Nakon što je krajem prošle godine Evropski investicioni fond predložio zemljama članicama Evropske unije da probleme malih i srednjih preduzeća rješavavaju kroz sekuritizaciju i lociranje izvora novog kapitala, te omogućavanje njegovog dotoka do nelikvidnih kompanija, slična ideja čula se ovih dana i u Evropskoj komisiji.

Načelno, pojam sekuritizacije obuhvata različite mehanizme finansiranja u kojima se postojeći oblici potraživanja pretvaraju u nove odnose sa povjerenicima, kroz izmijenjene ugovore i nove uslove naplate dugovanja.

Budući da prednosti ovakve prakse najčešće koriste finansijske organizacije i korporacije kako bi se njihovi bilansi oslobodili onih potraživanja na koja dominantno utiču promjene kamatnih stopa ili slični rizični faktori, nakon izbijanja svjetske ekonomske krize mnogi su njen uzrok vidjeli upravo u sekuritizaciji.

Daleko od toga da nijesu bili u pravu, jer kako je, naročito u Sjedinjenim Američkim Državama neodrživost sistema postajala sve vidljivija, tako je rastao i broj potreba da se njegovo urušavanje spriječi zaštitom onih najpodložnijih riziku.

Od 2009. godine sekuritizacija postaje sve rjeđa pojava. Gotovo omraženi metod povezivan sa najvećim krivcima za bogaćenje minimalnog i siromašenje ogromnog dijela populacije odjednom se na velika vrata vraća baš tamo gdje bi se samo godinu ranije najmanje očekivao – u EU.

Ovakva prilično kontroverzna ideja Evropske komisije o primjeni sekuritizacije kod malih i srednjih preduzeća ne nalazi na racionalno obrazloženje ni kada se izanaliziraju čitav postupak i okolnosti u kojima bi danas mogao da se odvija.

Prije svega riječ je o transformisanju zamrznutih potraživanja nelikvidnih kompanija u utržive hartije od vrijednosti. Kupcima tih finansijskih instrumenata garantuju se prilivi na sekuritizovana potraživanja u vidu kamata koja se ostvaruju kroz vrijeme.

U pitanju je sistem sa veoma složenim procesom, ali i vrlo jednostavnim ciljem – da se određeni subjekti oslobode suvišnih potraživanja i prekomjernog rizika, a sa druge strane, da oni koji preuzmu taj rizik budu nagrađeni premijom.

Ipak, trenutak u kojem se ova ideja oživljava u Evropi drastično se razlikuje od faza globalne ekonomije u kojem je sekuritizacija nastala i u kojima se razvijala.

A nastala je sedamdesetih godina prošlog vijeka u američkom finansijskom sistemu, takoreći „najkapitalističkije“ faze u istoriji svjetske ekonomije, dok je pun procvat doživjela na početku trećeg milenijuma, u vrijeme najvećeg buma, ali i najštetnijih manipulacija na svjetskim tržištima koji je pred kraj decenije eksplodirao i ostavio svijet u stanju iz kojeg se ni do danas nije oporavio.

Iako je još uvijek neizvjesno koliku podršku će imati među državama članicama, vrlo se jednostavno može naslutiti da će biti velikih protivnika takvoj praksi.

Polazeći od same podrške i protivljenja ideji bankarske unije, veća je vjerovatnoća da će se za promovisanje sekuritizacije odlučiti tek pojedine zemlje, nego da će se zajednička odluka moći donijeti na nivou 28-člane Unije.

U suprotnom, biće potrebno vrijeme, nesumnjivo mnogo veće nego za usvajanje mehanizma za pomoć bankama koja je u Evropskom parlamentu predstavljena još 2010. godine, zvanično predložena 2012. a osnivanje fonda za pomoć odobreno tek u decembru prošle godine.

Za mala i srednja preduzeća toliko dug put od nastanka do realizacije ideje o pomoći suviše je dug, a sve veća razjedinjenost na evropskom nivou dodatna je otežavajuća okolnost.

Nedostatak kompromisa u institucijama EU ključni je faktor koji ne dozvoljava usvajanje mehanizama korak po korak uz fazu testiranja, već se svodi na duge pregovore i naglu implementaciju.

EU nema instituciju kakve su američke Federalne rezerve koja bi, uz političku podršku sprovela jedan proces u svim neophodnim fazama, već prolongiranjem neizvjesnosti čini društvo manje spremnim na promjene, pa ako se i postigne saglasnost, za nju može biti samo prekasno.