Na globalnoj sceni u toku je valutni rat velikih razmjera. Japan doštampava novac, to rade i SAD, Kina takođe, tako da će i EU kad tad morati na to da pristane. Sve ovo svakako nije održivo, pogotovo ne na duži rok.

Globalnu scenu današnjice karakterišu valutni ratovi ogromnih razmjera usljed činjenica da su Sjedinjene Američke Države, potom Japan i nešto kasnije Kina, a na kraju i Evropska centralna banka počele da uvode monetarne stimulanse kroz doštampavanje novca, odnosno programe otkupa obveznica kojim se povećava nivo raspoloživih sredstava, ali i prouzrokuje stanje koje je neodrživo na duži rok.

Dok je za ekonomije ovih zemalja ovo signal da bi u budućnosti mogao postojati izuzetno kompleksan problem, za finansijske centre riječ je o izdašnom izvoru zarade. Promjene kurseva valuta uslovljene su političko-ekonomskim dešavanjima u zemljama koje ih koriste, ali i potezima koje iza scene povlače vodeće banke u svijetu, nakon kojih izgleda da nekada sasvim pouzdani faktori nijesu garant očekivane promjene trenda.

Godinama sve popularnije Forex trgovanje privuklo je milione korisnika širom svijeta, što je doprinijelo vrtoglavom rastu dnevnog obima trgovanja, rastući broj onih koji uočavaju zakonitosti trgovanja i mogućnosti da se predvide pravci rasta, ali i sve veći broj izvještaja koji počinju riječju “uprkos” i objašnjenjem situacije u kojoj je došlo do neočekivane promjene prilika.

Mogućnost predviđanja kretanja kursa

Ako postoje logičke pravilnosti na osnovu kojih se do pete decimale mogu predviđati trendovi promjene valutnih kurseva, ali i ako dolazi do neočekivanih obrta u ovoj oblasti, moguće objašnjenje je samo jedno – postoje sredstva kojima se manipuliše u cilju ostvarivanja zarade pojedinih subjekata.

Naime, valutno tržište je ogromno i iz dana u dan nastavlja da raste, što onemogućava bilo kakvu intervenciju, dogovore i sinhronizovane akcije jednog broja učesnika sa velikim ulozima koji bi značajnije, pogotovo ne tako da se to odrazi na globalnom nivou mogli uzdrmati odnose među valutama. Ovo ipak ne znači da ne postoje oni koji nijesu u mogućnosti da utiču na kurseve.

Neusklađenost političkih prilika, izvještaja o ekonomskom rastu jedne zemlje, stopi inflacije, podataka o zaposlenosti i drugih parametara sa kursevima vodećih svjetskih valuta prouzrokuju ipak velike banke. One kao jedan od ključnih subjekata valutne razmjene različitim mehanizmima doprinose nestabilnosti kurseva, prije svega zato što se ogroman udio odnosi upravo na špekulativne poduhvate.

U ovakvim okolnostima tek oko pet odsto deviznih transakcija odnosi se na investicije, promet robe i usluga koje imaju efekat na realnu ekonomiju, kao i novčane pošiljke iz inostranstva stanovnicima jedne zemlje, dok sve ostalo u vodećim bankama u svijetu pripada onom segmentu iz kojeg crpe ključne izvore finansiranja i trajanja, odnosno u valutnoj razmjeni i proviziji koju zahvaljujući njoj ostvaruju.

U podacima sa valutnih tržišta za 2013. godinu navedeno je da se na dnevnoj bazi razmijeni novčana masa u vrijednosti od 5.300 milijardi dolara, odnosno 3.800 milijardi eura. Ovaj ogromni iznos ključni je izvor iz kojeg se svakodnevno finansiraju aktivnosti banaka, zahvaljujući transakcionim troškovima, koji čak i kada su marginalni, u ovoj količini svakodnevno osiguravaju likvidnost banaka kojima je, u sistemu koji finkcioniše na principu uzajamno povezanih investicionih fondova svakodnevno potreban novac.
Ipak, banke se nijesu zaustavile samo na tome da na mogućnosti konverzije novčanih sredstava iz jedne valute u drugu ostvare zaradu od provizije, već su otišle korak dalje i, nudeći mogućnost otkupa određene valute po nižem ili višem kursu, zagarantuju sebi zaradu od promjene kursnih razlika.

