Kada su 5. maja 2010. godine građani izašli na ulice Atine i organizovali proteste u kojima je stradalo troje ljudi mnogima se činilo da će doći do pomaka u nekadašnjoj kolijevci demokratije, no jedina promjena stanja bilo je pogošanje.

Evropska dužnička kriza najviše je pogodila periferne zemlje eurozone Portugal, Italiju, Grčku i Španiju – PIGS, a najveći otpor mjerama štednje pokazalo je grčko stanovništvo.

Finansijski sektor prošao je kroz dvije krize, finansijsku i dužničku, koje su se poklopile na kraju prve decenije ovog vijeka i koje su imale zajedničke efekte. Kada je riječ o krizi državnih dugova ona se odnosi na budžetske deficite koji su nastali usljed smanjenja poreskih prihoda i prekomjerne potrošnje. Okidač finansijske krize je, međutim, bio u Sjedinjenim Američkim Državama, a njene prve posljedice odmah su postale vidljive u zemljama koje su praktikovale sličan model kreditiranja.

Realnost sa kojom se danas suočavaju grčki građani izuzetno je teška, a dešavanja u toj zemlji mogla bi se prelaziti na druge mediteranske članice eurozone i tako dovesti opstanak monetarne unije u pitanje.

Grčka jre članica Evropske unije od 1981. godine, no to nije pomoglo da se iskorijene političke slabosti koje su postojale decenijama, već su one otvorile put ekonomskima i tako učinile da se situacija neprestano pogoršava. Bankarski sektor se, međutim, ogradio od odgovornosti za posljedice moralnog hazarda, iako aktivnosti koje su tu sprovođene imaju velikog udjela u naizgled nerješivim grčkim finansijskim problemima.

Uprkos pravnom okviru koji je još u vremenu prije pristupanja Uniji imao sve odlike evropskog, a tokom tri i po decenije članstva dostigao najviši nivo harmonizovanosti, situaciji u Grčkoj danas ne bi pozavidila ni većina kandidata za učlanjenje.
Razlozi su nepodudaranja u ideji na šta bi savremena Grčka trebalo da liči, koji politički i ekonomski model da primjenjuje i kako da se pretvori u društvo koje neće zavisiti od zaduživanja.

Nijedna zamisao, međutim, nije sprovedena u djelo, jer su na izborima u nizu pobjeđivali populisti koji bi samo imali zamisao, ali ne i način da je realizuju, a pogotovo ne sredstva da to učine na održiv način. Situacija u Grčkoj je, međutim, samo potvrdila ono što je jedna od ključnih zamjerki kritičara uvođenja eura na način na koji je to učinjeno i po kriterijumima koji su zadati.

Ovo je ujedno i poslalo poruku onim zemljama kojima prihvatanje evropske valute tek predstoji, a to je da sa njom ne mogu lako baratati ekonomije sa spoljnotrgovinskim deficitom. Grčka je u svijetu monetarnih kretanja tipičan primjer na kojem se može uvidjeti s koliko posljedica korišćenje zajedničke valute može da se odbrani liberalnom tržišnom politikom konsolidacije.

Sada je na vidjelo izašlo koji subjekti koriste povlastice i privilegije koje su se pojavile kao zaostavština prethodnih izbornih obećanja, a koje nijedan novi režim nije imao hrabrosti da ukine, držeći se populističkih principa i kupujući socijalni mir.

Ogoljene su i pojave poput isplate penzija osobama koje odavno nijesu žive i naknade slijepima onima koji to nijesu.
Ključni problemi, dakle, nijesu ekonomske, već društveno-političke prirode, no još postoje nedoumice oko toga treba li Grčkoj efikasniji ili samo manji državni aparat koji neće trošiti velike količine novca.

Neuspjeh brojnih reformi, život na ivici bankrota i petogodišnja nesposobnost da se spriječi pogoršavanje situacije pokazatelj su da Grčkoj nije potrebna samo ekonomska pomoć, već ona koja će je pretvoriti u socijalnu državu, što ona sada nikako nije.

Mjere koje predlaže “Trojka” koju čine Međunarodni monetarni fond, Evropska centralna banka i Evropska komisija ni najmanje ne pomažu Grčkoj da postane država blagostanja u tradicionalnom smislu, već da bi spriječili potpuni kolaps bankarskog sektora, namećući vjerovanje da će kreditiranje omogućiti razvoj.

Pet godina od početka protesta situacija u nekadašnjoj kolijevci demokratije samo je pokazalo da se jakom valutom ne može ojačati privreda, te da vrijeme provedeno u donošenju pogrešnih rješenja probleme na koje se oni odnose samo čini većim.

Trend pada cijena akcija koji je izostao tokom prethodnih triju godina mogao bi se, konačno, vratiti i omogućiti vlasnicima akcija kompanija u sastavu S&P 500 indeksa da ostvare zaradu prije ljeta.

Berzanski trend “prodaj u maju” mogao bi konačno biti aktuelan ovog mjeseca, nakon trogodišnje pauze, kada maj nije bio idealno vrijeme za prodaju akcija kompanija na Wall Streetu, jer se rast njihove vrijednosti očekivao, a i ostvarivao tokom ljeta.

“Prodaj u maju i otputuj” (Sell in May and go away) je naziv za investicionu strategiju kupovine i prodaje akcija zasnovane na na teoriji da se u vremenu od novembra do aprila ostvaruje u prosjeku najveći rast vrijednosti akcija u odnosu na prethodne mjesece.

Trend je još poznat i po onom koji najavljuje Helloween indicator, budući da upravo 31. oktobra pregled stanja na tržištu kapitala omogućava dobijanje signala za ulaganje u akcije koje bi u maju trebalo prodati i tako ostvariti zaradu koja se u najvećoj mjeri troši tokom ljetovanja.

Pravilo je inače zaostavština davnih vremena kada su Njujorčani odlazili iz grada zbog visokih temperatura i velike vlažnosti vazduha koja zahvata taj grad u ljetnjim mjesecima.

Ovogodišnje tržišne okolnosti ukazuju na to da akcije vodećih kompanija čija cijena je povećana tokom posljednjih mjeseci ne bi trebalo držati u portfoliju tokom ljeta.

Oni koji su, međutim, 2012, 2013. i 2014. godine učinilo ovako nešto već sredinom ljeta uvidjeli bi da su pogriješili, jer je indeks S&P 500 od maja do septembra rastao između 0,6 i 6,3 odsto, za razliku od 2011. kada je njegova vrijednost umanjena više od 10 odsto.

Ove godine se očekuje da cijene akcija vodećih američkih kompanija kliznu tokom ljeta, međutim, ključni preduslov za to mogla bi biti odluka Federalnih rezervi da povećaju ključne kamatne stope, iako nije izvjesno da li će se to dogoditi već u junu.

Drugi signal koji ukazuje na mogući pad vrijednosti akcija koje su u sastavu S&P 500 indeksa su loši finansijski izvještaji o poslovanju, s obzirom na jak dolar koji je tokom proteklih mjeseci srezao profit brojnih kompanija koje imaju velike baze kupaca na tržištima čije valute su naspram dolara gubile vrijednost.

