Kada se početkom jeseni prošle godine francuskoj publici predstavila knjiga „Za poresku revoluciju“ trojice autora iz te zemlje, postalo je uočljivo koliko nekada u pisanu riječ pretočena želja da se nešto promijeni bez objašnjenja načina na koji je to moguće izvesti postaje zanimljiva javnosti.

Ukoliko se imalo udubite u suštinu i pokušate potražiti svrhu takvih štiva vrlo brzo uviđate da je poenta njihovog objavljivanja isključiva želja autora da zaradi prodajući ideju koju je nemoguće realizovati zbog njene nelogičnosti.

Upravo sama nemogućnost realizovanja može takvu ideju učiniti naizgled uzvišenom, a intelektualne sposobnosti autora natprosječnim, te tako rezultirati da se literatura iz finansija pretvori u bestseler.

Jedan od trojice autora pomenute knjige, Toma Piketi baš takvim kanalima plasira sopstvene teorije za koje se, kada se malo bolje sagledaju činjenice, zaključi da se sasvim opravdano nijesu mogle naći u udžbenicima.

Popularna literatura o ekonomiji, finansijama i biznisu doprinosi promjenama u oblasti na koju cilja jednako koliko i denbraunovske teorije zavjere utiču na promjenu svjetskog poretka.

Sam Piketi, inače profesor pariškog ekonomskog fakulteta za nekoliko mjeseci prodao je više od pola miliona primjeraka knjige „Kapital u XXI vijeku“, po cijeni od dvadesetak dolara, dok na američkom kontinentu, gdje se izuzetno rijetko popularišu evropski ekonomisti, u medijima ima tretman zvijezde.

Fokus u ovom djelu je na evoluciji raspodjele dohotka u populaciji kroz vrijeme. Piketi primjećuje da je u svijetu došlo do ogromnog rasta nejednakosti između bogatih i siromašnih i da je ona prijetnja kako srednjoj klasi, tako i socijalnom miru.

Jasno je da se ne mora biti univerzitetski profesor da bi se donio ovakav zaključak, međutim, ubaciti ga među korice knjige koju potpisuje neko sa akademskom titulom nije ništa drugo nego podilaženje laičkoj čitalačkoj publici koja za to izdvaja novac, na način da „i neko upućen ima razumijevanja za haos koji je nastao“.

Ukoliko uviđate sličnost Piketijevih stavova sa objašnjenjima američkog ekonomiste Pola Krugmana koji je za ekonomsku krizu okrivio velike banke, što nije sporno, ali takođe ni nešto što je jedini uočio (ali što je među rijetkima veoma dobro unovčio), značiće vam i podatak da se dvojica autora međusobno uvažavaju i ne propuštaju priliku da to i pokažu.

Tako je Krugman za „Kapital u XXI vijeku“ rekao da je riječ o najvažnijoj ekonomskoj literaturi ove godine. Pronalaženje istomišljenika i promovisanje zajedničkih stavova potpuno je prirodno i opravdano, ali samo do granice kada praksa ne počne da opovrgava njihove teorije.

Piketijeva ideja o uvođenju globalnog poreza na kapital može impresionirati samo onoga ko ne poznaje nijednu komponentu uključenu u proces uvođenja poreza i ko nema svijest o tome da bi za takav instrument bio neophodan godišnji globalni obračun bogatstva.

Takvo nešto ne samo da nije moguće izračunati, nego, čak i kada bi se do određene brojke došlo, ne ostavlja prostor za prognoziranje koliko prihoda to bogatstvo može donijeti u budućnosti.

Piketi rast nejednakosti objašnjava i vlasničkim udjelom onih „jedan odsto“ bogatih koji se odnosi na akcijski kapital i opcije, pri čemu su njihove fiksne zarade relativno niske, naročito u poređenju sa onima koje su lideri kompanija imali prije nekoliko decenija.

Ideju da se indirektno okrivi kompenzacija zarade za vlasnički udio u kompanijama, te da se takav sistem smatra uzrokom nejednakosti mogu prihvatiti samo potpuni laici koji ne znaju da prihodi od hartija od vrijednosti zavise od tržišne preformanse kompanija koja je veoma promjenjiva. Kada je riječ o porezu, iako po povlašćenoj stopi, dobici se mogu oporezovati, logično, tek nakon što budu ostvareni.

Piketi je u potpunosti zanemario mogućnost posjedovanja hartija od vrijednosti koje ni na duži rok ne donose nikakvu zaradu, ali je ideju u oporezivanju pretočio u knjigu koja mu je u vrlo kratkom vremenu donijela ogromnu zaradu. A sve dok se protiv nepravde budu borili oni koji pričajući o njoj zarađuju, sistem može postajati samo suroviji po njene žrtve.