Kada bi vlasnik luksuzne vile objavio da je izdaje, a umjesto da za to uzima novac daje euro dnevno onome ko bude živio u njoj, oglas bi nam najvjerovatnije djelovao neuvjerljivo i sumnjali bismo da je riječ ili o nekom eksperimentu ili da sa nekretninom nešto nije u redu. Kada komercijalne banke to rade u Evropi onda se to naziva paketom novih mjera i prihvata se s oduševljenjem.

Odluka Evropske centralne banke da ovog mjeseca omogući novi paket mjera prouzrokovana je potrebom za povećanjem monetarne ekspanzije u cilju stimulisanja rasta stope inflacije do željena dva odsto, koju već godinama ne uspijeva da dostigne, već se, naprotiv, iz kvartala u kvartal bori da spriječi deflaciju.

Evropske banke nijesu izbalansirale velike količine prethodno akumuliranih nekvalitetnih kredita i sada nijesu u poziciji da kreditiraju privredu i stanovništvo na kvalitetan način. Njihova zarobljenost između onoga što su negativne kamatne stope s jedne strane i slaba privredna aktivnost s druge strane dovode do kreditne politike koja postaje veoma teška za njihove klijente.

ECB se sada opredijelila za praksu koja u Švajcarskoj i Japanu postoji već godinama, otkako su njihove banke krenule u borbu za podsticanje rasta i povećanje stope inflacije, koja je krajnji pokazatelj uspješnosti preduzetih mjera. Ipak, u ovom trenutku dolazi do svojevrsne zasićenosti monetarnom politikom koja samo povećava nivo duga i potrebu države za uključivanjem, dok željene rezultate prikazuje sa znatno većim kašnjenjem.

Rokovi za postizanje ciljeva se odlažu, trajanje programa se produžava, pa i ključni sastojak novog plana ekspanzija TLTRO programa, odnosno onoga što je označeno kao Targeted Long-Term Refinancing Operations obuhvata ciljane dugoročne aktivnosti refinansiranja. Sada kada je program kvantitativnog popuštanja povećan sa 60 na 80 milijardi eura mjesečno, iniciran je TLTRO2 sa ciljem da ECB inicira četiri kvartalne aukcije, koje će početi u junu 2016. godine.

Tokom trajanja prvog TLTRO programa bilo je predviđeno da banke povuku nazad sredstva već nakon dvije godine ukoliko ne bi uspjele da uvećaju nivo kreditne aktivnosti iznad zacrtanog referntnog nivoa. Uz TLTRO2 stižu popustljiviji uslovi kreditiranja u cilju stimulisanja banaka da učestvuju u aukcijama. Takođe, umjesto dvije godine, vrijeme dospijeća sada je produženo na četiri i to nezavisno od toga da li su zadovoljeni kriterijumi za povećanja nivoa kreditiranja, a postoji i mogućnost otplate već nakon što proteknu dvije godine.

Pored ovoga što rade centralne banke, na vladama zemalja eurozone je preuzimanje dodatnog zadatka koji se ne može svoditi samo na oslanjanje na ove mjere, već i na preduzimanje strukturnih reformi u cilju ubrizgavanja finansijskog stimulansa, a to je moguće ostvariti isključivo promjenama pojedinih propisa na osnovu kojih bi se podstakla preduzeća i oslobodilo tržište rada.

Četiri nova TLTRO2 usmjerena su na dugoročno finansiranje kojim se pojačava popustljivost monetarne politike ECB, kao i podsticanje na nove, povoljnije kreditne linije. Ovaj plan sprovodiće se do marta 2017. na kvartalnom nivou, a od juna do tada banke će imati mogućnost da pozajmljuju sredstva do visine 30 odsto ukupnog nivoa kredita izvan stambenih, pri čemu je raspoloživo oko 1,7 biliona eura. Iznos je znatno veći od onog obuhvaćenim prvobitnim TLTRO mjerama ECB, kada je na raspolaganju bilo svega sedam odsto kredita, odnosno oko 400 milijardi eura.

U potrazi za katalizatorima ekspanzije kao jedna od mjera odabrane su i negativne depozitne stope. Sam pojam negativnih depozitnih stopa na tlu većine zemalja eurozone stvara prilično veliku konfuziju među klijentima banke, a moguće ih je objasniti matematikom koja podjeća na slučaj iz oglasa o izdavanju vile. Uzmimo na primjer da korisnik na računu ima depozit od 1.000 eura, a da je bančin depozit prema ECB 10 eura. Riječ je o principu koji je uređen na način na koji se to čini s obaveznim rezervama.

