Ekonomija Crne Gore se u godinama nakon obnove nezavisnosti suočila sa različitim makroekonomskim trendovima, ali i strukturnim promjenama unutar samog sistema javnih finansija na osnovu kojih se ne mogu utvrditi zakonitosti koje bi pojednostavile davanje prognoza. 

Dnevne novineDrastične promjene, od dvocifrene stope ekonomskog rasta do negativnog trenda za samo dvije godine, a zatim nestabilni izgledi i konstantna izloženost recesiji stvorile su klimu u kojoj je sve teže predviđati buduća kretanja. Jedini zaključak koji je nakon višegodišnjeg presjeka pozitivnih i negativnih uticaja moguće izvesti je da se crnogorska privreda i sistem javnih finansija lakše prilagođavaju pogoršanim uslovima, nego što ih se oslobađaju. Sama prilagodljivost je često smatrana poželjnom osobinom, međutim, u ekonomiji, njeno prisustvo nepovoljno utiče na inovativnost od koje zavisi rast.

Drugim riječima, kao i svako biće koje se miri sa činjenicama i energiju usmjerava na prilagođavanje lošim uslovima umjesto na njihovo eliminisanje, tako i države postaju pasivni borci za puko preživljavanje. Cilj dominantnog broja crnogorskih kompanija je da ne posluju sa gubitkom, makar to značilo da čak i duže vrijeme budu “na nuli”, korisnici budžetskih sredstava prije svega priželjkuju da im u narednoj godini primanja ne budu dodatno smanjena, banke reprogramiraju kredite, samo da dinamika otplate ne bi predstavljala prijetnju po njihovo poslovanje, a država se miri sa nenaplativošću poreskog duga, najavljujući intenzivniju borbu protiv te pojave u narednom periodu.

Kraj godine i vrijeme za davanje prognoza otvaraju pitanje u kom smjeru će se kretati crnogorska ekonomija. Subjektu koji daje prognoze ide u prilog veliki broj informacija, međutim, kada je riječ o crnogorskoj privredi, količina podataka kojom se raspolaže nije presudna, jer se većina svodi na djelovanje sa istim ciljem – samo da ne bude gore.

Nacrt trećeg zaredom izuzetno restriktivnog budžeta doprinosi ovakvom stanju, a prognoze rasta od dva do tri odsto nikoga ne ohrabruju. Iako realnih izgleda za neke konkretnije pomake ima vrlo malo, pesimizam je uočljiv i tamo gdje ne bi imalo razloga da ga bude. Ma koliko paradoksalno zvučalo i ma kakve negativne posljedice moglo izazvati, povećanje javnog duga jedino je što je uticalo da se zbog povećanih rashoda za autop-put povećaju planirani prihodi na drugoj strani i da se, umjesto daljeg zaduživanja više razmišlja o drugim načinima finansiranja. Sve to sa jednim ciljem – da se bude “na nuli”.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s