Iako je upotreba psihoaktivnih supstanci u najvećem broju zemalja zakonom zabranjena, debata o legalizaciji marihuane aktuelna je dugi niz godina. Od programa političkih partija, do intervjua dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju, osvrt na efekte legalizacije na tržišna kretanja neizostavan je tokom posljednje dvije i po decenije.

perperzona5625Prilikom podržavanja ovog čina jedan od argumenata koji se najčešće koristi je prihod od poreza na trgovinu marihuanom nakon njenog uvođenja u legalne tržišne tokove. Gledano isključivo sa ekonomskog aspekta, gotovo ni jedna zemlja na svijetu nema razloga da ogromne sume novca ne premjesti sa sivog tržišta u promet koji podliježe porezima, naročito zbog činjenice da bi u ovom slučaju mogla odrediti posebnu poresku stopu.

Ono što je najčešći kontraargument jeste da ekonomski i finansijski efekti čine samo jedan dio ukupnih pitanja koja u ovom slučaju treba razmatrati. Međutim, pozivanje na moral, zabrinutost zbog navodne dostupnosti djeci i uporno ponavljanje posljedica koje korišćenje marihuane ostavlja na zdravlje ni u najmanjoj mjeri nijesu pokazatelj odgovornosti, već, naprotiv, nemoći jednog društva da kontroliše ovu oblast. Razlog zbog kojeg se ovom pitanju protive i vladajuće i opozicione strukture nije strogo vezan za njihovu političku orijentaciju, već predstavlja refleksiju ukupnog nasljeđa gledanja na ovaj problem. U nastojanju da u javnosti sačuvaju svoju ozbiljnost i, makar po nekom pitanju, političku dosljednost, predstavnici političkih partija o ovoj temi govore tek kada ih neki od potencijalnih birača upita za stav o legalizaciji marihuane, uglavnom svojim oštrim protivljenjem.

Ovakva praksa ne karakteriše samo Crnu Goru već i veliki broj zemalja Evropske unije u kojoj, naročito u vremenu krize, dolazi do potrebe za uvođenjem novih mjera za suzbijanje sive ekonomije. Opozicione partije, shvatajući da javnost daje podršku vladajućim strukturama zbog njihovog odnosa prema ovom pitanju, ne žele da potencijalnu podršku iz jednako konzervativnih struktura ugroze čak ni naznakama da bi u budućnosti došlo do otvaranja pitanja legalizacije. Vladajuće strukture su, međutim, u najvećoj mjeri svjesne nedostatka sopstvenog kapaciteta da jedno toliko kompleksno pitanje drže pod kontrolom. U najkraćem, za legalizaciju marihuane i ubiranje budžetskih prihoda od njenog oporezivanja potrebne su jake institucije, potpuna iskorijenjenost organizovanog kriminala, odsustvo korupcije u javnim službama, a iznad svega efikasnost policijskih i pravosudnih organa. Zbog toga se ovo pitanje u zemljama EU i njenim budućim članicama ne temelji na činjenici da li je određeno društvo tradicionalno ili liberalno, već da li unutar svog državnog aparata posjeduje mehanizme kontrole.

Štetnost konzumiranja marihuane neosporna je činjenica, ali nju dominantno ističu političari. Sa druge strane, u naučnim studijama objavljenim tokom posljednjih nekoliko mjeseci ljekari i farmaceuti saglasni su u ocjeni da su alkohol i duvanski proizvodi neuporedivo štetniji po zdravlje. Međutim, povlačenje njihove zastupljenosti sa tržišta izazvalo bi efekte kakvi su već viđeni tokom trinaestogodišnje prohibicije alkohola započete 1920. godine u SAD. Argumentacija protivnika legalizacije najčešće je svedena na ukazivanje na najekstremnije slučajeve, zasnovana na tradicionalnim uvjerenjima i uz neprestano pozivanje na moral, uz potpuno odsustvo brojčanih podataka ili njihovu neadekvatnu primjenu. U njihovom protivljenju nikada se ne navodi podatak koliko bi se procentualno na ovaj način povećala upotreba, koliki su budžetski izdaci za prevenciju zloupotrebe u poređenju sa gubicima koji nastaju zbog prometa na crnom tržištu, te kakve posljedice na pravni sistem ostavlja donošenje ovakve odluke.

Dinamika procesa koja prati društvo nezavisna je od dnevno-političkih dešavanja i ukazuje da odgovori na brojna, jednom razmotrena pitanja nijesu dati za sva vremena, dok su aktuelni politički oponenti širom svijeta i dalje vođeni tradicionalnim nasljeđima svojih prethodnika. Iako podržani od strane većine, aktuelne vladajuće elite snose najveću odgovornost za globalnu ekonomsku krizu, koja je posljedica korupcije, zataškavanja brojnih činjenica i nedostatka ljudskih resursa za regulisanje najosjetljivijih pitanja. Međutim, ona i dalje ostaju tabu tema u političkim raspravama, jer su pokazatelj odgovornosti i zrelosti društva, nivoa svijesti građana i njihovog povjerenja u institucije. No, povjerenja nema tamo gdje crno tržište reflektuje njihovu nemoć.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s