Na banci ostaje mogućnost odabira da li da plati i preostalih 990 eura, a ukoliko ne pozajmljuje novac drugoj banci ili nekom svom velikom klijentu, ona se odlučuje za takozvane overnight depozite. U pitanju je način prekonoćnog deponovanja novca koje omogućava dodatnu zaradu, ali bez ograničenja vlasnika sredstava u njihovom raspolaganju. Sredstva se na ovaj način oročavaju od završetka radnog vremena jednog do početka radnog vremena narednog dana, uz mogućnost da se uvećaju prihodi po osnovu ostvarene kamate.

U vremenu kada je novac dematerijalizovan, ovo se odvija neuporedivo jednostavnije nego što se sada čini, prije svega jer se ne barata fizičkim novcem, već računarski sistem čini svoje. Ovi depoziti trenutno su predmet aktuelnih mjera vezanih za negativne kamatne stope koja je sada smanjena s -0,3 na -0,4 odsto. Ova kamatna stopa bi se na neki način mogla nazvati kaznom za neinvestiranje novca negdje drugo, no kako već nakon početka radnog vremena narednog dana sredstva ponovo “pripadnu” vlasniku, ono mnoge, još uvijek, ni ne zabrinjava. Dakle, ono što komercijalne banke duguju ECB po ovoj računicii na svakih 1.000 eura izgleda ovako: kada se oduzme 10 odstaje 990, a uz stopu od 0,4 odsto, dug banke prema ECB je 3,96 eura. Ova naizgled sitna brojka obračunava se na svakih 1.000 eura depozita u bankama 19 članica eurozone i riječ je o ogromnim iznosima na godišnjem nivou odakle ECB crpi sredstva za davanje stimulansa, no efekte ovih mjera još uvijek niko ne može da predvidi.

Unutar programa povećavanja nivoa kreditiranja troškovi sredstava TLTRO2 će određivati granice, pa će se kamatna stopa plaćati u rasponu od sada zacrtanih minus 0,4 odsto do nule, a u situacijama u kojim ne bude previše prostora za manipulisanje bankama ostaje obaveza plaćanja stope na glavne operacije refinansiranja koja je bliža nuli. Program je osmišljen kako bi se nivo kreditiranja povećao iznad dosadašnjih okvira i samo u tom slučaju banke će moći da računaju na minus 0,4 odsto.

Koliko će efikasne sve ove mjere biti pokazaće podaci o kretanju stope inflacije u narednoj godini, a određeni pomak je moguć ukoliko se ne ispostavi da ispod luksuzne vile s početka priče ne teku podzemne vode koje boravak u njoj i za mnogo više novca od eura na dan čine nepodnošljivim.

Da je jedinstvenom finansijskom sistemu EU prijeko potrebna reforma vidjelo se čak i mnogo prije krize, a možda je jedan od najboljih pokazatelja već na samom procesu uspostavljanja Evropske monetarne unije bilo odbijanje Danske da krunu zamijeni eurom.

Ipak, heterogenost ekonomskih politika nije jedino što u ovom procesu stvara prepreku, budući da, kada se poseže za nekom mjerom, uvijek postoje opravdanja da je podrže i zemlje kojima nesumnjivo nanosi štetu, a prošlosedmični potez prvi put pokazao je da postoji kakav-takav kapacitet evropskih institucija i to upravo ECB, od koje se to, ma koliko ironično zvučalo, najmanje očekivala spremnost da ode korak dalje od onoga čemu se bilo ko nadao.

Snižavanje depozitne kamatne stope sa -0,3 na -0,4 odsto ulagači na tržištima ipak doživljavaju kao kraj jedne faze u kojoj sve ide naniže, odnosno trenutak nakon kojeg će sve, pa time i vrijednost eura samo rasti, iako se još ni ne nazire vrijeme kada će taj rast početi.

Važo je znati da ovaj potez samo ohrabruje Banku Japana (BoJ), Banku Engleske (BoE) i Švajcarsku narodnu banku (SNB) na nastavak vođenja labave monetarne politike, zbog čega je vjerovatnoća da bi uskoro mogle odabrati povećanje kamatnih stopa sada izuzetno mala i shodno njima treba planirati ulaganja na valutnim tržištima.

Maglovita u ovim okolnostima ostaje samo politika Federalnih rezervi, budući da u izbornoj godini ima osnova za jačanje dolara, ali i želje da se ne našteti izvozu. Ipak, važno je računati na mogućnost jačanja svih valuta koje trenutno vode popustljivu monetarnu politiku, ali i uzeti u obzir da jedino dolar ima mogućnost da zadrži rast duže vrijeme.

Ako se sjećate vremena kada se šira javnost tek upoznavala s konceptom digitalnih valuta, sjećate se i otpora koji su banke imale i načina na koji se ono što je tek bilo u nastanku osporavalo. Danas, međutim, stvari drugačije funkcionišu.

