Kada su 5. maja 2010. godine građani izašli na ulice Atine i organizovali proteste u kojima je stradalo troje ljudi mnogima se činilo da će doći do pomaka u nekadašnjoj kolijevci demokratije, no jedina promjena stanja bilo je pogošanje.

Evropska dužnička kriza najviše je pogodila periferne zemlje eurozone Portugal, Italiju, Grčku i Španiju – PIGS, a najveći otpor mjerama štednje pokazalo je grčko stanovništvo.

Finansijski sektor prošao je kroz dvije krize, finansijsku i dužničku, koje su se poklopile na kraju prve decenije ovog vijeka i koje su imale zajedničke efekte. Kada je riječ o krizi državnih dugova ona se odnosi na budžetske deficite koji su nastali usljed smanjenja poreskih prihoda i prekomjerne potrošnje. Okidač finansijske krize je, međutim, bio u Sjedinjenim Američkim Državama, a njene prve posljedice odmah su postale vidljive u zemljama koje su praktikovale sličan model kreditiranja.

Realnost sa kojom se danas suočavaju grčki građani izuzetno je teška, a dešavanja u toj zemlji mogla bi se prelaziti na druge mediteranske članice eurozone i tako dovesti opstanak monetarne unije u pitanje.

Grčka jre članica Evropske unije od 1981. godine, no to nije pomoglo da se iskorijene političke slabosti koje su postojale decenijama, već su one otvorile put ekonomskima i tako učinile da se situacija neprestano pogoršava. Bankarski sektor se, međutim, ogradio od odgovornosti za posljedice moralnog hazarda, iako aktivnosti koje su tu sprovođene imaju velikog udjela u naizgled nerješivim grčkim finansijskim problemima.

Uprkos pravnom okviru koji je još u vremenu prije pristupanja Uniji imao sve odlike evropskog, a tokom tri i po decenije članstva dostigao najviši nivo harmonizovanosti, situaciji u Grčkoj danas ne bi pozavidila ni većina kandidata za učlanjenje.
Razlozi su nepodudaranja u ideji na šta bi savremena Grčka trebalo da liči, koji politički i ekonomski model da primjenjuje i kako da se pretvori u društvo koje neće zavisiti od zaduživanja.

Nijedna zamisao, međutim, nije sprovedena u djelo, jer su na izborima u nizu pobjeđivali populisti koji bi samo imali zamisao, ali ne i način da je realizuju, a pogotovo ne sredstva da to učine na održiv način. Situacija u Grčkoj je, međutim, samo potvrdila ono što je jedna od ključnih zamjerki kritičara uvođenja eura na način na koji je to učinjeno i po kriterijumima koji su zadati.

Ovo je ujedno i poslalo poruku onim zemljama kojima prihvatanje evropske valute tek predstoji, a to je da sa njom ne mogu lako baratati ekonomije sa spoljnotrgovinskim deficitom. Grčka je u svijetu monetarnih kretanja tipičan primjer na kojem se može uvidjeti s koliko posljedica korišćenje zajedničke valute može da se odbrani liberalnom tržišnom politikom konsolidacije.

Sada je na vidjelo izašlo koji subjekti koriste povlastice i privilegije koje su se pojavile kao zaostavština prethodnih izbornih obećanja, a koje nijedan novi režim nije imao hrabrosti da ukine, držeći se populističkih principa i kupujući socijalni mir.

Ogoljene su i pojave poput isplate penzija osobama koje odavno nijesu žive i naknade slijepima onima koji to nijesu.
Ključni problemi, dakle, nijesu ekonomske, već društveno-političke prirode, no još postoje nedoumice oko toga treba li Grčkoj efikasniji ili samo manji državni aparat koji neće trošiti velike količine novca.

Neuspjeh brojnih reformi, život na ivici bankrota i petogodišnja nesposobnost da se spriječi pogoršavanje situacije pokazatelj su da Grčkoj nije potrebna samo ekonomska pomoć, već ona koja će je pretvoriti u socijalnu državu, što ona sada nikako nije.

Mjere koje predlaže “Trojka” koju čine Međunarodni monetarni fond, Evropska centralna banka i Evropska komisija ni najmanje ne pomažu Grčkoj da postane država blagostanja u tradicionalnom smislu, već da bi spriječili potpuni kolaps bankarskog sektora, namećući vjerovanje da će kreditiranje omogućiti razvoj.

Pet godina od početka protesta situacija u nekadašnjoj kolijevci demokratije samo je pokazalo da se jakom valutom ne može ojačati privreda, te da vrijeme provedeno u donošenju pogrešnih rješenja probleme na koje se oni odnose samo čini većim.