Ništa manje značajan signal nijesu ni brojne geopolitičke tenzije usljed kojih bi povjerenje u američko tržište moglo opasti u narednim mjesecima.

Takođe, indeks S&P 500 je tokom ove godine rastao čak tri odsto, pa se očekuje da bi se taj trend ubrzo mogao zaustaviti.
Akcije tehnološkog i zdravstvenog sektora oštro su porasle krajem prošle sedmice, vrativši se na vrijednost koju su usljed kratkotrajnih turbulencija dolara počele da gube.

Maj bi mogao biti idealno vrijeme za zaradu od prodaje akcija kompanija Apple, Twitter i LinkedIn, ukoliko se one ne žele duže držati u portfoliju.

Početkom prošle sedmice izgledalo je da se gubitak vrijednosti neće moći vratiti neko vrijeme, no već u četvrtak pred zatvaranje tržišta situacija se počela stabilizovati.

Ulagači su, međutim, veoma oprezni usljed ni malo ohrabrujućih aprilskih izvještaja o kretanju američke ekonomije.
Rast povjerenja na tržištu uočen je jedino u automobilskoj industriji i to kod proizvođača General Motors i Ford vozila, čija prodaja u aprilu je bila bolja od očekivane.

Stoga je savjet da se, bez obzira na mjesec u kojem bude donešena odluka o povećanju kamatnih stopa, tokom maja prodaju akcije kompanija iz tehnološkog sektora i kompanija.

Ideju izlaska iz ekonomske krize većina zemalja zamijenila je prilagođavanjem njenim posljedicama, pa je zbog povećanja javnog duga i rasta deficita akcenat na njihovom zadržavanju na nivou za koji se gornja granica vremenom podiže. 

Svjesna činjenice da kriza postaje trajno stanje većina zemalja pribjegava suzbijanju, ali ne i iskorjenjivanju pojava koje rezultiraju recesijom i rastom nezaposlenosti.

Zemlja u kojoj se problem javnog duga, koji je uveliko prešao iznos cjelokupnog bruto domaćeg proizvoda, pokušao riješiti na način koji je do tada bio poznat samo u teoriji je Japan, gdje su, nakon reizbora Šinza Abea na funkciju premijera krajem 2012. godine preduzete radikalne mjere kojima se ta zemlja pokušavala izvući iz finansijskog haosa.

Pristup, koji je po njemu nazvan abenomija, utemeljen na pospješivanju inflatornog rasta, naišao je na odobravanje širom svijeta. Međutim, svjetske medije ove sedmice obilježili su naslovi koji su, bilo u upitnom ili izričnom obliku, ukazivali na neuspjeh abenomije.

Radikalne mjere nijesu dale rezultate, jer intervenciju države nije pratio rast inovativnosti. Ovo važi u bilo kom društvu, u svakom vremenu, koje god mjere bile preduzete. Podjednako se odnosi i na sve subjekte koji kao podsticaj koriste državni kapital, bilo da je riječ onom neophodnom za oporavak nacionalne ekonomije ili za stimulisanje malih preduzeća.

Ako Japan, čije društvo je prepoznato kao natprosječno inovativno, nije u stanju da se onim što stvara izbori protiv povećanja nezaposlenosti i usporavanja ekonomskog rasta, pitanje je čemu se mogu nadati ona društva koja su na globalnoj listi znatno ispod prosjeka, među kojima je i crnogorsko.

Prognoze ekonomskog rasta u 2015. godini za Crnu Goru variraju između tri i 3,5 odsto, a uzmu li se u obzir faktori koji uslovljavaju oporavak, očekivanja su i više nego optimistična. Previše ohrabrujuća su i objašnjenja negativnih pojava koje se sada uočavaju u crnogorskoj ekonomiji, a koja su prijetnja sistemu javnih finansija.

Povrh svega je i stalna potreba da se svaki problem maskira, da se priča o njemu ublaži i da se pozove na brojku koja u statističkim podacima najljepše izgleda. Inovativno japansko društvo gubi bitku protiv prezaduženosti, jer borba koju je odabrao za “liječenje” ekonomije nije dovoljno efikasna. No, Abe je ipak priznao ne samo postojanje problema, već i svojim građanima objasnio kolike su njegove razmjere.

Dva su pitanja u Crnoj Gori koja se svake godine počnu postavljati u ovo vrijeme – “gdje proslaviti novogodišnje praznike” i “koliki je budžet za narednu godinu”. Iako se sagledaju sa dva potpuno različita aspekta, i pored toga što se jedno posmatra više kao stvar izbora, a drugo isključivo kao sticaj okolnosti, oba se završavaju jednim, za crnogorske razgovore tipičnim – a o’kle?

U pitanju koje u sebi sadrži ne samo elemente retoričkog, već i nepoznate u složenom matematičkom izrazu sadržana je sva suština crnogorskog odnosa prema novcu – početnoj nepripremljenosti za sve što se najavljuje, a koje rezultira brzim privikavanjem na ono što uslijedi. Budžet Crne Gore za 2015. biće veći od ovogodišnjeg, dok će se godišnje zaduženje više nego udvostručiti.

Da nijesmo svjesni postojećeg stanja u javnim finansijama i onih ekonomskih parametara koji su dio svakodnevice stanovnika naše zemlje, možda bismo se i mogli zavarati da je nešto krenulo nabolje. No, u jednom danu iskritikovala su nas dva veoma uticajna subjekta sa globalne scene.

Prvo je Međunarodni monetarni fond poručio da je zbog povećanja javnog duga, uslovljenog gradnjom auto-puta neophodno pripremiti mjere protivteže, u cilju ograničavanja rizika. Drugim riječima, treba da prikupimo mnogo više sredstava nego do sada, jer ćemo potrošiti više nego ikada.

Zatim je Evropska komisija snizila procjene rasta bruto domaćeg proizvoda za ovu i narednu godinu. U jesenjim prognozama rasta navodi se da bi situacija mogla da se poboljša tek 2016. godine. U prevodu – u 2015. nema previše mjesta za optimizam. Da li je i iz kojih izvora zaista moguće povećati budžetske prihode čak za četvrtinu, za koliko se i najavljuje, znaćemo iduće godine u ovo vrijeme.

Ostaje da se nadamo odličnoj turističkoj sezoni, tj. da će većina onih koji već sada planiraju ljetnji odmor izabrati Crnu Goru kao destinaciju. Olakšavajuća okolnost je što se u nekim društvima planovi prave na vrijeme, pa se prema njima možemo ravnati. Na dobitku ćemo biti tek kada budemo razmišljali toliko unaprijed da se više ne susretnemo sa ad-hoc uvođenjem mjera protivteže.

Na mogućnostima obaranja vrijednosti nacionalne valute počivaju finansijski sistemi Sjedinjenih Američkih Država, Japana i brojnih drugih zemalja koje su uvidjele korist od ovakve taktike, a od početka izbijanja ukrajinske krize, Rusija je ovog proljeća na nešto drugačiji način odlučila da stimuliše domaću privredu.

Otkako je na poluostrvu Krim ruska valuta postala zvanično sredsto plaćanja, u Centralnoj banci Rusije su uvjeravali da je monetarni sistem stabilan, te da ni unutrašnja ni vanjska pomijeranja neće uticati na to da stopa inflacije u ovoj godini bude veća od pet odsto. 