Blockchain tehnologija u početku je mnogima djelovala kao oblast koja, poput svih onih dovoljno naprednih, a suviše komplikovanih stvari, predstavlja zabavu za entuzijaste koji u njenom razvoju nalaze više emotivne satisfakcije, nego materijalne koristi. Rješenja koja su iz nje proizilazila djelovala su jednima vanvremenski, drugima ishitreno, a način na koji je personifikovana obično bi bio vezan za zagovornike oštrih stavova da je postojeći sistem nepravedan i da je velika promjena neophodna.
Kako nije osmišljen da bi samo zastupao revoluciju, već da bi stvarnim, postepenim promjenama otvorio put, koncept digitalnog novca nije bio osporavan na način na koji se odbija apriori neka ideja, već je i svojevrsna borba iz centara finansijske moći protiv pojave koja je pomalo ličila na prijetnju tekao sporo.
Nagla smanjenja vrijednosti digitalne valute bitcoin rezultat su brojnih poteza, od hakovanja platformi, uništavanja sistema za elektronsko rudarenje, do kupovine po tržišnoj i prodaje po skoro nultoj cijeni kada su giganti sa Wall Streeta nastojali da ga iskorijene, no odnos ponude i tražnje činio je svoje.
Fokus je, međutim, dugo bio samo na bitcoinu kao fenomenu, a tek kada se dublje zašlo u ono što uslovljava njegovu neuništivost, uočeno je da je zapravo sistem u kojem funkcioniše taj koji je u stvari revolucionaran.
Danas je, međutim, sve manje oštrih protivnika, a još manje onih koji negiraju uspjeh bitcoina, budući da je uslijedila faza u kojoj su upravo vodeće globalne banke i korporacije pokazale spremnost da infrastrukturu koja je omogućavala promet kriptovaluta koriste u sopstvenom poslovanju. Ovo je velika prekretnica za spoj tehnoloških i finansijskih dostignuća i iz nje bi mogao nastati jedan od najproduktivnijih bankarskih momenata u dosadašnjoj finansijskoj istoriji.
U ovoj fazi već je moguće vidjeti naznake onoga što će blockchain preduzeća biti u bliskoj budućnosti. Riječ je o modelu zasnovanom na zajedničkoj bazi podataka, koja može donijeti mnoštvo poželjih funkcija, a sve to bez ikakve potrebe da se to radi na štetu performansi i skalabilnosti. Ono što je do sada primjenjivano na bitcoin, u transakcijama sa određenim ograničenjima, zapravo bi u bližoj budućnosti moglo da posluži kao osnova za druge transakcije kojima je neophodno omogućiti da posluju u pouzdanijem okruženju. Tačnije, blockchain se sada koristi za skladištenje neprocesuiranih podataka, pretvarajući ih u nepromjenljive fajlove.
Riječ je o modelu koncipiranom na zajednički kreiranoj bazi podataka koja se može prilagođavati na veliki broj načina, zadržavajući istovremeno sve performanse koje ima.
Transakcije ograničenih modela, poput one koje se odvijaju kod bitcoina bazirane su na specifičnom načinu ugovaranja ili prinudnom čuvanju postupka modela, kakav je Ethereum, koji na blockchainu može obavljati poslove od opšte namjene.
Već postoji ogroman broj preduzeća u svijetu koja eksperimentišu s Ethereumom, a uglavnom rade u zatvorenom okruženju, a interesovanje za ulaganje javlja se upravo kod kompanija koje i dalje zadržavaju status tržišnog giganta, ali su svjesne koliko je i strategiju i domen poslovanja neophodno prilagođavati trendovima koji se naziru.
Prva primjena i eksperimentisanje oko blockchaina počinje, prije svega, u sferi prenošenja i razmjene digitalnog sadržaja, dok je dodirnih tačaka sa onim što se odnosi na obračune i finansije uopšte za sada manje zastupljeno.
Iz rezultata nedavno objavljenog istraživanja o digitalnim valutama, u čijoj izradi je učestvovala i njemačka Bundesbanka, moguće je zaključiti da finansijski sektor u narednih nekoliko godina očekuju kompleksnije transformacije nego sve što se dogodilo u posljednjih nekoliko decenija. Pojava digitalnih valuta pokazala je da prostopr za unapređenje elektronskog plaćanja i ostvarivanja zarade od transakcija ne postoji samo u segmentu unapređenja usluge pružene krajnjem korisniku, već i u onome što je podrška tim aktivnostima.
Nastao je kao pokušaj unapređenja bitcoin mreže na kojoj je samo postojala mogućnost obavljanja transakcija, ali nije bila prilagođena drugim aktivnostima koja se, inače, u bankarskom poslovanju praktikuju s novcem, poput štednje i sličnog. Stoga je uloga Ethernuma upravo da pokuša da na osnovama decentralizovane mreže koja postoji kod kriptovaluta kreira opcije koje će omogućiti da se kao pokriće u ugovornim odnosima uzima upravo digitalni novac, bez potrebe da se njegova vrijednost izražava u svjetskim valutama. Prije nekoliko godina ovakva ideja djelovala bi najblaže rečeno kao uzaludna, no već sada nju ne iniciraju samo alternativci, već postoji i ogromno interesovanje subjekata koji su u finansijskom svijetu mainstream. U vremenu proboja bitcoina u globalne finansijske vode očekivanje da će JP Morgan biti zainteresovan da ulaže u ovu tehnologiju bilo bi apsurdno, no do danas ovaj finansijski gigant uložio je milione dolara u finansijski startap Digital Asset Holdings kako bi istraživao potencijale bitcoina.
U privatnim lancima kriptovaluta ne postoji nijedan elemenat kojeg u potpunosti definiše samo ono što su karakteristike lanca, bez mogućnosti da postoji na još negdje. Ovdje, zapravo, leži sav potencijal transakcija u ovakvim mrežama, jer će nakon definisanja vrijednosti biti stvorene mogućnosti za razmjenu, čuvanje, povlačenje i raspoređivanje sredstava bez uključivanja fizičkog novca ili bilo kakvih drugih jedinica mjere u proces.
Prednost je što prilikom prenošenja imovine neće biti neophodna kompleksna računica, jer se sredstva zapravo i ne izmještaju iz lanca, već se samo mijenja zapis koji postoji u bazi.

