Događaj na globalnoj ekonomskoj sceni koji je obilježio protekli mjesec nedvojbeno je potpisivanje istorijskog sporazuma Rusije i Kine o izvozu gasa, vrijednog 400 milijardi dolara.

Prema ovom sporazumu, Rusija će u Kinu, nakon izgradnje gasovoda, koja bi trebalo da bude završena za četiri godine, izvoziti 38 milijardi kubnih metara gasa tokom sljedećih 30 godina, uz mogućnost da se isporuka poveća na 60 milijardi.

Dio svjetske javnosti je neposredno nakon zaključivanja sporazuma krenuo sa isticanjem njegovih nedostataka, koji se, prije svega, tiču velike neizvjesnosti na brojnim poljima, kao i provlačenja političke poruke koja potpise ruskog i kineskog predsjednika smjestila ponajmanje na ekonomski akt, no činjenica da je vrijedan 400 milijardi daleko je od bilo čega što se na prvom mjestu ne tiče privrede.

Da nije momenat da se, u odavno ne ovoliko politički polarizovanom svijetu, načinju teme o ekonomskim perspektivama zemalja koje danas važe za energetske gigante možda najbolje govore makroekonomski podaci koji su prošle sedmice stigli iz Sjedinjenih Američkih Država.

Američki bruto domaći proizvod je u prvom kvartalu ove godine zabilježio pad od jedan odsto, što predstavlja prvo usporavanje rasta u posljednje tri godine i najgori ekonomski ambijent od aprila 2011.

U Federalnim rezervama negativni trend objašnjavaju posljedicom ledenog talasa koji je uslovio destabilizaciju u energetskom sektoru, što je dalje negativno utcalo na proizvodnju, kao i otežan transport u većini federelnih jedinica.

Ono u čemu je, međutim, Fed ostao nedorečen, a što se kao pitanje nakon predstavljanja ovih brojki nameće jeste šta je uslovilo rast trgovinskog deficita i nedovoljnu potrošnju.

Ko je imalo vrmena proveo među Amerikancima poznaje njihovu potrebu da prave gomile kućnih zaliha, bilo da im na televiziji najave ledene pljuskove ili pad meteora.

Dakle, u uslovima kada je bilo poznato da će nevrijeme zahvatiti veći broj saveznih država, bilo je prirodno očekivati da će se već istog dana u molovima praviti ogromni redovi pred kasama.

Ipak, početkom ove godine je potrošnja, izgleda, bila toliko racionalna da je čak i McDonald’s zabilježio neočekivani gubitak. U izvještaju Feda se, međutim, navodi da je potrošnja ostala na nivou kao i u prethodnom kvaralu, što ukazuje na zabrinjavajuću kupovnu moć Amerikanaca.

Paralelno sa ovim suočavanjem, na drugom kraju planete, ništa manje oslabljene ekonomije koriste momenat za demonstriranje moći.

Rusija, gdje je kupovna moć opala zbog slabljenja rublje i Kina, koja samo zahvaljujući vještačkim podacima o izvozu i dalje jedva održava, za azijska tržišta presudnu stopu rasta od 7,5 odsto ugovorile su posao vijeka.

Mastilo u potpisima Vladimira Putina i Sji Đinpinga nije se još bilo ni osušilo kada su japanski zvaničnici došli na ideju da urade isto, mada, u skromnijoj varijanti, vrijednoj „svega“ šest milijardi dolara.

Japan ima isti motiv kao i Kina – gas po povoljnoj cijeni spasonosna je odluka za ekonomiju koja sebi ne smije dozvoliti krah, a u uslovima kada je politika premijera Šinza Abea nagomilala dug na iracionalnih 230 odsto BDP-a, ovo je šansa za spas.

Na prelazu između dva vijeka Japan je desetak godina dobavljao gas iz Rusije, ali su se japanski proizvođači fokusirali na jeftinije energente, no zaokret se dogodio 2011. sa havarijom u Fukušimi, kada se krenulo sa planovima za smanjivanje zavisnosti od rada nuklearnih elektrana.

Da je ovo interes i ruske srane potvrđuje za ovu jesen najavljena Putiniva posjeta Japanu. Ta zemlja, inače vjeran trgovinski saveznik SAD, uticaće na kreiranje dugoročne slike globalne ekonomije.

Kina se obavezala da ruski gas plaća u juanima i rubljama, što je zadalo snažan udarac američkoj valuti. Ukoliko se i Japan odluči da takođe ne koristi dolar, situacija u SAD i njegov kurs bi u manjoj mjeri uslovljavale trendove u svjetskoj trgovini, otklanjajući strahove da se zbog doštampavanja novca koje sprovodi Fed stanje u ostatku svijeta ne može oporaviti.