Prognoze su u međuvremenu revidirane na 7,5 odsto, što je izazvalo zabrinutost u ruskoj javnosti, ali i na svjetskim tržištima, na kojima signali iz, po površini najveće zemlje na svijetu, utiču na odluke ulagača i cijene berzanske robe.

Vrijednost ruske rublje snižena je krajem prošle sedmice na rekordno nizak nivo u odnosu na evropsku i američku valtu, pod uticajem mjera ekonomskih sankcija. Euro se na valutnim tržištima na kraju sedmice mijenjao za 53,08 rubalja, pri čemu je prvi put u istoriji još u petak po otvaranju tržišta premašen prag od 53 rublje za euro, koji je označavao psihološki važnu granicu sa aspekta korisnika ove valute.

Rekordno nizak kurs ruske valute i prema američkoj, uočen je još u četvrtak, pa se jedan dolar mijenjao za 41,96 rubalja, da bi se, usljed velikog broja onih koji ipak vjeruju da je riječ samo o šansi za kupovinu rublje, nakon naglog porasta tražnje ubrzo stabilizovao dostizanjem vrijednosti od 41,9 rubalja za dolar. Pad vrijednosti rublje u odnosu na zapadne valute, koji je ubrzan od početka ovog mjeseca, praćen je naglim rastom stope inflacije, zbog čega ruske finansijske vlasti strahuju od smanjenja potrošnje.

Umjesto da pogoduje izvozu, pad vrijednosti rublje otvorio je put izlasku kapitala i uzročno-posljedičnoj vezi ovih dviju pojava, pa su procjene da bi ovogodišnji odliv novca iz Rusije mogao dostići čak 100 milijardi dolara, a premaši li i taj iznos, vrijednost rublje mogla bi biti dodatno smanjena.

Međutim, kurs domaće valute i stopa inflacije nijesu najveća prijetnja po rusku ekonomiju. Nagli pad cijena nafte na svjetskim tržištima ono je što najviše zabrinjava ruske zvaničnike, budući da se prihodima od trgovine ovm energentom ostvaruje polovina ruskog godišnjeg budžeta.

Postoji nekoliko razloga zbog kojih cijene nafte na svjetskim tržištima nemaju izgleda za skoriji rast, naročito ne da uskoro premaše iznos od 120 dolara za barel, koji bi pogodovao ruskom izvozu. Prije svega, američke zalihe nafte i proizvodnja gasa iz škriljaca uslovljavaju da svjetska ponuda energenata bude na tom nivou da cijene neko vrijeme mogu samo ići ka nižim.

Takođe, članice Organizace zemalja izvoznica nafte – OPEC mogu da računaju na dobru zaradu od proizvodnje čak i ukoliko se cijena na londonskom tržištu spusti na 80 dolara za barel sa sadašnjih nešto više od 86 dolara. Jedan od razloga zbog kojih ne se očekuje skoriji nagli rast cijena nafte je i situacija u štednjom iscrpljenim zemljama eurozone i njihova mogućnost da energente koji su neophodni pokretači industrije kupuju isključivo po sadašnjim uslovima.

Za svjetsku privredu ovo bi i moglo predstavljati novi zamah, dok je, sa druge strane, Rusija na najizraženijem gubitku. Ono u čemu ta zemlja može naći oslonac svakako su ogromne novčane rezerve koje su već sada dovoljne da finansiraju javne rashode tokom narednih 20 mjeseci.

Olakšavajuća okolnost za Rusiju je što, za razliku od Kine i Japana, nije primijenila neodgovarajuće trendove viđene u zapadnim privredama koji su dugoročno ostavili negativan efekat, poput prekomjernog zaduživanja – konkretno, ruski javni dug iznosi tek oko 13 odsto BDP-a. Međutim, Rusija je u prilici, ali zasad ne i sasvim odlučna, da pad kursa rublje zaustavi na način kojem bi SAD i te kako bile sklone.

Ruska centralna banka do sada je potrošila sredsta vrijedna više od 16 milijardi dolara da zaustavi pad kursa rublje. Krene li i sa jednim narednim korakom vještačkog intervenisanja, poput onih svojstvenih američkim Federalnim rezervama, svrstaće se na listu zemalja koje samo prolongiraju sopstveni krah. Od upravljanja kursom rublje sada zavisi sve.

Nakon što se svijet suočio sa nastojanjima, za sada ipak nedovoljnog dijela škotskih građana da obnove nezavisnost od Velike Britanije, premijer Katalonije Artur Mas potpisao je dekret o raspisivanju referenduma za 9. novembar. 

Težnja ka nezavisnoj Kataloniji jedan je od najprepoznatljivijih indipendentističkih pokreta u današnjoj Evropi, koji je naročito došao do izražaja u godinama ekonomske krize, kada je Španija bila jedna od četiri evropske zemlje koje su utonule u najdublju recesiju i koja se od nje najsporije oporavljala.

Katalonska prijestonica Barselona u vrhu je liste kako najposjećenijih evropskih gradova, odmah iza Pariza i Londona, tako i po nivou stranih investicija, što je uslovilo da prema bruto domaćem proizvodu gradova bude četvrta u Evropskoj uniji i 35. u svijetu.

Bogata turistička ponuda Barselone, ulaganja tehnoloških kompanija koje su ovaj grad prepoznale kao jedan od najpogodnijih u Evropi za razvoj IT projekata, drugi u svijetu, kako po vrijednosti, tako i po prihodima istoimeni fudbalski klub, uz snažan energetski sektor i sveobuhvatnu prehrambenu industriju samo su dio oslonca jakoj ekonomiji Katalonije koja siromašnim djelovima Španije godišnje pomogne sa 16 milijardi eura.

Ovakav način raspodjele prihoda uslovio je da u avgustu ove godine katalonske vlasti zatraže od Madrida pravedniju raspodjelu dohotka, budući da zbog izdataka namijenjenih drugima, izostaju ulaganja u obnovu i osavremenjivanje rada katalonskih škola, bolnica i infrastrukture.

Relativno visoke poreske stope, naročito u sektoru nekretnina i kod korporativnih taksa uslovljene su odlukama centralnih španiskih vlasti, zbog čega poslovanje u Kataloniji ostaje isplativo samo za međunarodne korporacije, a vrlo rijetko za ulaganja onih koji traže biznis zonu iz koje će svoje poslovanje granati ka ostatku Evrope.

Nepostojanje samostalnosti u vođenju fiskalne politike ključni je razlog nezadovoljstva radom i odnosom španskih vlasti. Katalonija, u kojoj živi nešto više od sedam i po miliona stanovnika, Španiji, sa ukupnom populacijom od 47,4 miliona obezbijedi oko četvrtinu BDP-a i više od četvrtine ukupnog izvoza.

Iako je odluka o preraspodjeli novca dijelom uslovljena ranijim greškama u procjeni španske vlade, ni zvanični Madrid nema potpuno odriješene ruke u donošenju odluka o izmjenama poreskih stopa ili javne potrošnje, budući da je svaki njegov potez pod budnim okom Brisela.

