Kampanja za izbore za Evropski parlament bila je izuzetno duga i skupa, dajući pritom tek rijetkima razlog za zadovoljstvo. Među kandidatima u većini zemalja najmanje priče bilo je o ekonomskim pitanjima, ali se ideja o povećanju rasta pojavljivala provlačila kroz mnoge političke programe.

Paradoksalno, ali suzdržavajući se od iznošenja preciznih koraka za izlazak iz krize, većina budućih poslanika isticala je poboljšanje standarda kao ključni razlog da dobiju podršku.

Da će im se vlastiti standard poboljšati nema sumnje, budući da u samo jednoj od ukupno pet godina na koliko se biraju evropski poslanici mogu zaraditi oko 100.000 eura, čemu svakako treba dodati izdatke za boravak na strani, maloljetnu djecu i slično.

Da će se standard građana EU neznatno poboljšati govore samo procjene Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, gdje je došlo do revidiranja prognoza datih u oktobru prošle godine koje su najavljivale rast od jedan odsto u 2014. u eurozoni, a zatim ga uvećale na 1,2 odsto zahvaljujući očekivanom stabilizovanju situacije u Španiji.

S obzirom da se prognoze o rastu u ovom slučaju objavljuju na nivou cijele Unije ili eurozone, jasno je i zbog čega kandidati za poslanike u EP nijesu mnogo govorili biračima o ovom problemu.

Za jednog birača čija je zemlja pogođena krizom posljednje što želi da čuje je da će glasati za nekoga ko će se baviti pomaganjem drugoj zemlji da se ekonomski oporavi, dok je onome u bogatoj zemlji ideja da će se iz domaćeg budžeta odliti sredstva za programe pomoći drugima dovoljno zabrinjavajuće da takva namjera postoji, a kamoli što mu se nameće da je još i podrži.

Ni u višemjesečnoj kampanji, ni kroz ukupne aktivnosti Parlamenta, Komisije i Savjeta zajednička ekonomska politika EU nije predstavljena na način da uvjeri građane u neophodnost saradnje i solidarnosti, s obzirom na izuzetnu međuzavisnost članica, posebno na posljedice koje se odražavaju na euro, a zbog kojih se neke od njih suočavaju sa konstantnim problemima.

Za oporavak su, dakle, zadužene isključivo vlade pojedinačnih zemalja koje, međutim, dijelom i dalje funkcionišu pod pritiskom Evropske centralne banke.

Ono što širom EU zabrinjava jesu ogromni deficiti, nedovoljna konkurentnost i nedostatak povjerenja u bankarski sektor, ali i izostanak veće posvećenosti rješavanja pojedinačnih pitanja, umjesto zajedničkih akcija kojima se ubiraju evropski poeni.

Pojava niske inflacije nesumnjivo je najbolje ilustrovala kako se jedna ista pojava na različitim modelima negdje javlja kao problem, a negdje kao olakšavajuća okolnost, no Evropljani i dalje strahuju od nje, čak i tamo gdje nema direktne opasnosti od prave deflacije.

Inflacija niža od dva odsto, što je zacrtano kao srednjoročni cilj ECB, stvara neuporedivo manji pritisak na zaduživanje, kamatne stope, prilagođavanje potrošačkih cijena i nezaposlenost nego što se to najčešće predstavlja, kako bi se ukazalo na neophodnost reformi, iako se konkretniji potezi ni ne naziru.

Prezasićeni najavama boljitka koji nikako da postane vidljiv, dio Evropljana vodio se idejom da desničarske partije imaju bolji odnos prema onim čime država gospodari i da kao odgovorni domaćini bolje upravljaju nacionalnim bogatstvom.

Ideja bi teorijski bila tačna kada je ne bi osporavale na desetine primjera u savremenoj evropskoj istoriji. Tek nešto konkretnije poteze najavljuje britanski UKIP koji na primjeru ograničavanja prava na rad imigrantima planira da zaustavi neprestano obaranje cijene rada.

Ipak, ako se obrati pažnja na način na koji je ovo pitanje regulisano u Njemačkoj, desničarska logika i dalje ne nailazi na opravdanje. Ključno što bi zemlje eurozone mogle iskoristiti u danima nakon izbora jeste pad kursa eura koji će se nastaviti u prvoj sedmici juna, što je se, posmatrajući valutno tržište u predizbornoj sedmici nametnulo kao logičan slijed događaja.

Iako je period relativno kratak za povlačenje velikih poteza, one zemlje koje su pripremljene na ove okolnosti tempirale su svoje spoljnotrgovinske aktivnosti imaće koliko-toliku korist. One u kojima desničarska logika dominira uvijek propuste šansu.