Kritike koje je stručna javnost davala prilikom sastavljanja budžeta ispostavile su se kao konstruktivne, pokazavši utemeljenost već u početnoj fazi realizacije. Osim upozorenja vezanih za problem dodatnog zaduživanja koje se, umjesto da se smanjuje, samo preoblikuje u nove dužničke odnose, najviše zamjerki odnosilo se na nizak nivo naplate poreza.

Razlog za ovakvu konstataciju je činjenica da se značajan dio privrednih aktivnosti u Crnoj Gori odvija u sivoj zoni, čime se državna kasa uskraćuje za 216 miliona eura fiskalnih prihoda.

Kako bi se korigovale nepravilnosti i izbjegao deficit krenulo se sa uvođenjem kriznog poreza na zarade, prvobitno zamišljenog za gotovo sve, ali zaustavljenog, međutim, na zaradama od prosječne ka većim, odnosno i dalje dovoljnom broju da većina zaposlenih ima razlog za negodovanje. Inventivnost kreatora domaće fiskalne politike ne iznenađuje, iako je koncentracija kreativnosti u davanju imena porezu – od „euro po euro“ do „krizni“, oni uvijek, kao po pravilu, kreću kao oštra mjera, kazna i opomena građanima koji su se, po svemu sudeći, rasipali sa sopstvenim novcem, koji država naknadno pokušava da uštedi od njih samih. Nakon manjih polemika u javnosti, država ipak odlučuje da poštedi najugroženije, pa građanima čija su primanja uvreda za ljudsko dostojanstvo nekako i oprosti taj poreski dug. Na kraju se i sami građani pomire sa činjenicom da nemaju izbora i pribjegavaju alternativnim načinima ušteda. Novi, krizni porez je, pored ograničenja državnih organa da ostvare veći procenat naplate poreskog duga, ukazao i na mentalitetska ograničenja koja dovode društvo u situaciju u kojoj se nalaze.

Predstavljajući podatke o zaradama zaposlenih u Crnoj Gori i iznos koji država očekuje od prihoda na osnovu novog vida oporezivanja, ispostavilo se da oko četrdeset hiljada građana radi u sivoj zoni tako što prima dio ili cijelu zaradu u kešu, shodno odluci poslodavcaa da li i u kojoj mjeri da ozvaniči radni odnos. U ovakvo stanje nije se ušlo preko noći i, iako je postojao i povod i način za intervenciju nadležnih organa, mnogi procesi rezultat su ustaljenog mirenja sa stvarnošću i činjenici da crnogorski građani nijesu svjesni da su njihova prava iznad sitnih kompanijskih interesa, kao i da je država iznad svakog poslodavca. Međutim, period krize, otpuštanja i velike nezaposlenosti samo pojačavaju ionako utemeljen strah od konfliktnih situacija i prijavljivanja inspekciji rada onih poslodavaca koji krše zakon, što bi bilo ključni korak i pravi signal državnim institucijama da reaguju u rješavanju ovog problema.

Bez impulsa koji dolazi od građana, država sama bira način da riješi ovaj problem, u mjeri u kojoj ga je svjesna i na način na koji ga vidi. Jednostavnije rečeno, formira se još jedan radni tim – još sjednica, još dnevnica, još dokumentacije po stolovima o čijem će sadržaju javnost biti blagovremeno obavještavana, korak po korak, od pripreme predloga mjera, predlaganja, usvajanja, sprovođenja, pa dok same mjere ne daju rezultate, ukoliko prolazeći kompleksnu proceduru u  međuvremenu i one ne zastare. Pored svega tu je i dobro poznata sintagma „definisanje akcionog plana“, uključujući i ono što prethodi i slijedi ovoj proceduri, zbog čega i ne čude rezultati istraživanja da većina građana preferira posao u javnom sektoru za znatno manju platu od one u privatnom sektoru koja zahtijeva ne samo operativnost, već i konkretne rezultate rada.

Pri činjenici da država ulaže ogromna sredstva u edukaciju službenika, seminare stručnog osposobljavanja i programe usavršavanja, pitanje je koliko koristi, a koliko troškova donosi svaki pojedinačni strateški dokument. Ukoliko se ne zanemari i to da se jedan dio posla prenosi na druge subjekte sve češćim autsorsovanjem, kao i da se angažuju strani konsultanti i eksperti, prevodioci i tehničko osoblje, pitanje je da li je uopšte isplativo da država preduzima mjere ove vrste ili da prvo poradi na reorganizaciji svog načina rada, prije nego što počne da uvodi red u druge, kompleksnije procese. Razloga za smanjenje administrativnih i povećanje operativnih procedura je mnogo, a prednjači činjenica da dosadašnji ustaljeni metodi nijesu davali željene rezultate. Ukoliko i ovoga puta do njih ne dođe, nadajmo se da će makar onaj silni papir potrošen na izradu dokumentacije i sve ispražnjene bočice vode na kraju sjednica otići u reciklažni centar. Državne strategije smo već reciklirali, nebrojeno puta.