Već duže vrijeme sa vrha evropskih, ali i domaćih institucija u javnost se plasiraju objašnjenja da su za krizu odgovorni građani koji su trošili sredstva izvan realnih mogućnosti. Logički prigovor na ovakve tvrdnje sadržao bi i pitanje ko je, kako i zašto građanima omogućio zaduživanje kod banaka pod uslovima za koje se u samom startu znalo da su neodrživi.

perper-zona 2013 greskaStanje u kakvom se sada nalazi finansijski sektor uslovljeno je činjenicom da su se sredinom prošle decenije, tokom investicionog buma, za podizanje kredita kao hipoteka zalagale nekretnine čija je tržišna vrijednost tada bila neuporedivo veća od sadašnje. Vrijednost placeva i nekretnina procjenjivani su na iracionalne iznose, no i takve aktivnosti takođe nijesu obavljali građani bez stručnih lica i, prije svega, saglasnosti nadležnih institucija. Sada kada se vodi borba za očuvanje poretka koji je već odavno u svom sutonu, pokušava se što nevidljivije krenuti u potragu za novim ekonomskim konceptom.

Iako su manje razvijena društva izloženija negativnim posljedicama kriza, određena pravila po kojima krize nastaju je jasnije definisati na najrazvijenijim i najsloženijim sistemima. Ona se doslovno ogledaju u modelima tradicionalnih finansijskih prevara, koje, kada izađu na vidjelo, rezultiraju smanjenjem investicionih aktivnosti i preseljavanjem kapitala u bezbjednije zone. Međutim, lideri razvijenih zemalja i guverneri centralnih banaka su nakon završetka jednog talasa krize nastojali da uvjere javnost da je najkritičniji period prošao, skrivajući činjenicu da najveći problemi u stvari tek dolaze. Optimističnim prognozama se takođe pokušava zakamuflirati pitanje smanjenja javnog duga i nemogućnosti da se bez novih, korjenitih promjena on otplaćuje na predviđen način.

Prema podacima Banke za međunarodna poravnanja, ukupan dug vlada, domaćinstava i preduzeća zemalja članica OECD za tri decenije, odnosno od 1980. do 2010. godine uvećan je sa 160 odsto na 321 odsto bruto domaćeg proizvoda. Ukoliko se u ove brojke uvrste iznos inflcije, kao i ondašnja i sadašnja vrijednost novca, vlade zemalja OECD povećale su svoj javni dug četiri, a domaćinstva čak šest puta. Srž problema je u kontinuiranom zaduživanju za finansiranje potrošnje, umjesto u investiranju u novu produktivnost, o čemu svjedoči i podatak da je na početku šezdesetih godina prošlog vijeka u Sjedinjenim Američkim Državama ostvarivao dodatnih 59 centi BDP-a, dok je početkom ovog milenijuma jedan dolar donosio svega 18 centi, ne računajući inflaciju i vremenski koncept novca, koji bi, kada bi bili uzeti u obzir pokazali da je raskorak još veći.

Noviproblem zadaju i zastarjeli načini predviđanja sredstava za penzione fondove i zdravstvenu zaštitu, posebno zbog činjenice da je prosječna starost populacije gotovo udvostručena u odnosu na početak prošlog i ovog vijeka. Paralelno ovom trendu, naročito u SAD i Evropskoj uniji javlja se i eksponencijalni rast nezaposlenosti populacije u dobi od 20 do 30 godina, što uslovljava da mladi svojim radom ne mogu doprinijeti finansiranju korisnika budžetskih primanja. Prema prognozama Ujedinjenih nacija, broj radno sposobnog stanovništva biće u opadanju i do 2050. godine, a kao rezultat javiće se pad BDP-a i manja mogućnost otplate duga. Ako se ovome doda i niska stopa rasta produktivnosti, koja očekivano rezultira manjim ulaganjima u infrastrukturu i servisiranje građana, neminovno je da će kvalitet života, uprkos svim tehnološkim inovacijama iz godine u godinu biti u padu do sredine ovog vijeka. Istraživanja pokazuju da osim navedenog, dodatni problem predstavlja i rast javnog sektora, te da svako povećanje državne administracije za 10 odsto umanjuje ekonomski rast za 0,5 do jednog procenta. Prvi primjer za ovakav slijed događaja je sve birokratizovanija i sve zaduženija EU.

Sve navedeno jasan je signal da se kreiranje ekonomske politike, posebno malih sistema ne smije odvijati kopirajući kompleksne zapadne modele koji, iako su sredinom prošlog vijeka služili kao poželjni modeli rasta i razvoja, danas, razotkriveni u svojoj namjeri da vještački traju, predstavljaju najbolji primjer onoga u šta se zemlje sa neokončanim procesom tranzicije ne smiju pretvoriti. Onaj trenutak kada počnemo da tražimo modele razvoja izvan granica SAD i EU, a sredstva za podsticanje proizvodnje izvan njihovih fondova biće prekretnica ka novim integracijama u sisteme koji omogućavaju ekonomski rast.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s