Tehnološki razvoj je tokom posljednjih decenija u mnogo većoj mjeri obuhvatio sve druge oblasti proizvodnje u odnosu na naftnu industriju, naročito kada je riječ o procesu dobijanja nafte iz Zaliva.

Posljednja dešavanja u Iraku iznova podsjećaju da se glavna nalazišta i rafinerije nafte nalaze u geopolitički najproblematičnijim oblastima. Sa druge strane, na osnovu pokazatelja sa svjetskih tržišta moglo se zaključiti da se cijena nafte mijenja u skladu sa očekivanjima o snabdjevanju, odnosno da bi, zbog nemira u pojedinačnoj zemlji koja je izvoznica nafte dnevni nivo potreba svjetskog tržišta mogao biti umanjen za određeni dio njene dnevne proizvodnje.

Sukobi na Bliskom istoku sve preciznije omogućavaju i kratkoročne projekcije daljih cijena nafte. Irak, kao najaktuelniji primjer, potvrđuje neke od zakonitosti – sukobi se odvijaju na sjeveru zemlje, a naftna infrastruktura je na jugu, zbog čega, izuzev dvodnevne obustave rada rafinerija koje je napuštalo inostrano osoblje, nije bilo značajnijih prijetnji proizvodnji.

Ovo je uslovilo i da se cijena nafte na svjetskim tržištima vrati na nivo prije izbijanja sukoba, nakon što je uočeno da se proizvodnja može nesmetano odvijati, kao i izvoz, budući da su luke takođe na jugu zemlje.

Vjerovatnoća da cijena barela nafte do kraja godine neće preći iznos od 120 dolara za barel nakon ovakvih dešavanja sve je veća, kao i ona da se neće spustiti ispod 100 dolara. U suprotnom, prvi slučaj bio bi uvod u novu krizu, a drugi bi stvorio ambijent za ubrzan oporavak svjetske ekonomije.

Ovo je moguće tvrditi jer je promjena cijena relativno mala u odnosu na njihov izuzetno visok nivo – drugim riječima, kada je barel koštao pedesetak dolara, svaki dolar više množio bi procenat poskupljenja sa dva, a na iznosu od 113 dolara koliki je prošlosedmični prosjek promjene su procentualno manje i sve ih je jednostavnije prognozirati.

Dinamika eksploatacije nafte međutim uslovljava da se za svake dvije godine svjetska tražnja za naftom poveća za dodatnih deset miliona barela dnevno, koliko, na primjer, proizvode Saudijska Arabija ili Rusija, što bi se, ipak samo djelimično, moglo promijeniti očekivanim rastom proizvodnje u zemljama Južne Amerike.

Danas je zbog sankcija Iranu smanjen nivo izvoza iz te zemlje, a unutrašnji sukobi obaraju nivo proizvodnje u Siriji, Nigeriji i Južnom Sudanu. Logički posmatrano, kombinovano sa istorijskim podacima o cijeni nafte od početka 2011. godine kada su revolucije zahvatale arapski svijet i svim pomenutim dešavanjima očekivana cijena bila barela bi najmanje za 15 dolara veća nego danas.

Međutim, uprkos ovim dešavanjima dnevna promjena cijena u 2014. najmanja je u posljednjim dvijema decenijama. Kod naftnih fjučersa oscilacije su manje nego ikada, iako je slična situacija i sa zlatom i državnim obveznicama zemalja u razvoju.

Ovakva nezapamćena tržišna mirovanja teško da bi se ikada ranije mogla povezati sa stanjem sličnom ovom u kakvom je svijet danas, ako se uzme u obzir da nijedno od bliskoistočnih dešavanja, višemjesečna kriza u Ukrajini, kineski sporovi oko izvoza, tenzije između Velike Britanije i Evropske unije, gasni sporazum između Rusije i Kine nijesu izazvali tržine šokove.

Veliki geopolitički događaji prestali su da proizvode velike posljedice, toliko da je napad 11. septembra 2001. bio posljednji direktan razlog za berzanski krah. Većina ekonomskih turbulencija u posljednjoj deceniji nije imala utemeljenje u spoljnopolitičkim događajima onoliko koliko u neodrživosti sistema da sam sebe uvećava.

U kojem pravcu i u kojoj mjeri dolazi do raslojavanja političkih i ekonomskih dešavanja biće jasnije krajem ove decenije, no već sada mogu se osporavati brojne teorije i naučni radovi, koji su mnogima donijeli slavu i priznanja.

Pretpostaviti da se razvoj može odvijati neograničeno, a za njegovo sprečavanje, umjesto ograničenih resursa, kriviti događaje za koje se sve više uočava da im je uticaj neuporedivo manji otvara potrebu za preispitivanjem svega što se do sada o tržištima znalo ili vjerovalo.