Prošle sedmice navršile su se tri godine otkako je Grčka objavila podatke o svom budžetskom deficitu, tri puta većem od dozvoljenog za zemlje članice eurozone. Danu otkrivanja istine prethodio je dvogodišnji period finansijskog sunovrata, zbog čega događaji iz oktobra 2009. godine nijesu bili uzrok, već posljedica loših trendova.

Stanje u toj zemlji znatno je pogoršano na svim poljima. Ekonomska kretanja obilježila su recesija, dodatni rast deficita i nova zaduživanja. Političku situaciju pogoršale su neprestane demonstracije i izbori na kojima je samo smijenjena vlast koju je javnost kaznila na izborima. Iako je došlo do promjene vlade nije bilo značajnijih strategija. Došlo je do povećane nestabilnosti, jačanja podrške ekstremnim nacionalističkim strujama i rasta antievropskog raspoloženja.

Opšte društveno stanje prestalo je da oslikava normalan život građana – preopterećenost kreditima i gubitak posla mnoge stanovnike Grčke naveli su na samoubistva, čiji je rast registrovan tokom posljednje dvije godine, zatim na zloupotrebu i ilegalan promet narkotika, kao i na bavljenje prostitucijom, koja se, iako legalizovana u toj zemlji, u sve većoj mjeri odvijala u sivoj zoni. Ove aktivnosti, kao i promet drugih usluga i roba na crnom tržištu dodatno su umanjili fiskalne prihode zemlje, što je u sve većoj mjeri uslovilo potrebu da se pogubni trendovi zaustave.

Situacija u Grčkoj postala je dovoljno alarmantna da se u cilju njenog rješavanja angažuje mnogo šira svjetska javnost. Do neprimjenjivosti ili neefikasnosti predloženih modela dolazilo je, međutim, zbog toga što njihovi zastupnici nijesu imali adekvatne mehanizme za procjenu stanja i posljedica primijenjenih metoda usljed velikog broja netačnih ili nepreciznih prikaza stanja u javnim finansijama. Ni jedno predloženo rješenje ne samo da nije dalo rezultate, već nije ni imalo priliku da bude primijenjeno usljed činjenice da bi se već pri samom predstavljanju javili oprečni stavovi podijeljene javnosti, koji bi uvijek ukazivali na negativne posljedice predstavljenih modela prevazilaženja krize.

Na najveće negodovanje u EU naišao je takozvani Grexit scenario – izlazak Grčke iz eurozone i povratak na drahmu. Njegovi su kritičari procijenili da bi se na taj način samo pokrenula slična dešavanja i u Portugalu, Španiji i Italiji, što bi vodilo ka daljoj nestabilnosti cijele EU. Uprkos svoj dinamici ekonomije kao praktične nauke, savremena rješenja kao da nikada ne izgledaju dovoljno primjenjiva u poređenju sa teorijama i idejama jednog malog broja njihovih utemeljivača iz prošlog vijeka.

Oni koji imaju običaj da se pozivaju na Kejnsa smatraju da je upravo težnja ka povećanoj finansijskoj disciplini u najvećoj mjeri i uticala da se situacija pod pritiskom razvija u još gorem smjeru. Prema njihovim uvjerenjima, smanjenje javne potrošnje je samo jedan od apsurdnih zahtjeva Evropske komisije, Evropske centralne banke i Međunarodnog monetarnog fonda, kojim se u stvari recesija pospješuje. Međutim, zagovornici ove ideje najčešće ne posmatraju situaciju iznijansiranu i kao presjek više važećih činilaca, već ukazujući na postojanje izbora između pravljenja rezova i ekonomskog rasta.

Gledano sa njihovog stanovišta, razlog zbog kojeg investitori zaobilaze Grčku nije konkretno prezaduženost, već deficit. Za razliku od njih, oni koji bi primijenili shvatanja Hajeka na grčki problem ukazivali bi na to da je ključni problem trenutnog stanja u Grčkoj visok nivo ukupne prezaduženosti, potkrepljujući taj stav činjenicama da je 2009. godini prethodila serija nekontrolisanog i neodrživog kreditiranja. Iako naizgled suprotstavljenih stavova, pripadnici obje struje saglasni su da su i u Grčkoj uzroci same krize uslovljeni krahom tržišta nekretnina na globalnom nivou 2008. godine.

Kada bi se na vremenskoj ravni predstavili stavovi ove dvije ekonomske škole, njihovo paralelno kretanje bilo bi prekinuto prije tačno tri godine, datuma koji je bio okidač daljeg razvoja događaja. Prema tome, velika imena svjetske ekonomije danas se na brojnim skupovima posvećenim problemima savremene Evrope koriste za puko debatovanje o vjerovatnim uzrocima, mogućim mehanizmima i potencijalnim rješenjima.

Ekonomskom prosperitetu doprinijeće i najsitniji trgovac koji odolijeva teškim izazovima krize, a koji uredno izmiruje svoje poreske obaveze u mnogo većoj mjeri od bilo koga ko je u stanju da predstavi još jedan model preuzet iz udžbenika, otvori raspravu i izazove još jednu podjelu mišljenja. U krizi je najlakše biti „ekspert“.