Zvaničnici Evropske unije, a naročito Evropske centralne banke, već godinama unazad pokušavaju da pronađu rješenje za problem španskog deficita, čineći da se cjelokupna politika evropskih institucija prema nekim pitanjima promijeni, kao što je bio slučaj sa dopuštanjem da se španskim bankama kao kolateral ponude različite hartije od vrijednosti, a koja je predstavljala rizik po ukupnu finansijsku sliku eurozone.

Potez je bio namijenjen jednostavnijem kreditiranju španske privrede, međutim, u mnogo većoj mjeri destabilizovao je osjetljivu oblast vezanu za pomoć evropskim bankama, nego što je doprinio španskom oporavku, jer je iznos loših kredita bio isuviše velik da bi se ovakvom odlukom za kratko vrijeme moglo ublažiti stanje.

Evropska ideja o spašavanju banaka je nakon manje od godinu dana u potpunosti potvrdila sve one sumnje da će zemljama članicama nanijeti mnogo više štete nego koristi, a najpogubnije je djelovala na one oblasti koje nijesu bile na najvećem udaru krize, već kojima je promjena pristupa ovoj oblasti predstavljala dodatno čekanje da se kod onih siromašnijih stanje konačno popravi.

Kao i u škotsko-britanskom slučaju, ekonomski pokazatelji govore da je za Kataloniju isplativije da se otcijepi, a za Španiju da do toga ne dođe. Budući da podrška otcjepljenju jeste apsolutna kada je riječ o broju opština, ali ne i prema anketama građana čiji rezultati pokazuju da je broj pristalica nezavisnosti tek u blagoj prednosti, značajno izražena identitetska komponenta jedan je od ključnih katalonskih aduta.

Na primjeru Škotske vidjelo se da je poreskom autonomijom moguće trgovati i da je centralne vlasti uvijek mogu ponuditi ukoliko procijene da im otcjepljenje donosi veću štetu, zbog čega je, čak i potpuno fiskalno nezavisna Katalonija u sastavu Španije ono što ne samo Madrid, već i Brisel žele da sačuvaju.

Pobjeda, 29. IX 2014.

Referendum o nezavisnosti Škotske, na kojem se većina njenih građana izjasnila da želi da ostane u sastavu Velike Britanije, kao i neizvjesnost koja se odnosila na rezultat sve do narednog jutra u kojem je saopšten, na različite načine propraćeni su širom Evrope, ali i svijeta.

Ishod referenduma za većinu zvaničnika zapadnih zemalja bio je povod da, kako su i rekli, odahnu, najviše zbog toga jer bi svaka dezintegracija Evropske unije označila početak njenog vidljivog kraha. Škotska bi bila prvi u istoriji dio teritorije EU nad kojim bi se jednom istaknuta zastava sa dvanaest zvjezdica prestala vioriti.

Iako su prognoze dalje evropske budućnosti Škotske bile oprečne, naročito među zagovornicima i protivnicima ideje o nezavisnosti, uz neprestano pozivanje na članove 48 i 49 Ugovora o EU, 28-člana nadnacionalna zajednica ostala je u punom sastavu, najviše na sreću novog rukovodstva koje će od 1. novembra predsjedavati njenim institucijama, čiji uticaj sve više blijedi.

Tržišta su ovoga puta odreagovala potpuno suprotno od onoga što se, otkako su stvorene tenzije između Londona i Brisela moglo vidjeti. Umjesto da, shodno pozitivnim i negativnim trendovima na jednoj ili drugoj strani, dolazi do rasta funte i pada eura i obrnuto, skok su zabilježile obje valute.

Euro je učvrstio poziciju na valutnom tržištu nakon što je utvrđeno da će granice EU, barem neko vrijeme, ostati postojane. U osvrtima na želje građana Škotske preovladavalo je vjerovanje da im je članstvo u EU bitnije od zajednice sa Londonom, prije svega zbog tržišta na kojem se, bilo kao 41 godinu postojeća ili iznova primljena članica mogu bolje pozicionirati nego na britanskom.

Tačnost ove tvrdnje mogla bi biti demantovana nacionalnim zanosom onih birača kojima je, nakon 307 godina u Ujedinjenom Kraljevstvu san o svakoj vrsti slobode bio vrijedniji od svih onih podataka o izvozu, budžetu ili trgovini.

Presjek ovakvih želja bacio je svijetlo na strahove jedne, naizgled jako hrabre nacije – od nepoznatog, neizvjesnog, od izopštenosti kakva se samo na ostrvu može imati. Unija sa Londonom ili Briselom za sada se čini manje rizičnom od brojnih reformskih koraka koje osamostaljena država treba da sprovede.

Vijest o ostanku Škotske u UK dodatno je osnažila kurs funte čija je vrijednost rasla tokom referendumskog dana, upravo zahvaljujući očekivanju velikog broja ulagača da neće doći do otcjepljenja, što je uslovilo rast tražnje.

Situaciji vezanoj i za euro i za funtu pogodovala je činjenica da se glasanje održalo tokom radnog dana, kada tržišta nijesu mirovala, niti se moralo čekati njihovo otvaranje da bi nesigurnosti bile tek tada uklonjene.

Kada je riječ o akcijama kompanija, pored britanskih na posebnom dobitku bile su španske, upravo zahvaljujući signalu iz Škotske koji nije pogodovao građanima Katalonije koji takođe zagovaraju otcjepljenje.

Na britanskoj i španskoj berzi došlo je do povećanja obima trgovine do najvišeg nivoa od marta ove godine. Ekonomski rizik Velike Britanije smanjen je zahvaljujući otklanjanju neizvjesnosti koja odvraća čak i one na rizik najspremnije investitore.

Slično je i sa Španijom, koja je tek u prethodnom kvartalu počela da pokazuje prve vidljivije signale oporavka. No, iako postojeća politička situacija obezbjeđuje stabilnost Britaniji i Španiji, prolongiranje ovakvog statusa ide na štetu i Škotskoj i Kataloniji koje u budžete zajednica po osnovu poreza prinesu za oko tri do pet odsto više sredstava nego što im se dodijeli kroz plan javne potrošnje.

Stoga, ovdje nije riječ samo o kursevima dviju valuta, koji bi se već sredinom ove sedmice mogli vratiti na nivo s početka mjeseca, već o jačanju cjeline na osnovu dijela ekonomija kojima je obećan veći stepen finansijske samostalnosti.

Britanski premijer Dejvid Kameron još tokom kampanje najavio je da će Škotskoj omogućiti veći stepen samostalnosti u upravljanju poreskim prihodima.

Međutim, u ovakvom sistemu decentralizacija bi u mnogo većoj mjeri omogućila povećanje stope rasta na nivou cijele Britanije, a time i dalje dugoročno jačanje valute, jer već sama po sebi označava reformu u kojoj mehanizmi kontrole imaju jasniji uvid u budžetsku i poresku sliku.

Pobjeda, 22. septembar 2014.

Stav doskorašnjeg francuskog ministra ekonomije Arnoa Montebura da je toj zemlji neophodna izmjena u načinu vođenja ekonomske politike i dovođenje u pitanje onoga što je nazvao „njemačkom opsjednutošću budžetskom strogoćom“ koštalo ga je funkcije.