Neposredna veza između finansija i informacionih tehnologija stvorila je osnovu za korišćenje svih danas poznatih bankarskih proizvoda i za berzanski promet različitih instrumenata trgovine, zbog čega napredak u jednom segmentu uslovljava drugi.

Štaviše, finansije su jedna od rijetkih oblasti u kojima se progres u neuporedivo manjoj mjeri temelji na sopstvenim istraživačkim aktivnostima i eksperimentisanju u odnosu na spoljne faktore koji ga uslovljavaju, budući da je tehnološki razvoj onaj koji diktira mogućnosti.

Nakon pojave digitalnih valuta finansijski sektor reagovao je prilično burno, a neuspjeh u pokušaju da im se suprotstave natjerao je da se malo zagrebe ispod površine uoče razlozi neuništivosti.

Blockchain tehnologija prepoznata je kao osnova za dalji razvoj finansijskih usluga, finansijske korporacije sada umjesto u njeno suzbijanje ulažu milione dolara u razvoj na njoj baziranih startapova, pa je ono što zapravo najviše ohrabruje promjena paradigme.

Dok raste svijest o prednosti elektronskih plaćanja i raste njihova zastupljenost u ukupnim novčanim transakcijama finansijski subjekti više nijesu samo oni koji nameću trendove, već i koji ih prihvataju.

Ovoga puta lekciju su uzele od nekoga ko je ogroman trud uložio kako bi razvio fer sistem. Borba je bila suvišna, a u nemogućnosti da pobijede infrastrukturu koja je budućnost transakcija, odlučile su da je pridruže sebi. Konačno.

Pojam digitalne ekonomije spaja ulaganja u tehnološki razvoj s jedne i privrednog rasta s druge strane, no vezu između količine, intenziteta i dinamike u kojoj prvo uslovljava drugo tek treba naći, zbog čega upravo i predstavlja najveći izazov za one koji se danas bave projekcijama ekonomskog razvoja

