Iz bilo kog ugla da se posmatra situacija u Kini, nemoguće je ne istaći makar jednu impozantnu brojku, koja nije tipična za bilo koji drugi dio planete. Gasni sporazum sa Rusijom samo je jedan u nizu pokazatelja u kojoj mjeri odluka Kine da nešto uvozi ili izvozi određuje sudbinu ostatka svjetskog tržišta.

Iako raspolaže brojnim resursima, a one kojih nema u izobilju nabavlja iz drugih zemalja u tolikoj mjeri da dominantno utiče na cijene mnogih berzanskih roba, u ovoj ogromnoj zemlji u kojoj živi svaki peti stanovnik planete tek sedam odsto ljudi ima nesmetan pristup čistoj, pitkoj vodi.

Dio teritorije sjeverno od rijeke Jangcekjan, koji okružuje pustinju Gobi karakterišu najveće suše, dok istovremeno tu oblast naseljava više od polovine kineskog stanovništva.

Iako je najveći dio infrastrukture u Kini izgrađen uglavnom tokom proteklih deceniju i po relativno nov, sistemi za navodnjavanje i dopremanje vode sa izvorišta do kritičnih tačaka su prilično stari i sve manje mogu odgovoriti na potrebe savremene kineske poljoprivrede.

U dokumentu koji je prošlog mjeseca objavio američki Zbornik Nacionalne akademije nauka – PNAS navodi se da su brzi socioekonomski razvoj Kine i rastuća urbanizacija u toj zemlji stavili ogroman pritisak na nacionalne vodene resurse.

Centar kineske poljoprivrede nalazi se uglavnom na sušnom sjeveru zemlje gdje se za navodnjavanje koriste rezerve podzemnih voda, zbog čega su oskudice ovog važnog resursa glavna prijetnja poljoprivredi, a time i njenom izvozu. Takođe, tražnja za vodom rastuća je i u gradovima na jugu i istoku zemlje, zbog čega je nemoguće uspostaviti bilo kakvo ravnomjerno snabdjevanje među regionima.

Kada je riječ o novcu, on se, upravo zahvaljujući doprinosu sjevernog regiona, koji obezbjeđuje izvoz, sliva u administrativne centre na jugu.  Sa druge strane, oblasti gdje su padavine najobilnije pretvorene su u industrijske zone, budući da se nalaze na mjestima odakle je najjednostavnije transportovati gotove proizvode na tržišta – povezanost sa lukama globalnim kompanijama, uz, svakako, jeftinu radnu snagu, omogućava izuzetno niske troškove proizvodnje.

Drugim riječima, sve ono što Kini donosi dio zarade od ogromnog bogaćenja svjetskih kompanija umanjuje mogućnost za nesmetan razvoj poljoprivrede u oblastima koje su klimatski najpogodnije za tu djelatnost. U ovo spada i proizvodnja vode za piće, koje je sada onemogućeno, s obzirom da je veliki broj izvorišta upravo u postojećim industrijskim zonama.

Primorana da uvozi vodu, Kina je suočena sa relativno visokim cijenama ovog resursa, budući da najveći broj azijskih zemalja, prije svega zbog naftnih bogatstava ima potrebu za čistom vodom sa drugih terirorija ili je riječ o takođe sušnim područjima, zbog čega su cijene dodatno uslovljene troškovima transporta.

Od zapadnih zemalja u ovoj vrsti trgovine sa Kinom prednjače Sjedinjene Američke Države, prije svega Aljaska, međutim, pitanje je do kada će se takva razmjena smatrati isplativom. Stoga je rastuća kineska tražnja za vodom u narednoj deceniji ključni izazov za sve zemlje bogate ovim resursom, koje su u stanju da ponude cijenu nižu od one koju nude zapadne zemlje.

Kako se kasnije u ovoj deceniji očekuje sve veća zastupljenost kineskih privrednika u afričkim zemljama, partnerstva koja budu povezivala njihova tržišta otvoriće im i nove šanse za izvoz. Zato su ova i naredna godina trenutak u kojem mnoge od zemalja jugoistočne Evrope, među kojima svakako i Crna Gora, mogu napraviti prekretnicu u spoljnotrgovinskoj razmjeni.

Stanje u kineskoj privredi u velikoj mjeri utiče na globalnu ekonomiju, što je bilo uočljivo sa svakom mogućnošću da stopa rasta njenog bruto domaćeg proizvoda bude niža od sedam odsto na godišnjem nivou. Pametno kanalisanje resursa grupe pojedinačno malih, ali zbirno značajnih tržišta djelimično bi doprinijelo da Kina izbjegne skupi zapadni uvoz, a svoj kapital plasira na tržišta sa kojima tek uspostavlja saradnju.