Predsjednik francuske vlade Manuel Vals ovakvu ocjenu doživio je kao kap u prepunoj čaši nesuglasica sa ministrom i odlučio da šefu države podnese predlog ostavke kabineta. Dan kasnije Vals je i pokazao da navodnu rekonstrukciju vlade želi da izvrši samo kako bi uklonio Montebura i dvoje ministara koje su ga podržavali.

Premijer i ostali članovi vlade zadržali su funkcije, a javnost u Francuskoj, ali i širom Evrope dobila je pouku da se nije pametno protiviti ekonomskom modelu koji zagovara privredno najrazvijenija članica Evropske unije, pa makar on podrazumijevao i budžetsku strogoću ili, štaviše, opsjednutost njom.

U međuvremenu lideri zemalja Zapadnog Balkana sastali su se u Berlinu sa njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, a na konferenciji je poručeno da je za razvoj regiona neophodna putna infrastruktura.

Sve i ako je među njima bilo onih koji su odbijali da autoputeve ili pruge smatraju prioritetom, državnici zemalja regiona, čije ekonomije posljednjih godina karakteriše pojačana saradnja sa Kinom, uvjerili su se na primjeru ove zemlje da je izgradnja autoputeva, mostova i luka ključna za zemlju koja namjerava da izvozi proizvedenu robu – otkako je ona počela brže i jednostavnije da se transportuje, Kina je postala druga svjetska ekonomija.

Da su poruke o značaju ulaganja u infrastrukturu došle sa neke konferencije u toj azijskoj zemlji, lideri zemalja regiona bi možda i najavili konkretniju saradnju sa nekim kineskim investitorom, u čije rezultate rada bi se uvjerili na licu mjesta.

Međutim, kada se ovakva konferencija odvija u Njemačkoj, domaćini na distanci i nijesu toliko motivisani da se hvale sopstvenom infrastrukturom. Njemačka svakako jeste za svega nekoliko decenija izgradila više infrastrukturnih objekata nego što bi većina drugih evropskih zemalja uspjela, međutim, za njihovo održavanje iz godine u godinu izdvaja sve manje novca, čak skoro deset odsto manje u odnosu na prethodnu.

Prema podacima Evropske komisije Njemačka za održavanje infrastrukture izdvaja znatno manje ne samo od Sjedinjenih Američkih Država, već i od većine evropskih zemalja, što rezultira degradacijom nekada najsavremenijih autoputeva na Starom kontinentu, zapuštenim školama i drugim javnim ustanovama, naročito izvan velikih gradova.

Ovakva slika Njemačke teško je zamisliva onome ko samo posmatra impresivne brojke koje se odnose na izvoz, bruto domaći proizvod, zaposlenost ili zarade. No, zagrebe li se malo ispod površine očaravajućeg budžetskog balansa dolazi se do kritika građana ogorčenih ovakvim stanjem.

Još prošle godine eksperti u vodećim svjetskim finansijskim grupacijama upozoravali su da njemačkim lokalnim zajednicama nedostaje oko 100 milijardi eura ulaganja u infrastrukturu, čak dva i po puta više nego što se na nivou cijele zemlje odvija. Prošlogodišnje zatvaranje Kilskog kanala, prvi put u njegovoj istoriji uslovilo je zagušenja u pomorskom saobraćaju i gubitke za brojne kompanije.

Zatvaranje je uslijedilo nakon što je odlučeno da se napravi rekonstrukcija dotrajalih brana, u čije održavanje nije ulagano godinama unazad. Sva dalja odlaganja redovnog servisiranja ostatka infrastrukture ne samo da povećavaju finansijske izdatke, već i zahtijevaju više vremena.

Ipak, smanjenje javne potrošnje u najsnažnijoj evropskoj privredi ne bi ni bilo toliko važna tema ostatku kontinenta da u Njemačkoj nije zabilježen obeshrabrujući pad BDP-a od 0,2 odsto i prvi u istoriji pad prinosa na 10-godišnje obveznice.

Vijest da je vodeća ekonomija EU stigla na prag recesije aktivirala je signal za uzbunu u ostalim članicama Unije koje samo što se približe oporavku, u narednom kvartalu već posustanu.

Veliki broj funkcionera u evropskim zemljama sasvim sigurno neće pravovremeno odreagovati na alarm, jedni kako bi izbjegli sudbinu Montebura, jer za protivnike štednje u evropskim vladama nema mjesta, drugi zbog potpune dezorjentisanosti u kreiranju sopstvenog razvojnog puta kada ga ne određuje Berlin.

Nakon puštanja u opticaj jedinstvene evropske valute, svijet se upoznao sa dvijema kontradiktornim namjerama njegovog tvorca – da Evropska centralna banka navodno neće koristiti mogućnost doštampavanja novca kako bi otklanjala eventualne probleme u javnim finansijama, te da su očekivanja da se u relativno kratkom roku značajan dio deviznih rezervi velikog broja zemalja odnosi na euro.

Sve i kada pokazatelji stanja evropskih ekonomija ne bi upućivali ni na jedan nedostatak, ova dva cilja su kontradiktorna. Kada je riječ o rezervama, euro je naslijedio moćnu poziciju njemačke marke, a jačanje političke uloge Evropske unije na globalnoj sceni uticalo je da se zaduživanja vlada i davanje korporativnih kredita u bankama u sve većoj mjeri izražava u eurima, naročito u zemljama u razvoju.

Druga najzastupljenija i prva po stabilnosti valuta u svijetu predstavljala je idealan mehanizam za banke koje su u eurima kareditirale privrede i stanovništvo zemalja izvan eurozone, ukazujući na prednosti valute kojoj ne prijeti rizik od deprecijacije.

Nakon što je godinama negiralo sve medijske navode i ocjene stručne javnosti da bi u dogledno vrijeme konačno moralo doći do doštampavanja eura, rukovodstvo ECB ostalo je bez argumenata poslije intenzivnog jačanja američkog dolara, na čijem slabljenju je do tada temeljilo sve svoje prednosti.

Intenzivan rast dolara, koji se odvijao paralelno sa posustajanjem njemačke i francuske ekonomije ipak su evropske zvaničnike doveli na korak do promjene stava o ovom pitanju.

Prve informacije o padu industrijskih aktivnosti u Njemačkoj objavljene ovog proljeća uslovile su da se one zemlje koje su evropsku valutu vidjele kao utočište od finansijskog haosa oslobode dijela rezervi u eurima, naročito nakon što je dolar pokazao otpornost na brojne geopolitičke pritiske, posebno one za koje je, uglavnom evropska javnost tvrdila da bi mogla destabilizovati tržišta.

Ne samo da je prestao da bude oslonac trećim zemljama, već i u samim članicama EU ovakav euro onemogućio je samostalno rješavanje problema nelikvidnosti konstantnim zaduživanjem.

Praksa koja je trajno zadržala privredu Sjedinjenih Američkim Država na prvom mjestu u svijetu, doštampavanje novca u cilju sprečavanja tekućih finansijskih problema, iako vrlo često kritikovana u Evropi, našla je primjenu u Kini i Japanu, koji se zahvaljujući takvim sredstvima izvukao iz duboke recesije i krize.