Dok sve veći broj organizacija koristi prednosti digitalnih tehnologija, mnoge ekonomije smatraju se nedovoljno razvijenim upravo u digitalnom smislu. Procjene su da oblast, označena kao digitalna ekonomija, uključujući i neku vrstu digitalnih vještina i digitalnog kapitala, predstavlja više od 22 odsto globalne ekonomije, pri čemu je sposobnost digitalnog da dopre do te vrijednosti u ogromnoj mjeri neiskorišćena.
Razvoj savremene tehnologije već je na nivou koji omogućava da radna snaga bude spoj ljudskih potencijala, uređaja i pametnog softvera i upravo njeno nastajanje i rast zastupljenosti biće najveći izazov u onome što sada nazivamo digitalnom ekonomijom.
Pitanja vezana za ovakvu vrstu radne snage, koja bi bila spoj ljudske i vještačke inteligencije, kao i njihovih pojedinačnih vještina u ovoj fazi trebalo bi da daju odgovore, između ostalog, i na etičnost ovakvog pristupa, te na prilagođavanje i poslodavaca i zaposlenih u cilju povećanja produktivnosti pri racionalnijem pristupu.
Digitalna revolucija, koja je uslijedila onog trenutka kad su smartfoni našli masovnu primjenu, a prešla na viši nivo onda kada je uslijedilo njihovo povezivanje s drugim gedžetima, promijenila je sve, prije svega situaciju na tržištu, na kojem ne samo da se broj korisnika povećao, nego su brojni uređaji prestali da budu želja i postali potreba. Ogromne promjene koje su nastale poslale su brojne signale tehnološkim kompanijama, a ključni je da u centru njihovog interesovanja treba da bude korisnik i da se prilagođavaju njegovim zahtjevima, podsjećajući na primjere onih koji su se sporo prilagođavali i tako zapadali u gubitke, ali i onih koji su primjenom drugačijeg pristupa i pokazivanjem veće otvorenosti povećali bazu kupaca.
U čitavom nizu procesa koji se odvija u ovoj oblasti neophodno je razumjeti način na koji investiranje u ono što čini digitalnu ekonomiju utiče na rast bruto domaćeg proizvoda i u kojoj mjeri se to događa. Studija koju je ovog mjeseca objavio Oxford Economics predviđa i da bi razvoj digitalne ekonomije do 2020. godine doprinio ekonomskom rastu od 25 odsto, ukoliko se bude adekvatno ulagalo u ovu oblast.
Obim digitalne ekonomije veći je nego što iz današnje perspektive može da izgleda bilo kome ko se detaljno nije posvetio analizi svih njegovih segmenata, no prema onome što se, na primjer, prošle sedmice moglo čuti na Svjetskom ekonomskom formumu u Davosu uočava se ne samo svijest da se već zakoračilo u novu eru, već i izvjesna doza straha da će veliki broj ekonomija relativno nespreman dočekati tehnološki progres, koji će stvarati osnovu za sistem u kojem će jeftina radna snaga biti suvišna, budući da će je zamijeniti mašine.
Prema januarskoj studiji, koju je objavio Accenture Strategy, digitalna ekonomija već sada obuhvata trećinu američke ekonomije, odnosno vrijedna je 5,9 biliona dolara. Ovo je jedan od najkonkretnijih pokazatelja zbog kojeg se više ne smije potcjenjivati njen uticaj, međutim, važno je i pravilno razumjeti kako digitalna ekonomija utiče na BDP i šta njen rast predstavlja za ostatak privrede.
Prije svega, neophodno je naglasiti da što je veća digitalna ekonomija ne znači da će rast biti brži. Na isti način kao što ni veličina proizvodnog sektora neke zemlje ne određuje njegovu stopu rasta, već on zavisi od procesa koji se unutar njega odvijaju, tako je i sa digitalnom ekonomijom. Veći udio digitalne ekonomije u ukupnoj privredi ne znači da će se obim ekonomije povećavati proporcionalno njenom rastu. Riječ je samo o primjeni digitalnih investicija koje će biti od značaja i načina na koje one mogu da generišu produktivnost unutar sektora na koje su primijenjene.
Takođe, investiranje u tehnologiju nije jedini preduslov razvoja digitalne ekonomije. Između ulaganja u digitalni razvoj, kao prvog koraka u ovom procesu, i povećanja stope privrednog rasta, kao rezultata tog procesa postoji veza, no put od jednog do drugog izuzetno je dugačak i kompleksan. Prije svega, neophodno je imati na umu da se organizacije i privrede u jednom trenutku nalaze u različitim fazama i da, na primjer jedan ili tri odsto rasta BDP-a u jednoj ili drugoj državi, bez obzira na njenu veličinu, ne znači da je rezultat većih ili manjih napora, već pravilnog fokusiranja.
Digitalna ekonomija često se percipira kao oblast u kojoj će dominirati sve one pojave koje su sada u ekspanziji, poput društvenih mreža, servisa kakvi su Uber, Airbnb, Aliexpress i slično. Ove kompanije su preoblikovale globalno tržište tako što su kreirale potpuno novu ekonomsku platformu tradicionalnim, analognim kompanijama. Međutim, naročito političari u Evropskoj uniji ne propuštaju da, govoreći o prelasku u novu eru, izraze zabrinutost zbog dominacije ovih kompanija, od kojih 15 vodećih ima tržišnu kapitalizaciju iznad dva i po biliona dolara. Oni, međutim, zanemaruju značaj koji one imaju za klasične biznise i načine na koje je moguće obogatiti ponudu.
Osluškujući ono što se ponekad čuje kao poruka koja se želi poslati sa nekih evropskih adresa, a koja zvuči kao pokušaj da se stvari drže pod kontrolom, zapravo samo može da oteža pravljenje projekcija onome ko odluči da se posveti planiranju naspram onoga što omogućava digitalna ekonomija. Ipak, ne treba zanemariti ni činjenicu da nijedan od tehnoloških giganata koji su nosioci ovog procesa nije sa evropskog tržišta i da se Evropa, koja uvijek iznova traži nove načine da se zatvori, zapravo pribojava gubitka uticaja, dijelom i zbog nemogućnosti da se izbori sa onim što naziva poreskim oazama, a što ovakvi biznisi traže.
Stoga digitalna ekonomija neće predstavljati samo trijumf nauke nad tradicionalnim načinima proizvodnje i primat inovativnosti nad razvijanjem vještina koje umjesto čovjeka mogu da obavljaju uređaji, već i kroz potpuno nov pravni pristup cijelom pitanju, od etike u postupku otpuštanja zaposlenog sa radnog mjesta na koje se bude angažovao robot do oporezivanja multinacionalnih subjekata unutar ili izvan neke teritorije.

