Informacije o dešavanjima iz svoje zemlje dok ste van nje najlakše dobijate putem interneta – web portala različitih medijskih kuća, ali i društvenih mreža. Ako ste građanin Crne Gore imate i tu mogućnost da dnevne aktivnosti svog premijera pratite putem njegove Facebook stranice. U odnosu na svog prethodnika, koji je čak i javno isticao kako nije vičan u korišćenju moderne tehnologije (uvijek sa izvjesnom dozom ironije kojom je želio naglasiti da mu takva vještina uopšte nije bila potrebna na putu ka uspjehu), novi crnogorski premijer ima potpuno drugačijii pristup, ne samo u pogledu kompjuterskih vještina, vec i načinu ophođenja prema građanima.

Objavljivanjem svojih dnevnih aktivnosti (više u slici nego u riječi) premijer daje mogućnost svima da mu upute komentare i pitanja. No, iako nam sam Facebook sugestivno nalaže da nam se neke stvari mogu samo sviđati i uskratio mogućnost nesviđanja, u polju za komentare uvijek možete izraziti i svoje neslaganje. Međutim, komentari koji prate ono što premijer Lukšić objavljuje u najvećoj mjeri se svode na divljenje, podršku i pohvalu.

Ako pratite informacije iz poslovnog svijeta, niste mogli a da se ne susretnete sa jednim relativno novim zvanjem – Social Media Manager. U slobodnom prevodu, menadžer za društvene mreže je lice angažovano na poslovima koji se svode na presjek onoga što rade korisnička i marketing služba, s tim što se komunikacija sa potrošačima odvija putem društvenih mreža. Uz sav trud koji ulaže i napore da do izražaja dođe njegovo stvarno zalaganje za prosperitet Crne Gore, novi premijer zaista podsjeća na Vladinog Social Media Manager-a. Nije za potcjenjivanje njegova posvećenost sa kojom i na ovaj način komunicira s građanima, samo je potrebno razumjeti da u sistemima u kojima postoji osoba zadužena za komunikaciju, promovisanje i predstavljanje, odluke obično donosi neko s kim korisnici nemaju kontakta.

U situacijama kada ste kupac ili korisnik usluga određene kompanije i kada imate potrebu da uputite reklamaciju, obraćate se službi za korisnike, najčešće podsvjesno zaboravljajući da se sa druge strane telefonske linije nalazi samo službenica koja prima pozive ili da ako na Facebook stranici određenog proizvođača napišete da je taj proizvod iznevjerio vaša očekivanja to čita samo zaposleni koji održava stranicu. Ma koliko bili uvjereni da će vaše javno iskazivanje stava o nekom brendu uticati na rejting i njegovu dalju prodaju – to se neće desiti. Ne negdje gdje je svijest o zaštiti potrošača na ovakvom nivou, a što je samo dokaz da je refleksija potrošačkih principa na društveni sistem (i obratno) prisutna bilo gdje u svijetu. Negdje kada nešto platite dobijate sve što vam je garantovano da je uračunato u tu cijenu. Takođe, očekujete ispunjena obećanja i kada nekome date glas na izborima. Problem crnogorskog društva ne samo da je u nepoznavanju ovih principa, već i u nedostatku očekivanja. Glasačko tijelo ove zemlje toliko podsjeća na partnerke novopečenih bogataša i tranzicionih pobjednika, žene-skorojevićke koje u parfimerijama ne uzimaju tester, već na pitanje prodavačice koji parfem žele odgovaraju sa “najskuplji”. Uzima se ono čemu je prethodno određena cifra već utvrdila postojanje kvaliteta. Ne bira se, jer izbor napravljen sam od sebe.

Natpisi “ne primamo reklamacije” istaknuti pored kasa u crnogorskim prodavnicama istovremeno su i slika njenih demokratskih načela. Otud se uočava i besmisao u tvrdnjama predstavnika državnih institucija kako se, tokom izrade reforme javne uprave težilo da odnos vlasti prema građaninu ne bude više kao prema podaniku već kao prema korisniku, klijentu. Stoga, jedini komentar koji jedan potrošac svjestan svog položaja može imati kao reakciju na pompeznu najavu ove novine u našem sistemu glasi: “isti đavo”. Razmišljajući o tome kako neka druga pravila važe negdje drugo, na nekim zamišljenim grafikonima i rang listama pokušavamo da lociramo gdje je naše društvo u odnosu na evropska, čije priče smo, tako kažu, iz dana u dan, sve prepoznatljiviji dio. Da ne bismo tako bez olovke i papira, programa za izradu dijagrama i nepreciznih formula u svojim glavama sami povlačili imaginarne linije i upisivali brojke, angažuju se stručnjaci koji su u stanju da izmjere svaku pojavu kod nas i u našem bližem ili daljem okruženju i da te mjere izraze poretkom na nekoj skali. Mjeri se sve – od stepena slobode medija, bezbjedonosnog stanja u državi, do nivoa ekonomskog razvitka.

