Dodjeljivanje Nobelove nagrade za mir Evropskoj uniji otvorilo je tri velika pitanja – što u današnjoj Evropi znači očuvati mir, kakve su stvarne zasluge Evropske unije u doprinosu njegovom očuvanju i u kojoj mjeri je moguće izuzeti priču o ispolitizovanosti ovog, samo u osnovi apolitičnog priznanja.

perperzona528agreePodsjećanja radi, prije tri godine dobitnik ove nagrade bio je američki predsjednik Barak Obama kojem je ona uručena u prvoj godini mandata. Obama ne samo što je ovo visoko priznanje dobio prije nego što je konkretnije zašao u probleme američke spoljne politike, već svojim daljim činjenjem nije opravdao povjerenje koje mu je dato na korištenje u vidu pripejd kredita. Skriven iza maske borbe protiv terorizma, ovaj nobelovac donosio je odluke koje su u prilog išle svemu samo ne miru u svijetu.

Društvo pod dominantnim, a rastućim uticajem interneta i globalna depersonalizacija procesa uslovili su potrebu da dobitnici daljih priznanja budu subjekti kojima ne komanduje samo jedan um. To je učinilo i da se zasluge prenesu na subjekte čije aktivnosti nijesu uslovljene odlukama pojedinca, čime je i u ovoj oblasti ostvareno ono što su neke od vodećih tekovina savremenih društava – prenošenje prava i odgovornosti sa pojedinaca na države.

Iako EU nije država, uprkos težnjama mnogih da to postane, ona ipak predstavlja jednog od najvećih, ali ne i najuticajnijeg među političkim subjektima danas u svijetu. Njen doprinos sveukupnom miru nije veći od onoga koje u tom redu veličina imaju Kina, Indija ili Sjedinjenje Američke Države. Ono po čemu se, međutim, Unija razlikuje od ovih subjekata su složenost njene strukture i moguć slijed događaja koji bi, prouzrokovn dodatnom unutrašnjom nestabilnošću, vodio ka raščinjavanju. Gledano sa tog stanovišta, Nobelova nagrada za mir je mogla biti dodijeljena nekadašnjem Sovjetskom Savezu ili, još potrebnije, predratnoj Jugoslaviji krajem osamdesetih godina prošlog vijeka.

Govoreći o zaslugama Evropske unije neizostavno je pominjanje gotovo sedam decenija mira na teritorijama njenih članica nakon više od osam decenija neprekidnog ratovanja, čime se najčešće i pravda njeno postojanje. Međutim, zaustavljanje oružanih sukoba nakon Drugog svjetskog rata u mnogo većoj mjeri uslovila su druga dva činioca. Prvi je bio Hladni rat i američko vojno prisustvo na teritoriji Evrope, a drugi rasprostranjenost nuklearnog naoružanja širom kontinenta i činjenica da je nakon bombardovanja Hirošime otvoreno novo poglavlje ratovanja na međunarodnom nivou, zbog čega bi svako iniciranje sukoba zahtijevalo i preuzimanje neuporedivo veće odgovornosti. Imajući u vidu navedeno, postaje jasnije zbog čega EU sa svim svojim institucijama nije nikakav garant stabilnosti, niti njen drugi stub – zajednička spoljna i bezbjednosna politika, izvan diplomatskih, sadrži konkretne mehanizme za očuvanje mira.

Uzevši u obzir i ne tako davne događaje u istoriji Starog kontinenta, nemoguće je ne zapitati se kako je širenje mira zaobišlo Balkan devedesetih godina, budući da je nakon Mastrihta sa dvanaest članica i mnogo većom unutrašnjom stabilnošću EU za to imala znatno više kapaciteta nego danas. Takođe, da postoje stvarne mogućnosti za očuvanje mira, položaj Turske koja se gotovo pola vijeka bori za članstvo u evropskoj porodici ne bi predstavljalo prepreku za njeno pridruživanje kada ova zajednica ne bi insistirala na apsolutnoj dominaciji hrišćanstva, suprotno svim svojim načelima o slobodama i jednakosti.

Pitanje koje se takođe otvara odnosi se i na to koliko je EU uspjela da smanji tenzije i uskladi odnose između članica. O tome vjerovatno najbolje govori oko šest hiljada policajaca koji su čuvali bezbjednost u Atini prilikom nedavne posjete njemačke kancelarke Angele Merkel. Recept za očuvanje mira se sasvim sigurno ne temelji na prisiljavanju građana da dijele zajedničku pripadnost u sistemu kojem ne vide vrijednost i čiju korist ne osjećaju.

Uniji je dat podstrek kako bi se dostojanstvenije borila s krizom, iako praksa odavno ukazuje na odsustvo motivacionog faktora kod nagrada koje su u suštini utješnog karaktera. To je, izvan konteksta samih priznanja bilo najuočljivije prilikom posljednjih koraka integracionih procesa jednog broja zemalja EU kojima je u povjerenje dat dio obaveza koje je stupanjem u članstvo trebalo da opravdaju. Stoga i posljednje riječi hvale za postignuća Crne Gore na evropskom putu liče na zamku koju nam nagrađeni mirotvorac postavlja – pripejd izvještaj o napretku. Uzmimo ga s rezervom.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s