• Obim digitalne ekonomije veći je nego što iz današnje perspektive izgleda.
• Što je veća digitalna ekonomija ne znači da će privredni rast biti brži.
  investiranje u tehnologiju nije jedini preduslov razvoja digitalne ekonomije.
• Digitalna ekonomija nije samo trijumf nauke nad tradicionalnim biznisom.
• Oblast otvara potrebu za regulisanjem velikog broja složenih pravnih pitanja.

22 odsto globalne ekonomije zauzima oblast označena kao digitalna ekonomija, uključujući i neku vrstu digitalnih vještina i digitalnog kapitala

Kriza u eurozoni, neispunjeni ciljevi o stopi inflacije i nakon programa kvantitativnog popuštanja Evropske centralne banke, a potom odsustvo jedinstvenog odgovora na migrantsku krizu, podizanje zidova i uvođenje granične kontrole pokazali su da Evropska unija nema granica samo u jednoj stvari – svojoj zatvorenosti i odaljavanju od izlaza.

Zemlje koje su se decenijama ujedinjavale upravo iz ekonomskih interesa sada ne samo da pokazuju da ne mogu da djeluju u zajedničkom interesu, već i da jednu veliku promjenu dočekuju potpuno nespretne.

Nije riječ o tržišnim previranjima, jer je njihov uticaj neizbježan, ali i prolazan; u pitanju je era digitalne ekonomije u koju EU kao da je gurnuta mimo svoje volje i odupire da joj se prilagodi.

O kompleksnosti evropske administracije najbolje znaju njeni građani, no taman kad su se svi navikli na ove procese, pojavljuje se novi izazov: regulisanje tržišnih procesa u eri digitalne ekonomije i radnih prava u vremenu – robotike.

Zabrinutost, koja se nazire u izjavama evropskih političara, samo je ogolila manjkavosti sistema, a problemi bi mogli kulminirati kada tehnološka revolucija, osmišljena da pojednostavi, zapravo zakomplikuje sve.

Vrijeme iščekivanja okončano je odlukom da se kamatna stopa sa 0,25 odsto nakon skoro deceniju poveća na 0,5 odsto, što je uslovilo rast povjerenja u američke hartije od vrijednosti i dolar, ali ne i u naftu.

Potez koji je svjetska javnost očekivala na svakoj ovogodišnjoj sjednici Federalnih rezervi konačno je uslijedio ove srijede, skoro godinu nakon što je najavljen, a pratilo ga je obećanje da će centralna američka finansijska institucija nastaviti da prati kretanje inflacije, kao i stanje u oblasti zapošljavanja, u cilju što bolje procjene da li postoji potreba za daljim povećanjem kamatnih stopa.

Ovo znači da se promjene u kamatnoj politici u kratkoročnom periodu ovim nijesu završene i da, u slučaju da se uoči da je američka poslovna klima pružila oslonac, može uslijediti povećanje referentne kamatne stope sa sadašnjih 0,5 odsto, na koliko je povećana sa 0,25 odsto, koliko je iznosila čitavih devet godina.

Ovim je završeno vrijeme rekordno niskih kamatnih stopa koje od 2006. godine omogućavale upliv jeftinog novca u privatni sektor, kako bi se stimulisao rast, što je bilo prijeko potrebno omogućavati naročito nakon izbijanja krize 2008. godine.

Na sjednici Federalnog komiteta za otvoreno tržište revidirana je i projekcija rasta najmoćnije svjetske ekonomije s prethodno naglašenih 2,3 odsto na 2,4 odsto, budući da se očekuje znatno poboljšanje na američkom tržištu rada, kao i bolja situacija u oblasti potrošnje.

Odluka o porastu kamatnih stopa donesena je jednoglasno. Iz ovoga proističe Fedova procjena da povećanje kamatne stope po kojoj se odvijaju međubankarske pozajmice neće imati negativan uticaj na američku privredu. Na odluku o povećanju kamatnih stopa tržište je odreagovalo povećanjem berzanskog indeksa Dow Jones, koji je svega osam minuta nakon saopštavanja ove informacije porastao više od 130 poena, da bi se kasnije rast stabilizovao iznad osamdeset poena više u odnosu na zatvaranje tržišta prethodnog dana.