ECB je dugo odbijala da prizna da je finansiranje dugova zaduživanjem besmislica i da su reforme u monetarnom sistemu prijeko potrebne. Evropa je dugo čekala da povjerenje u euro bude potvrđeno indirektno – i to pogoršanjem situacije sa dolarom i odlukom SAD o povećanju kamatnih stopa.

Budući da se to nije dogodilo ni usljed nekoliko snažnih pritisaka na američku ekonomiju, već da se, naprotiv, situacija u najkritičnijim oblastima stabilizovala, centralna evropska finansijska institucija primorana je da promijeni strategiju.

Oporavak američke privrede, postepeno smanjenje nezaposlenosti, pad takozvanog „indeksa straha“ i najave Federalnih rezervi o ukidanju „kvantitativnog popuštanja“, kao i zadržavanje niskih kamatnih stopa, te informacija o dovoljnim rezervama energenata išle su u prilog dolaru.

Doslovno osmišljena kao konkurentska valuta i proizvod svega onoga čime je sa desne strane Atlantika planirano da se suprotstavi američkoj moći, euro je dostigavši svoj maksimum i po vrijednosti kursa i po zastupljenosti počeo da klizi ka onome što i jeste njegova realnost.

Želeći da izbjegne sve ono u čemu SAD griješi, EU je u stvari povlačila suprotne poteze koji su dali iste efekte – umjesto otkupa sopstvenih hartija od vrijednosti, praznine je popunjavala zaduživanjem.

Stoga je i doštampavanje eura jedini mehanizam kojim se, ne samo može omogućiti brži oporavak onih članica EU kojima će blago obaranje kursa, a veća likvidnost pomoći pri oporavku, nego i uspostaviti balans na globalnom tržištu, koje odavno trpi posljedice vještačkog uspostavljanja rasta.

Što se više približavao početak Svjetskog prvenstva u Brazilu, povećavao se i broj osvrta na oslabljenu privredu te zemlje i razmatranja da li će joj događaj u čiju organizaciju je mnogo uloženo donijeti sredstva zahvaljujući kojima će započeti faza oporavka.

Kada god bi se govorilo o ekonomiji Brazila, stavljali bi je u kontekst zajedničke sudbine BRIC zemalja, sa Rusijom, Indijom i Kinom, budući da su se faze ekonomskog buma i usporavanja rasta kod sve četiri javljale istovremeno.

Dok zemlje sa prva dva slova iz akronima učestvuju na Mundijalu, jedna sa najvećim, a druga sa minimalnim šansama za osvajanje prvog mjesta, Indija i Kina izostale su sa jednog od najvećih sportskih događaja.

Mundijal je, međutim, mnogo više od sportskog događaja, jer predstavlja jednu od rijetkih situacija koje nijesu direktno ni političke, ni ekonomske, a koje u ogromnoj mjeri utiču na tržišne tokove zemalja učesnica.

Na pitanje kako bilo što može nositi predznak svjetsko, a da pri tome ne uključuje učešće najmnogoljudnijih zemalja odgovor je jednostavan – Indija i Kina se nijesu kvalifikovale za odlazak na Mundijal, međutim, razlozi za takav plasman mnogo su veći od samog učinka u kvalifikacijama.

Prema svemu što je do sada rečeno o uticaju Svjetskog prvenstva na brazilsku ekonomiju koja već duže vrijeme dijeli sudbinu sa indijskom i kineskom, za ove dvije zemlje bi i samo pojavljivanje u Brazilu bilo značajno.

Kina je sportska nacija, koju karakteriše visoka disciplinovanost i rad, o čemu svjedoči i najveći broj zlatnih olimpijskih medalja na svijetu. Indija ima jednu od najmlađih populacija na svijetu, prilagodljivu promjenama, svjetski je lider u kriketu koji u toj zemlji ima kultni status.

Međutim, broj fudbalera u objema zemljama je zanemariv u odnosu na broj sportista u drugim disciplinama, ali iako njegova popularnost raste, fudbalska infrastruktura, stručno osoblje i ukupan ambijent većinu mladih, potencijalnih fudbalera usmjerava na bavljenje drugim sportovima, za čiji razvoj i iz budžeta dobijaju sredstva, budući da se radi o “malim sportovima”.

Kina je, nesumnjivo, u vrijeme kada je putnu i energetsku infrastrukturu prilagođavala ekonomiji zemlje imala mogućnost da izgradi nekoliko stadiona po najvišim svjetskim standardima, koji bi joj obezbijedili da bude domaćin svih onih događaja koji bi donijeli novi priliv kapitala.

Ipak, arhitektonska čuda među stambenim i poslovnim objektima, most preko okeana i autoputevi kakvi ne postoje nigdje na svijetu bili su prioritet, prije svega jer njihova sama izgradnja ne zahtijeva dug put do valorizacije, kao u slučajevima gdje je ona usko povezana sa jednom strukom i malim brojem profesionalaca koji bi ih koristili.

No, posmatrajući ekonomski razvoj Kine tokom posljednjih pet decenija, kod brojnih investicionih, tržišnih i monetarnih aktivnosti uočljivo je kopiranje američkog modela. Dugo rezervisana prema svemu što dolazi sa Zapada, Kina je ipak uvidjela da može postati ekonomski rival Sjedinjenim Američkim Državama preuzimajući iz njenog razvojnog modela sve ono što donosi uspjeh i odbacujući ono što bi u budućnosti moglo nanijeti štetu.

Nastavak kinesko-američkog rivalstva prenijet je dijelom i iz ekonomije u sport, sa motom da je na svakim narednim Olimpijskim igrama najvažnije svojoj zemlji donijeti što veći broj medalja. Ne poredeći sume, ulaganja u sport u Kini i SAD odvijaju se gotovo po istom principu po kojem i otkup državnih obveznica drugih zemalja – ulaže se najviše u one kategorije koje na mikro planu već u kratkom roku mogu donijeti korist.

Globalne prilike bi, međutim, ipak mogle uticati da dva azijska giganta sredinom ovog vijeka postanu značajni igrači i u ovoj oblasti, ali je za to potrebno da stasaju još najmanje dvije generacije fudbalera.

I za Indiju i za Kinu je izuzetno važno da što prije pronađu alternativu postojećem razvojnom modelu koja podrazumijeva i ukupnu promjenu navika tamo gdje su prilagodljive, zbog čega će se vrlo brzo okrenuti ka onome što prepoznaju kao korisno.

Pobjeda, 16.06.2014.

Zabrinjavajući uspjeh desničarskih partija na evropskim parlamentarnim izborima, teroristički napadi i unutardržavna netrpeljivost podijeljenog stanovništva gorući su problemi današnjice kojima niti jedna međunarodna organizacija ne uspijeva da ponudi rješenje.

Međutim, najvažnija sporedna stvar na svijetu omogućiće da se, makar na mjesec, ne samo naslovnice svjetske štampe i početne stranice portala rasterete od priče o političkim problemima i posljedicama ekonomske krize, već i da se u mnogim zemljama koje učestvuju na Mundijalu ponovo osjeti nacionalno jedinstvo.

