Mogućnost da svaki građanin u demokratskom društvu ima pravo da bira ili da bude biran za neku od najviših državnih funkcija ukazuje na nedostatak ravnoteže između onoga što sa jedne strane označavaju prava, a sa druge obaveze. Ovo je u najvećoj mjeri uočljivo na poređenju dinamike kojom dolazi do smjene određenih političkih i ekonomskih pravaca, kako na svjetskoj, tako i na domaćoj sceni.

Naime, demokratija koja kao oblik vladavine postoji dva i po milenijuma uvijek zahtijeva da se svi drugi procesi prilagođavaju njoj, dok nju samu karakteriše potpuno odsustvo fleksibilnosti. U svijetu danas važi shvatanje da je manjak demokratije najpogubnije što se jednom društvu može dogoditi, iako puna primjena njenih načela nije garant ni stabilnosti, ni prosperiteta. Poseban akcenat na nedemokratičnost društva stavlja se upravo kod onih sistema koji su, tek u kasnijoj fazi svoje istorije usvojili ovaj način organizovanja vlasti. Međutim, snaga jedne zemlje mjeri se njenim ekonomskim bogatstvom, a ne brojem godina kojima kroz istoriju baštini demokratiju, koje su postale vodeće sredstvo svima koji su period socijalizma u doba SFRJ ocijenili pogubnim po demokratsku svijest njenih naroda.

Kritičarima nedostatka demokratskog staža bivših jugoslovenskih republika i njegovog proglašavanja jednim od ključnih uzroka događaja devedesetih godina prošlog vijeka kao kontraargument pojavila se Grčka – zemlja koja je kolijevka demokratije danas ugrožava finansijsku stabilnost cijele Evropske unije, čije se stanje odražava na cijeli svijet. Promovisanje demokratije prestalo je da bude na prvom mjestu i naslijedilo ga je zagovaranje štednje. Ovakva smjena na tronu osnovnih principa poslala je signal za preispitivanju uticaja načela „vladavine naroda” na ekonomski rast u svim društvima koja su je prihvatila.

Primjera radi, demokratija se u odnosu na ekonomski rast jedne zemlje posmatra kao fer plej u odnosu na rezultat igre. Nesporno je da je primjena demokratskih načela neophodna za pravilno funkcionisanje tržišta, ali se postavlja pitanje da li određene ekonomske principe, poput same isplativosti, treba primijeniti na demokratske procese. Posmatrajući praksu biranja zvaničnika na funkcije sa kojih se u demokratskim zemljama odlučuje o pitanjima iz oblasti ekonomije, finansija i budžeta uočava se da je u najvećem broju zemalja ovo pitanje i dalje dominantno političko, jer o predlogu imenovanja jednog ili više ministara koji pokrivaju ove oblasti odlučuje mandatar novoizabrane vlade. Poseban problem predstavlja odsustvo konkretnih ekonomskih platformi političkih konkurenata u izbornoj trci i jasno profilisanje potencijalnih ministara finansija i ekonomije. Ukratko, građani na izborima možda i odlučuju o mnogo čemu, ali je pitanje ko će odlučivati o njihovom novcu, ili, što je sve prisutnije, ko će se u njihovo ime zaduživati kod međunarodnih kreditora do samog objavljivanja sastava vlad je za njih tajna.

Zagovornici izmjena određenih demokratskih načela u formiranju izvršne vlasti najčešće polaze od pretpostavke da su ljudska prava i slobode, kao i ekonomski prosperitet najvažniji ciljevi svakog društva, ali i od činjenice da sudska vlast u mnogo većoj mjeri reguliše prvu oblast, dok je druga, izuzev dijela koji je predmet bavljenja centralnih banaka pojedinačnih zemalja, većinom prepuštena vladinim organima i parlamentarnim tijelima. No, ukoliko je između njih potrebno držati balans i omogućiti da se nadležni za ekonomske odluke biraju strogo određenim procedurama, uočena je potreba da se brojne izmjeste iz onoga što je u domenu odluka vladajućih političkih struktura.

Praksa u EU pokazuje da se brojna pitanja usljed nedostatka konkretnih rješenja, ali i same nadležnosti pojedinačnih država najčešće povjeravaju ECOFIN-u, tijelu koje čine ministri finansija zemalja članica, iako u velikom broju postoji inicijativa za izmjenama u uređenju ove oblasti na državnom nivou. Zagovornici ideje da odlučivanje o zaduživanju i javnoj potrošnji bude nezavisno od aktuelnih političkih pitanja nailaze na oštra protivljenja svojih oponenata koji u argumentima navode da bi takvo uređenje zntno naštetilo demokratski utemeljenoj podjeli vlasti, te da bi sama transformacija zahtijevala dodatno žrtvovanje resursa. Nema sumnje u to da bi sprovođenje ovako temeljne reforme u jednom trenutku mnogo koštalo zemlju, ali ni u to da bi je na duži rok oslobodilo od troškova koje joj stvara demokratija.