Odluka je obrazložena povećanom potrošnjom domaćinstava i poslovnih investicija, kao i dalje niskom stopom inflacije. Predsjednica Federalnih rezervi Dženet Jelen naglasila je da je odbor uvjeren da će ekonomija nastaviti da raste, ali da ima još prostora za poboljšanje. Kako će izgledati naredni potezi i kojom dinamikom bi se kamatna politika mogla dalje mijenjati zavisiće od privrednih kretanja, a Jelen je priznala da na tržištu rada još ima nedostataka, prije svega kada je riječ o zaradama.

Ona je upozorila je da bi dodatno odlaganje povećanja kamatne stope moglo dovesti Fed u situaciju da na brzinu stavi pritisak na monetarnu politiku, što bi ekonomiju moglo da gurne u novu recesiju.

Prema srednjoročnim prognozama Feda, kamatna stopa za savezna sredstva u 2016. mogla bi da iznosi 1,5 odsto, dok bi ta stopa trebalo da dostigne 2,5 odsto već u 2017. godini. Približavanje normalnom nivou kamatnih stopa od oko 3,5 posto neće uslijediti do 2018. godine, pa bi se stabilniji rast mogao očekivati tek u toj godini. Jelen je upozorila da će, u slučaju da situacija ne bude ohrabrujuća kako se sada očekuje, kamatne stope rasti sporije.

Za ishod sjednice Feda najviše interesovanja pokazali su ulagači na tržištu kapitala, naročito oni u čijim portfolijima se nalaze akcije kompanija koje se kotiraju na Wall Streetu, ali i oni koji trguju valutama.

Osim indeksa Dow Jones, neposredno nakon saopštavanja ishoda sjednice porastao je i S&P 500, a na vrijednosti su dobile akcije u devet od 10 sektora tog indeksa. Na gubitku bio je jedino energetski sektor i to 0,5 odsto, budući da se očekuje da cijena nafte dodatno oslabi, nakon što nastavak jačanja dolara bude diktirao takav trend.

Potpisivanje klimatskog sporazuma u Parizu predstavlja veliku prekretnicu kako kada je riječ o daljim tokovima u globalnoj ekonomiji, tako i kada je u pitanju podrška političkim pokretima i partijama koji različito gledaju na ovo pitanje.

Sporazum o smanjenju emisije štetnih gasova i međusobnom pomaganju među državama potpisnicama je postignut i ta vijest odjeknula je u brojnim medijima širom planete.

Iako se decenija u kojoj smo tek približava sredini, upravo bi ovaj događaj mogao biti ono što ju je označilo, kada je riječ o dometima čovječanstva i spremnosti globalnih lidera suprotstavljenih stavova da se ujedine u nekom pitanju. Jedinstveni dogovor lidera 195 zemalja po snazi koju ima na čovječanstvo mnogi porede s nečim što je na korak miru u svijetu i što će planetu konačno uvesti u zlatno doba.

Bez obzira na to što je ovaj dogovor u sjenci aktuelnih političkih i geostrateških događaja usljed povećanog strahovanja od terorizma, poslata je jasna poruka da ni zbog onoga što se trenutno smatra najvećom prijetnjom čovječanstvu, javnost ne zanemaruje potrebu da se što prije riješe problemi zbog učestalih suša, poplava i sve prisutnijih vremenskih nepogoda u većini zemalja.

Dogovorom koji je potpisan u Parizu najavljeno je da će planeta ostati čistija i zdravija za generacije koje dolaze. Potpisima svjetskih lidera stvoreni su ključni preduslovi da se izbjegnu katastrofalni efekti klimatskog haosa, počevši od glečera koji se otapaju i poplavljuju obale, te uzrokuju porast nivoa mora, kao i svega što za rezultat ima drastične promjene vremenskih uslova.

Najveći svjetski proizvođači nafte, poput Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Rusije i Kanade već su teško pogođeni drastično sniženom cijenom nafte, zbog čega bi njihov uticaj u globalnom političkom životu mogao biti sve slabiji, kako se njihova finansijska snaga bude smanjivala.

Sporazum će imati pozitivne efekte na globalnu ekonomiju, kako kada je riječ o povećanju društvene odgovornosti kada je riječ o kompanijama koje su do sada bile smatrane zagađivačima, tako i kada je riječ o smanjenju nezaposlenosti, budući da se otvaraju brojne šanse.

Ambiciozni društveni ciljevi kojima se ograničava porast globalne temperature mogu biti od koristi za kompanije koje su uključene u procese dobijanja energije iz obnovljivih izvora i povećanje energetske efikasnosti na tržištima.

