U trenucima kada se finansijski sistemi pripremaju da sa što manje posljedica prevaziđu period krize, koja je već na pragu, dolazi do različitih oblika štednje budžetskih sredstava, ali i nastojanja da se na vanredan način utiče na povećanje prihoda. Opravdanja za to pronalaze se u nastalom povećanju javnog duga, takođe stvorenog u pokušajima da se, umjesto za reinvestiranje, obezbijede sredstva za tekuću potrošnju.

perperzona peopleZa mala tržišta koja direktno zavise od izvoza i stranih investicija, kao što je to slučaj sa Crnom Gorom, poseban problem predstavlja činjenica da je unutrašnje stanje samo refleksija globalnih trendova – konstantan rast duga i pokušaj da se vanrednim mjerama takav trend zaustavi. No, kao i sve ad hoc mjere i ovakve intervncije u vrlo kratkom roku pokažu svoju neprimjenjivost. Politika zaduživanja, sintagma iza koje jedna po jedna članica eurozone pokušava da zakamuflira neuspjele pokušaje spašavanja svoje ekonomije postala je vodeća aktivnost koju njihove vlasti sprovode. Međunarodne finansijske institucije, prije svega Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i Evropska centralna banka nastupaju sa svojim viđenjem stanja i predloženim rješenjima, a na državama je da iniciraju zahtjeve za njihovom konkretnom pomoći.

U malim sistemima ovakva dešavanja na širm planu, umjesto mogućnosti da se uči na greškama drugih, da se izbjegavaju uzroci daljih gubitaka i preuzimaju primjeri produktivnih rješenja, stvaraju samo jedno – izgovore. Umjesto balansa između budžetskih prihoda i rashoda, politike štednje i zaduživanja balansiraju između rigoroznih mjera kreditora i neumoljivosti svjetskih rejting agencija, a potom se instant-rješenja navode kao imperativi sa najviših adresa.

Kao najučestalija mjera pokušaja povećanja budžetskih prihoda navodi se dodatno oporezivanje – povećanje postojećih i uvođenje novih oblika oporezivanja. Da je kreativnosti na pretek, a logičkih objašnjenja sve manje govori i činjenica da se predlažu rješenja jedinstvena u svijetu, a za koje se opravdanja nalaze u evropskoj praksi, kojom se, osim toga, obesmišljava i sam proces evropskih integracija, jer proizilazi da težimo sistemu od kojeg već pojedinačnom primjenom načela pričinjavamo sebi štetu. Umjesto rezultata usljed većih budžetskih prihoda od novog oporezivanja, javlja se potreba za rješavanjem novih problema – sivom ekonomijom izazvanom ilegalnim prometom neoporezovanim robama i uslugama, kao i padom potrošnje nastalim zbog povećanih cijena.

Pad privredne aktivnosti

Svjetska praksa neprestano pokazuje da uvođenje novih naknada češće rezultira smanjenim prometom oporezovane robe ili usluga umjesto povećanjem prihoda nastalih oporezivanjem. Doslovno rečeno, dolazi do legalne evazije poreza – građanin, da bi izbjegao dodatne naknade, odustaje od kupovine ili korišćenja usluge koja nosi dodatni trošak, a gubitak je dvostruk – i za prodavca roba ili usluga, i za državu.

Primjeri takvih situacija nijesu rijetki. Razlozi za ovakav slijed događaja vrlo su jasni: poreski sistem kreiran je a posteriori od strane zakonodavnih vlasti uz smjernice Ministarstva finansija, odnosno, uzimanjem u obzir nastalih okolnosti, kretanja tržišta i potreba javnih finansija, dok za poreske obveznike ovo predstavlja a priori mjeru u procesu upravljanja sredstvima i operativnih aktvnosti. Jednostavnije rečeno, povećanje poreza na dobit ili dodavanjem poreza pri tarifiranju aktivnosti za koje već postoji propisana cijena ili pretplata imaju efekte koji su suprotni navedenim ciljevima i stoga se ovakva vrsta ubiranja budžetskih prihoda temelji prvenstveno na fikciji uslovljenoj primjenom modela drugih zemalja čiji rezultati najčešće predstavljaju mimoilaženje sa preuzetim modelom.

Da novi niz rasprava o poreskoj politici tek slijedi zaključuje se iz neefikasnosti i neefektivnosti postojećih mehanizama. Već je gotovo izvjesno da će narednih šest godina Crna Gora provesti u prilagođavanju, umjesto svojim potrebama, zahtjevima Brisela, dok će se sopstveni problemi rješavati u hodu, kroz hitne i oštre mjere, uostalom, onako kako to danas rade brojne članice Evropske unije. Kriza u EU i nije uzrok demotivacije na putu ka članstvu u toj zajednici, ali nas stavlja pred prazninu i nedostatak uspješnih primjera koji su sami po sebi i uzor i podrška pridruživanju.

