasni su i građani i vlast i opozicija.
Usredsređenost na postizanje što boljih rezultata u procesu evropskih integracija stavila je u drugi plan razmatranje negativnih efekata koje pripadnost takvoj instituciji donosi, kreirajući atmosferu koja isključuje debatu na temu da li male države imaju alternativu, što samim tim ukazuje i na kontradiktornosti u vođenju ekonomske politike upravo tako malih država koje su jedva svojim potrošačima uspjele da ukažu na svijest o prednosti kupovine nacionalnog proizvoda u odnosu na uvozne, a koje istovremeno teže ka članstvu u instituciji gdje bi se pozivanje na ograničavanje uvoza strogo sankcionisalo, bez obzira na nivo proizvodnje uvezenog proizvoda u određenoj zemlji.
Čak i kada bi postojala mogućnost da se pronađu zajednička rješenja u oblasti proizvodnje, kontrole uvoza i izvoza, kao i brojnih drugih tržišnih preferencija čije različitosti bi znatno pogodile privrede nekih novoprimljenih članica i kada bi se zanemarile moguće negativne posljedice euro-efekta, nezanemarljiv je čitav jedan niz pitanja koji se ne nalazi striktno u ekonomskoj sferi. Kao najveći razlog zbog kojih Crna Gora ne može ubrzati svoj put ka članstvu u EU navodi se korupcija. U izvještajima koje šalju predstavnici institucija EU korumpiranost je postala neizostavan dio ocjena i ekspertskih mišljenja o našem napretku pri postizanju zadatih ciljeva. Malo je građana koji bi sami sebi priznali da im je ta pojava strana, ali broj onih koji to ne čine javno postoji zahvaljujući činjenici da nema eksternog mjerača korupcije poput mehaničkih ili digitalnih sprava za mjerenje drugih pojava, već korupciju mjere ljudska bića, jednako podložna kako korupciji, tako i mogućnosti da se u njihovim ocjenama nađe ono što je interes jedne grupe, da bi se isti taj izvještaj podnio instituciji kojom, takođe, predsjedava ljudstvo. Priča o korumpiranosti koja se aktualizuje uz svaki pomen naše zemlje kao potencijalnog kandidata na putu ka EU imala bi smisla kada bi ta pojava predstavnicima takve institucije bila nepoznanica. Nažalost, raspored snaga je takav da nekome sa ovih prostora ne daje za pravo da pokrene pitanje korumpiranosti evropskih eksperata koji stanje u našoj zemlji ocjenjuju na način koji bi možda one koji se predstavljaju istinskim borcima za prosperitet ovog društva trebalo da zabrine, umjesto što upravo te evropske adrese koriste za ispravljanje nepravdi koje su im, kako navode, nanijeli oponenti na javnoj sceni.
Sama Evropska unija je trenutno u najvećoj krizi od dana svog osnivanja, a ponovi li se i djelić grčkog scenarija u bilo kojoj drugoj članici, njen opstanak biće sve manje moguć. Razjedinjenima u stavovima oko brojnih drugih pitanja, Evropskoj uniji trebaju zemlje Zapadnog Balkana kako bi makar o jednoj stvari imale zajednički stav, a on je isključivo protkan pričom o korupciji. Dok je na tom prostoru postojala država koju je svako poštovao i čiji pasoš je bio najskuplji na svijetu, niko iz EU se nije usudio da komentariše navike njenih građana i činovnika, već su je, štaviše, željeli u svom sastavu, što je, znajući svoje, danas ne tako popularne razloge, Josip Broz Tito odbio bez mnogo pregovaranja. Sada kada smo mali i kada pasoš naše zemlje možete kupiti po promotivnoj cijeni, predstavnicima EU postajemo glavni problem, naizgled, kao da sopstvenih nemaju, već sve čine kako bi nama pomogli, dok mi njih vidimo kao mesije koje ce nas osloboditi os svih nevolja, pa i od korupcije. Kada bi na svom primjeru pokazivali ostvarivost ciljeva koje su nama zadali, možda bismo i napredovali. Ovako, izgleda da nemamo od koga da učimo, a nema ni ko da nas spasava od posljedica loših navika od kojih se ne možemo izliječiti dok god budemo patili od eurofilije.
Perperzona 