Jedini je problem što se njihovi podaci najčešće ne poklapaju sa onim što percipira javnost. Recimo, skoro se na premijerovoj Facebook stranici našao članak iz dnevnog lista koji predstavlja režimsko glasilo, u čijem naslovu stoji da Crna Gora prednjači u regionu. Ne piše u čemu, ali zvuči obećavajuće. U nastavku se navodi da ona prema indeksu razvoja ima 37 indeksnih poena više od Srbije, a 40 manje od Švajcarske. Na prvi pogled izgleda kao da je na nekoj skali crnogorska ekonomija negdje na sredini između švajcarske i srpske. Kao nekoga ko se u proteklom periodu i te kako uvjero u švajcarski standard, ova, ovako formulisana vijest bi me možda nasmijala do suza, da me u stvari nije natjerala da se još više zabrinem zbog načina na koji se utiče na crnogorsko javno mjenje. Prikazivanje ovakvih podataka građanima pod ovakvim naslovom moglo bi biti shvaćeno kao da je u društvu postignut i te kakav napredak. Za ovo se ne može reći da je bila namjera autora analize, jer on je samo računao koeficijente, ali je autor samog članka izostavio objašnjenje čitaocima šta u stvari predstavlja indeks razvoja, osim što je nabrojao parametre koje čine demografska prilika, broj izbjeglica, ujednačenost razvoja, ekonomsko stanje, javni servis i ljudske slobode. Matematićka formula kojom se iz pojedinačnih ocjena ovih parametara dobija indeks 134 vjerovatno sadrži množenje međusobno stepenovanih činilaca i to, svakako, njihovih apsolutnih vrijednosti, kako se minus ne bi našao u izrazu.

Ista situacija je i u izjavama naših zvaničnika gdje se, kako je to najčešće slučaj, svaki rast izražava u procentima. A tu se, ako je na primjer prosječna plata u Crnoj Gori tokom protekle godine bila uvećana sa 400 na 450 eura, a u nekoj zemlji EU sa 1200 na 1300 eura može manipulisati tako što će se reći da je rast u Crnoj Gori iznosio 12.5%, a u zemlji sa kojom se poredi (tek) 8.3%. Kako smo zemlja kojoj je jedina grana privrede koja bitnije doprinosi budžetu turizam, podaci o broju turista tokom jedne sezone i procentualno povećanje u odnosu na prethodnu su omiljeno manipulatorsko sredstvo. Ne uzima se u obzir da se izmedju dvije turističke sezone i sama ponuda povećava, o čemu svjedoči broj uzetih kredita kod banaka za razvoj samostalne turističke djelatnosti i da se procentualna popunjenost računa u odnosu na broj slobodnih mijesta, a ne u odnosu na broj turista prethodne godine. Treba li stvarno biti toliko naivan da nas ohrabruje činjenica da će ove godine broj turista biti veći nego 1989. godine, koja je bila rekordna u istoriji crnogorskog turizma, ne pitajući se koliko je u Crnoj Gori tada bilo hotela i apartmana? Vodimo li računa da je turistički, privredni, kao i svaki drugi rast višedimenzionalan ili spadamo u grupu onih koji vjeruju u najave neoliberalnih privatizacionih magova da će naša privreda za određeni broj godina ovim tempom dostići nivo najrazvijenijih zemalja EU, ne postavljajuci pitanje gdje će te zemlje tada biti. Kakav god da je naš lični odgovor na ovo pitanje, ova druga grupa je i dalje izrazito brojna.

Čemu onda naše nezadovoljstvo? Razvijamo se brže od bilo koje države u regionu, samo se nigdje ne navodi od koje do koje tačke se taj rast odvija pojedinačno. Kako god, premijer sve to objavljuje na Facebook-u. Nekim slučajem ili od brojnih dobrih vijesti nikad ne stigne da objavi one loše. Ovako, sve raste i cvjeta. Pravi ružin vrt. Razmišljam zašto onda barem umjesto tih ruža nije posadjeno neko voće ili povrće, ali me informacije o najavi novih štrajkova glađu nezadovoljnih radnika uvjeravaju da bi, zbog budućeg pada tražnje za hranom, neobrani plodovi samo trunuli po zemlji, čime bi namjerne ili slučajne posjetioce dočekao prilično ružan prizor u našem rajskom vrtu. Svakako ne biste voljeli da vam se visoki predstavnik MMF-a ili Svjetske banke prošeta pored gomile truleži ako očekujete da vam odobri kredit, jer bi shvatio da ne znate da koristite ono što već imate. Ruže su već sigurna investicija. Lijep su ukras i dobro dođu kao poklon kada se udvarate nekome, posebno staroj dami, kakva je Evropa. A i ne morate mnogo da se trudite oko njih, jer građani sami uredno svraćaju da ih zalivaju. “Lajkovima”, glasovima…