Umjesto toga, ekonomske rasprave prate politički eho i međusobna optuživanja različitih struja da su neke od nastalih mjera rezultati primjene neoliberalnog ili ljevičarski pristupa ekonomiji i mnogo više se radi na pronalaženju uzroka, umjesto na iniciranju rješenja. Ono što je činjenica jeste da ni jedan od procesa koji su doveli do postojećeg stanja i uslovili nove potrebe nije bio rezultat niti jednog u teoriji čisto definisanost pravca, niti su u svim prethodnim decenijama ni neoliberalni, ni ljevičarski ekonomski koncept postojali bez međusobnih primjesa.

Rješenje nije u teoriji

Dok se politika neiscrpno bavi prošlošću, i dok se u sagledavanju teorija traži prednost jedne nad drugom, ekonomija nespremno dočekuje sve nejasniju budućnost, sa sve manje vremena i ideja za suočavanjem sa novim izazovima, a u nedostatku istih, kroz mehanizme vođenja javnih finansija plasira se ideja o uvođenju novih poreza, taksa i akciza. Paralelno sa tim radi se na izradama strategija za povećanje izvoza i privlačenje stranih investitora, ne polazeći od premise koliko povećanje inicijalnih troškova za plasiranje roba i usluga na tržište i stvaranje takvog ekonomski nepredvidivog ambijenta pogubno utiče na oba razvojna programa.

Cijene izvoznih proizvoda će, zbog povećanja troškova proizvodnog procesa postati nekonkurentne i rezultiraće padom izvoza, a troškovi poslovanja investitora će se povećavati i usloviti njegovu nekonkurentnost na domaćem tržištu i povlačenje nakon vrlo kratkog roka, a potom nove gubitke tek otvorenih radnih mijesta i nove probleme u bankarskom sektoru usljed nastale kreditne nesposobnosti novog talasa dužnika.

No sve su veći izgledi da ćemo se u ovoj izbornoj godini, umjesto sa konkretnim rješenjima i maksimalnim zajedničkim ulaganjem napora da se prevaziđe kriza sve više susretati sa predizbornim sloganima u koje će odlutati sva kreativnost i energija cijelog procesa, ali nas praksa življenja u potrošačkom društvu već dovoljno uči da je rat slogana obično kompenzacija za neravnospavno takmičenje između samog kvaliteta ponude. Već dobro utemeljena praksa Sjdinjenih Američkih Država da rasprava o porezima bude neizostavni dio političke kampanje proširila se na ostatak svijeta, te se stoga i ideja o “progresivnom oporezivanju”, a bez ikakvih procentualnih i uopšte brojčanih naznaka, javila kao osnova ekonomskih smjernica dijela političkih predstavnika koji ne uviđaju kontradiktornost sopstvene ideje – mogućnosti da se baš kroz progresivno oporezivanje postigne manja motivisanost određenih subjekata da obavljaju svoje djelatnosti do granica u kojima one postaju u potpunosti ekonomski neisplative.

Ovakva socio-ekonomska kretanja nameću potrebu za još jednom borbom – onom sa populističkom demagogijom. Polaženje od osnova da će država prihodovati od stvaranja neatraktivnog ambijenta samo je predvorje za stvaranje novog prostora za sivu ekonomiju. Uvođenje poreza “euro po euro” koji tek u mjeri manjoj od jednog procenta pogađa budžet građana signal je da je i najmanji vanredni izdatak nepoželjan, a primjena koncepta dodatnog oporezivanja na višem nivou izazvala bi talas nezadovoljstva preduzetnika, nova otpuštanja i pad privredne aktivnosti. Međutim, da sve ostaje u granicama upozorenja govori činjenica da se efektivnost ovakvih mjera procjenjuje tek kada na vidjelo izađu njihove najkrupnije posljedice.

Isključivost bilo koje strane, kao i planovi, prognoze i najave oporavka bez brojčanih podataka, tabela i grafova sa jasno prikazanim odnosima budžetskih sredstava, potrošnje, zaduživanja, inflacije i investicija ostaće samo osnovica za već zastarjele populističe slogane, poput „neka bogati plaćaju“ – imperativa koji nikada nije prethodno razmatrao ni stavove, niti reakcije upravo onih čija sredstva pominje kao ključni izvor rasta cijelog procesa i iz tog razloga nikada dovodio do većih zaokreta u bilo kom finansijskom sistemu. A dok teorija bude nametala nacrte do sada neprihvaćenih modela, do tada će praksa potvrđivati potrebu za opstankom svoje, ma koliko pogubne primjenjivosti.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s