Jedan od ključnih aduta kojima banke raspolažu su valutni derivati čijom zloupotrebom je moguće prouzrokovati gubitke koji se mogu odraziti na čitavo jedno društvo.
Tokom posljednjih nekoliko godina, a naročito otkako su oči svjetske javnosti uprte u zemlje u razvoju, i kupovinom čijih valuta su mnogi planirali da će ostvariti dobit srazmjernu jačanju njihovih privreda, upravo zbog manipulisanja derivatima izostala je takva mogućnost, pa su nacionalne valute Brazila, Rusije, Indije, Južnoafričke Republike, Argentine i Turske u vrlo kratkom vremenskom roku gubile i do 20 odsto vrijednosti.

Paradoksi koji prate valutni par euro-dolar

Jedno od ključnih polja manipulisanja kursnom razlikom postoji u dnevnom odnosu jedinstvene evropske valute i američkog dolara. Ovaj valutni par, najpopularniji na tržištu, špekulantima kursnom razlikom na dnevnom nivou donosi zarade izražene u milijardama novčanih jedinica. Ključne nepravilnosti bilo je moguće uočiti tokom prethodne godine, u jeku naftne krize.

Naime, kurs američke valute, kao one koju u upotrebi ima vodeća svjetska ekonomija i najveći globalni potrošač energenata uslovljen je cijenom nafte i to obrnuto proporcionalan njenom rastu i obratno.

Kada iz Sjedinjenih Američkih Država pristignu informacije da je zabilježena pojava koja povećava kupovnu moć građana te zemlje, cijena nafte na američkom tržištu raste, a od nivoa rasta zavisi i koliki efekat taj trend ima na cijenu na londonskom tržištu.
U ovakvim okolnostima kurs dolara se snižava u odnosu na euro. Isti odnos važi i u slučajevima kada zbog povećanja cijene nafte, najčešće zbog blokade izvoza ili isporuke usljed sukoba na Bliskom istoku dolazi do smanjenja vrijednosti dolara, budući da najveći svjetski potrošač, SAD, usljed rasta proizvodnih troškova na taj način pokušavaju da se izbore za povoljniji izvoz.

Ono što se, međutim, nekoliko puta dešavalo tokom proteklih godina je da su, upravo u vremenu kada su tržišta bila najaktivnija, a dnevni obim prometa najveći je da je dolazilo do istovremenog rasta i cijene nafte i kursa dolara u odnosu na euro. Promjene kursa između dolara i eura stoga i jesu među najnepredvidljivijim trendom, najrizičnije za dugoročne prognoze, ali i jedan od trajnih izvora zarade, kako onima koji dobro procijene prilike ili jednostavno imaju sreće, tako i bankama koje na svakoj transakciji zarade određeni iznos.

Stoga, pored tržišta derivata, valutno tržište bilježi najveći rast u ukupnom globalnom prometu. Tržišta, na primjer fjučersa, na određene berzanske robe već su dosegla nivo u kojem se promet zasniva na trgovini ugovorima koji prevazilaze stvarne berzanske zalihe, upravo zahvaljujući činjenici da trgovci fjučersa na, na primjer, naftu, aluminijum ili žitarice ne traže fizičku isporuku robe nad kojom imaju vlasništvo.

Promjene

Situacija sa zlatom kojeg u berzanskim ugovorima ima neuporedivo više od onoga koje je fizički do danas bilo moguće iskopati iz rudnika govori o tome koliko su brojne tržišne pojave u stvari fiktivne i u kojoj mjeri se svode na papire.

No, sve ovo je zanemarivo malo, pa i zanemarivo fiktivno u odnosu na novac kojim se prometuje. Ako se kao polazni argument uzme podatak da je prije svega četrdesetak godina svjetskim valutnim tržištem prometovano sredstvima u vrijednosti nižoj od deset milijardi dolara, a da ono danas iznosi gotovo 530 puta više, odnosno 5.300 milijardi, jedini zaključak do kojeg možemo doći jeste da je rast fiktivan.