Govori li se o političkim problemima na međunarodnoj sceni, prva asocijacija je Ukrajina, koja, međutim, ne učestvuje na Svjetskom prvenstvu ove godine, a u čijem podijeljenom stanovništvu bi prilika da navijaju za nacionalni tim, prema vjerovanjima mnogih, ublažila tenzije između proruskih pobunjenika i ukrajinskih ekstremista.

No, za nagađanja u slučaju Ukrajine je prekasno, iako je nesumnjivo da bi fudbalska groznica i pripreme za odlazak na Mundijal makar kod jednog, iako ne prevelikog dijela proruskog stanovništva stvorile osjećaj nacionalne pripadnosti. Ovo potvrđuju i brojni primjeri sa svjetske političke scene, na kojima je uočljivo da je upravo nacionalna reprezentacija uspjela da skrene pažnju sa svakodnevnih podjela, barem dok je sport u fokusu.

Flamanci i Valonci u Belgiji

Jedan od takvih primjera je Belgija kojoj ukrajinski scenario ne prijeti samo zahvaljujući činjenici da je njen glavni grad istovremeno i prijestonica Evropske unije koja koliko-toliko uspijeva da se drži svojih principa, kao i to što se nalazi u srcu dijela svijeta sa relativno visokim standardom.

Međutim, jaz između flamanske populacije koja govori holandskim jezikom i valonske koja stanuje na francuskom govornom području dodatno je izraženiji nakon održavanja izbora za Evropski parlament. Za građane Belgije odavno se govori da frankofono i stanovništvo koje govori holandskim jezikom vezuju samo kraljevska porodica, Brisel i fudbalska reprezentacija.

I kod Valonaca i kod Flamanaca podrška nacionalističkim pokretima raste od izbora do izbora, zbog čega je Belgiji neophodan faktor ujedinjenja. Osim što sportski listovi navode da je belgijska reprezentacija u najboljoj formi od 1986. godine kada su u Meksiku osvojili četvrto mjesto, u prilog ide i činjenica da je kapiten reprezentacije Vinsent Kompani, koji savršeno govori i francuski i holandski jezik, kao i da su druga dvojica ključnih igrača Flamanac Jan Vertongen i Valonac Eden Hazard.

Dodik nikad za BiH

Abecedom odmah iza Belgije, a kilometrima ipak ne toliko koliko političko-ekonomski udaljena od nje, Bosna i Hercegovina prvi put učestvuje na Svjetskom prvenstvu. Iako nije jedina bivša jugoslovenska republika koja se izborila za plasman, ima najveći broj novih navijača u regionu, što zbog toga što je hrvatska igra na Mundijalu viđena već četiri puta, što zbog selektora, a što zbog fudbalskih imena. Ipak, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je da ne bi navijao za reprezentaciju BiH „ni da se u prvom timu reprezentacije nalazi 11 Srba“.

Dodiku ovo nije prvi put da odbacuje mogućnost navijanja za zemlju čiji je građanin i funkcioner, a ovoga puta podržale su ga i partijske kolege iz SNSD. Slavko Jovičić – Slavuj, Rajko Vasić, Staša Košarac i mnogi drugi ukazuju na prednosti argentinskog i španskog fudbala, kao i da im je Leo Mesi draži nego Edin Džeko.

Poslanik Srpske demokratske stranke Kostadin Vasić očekuje čak i da će BiH „ispasti u prvom krugu“, dok njegov kolega Nenad Stevandić kaže da bi, da se Srbija plasirala na Svjetsko prvenstvo, navijao za nju svim srcem. I dok su „gaučosi“ i „crvena furija“ bosanskim Srbima draži od „zmajeva“, reprezentaciji BiH izostaće i podrška bosanskih Hrvata.

Namjere o formiranju „trećeg entiteta“ nešto su splasnule nakon ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, kojim su bosanski Hrvati, čija ogromna većina ima dvojno državljanstvo dobili više privilegija, nego što bi uslijedilo poništavanjem Dejtonskog sporazuma, zbog čega su sada manje glasni u borbi za svoja prava. Nacionalizam se, međutim, osim kroz podršku HDZ-u na izborima, iskazuje i kroz navijanje, posebno problematično u sredinama kakav je Mostar, gdje duboke podjele nijesu prevaziđene ni nakon skoro dvije decenije od završetka rata.

Stoga, u BiH ni u narednih mjesec dana, kada se to dešava širom planete, čak i privremeno nacionalno jedinstvo nije ni na pomolu. Građane su na kratko ujedinile poplave, ali ovom dijelu svijeta i dalje su jedino nesreće i stradanja ono što spaja.

Smirivanje postizbornog šoka u Francuskoj

Zadržimo li se pričom još malo u Evropi, iako je primjer BiH po pitanju unutrašnje netrpeljivosti više ličio na neko bliskoistočno područje, ono što se može zaključiti jeste da je za sve ključan slijed događaja – izbori za Evropski parlament, a zatim Mundijal idealan, s obzirom na rezultate prvog.

Rastuća netrpeljivost u zemljama u kojima su desničari dobili nikada veću podršku i nervoza oko izbornih rezultata, nakratko će splasnuti kroz praćenje ishoda mečeva. Francuska, kojoj je smirivanje nakon šoka izazvanog rastućom podrškom Nacionalnom frontu Marin Le Pen najpotrebnija, na sreću je poslala dobru reprezentaciju za koju se vjeruje da će stići najmanje do četvrtfinala.

Pokreti za nezavisnost Katalonije, Škotske…

Osim političkih, ekonomski problemi najviše brinu PIGS zemlje – Portugal, Italiju, Grčku i Španiju, a sve očekuju značajan fudbalski učinak. Španski igrači, mahom iz Reala i Barselone, u ovom sastavu ublažavaju tenzije oko nezavisnosti Katalonije, pa, iako privremeno, doprinijeće odlaganju priče o referendumu. Nade da bi fudbal mogao ujediniti Kastiljane i Katalonce postoje još od Mundijala u Francuskoj 1998. ali ni pobjeda 2010. godine tome nije doprinijela.

Budući da će iz Ujedinjenog Kraljevstva na Svjetskom prvenstvu zaigrati samo reprezentacija Engleske, navijača među građanima Škotske biće manje nego ikada. U škotskim medijima početna slova Svjetskog prvenstva (World Cup) sa približavanjem događaja prevođena su kao „Who Cares?“ (koga je briga). Iako je, navodno, opala podrška nezavisnosti za nekoliko procenata, pitanja škotskog identiteta su sve uočljivija. Londonski mediji, međutim, navode da bi plasman Engleske mogao uticati na podršku nezavisnosti. Sa druge strane, ankete pokazuju da bi više od pola Engleza voljelo prvo mjesto nego da Škotska ostane u sastavu UK.

SAD nezainteresovane za ono u čemu nijesu lider

Na drugoj strani okeana Sjedinjenim Američkim Državama je čak i plasman na Svjetsko prvenstvo dovoljan uspjeh s obzirom na posvećenost koju imaju ka ovoj vrsti fudbala.