Izgradnja nove energetske infrastrukture generisaće veliki broj novih radnih mjesta, a veliki broj zaposlenih biće potreban i za održavanje lokacija sa solarnim panelima i razvoj novih transportnih sistema koji će obuhvatati vozila koja će sve manje koristiti gorivo.

Osim ekonomskih, pariški sporazum podstaći će i brojne promjene u političkom razmišljanju velikog dijela javnosti koja razumije prioritete i koja će na osnovu njih formirati političku sliku u pojedinačnim zemljama.

Jačanje političkih pokreta koji se intenzivnije zalažu za očuvanje životne sredine, poput Demokratske stranke u Sjedinjenim Američkim Državama, uz poseban doprinos u lobiranju za ovaj dogovor koji je dao aktuelni predsjednik Barak Obama, zadalo je udarac partijama kojima ova pitanja nijesu važna, poput Republikanske stranke i njihovih sestrinskih partija i pokreta širom svijeta koji su skeptični po pitanju ljudskog faktora, kao ključnog uzroka klimatskog haosa.

Politike koje su vjerovale da favorizovanje očuvanja životne sredine čak i po cijenu kada ono nije trenutno ekonomski isplativo sada nailaze na manje odobravanje javnosti, jer je su sve zemlje potpisnice, bez izuzetka, stavile u prvi plan ono što garantuje dugoročnu korist.

Posljednja decenija koja je u većini zemalja sadržala različite faze ekonomskih ciklusa, a u Crnoj Gori obuhvatila prvo ekonomski bum, zatim krizu i prilično spor oporavak čija dinamika se mijenjala još jednom je potvrdila pravilo da se samo one privrede koje su pripremljene na više različitih scenarija i koje dobro razmotre spoljne faktore mogu zaštititi od negativnih posljedica.

Godine sa početka vijeka, od naftne krize do danas, bolje od jedne faze u savremenoj istoriji ukazale su na razlike među zemljama u kojima se rast ostvaruje zahvaljujući proizvodnji i one u kojima je on baziran na zaduživanju, te kako su u drugom slučaju rizici proporcionalni nivou duga.

Rizik je dodatno uvećan ukoliko se zaduživanje odvija u stranoj valuti, a primjer koji to u domaćim javnim finansijama potvrđuje je kredit za auto-put, kod kojeg se iznos koji će crnogorski poreski obveznici vraćati povećava srazmjerno smanjenju vrijednosti eura u odnosu na američki dolar.

Proteklu sedmicu obilježila je izjava ministra finansija koji je, govoreći o ovom problemu, nastojao da uvjeri javnost u nepredvidivost kretanja kursa dviju valuta. Model za minimiziranje kursnih razlika je, kako je naglasio, nastojao da pronađe u konsultacijama sa bankarima, no oni nijesu mogli dati odgovor o mogućim daljim kretanjima.

Budući da je riječ o dvjema valutama na čije promjene kursa utiču faktori koji su u svjetskim medijima najzastupljeniji, od izvještaja, planova i programa stimulansa Evropske centralne banke i Federalnih rezervi, preko podataka o nezaposlenosti i stopi inflacije, odluka o promjeni kamatnih stopa, do indeksa straha ili kretanja cijene nafte manje precizne procjene mogu praviti i oni koji su samo dobro informisani.

Oni koji su pritom poznavaoci ove oblasti, što bi od bankara trebalo da se očekuje, primjenom kvantitativnih metoda mogu da imaju još precizniji uvid u buduće tokove. Ako već samo korišćenje modela linearne regresije omogućava uvid u načine direktne povezanosti američkih i evropskih tržišnih pokazatelja, na osnovu kojih se dalje mogu računati druge vrijednosti dio neophodnih podataka je već obezbijeđen.

Primijene li se rezultati na četiri moguća scenarija uticaj pozitivnih i negativnih faktora u povoljnim i nepovoljnim okolnostima, odnosno kombinacija ovih faktora, stvara se mogućnost da se prepozna sve što bi moglo da uslijedi.

Pitanje koje se nakon ovoga postavlja je da li su, uz ovako demonstrirano nedovoljno poznavanje finansijske materije, banke u Crnoj Gori u stanju da prepoznaju rizike, te da o njima obavijeste klijente ili postoji potreba da se na ovaj način subjekti koji raspolažu mehanizmima da predvide određena kretanja oslobađaju odgovornosti.

Nema sumnje da su obje mogućnosti dio odgovora koji se nameće shodno svemu što se tokom posljednjih godina u bankarskoj praksi moglo uočiti, zbog čega bi u dogledno vrijeme na najvećem gubitku mogli biti ne oni kojima manjka novca, već povjerenja.