I nakon što se izme u obzir činjenica da je svjetska populacija za četiri decenije uvećana sa četiri na oko 7,5 milijardi stanovnika, da za ono što se 1975. moglo kupiti za 100 dolara danas treba izdvojiti 448, kao i da je cijena barela nafte tada iznosila oko 13 dolara, ne postoji nikakva formula iz koje bi se mogao izvesti činilac da je vrijednost bilo čega mogla biti uvećana znatno više od 500 puta.

Sve i ako su početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka valutne razmjene korišćene isključivo da bi pojednostavile međunarodnu trgovinu, još jedan impozantan podatak koji govori o veličini ovog tržišta jeste da se na spoljnotrgovinske transakcije u stranim valutama odnosi svega dva odsto svjetske valutne razmjene.

Nakon završetka velike naftne krize sedamdesetih godina bilo je potrebno 200 dana da razmjena na valutnim tržištima dostigne globalni nivo godišnjeg svjetskog izvoza. Nivo svjetskog izvoza, koji je od početka sedamdesetih godina do danas učetvorostručen promet na valutnom tržištu sustigne za 84 sata.

Ovo je i jedan od ključnih pokazatelja da je valutno tržište izuzeto iz produktivne ekonomije i svjetske trgovine. Samo u protekloj godini četiri vodeće banke svijeta kontrolisale su polovinu svjetskog tržišta – UBS, Citigroup, Barclays i Deutsche Bank. Kada im se pridruži još šest moćnih banaka, odnosno Morgan Stanley, Bank of America, JP Morgan, Royal Bank of Scotland, HSBC i Credit Suisse, dolazi se do pokrivenosti čak 80 odsto valutnog tržišta. Preostalih 20 odsto pod kontrolom je manjih banaka, a tek deseti dio tog “slobodnog” dijela odnosi se na transakcije u izvozu na međunarodna tržišta.

Uticaj britanskih banaka

Polovina prometa odvija se na londonskom tržištu, na kojem se skandal sa manipulacijama Liborom ni do danas nije riješio u potpunosti. Međutim, novčane kazne za namiještanja kod Libora iznosile su “samo” šest milijardi dolara, znatno manje od onoga što bi, ukoliko se dokaže, mogle platiti banke odgovorne za uticaj na kursnu razliku eura i dolara, s obzirom da samo dnevni obim njihove međusobne razmjene iznosi 1.300 milijardi. U međuvremenu sve češće moguće je čuti upozorenja da bi se među odgovornima za manipulacije mogla naći i Banka Engleske, iz koje su još od proljeća 2012. godine počele da stižu dojave krupnim ulagačima, koje bi im omogućavale ostvarivanje transakcija u vrlo kratkom roku, prije nego što bi bilo kakve zvanične informacije bivale dostupne u vodećim medijima. Zemlje koje se u najvećoj mjeri trude da prevaziđu ovaj problem, pokušavajući da održe kontrolu nad svim raspoloživim mehanizmima su svakako članice eurozone.

Jasno postavljeni kriterijumi konvergencije na osnovu kojih se omogućava korišćenje eura, kao i rigorozne procedure Evropske centralne banke i njena suszdržanost od vođenja agresivnije monetarne politike samo su pokušaj držanja kontrole u ovoj oblasti, međutim, suprotstavljeni interesi banaka čija sjedišta su van zemalja korisnica eura, ali i vlada tih zemalja kojih se problemi eurozone ni ne tiču samo prenaglašavaju ova ograničenja.
Velika uloga koju na Starom kontinentu igra Britanija, u koordinaciji sa američkim bankarskim gigantima i finansijskim rajem oličenim u švajcarskim bankama postepeno, i na mikro planu neprimjetno uništavaju sistem javnih finansija Evropske unije, koja ne samo da ne posjeduje jasnu strategiju u borbi sa pojavama koje je pritiskaju spolja, već je i o brojnim unutrašnjim pitanjima razjedinjena.

Njena ranjivost bila je najuočljivija u trenutku izbijanja svjetske ekonomske krize kojim je bila najviše pogođena, a podložnost negativnim trendovima povećava se sa svakim novim pokušajima spašavanja onih zemalja čije privrede ni do danas nije bilo moguće osnažiti. Sa druge strane, nestabilna evropska ekonomija utiče na slabljenje njene valute, što predstavlja još jedan siguran izvor zarade bankarskim igračima.