Lišeni unutrašnje netrpeljivosti, Amerikanci će i Mundijal propratiti u svom stilu – potrošački i bezbrižno, nadajući se da makar ne budu posljednji u grupi. Predsjednik SAD Barak Obama vjerovatno je jedini od državnika 32 zemlje učesnice koji u ovom događaju ne vidi pretjeranu simboliku. Građanima SAD, od Havaja do Njujorka i od Aljaske do Teksasa je podrška nacionalnom timu prirodna stvar, pitanje je samo koliko ih koja vrsta sporta interesuje.

Drugim riječima, ta zemlja štrči u priči o fudbalu onoliko koliko i njeni politički i ekonomski principi odudaraju od svega na globalnoj sceni – gomile prilika za unutrašnja takmičenja i jedinstven odnos prema svemu što dolazi spolja. Mundijal je, međutim, jedna od rijetkih prilika u kojoj nijesu glavni i zapaženi, pa je i jasno zbog čega sve ono u čemu ne dominiraju ne smatraju bitnim.

Ipak, iz geopolitičkog ugla, ne bi bilo nezanimljivo vidjeti direktan meč SAD i Rusije, budući da je svijet vidio dovoljno nadmetanja preko Ukrajine i Sirije, međutim iz fudbalskog ugla, tu dosadnu igru bi malo ko gledao.

Nasilni ekstremizam u Nigeriji

Zemlja kojoj je, međutim, prijeko potreban svaki oblik smirivanja tenzija je Nigerija, koju razara nasilni ekstremizam islamističke grupe Boko Haram, kao i rastuće tenzije između hrišćanskog i muslimanskog stanovništva.

Njihov nekadašnji repreprezentativac Rašidi Jekini ostao je upamćen kada je 1994. gol koji je postigao u meču protiv Bugarske proslavio provlačenjem ruku kroz mrežu.

U slavu fudbalske legende, preminulog prije dvije godine, jedinstveno igra cijela reprezentacija, pretežno sastavljena od hrišćanskih igrača koju dodatno ujedinjuje zvijezda nigerijskog fudbala, igrač moskovskog CSKA Ahmed Musa, iz muslimansko-hrišćanske porodice.

Fudbalska euforija u zemljama učesnicama trajaće onoliko dugo koliko i prolazak njihovih reprezentacija, zbog čega je i faza pojačanog osjećaja nacionalne pripadnosti vremenski ograničena. Predviđanja su različita kada su u pitanju fudbalski rezultati, međutim, ono gdje ne postoji ni malo neizvjesnosti je da će jedinstvo nestati čim se završi Mundijal.

Pobjeda
13. VI 2014.

Događaj na globalnoj ekonomskoj sceni koji je obilježio protekli mjesec nedvojbeno je potpisivanje istorijskog sporazuma Rusije i Kine o izvozu gasa, vrijednog 400 milijardi dolara.

Prema ovom sporazumu, Rusija će u Kinu, nakon izgradnje gasovoda, koja bi trebalo da bude završena za četiri godine, izvoziti 38 milijardi kubnih metara gasa tokom sljedećih 30 godina, uz mogućnost da se isporuka poveća na 60 milijardi.

Dio svjetske javnosti je neposredno nakon zaključivanja sporazuma krenuo sa isticanjem njegovih nedostataka, koji se, prije svega, tiču velike neizvjesnosti na brojnim poljima, kao i provlačenja političke poruke koja potpise ruskog i kineskog predsjednika smjestila ponajmanje na ekonomski akt, no činjenica da je vrijedan 400 milijardi daleko je od bilo čega što se na prvom mjestu ne tiče privrede.

Da nije momenat da se, u odavno ne ovoliko politički polarizovanom svijetu, načinju teme o ekonomskim perspektivama zemalja koje danas važe za energetske gigante možda najbolje govore makroekonomski podaci koji su prošle sedmice stigli iz Sjedinjenih Američkih Država.

Američki bruto domaći proizvod je u prvom kvartalu ove godine zabilježio pad od jedan odsto, što predstavlja prvo usporavanje rasta u posljednje tri godine i najgori ekonomski ambijent od aprila 2011.

U Federalnim rezervama negativni trend objašnjavaju posljedicom ledenog talasa koji je uslovio destabilizaciju u energetskom sektoru, što je dalje negativno utcalo na proizvodnju, kao i otežan transport u većini federelnih jedinica.

Ono u čemu je, međutim, Fed ostao nedorečen, a što se kao pitanje nakon predstavljanja ovih brojki nameće jeste šta je uslovilo rast trgovinskog deficita i nedovoljnu potrošnju.

Ko je imalo vrmena proveo među Amerikancima poznaje njihovu potrebu da prave gomile kućnih zaliha, bilo da im na televiziji najave ledene pljuskove ili pad meteora.

Dakle, u uslovima kada je bilo poznato da će nevrijeme zahvatiti veći broj saveznih država, bilo je prirodno očekivati da će se već istog dana u molovima praviti ogromni redovi pred kasama.

Ipak, početkom ove godine je potrošnja, izgleda, bila toliko racionalna da je čak i McDonald’s zabilježio neočekivani gubitak. U izvještaju Feda se, međutim, navodi da je potrošnja ostala na nivou kao i u prethodnom kvaralu, što ukazuje na zabrinjavajuću kupovnu moć Amerikanaca.

Paralelno sa ovim suočavanjem, na drugom kraju planete, ništa manje oslabljene ekonomije koriste momenat za demonstriranje moći.

Rusija, gdje je kupovna moć opala zbog slabljenja rublje i Kina, koja samo zahvaljujući vještačkim podacima o izvozu i dalje jedva održava, za azijska tržišta presudnu stopu rasta od 7,5 odsto ugovorile su posao vijeka.

Mastilo u potpisima Vladimira Putina i Sji Đinpinga nije se još bilo ni osušilo kada su japanski zvaničnici došli na ideju da urade isto, mada, u skromnijoj varijanti, vrijednoj „svega“ šest milijardi dolara.

Japan ima isti motiv kao i Kina – gas po povoljnoj cijeni spasonosna je odluka za ekonomiju koja sebi ne smije dozvoliti krah, a u uslovima kada je politika premijera Šinza Abea nagomilala dug na iracionalnih 230 odsto BDP-a, ovo je šansa za spas.

Na prelazu između dva vijeka Japan je desetak godina dobavljao gas iz Rusije, ali su se japanski proizvođači fokusirali na jeftinije energente, no zaokret se dogodio 2011. sa havarijom u Fukušimi, kada se krenulo sa planovima za smanjivanje zavisnosti od rada nuklearnih elektrana.

Da je ovo interes i ruske srane potvrđuje za ovu jesen najavljena Putiniva posjeta Japanu. Ta zemlja, inače vjeran trgovinski saveznik SAD, uticaće na kreiranje dugoročne slike globalne ekonomije.

Kina se obavezala da ruski gas plaća u juanima i rubljama, što je zadalo snažan udarac američkoj valuti. Ukoliko se i Japan odluči da takođe ne koristi dolar, situacija u SAD i njegov kurs bi u manjoj mjeri uslovljavale trendove u svjetskoj trgovini, otklanjajući strahove da se zbog doštampavanja novca koje sprovodi Fed stanje u ostatku svijeta ne može oporaviti.